Omiljeni odlomak iz knjige

Stavrogin: Počeli ste verovati u budući večni zivot?
Kirilov: Ne, ne u večan budući, nego u večan ovde. Ima trenutaka, vi dolazite do takvih trenutaka kad se vreme odjedanput zaustavlja i biva večno.
Stavrogin: Vi se nadate da dođete do takvog trenutka?
Kirilov: Da.
Stavrogin: Teško da je to mogućno u danasnje vreme. U Apokalipsi anđeo se kune da vremena više neće biti.
Kirilov: Znam. To je tako verno, jasno i tačno rečeno. Kad svaki čovek dostigne sreću, onda neće više biti vremena, zato što nije potrebno. Misao vrlo tačna.
Stavrogin: A gde će sakriti vreme?
Kirilov: Nigde ga neće sakriti. Vreme nije predmet, nego ideja. Ugasiće se u razumu.

Dostojevski, Zli dusi

"Zene - voleo sam boju njihove odece, nacin na koji hodaju, okrutnost nekih lica, tu i tamo gotovo cistu lepotu nekog lica, totalno i opcinjavajuce zenskog. Prevazisle su nas - mnogo bolje su planirale i bile su bolje organizovane. Dok su muskarci gledali ragbi ili pili pivo ili se kuglali, zene su mislile o nama, proucavajuci nas, donoseci odluke: da li da nas prihvate, odbace, promene, ubiju, ili jednostavno napuste. Na kraju krajeva, sve to nije bilo bitno; sta god uradile, zavrsavali smo usamljeni i izludjeni. . . "

Cekaj Av..mi smo totalno istovremeno ovdje napisale post...rekoh sta bi ovo..gdje mi je post...

Da, u isto vreme, i ja se iznenadih. Nisi naznačila autora i delo.

"Hteo sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti."

Danilo Kiš

Srecan je ko ume da voli

" Sto sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je zivot pruzao i sve jasnije sam shvatao gde treba traziti prave izvore radosti i smisla. Naucio sam da biti voljen ne znaci nista, a da je voleti sve, da je sposobnost da osecamo, ono sto daje vrednost i i lepotu nasem postojanju. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom, bilo je satkano od emocija. Novac nije nista, moc nije nista. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni. Lepota nije nista, video sam lepe muskarce i lepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseca; bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su je negovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje.

Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i ziveo za svoja osecanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruza radost onome ko je poseduje, vec onome ko ume da je voli i da joj se divi..."

Herman Hese

Prvi poljubac

To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumjne što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova. To je primicanje cvijeta sase šipkovom cvijetu i miješanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogleda liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.

Halil Džubran

Jedna od tajni azijskih civilizacija je zena. Azijska madona je gola. Njeni sinovi i ljubavnici priznse joj sve aspekte i cudi zenstva; priznase joj majcinstvo i njeznost, priznase joj amazonstvo, priznase je kao ljubavnicu, vucicu i svetu bludnicu.
I sve te njene aspekte jednako su postovali jer su smatrali da su svi ti aspekti JEDNAKO POTREBNI.

Iz pregovora Vesne Krmpotic u knjizi "Kama Sutra" Vatsjajana./

"Postoje razbijači vremena, koji ti svakog dana oduzimaju pomalo usitnjenog tebe.
ŠTA ZNAČI PRIJATELJSTVO? Biti u svemu prisutan, ali nevidljiv. Bezglasan. Nenametljiv.
ŠTA ZNAČI LJUBAV? Dodirivati svet oko sebe, ali ne kvariti ga. Biti vešt u vrlinama.
Biti promućuran u posmatranju, pripadanju, uzbuđenju, dostojanstvu i naklonosti. Sređen.
ŠTA ZNAČI ODANOST? Biti u svemu čitak, ali sa finim osećanjem mere. Bez opširnosti.
Ceniti sebe, znači birati nepristupačna mesta.
KO TEČE UZVODNO, UŠĆE MU JE U IZVORU."

Mika Antić

Alberto Moravia - RIMLJANKA

Nikada se nije potpuno predavao svojim osećanjima, jer je uvek jedan deo, veći, čuvao za sebe, umanjujući svaku vrednost onim retkim trenucima nežnosti. Nikada on nije preda mnom sasvim otkrio svoju dušu. Uvek kada bih pomislila da mi je pošlo za rukom da prodrem do srži njegovog bića, on bi me odgurnuo ili nekom šalom ili pokretom. I tako bi ponovo izmakao mojoj pažnji. Zaista je bio savršeno nepostojan. Služila sam mu više kao objekat za eksperimentisanje, i možda sam ga baš zato tako pokorno i predano volela.

Nisu nesretni oni ciji se snovi nisu ostvarili,
nesretni su oni koji nikada nisu sanjali.

Beigbeder, Ljubav traje tri godine:

"Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar ubrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži ponovo."

Život je samo sjen što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa.

(Shakespeare - Machbeth)

Čiča Gorio - Onore de Balzak

Čovek koji se hvali da nikad ne menja svoje mišljenje obavezuje se da će uvek ići pravim putem. To je glupak koji veruje u nepogrešivost. Ne postoje načela, postoje samo događaji; nema ni zakona, ima samo okolnosti: viši čovek prima događaje i okolnosti da njima upravlja. Kad bi postojali stalni zakoni i utvrđena načela, narodi ih ne bi menjali kao što mi menjamo košulje. Pojedinac ne mora da bude pametniji od celog naroda.
. . .

Znate li čime ljudi krče sebi put? Bljeskom genija ili umešnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletati kao topovsko đule, ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. Ljudi se pokoravaju snažnom geniju, mrze ga, klevetaju ga, jer on uzima za sebe; ali ako istraje, pokoravaju mu se, jednom rečju, obožavaju ga klečeći pred njim, kad nisu mogli da ga okaljaju. Pokvarenost je opšta pojava, talenti su izuzeci. Zato je pokvarenost oružje osrednjih sposobnosti kojih ima u izobilju i na koje svuda nailazimo.

Razmislite o svojoj usamljenosti. Da li je prisustvo drugih ljudi moze ikad otkloniti? Ono moze da posluzi samo da od nje pobegnete. Unutar vas je praznina, zar ne? A kad praznina ispliva na povrsinu, sta se radi? Bezi se, ukljuci se televizor,radio, cita se neka knjiga, trazi se drustvo drugih ljudi, zabava, zaborav. Svi to rade. To je veliki biznis danas, citava industrija organizovana da nas zabavi i odvuce nase misli na drugu stranu....

Anthony De Mello (Budjenje)

...Tesi se - rece moj otac smeseci se.
Ti imas osnova za vrlo dobrog supruga. Razborite zene opazaju to brzo. Samo, nekoj sasvim sirotoj ne smes verovati. Mogla bi gledati na tvoj novac. A ako ne nadjes onu koju zamisljas i koju bi rado voleo, ni onda jos nije sve izgubljeno. Ljubav izmedju mladih ljudi i ljubav u dugom braku, nije ista stvar. U mladosti svako misli na sebe i brine o sebi. Ali kad se vec jednom svije dom, tada treba voditi druge brige. I meni se isto to desilo. To svakako treba da znas. Ja sam bio veoma zaljubljen u tvoju majku i nas brak je nastao iz prave ljubavi. No to je trajalo samo godinu-dve dana. Tada je zaljubljenost prestala i uskoro od nje nije vise bilo traga, pa smo mi tako bili tu, neznajuci sta da jedno sa drugim pocnemo. Upravo u taj cas dodjose deca, tvoj stariji brat i sestra, koji su rano pomrli, te smo tako morali da se staramo za njih. Usled toga poceli smo da manje iziskujemo jedno od drugoga. Otudjenost je iscezla i ljubav se odjednom pojavila ponovo, naravno ne ona stara, nego sasvim drugcija. I ona se od toga doba odrzala; nije joj trebalo mnogo zakrpa - evo vec vise od trideset godina. Svi brakovi iz ljubavi ne prolaze tako dobro, stavise, jedva samo poneki....

H. Hese "GERTRUDA"

Da, ja sam zavedena, da ja sam slaba zena, ali me barem nisu zaveli kao tupoglavu lutkicu, samo vanjski kvaliteti. Njegovo lice odrazava uzvisenu dusu i bas zbog toga me ocarala...

Stendal, Crveno i crno

Sve sretne porodice nalik su jedne na drugu, a svaka nesretna, nesretna ja na svoj način...

Ana Karenjin, Lav Nikolajevič Tolstoj

''-plašim se.
-čega?
-da nikad više neću biti sretna kao sada...''

''nježna i slatka maštanja nestaju, obrisana vjetrom tuge.''

''klas se mrvi među njenim prstima, kao stare misli, kao laki snovi i krhka obećanja.''

''dok hodaju zaljubljeni, ne dodiruju zemlju.''

''Babi: Nikada u zivotu nisam bila srecnija.
Step: Ni ja..
Babi: Toliko srecan da bi mogao rukama da dohvatis nebo?
Step: Ne, mnogo vise, najmanje tri metra iznad neba..''

Tri metra iznad neba' - Federico Moccia (Federiko Moća)

Derviš i smrt, Meša Selimović

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. ... Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili je moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

U dugim noćima ostajao bih često na mjesečini nad rijekom, puštajući da me polako osvaja tiho palucanje sjećanja, ii nejasnih želja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslućivao makar i nagoveštaj uzburkanosti, stješnjavao sam se u četiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nešto prisno zaštitničko, kao u starim porodičnim stvarima koje su postale neprijeteći dio nas samih; one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao što ponekad bez naše volje oživi u nama, vjerujemo im ne misleći, svoju slabost stavljamo pod zaštitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vječnim merilima, i stavljajući ih tako u neravnopravan položaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gađenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i svijest, neprijatno je, kao ružno podsjećanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rođaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstvo, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganja, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno.

Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da plačem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i žaleći. A ne mogu ni jedno ni drugo. Šta je to, Ishače, buntovni mučeniče, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I šta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nišan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishače, strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu, izgubiću se i propasti.

Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadašnji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla bit samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose sa nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.
Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam šta sam u tom kršu.

Ja sam dvaput u zivotu imao ljubav, mislim onu pravu, i oba puta sam pouzdano znao da je to zauvek i da moze prestati samo sa smrcu, i oba puta je tome dosao kraj, a ja nisam umro. Imao sam i jednog prijatelja, i nebih mogao ni pomisliti da se nas dvojica za zivota mozemo razici, ali ipak smo se razisli vec odavno...
Svaki covek ima svoju dusu, i on je ne moze stopiti ni sa cijom drugom. Dve osobe se mogu posecivati, mogu razgovarati i biti jedna drugoj bliske. A njihove duse su kao cvetovi, ukorenjene svaka na svome mestu, a ni jedna ne moze preci ka drugoj, jer bi se inace morala odvojiti od svog korena, a to joj nije moguce. Cvetovi salju svoj miris i svoje semenje, jer bi voleli da se priblize jedni drugima; ALI CVET NE MOZE NISTA DA UCINI DA BI NEKA SEMENKA DOSLA NA SVOJE PRAVO MESTO. TO CINI VETAR, A ON DOLAZI I ODLAZI KAKO MU JE VOLJA.

Herman Hese....

Isao sam sokacima, bez cilja, nikud, a nasao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce, nigdje. Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz pocetka?
Ta mrtva proslost i nikakva sadasnjost, te crne rusevine svega sto je bilo, na kojima ne mislim nista graditi, ipak su nekakva spona s necim. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu, lici na onu iz detinjstva, sad vara, srebrom prekrivajuci garez. Jesam li je gleda iz one svoje sobe, gore, sto je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamisljajuci da sam ovdje? Vec dugo se u meni mijesa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to sto mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjecanja mirno prelaze, smjestajuci se ondje gdje im je zgodnije. Lice na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad stanu. To mi ne smeta, cak je ugodno: ne osjecam potrebu da ista razrjesavam...

Tvrdjava- Mesa Selimovic

Zato i ja najodaniji rab vladike mojega Hrista Bogom venčani blagoverni car Stefan. Carski skiptar držeć u rukama s najvoljenijim sinom carstva mi kraljem Urošem i bogom darovanom caricom kir Jelenom. Poželeh nekoje vrline i vere pravoslavne zakone postaviti da se ne bi u oblasti carstva našega. Umnožila neka zloba zlo domišljanje i lukava mržnja. Nego da svi poživimo u punoj tišini i mirnom životu. Kako malima tako i velikima kako u gradovima tako i u selima.

Dušanov Zakonik
Objašnjava zašto je doneo zakonik

Savrsenstvo
Pitas me, brate, kad ce covjek postati savrsen.
Poslusaj moj odgovor:
Covjek ide ka savrsenstvu kad osjeti da je on bezgranicni kosmos; da je on more bez obala; da je on vatra sto vjecno gori; da je on svjetlost sto vjecno sija; da je on vjetar, bilo da duva, bilo da miruje, da je u oblacima kad iz njih grmi, sijeva i kisa pada; da je u potocima, bilo da su raspjevani ili da placu; da je u stablima i kad cvjetaju u proljece i kad ogole s jeseni; da je u visokim planinama; u ravnim dolinama; da je u poljima, bila ona plodna ili neplodna.
Kad covjek sve to osjeti, dospijeva tek na pola puta do svrsenstva. Ako hoce da dosegne savrsenstvo, valja da osjeti, ako uopce moze osjecati, da je on dijete n majku oslonjeno; da je starac odgovoran za svoje potomke; da je mladic zalutao izmedju zelja i strasti; da je zreo covjek sto se bori sa svojom prosloscu i buducnoscu; da je krijeposnik u svojoj isposnickoj celiji; da je prijestupnik u svojoj tamnici; da je naucnik medju svojim knjigama i hartijama; da je neznalica u tmini svoje noci i svoga dana; da je monahinja u cvijecu svoje vjere i trnju svoje samotinje; da je prostitutka u kandzama svoje nemoci i potreba; da je siromah u svojim jadima i potcinjavanju istima; da je pjesnik u maglovitim vecerima i blistavim svitanjima.
Ako covjek moze sve to iskusiti i spoznati, dospijeva do savrsenstva i postaje sjenka bozije sjene...

Mirisni plodovi duse - Halil Dzubran

Anatol Frans,

Crveni krin

Ljubav je kao i pobožnost, dolazi kasno. U dvadeset godina žena nije ni zaljubljena ni pobožna, sem kakve specijalne naklonosti, neke vrste urodene svetosti. Žena najcešce podleže ljubavi i strasti tek u doba kada je samoca više ne plaši. Strast je doista suva pustinja, zapaljena Tebaida. Strast je profani asketizam, isto tako težak kao i verski asketizam. Otuda su velike ljubavnice isto tako retke kao i velike pokajnice. Oni koji dobro poznaju život i svet, znaju da žene ne mecu rado na svoje nežne grudi kostretnu košulju istinske ljubavi.“



Ne voliš me više. Ali, tim gore po tebe! Ja tebe volim. Nije trebalo da se daš. Ne nadaj se da ceš se izvuci. Sve si ucinila da te volim, da sam ti privržen, da ne mogu živeti bez tebe. Poznali smo zajedno zadovoljstva koja se ne daju zamisliti. Ni ti se nisi odricala svoga dela. Nisam te ja na silu uzeo! Htela si. Još pre šest nedelja bila si zadovoljna. Bila si za mene sve. Ja sam bio sve za tebe. Bilo je trenutaka kada više nismo znali da li sam ja ti, ni da li si ti ja, i sad hoceš da te najedanput ne znam više, da budeš za mene tudinka? Tvoji poljupci, tvoj dah na mome vratu, tvoji uzvici, sve to, dakle, nije istina? Sve to ja izmišljam, je li? Pa dobro, ja se nisam izmenio. Ja sam ono što sam i bio! Nemaš ništa da mi prebaciš. Nisam te varao sa drugim ženama. Ne zbog toga da bih to sebi zapisao kao zaslugu. Nisam mogao. Kada je covek tebe spoznao, i najlepše su mu bljutave. Nikada nisam pomislio da te varam. Zašto me ne bi više volela? Odgovori mi, odgovori… Reci da me još voliš. Reci, jer je to istina. Tereza, odmah ceš osetiti da me voliš kao što si me nekad volela… (on polete ka njoj, vatren, raširenih ruku. Ona ga, ociju punih straha odbi sa ledenom grozom.) On razume, zaustavi se i rece:


Imas ljubavnika

Nikada se nije potpuno predavao svojim osećanjima, jer je uvek jedan deo, veći, čuvao za sebe, umanjujuci svaku vrednost onim retkim trenucima nežnosti. Nikada on nije preda mnom sasvim otkrio svoju dušu. Uvek kada bih pomislila da mi je pošlo za rukom da prodrem do srži njegovog bića, on bi me odgurnuo ili nekom šalom ili pokretom. I tako bi ponovo izmakao mojoj pažnji. Zaista je bio savršeno nepostojan. Služila sam mu više kao objekat za eksperimentisanje, i možda sam ga baš zato tako pokorno i predano volela.....


Alberto Moravija - Rimljanka

"Prvi poljubac"

To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumjne što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova. To je primicanje cvijeta sase šipkovom cvijetu i miješanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.

Ako prvi pogleda liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.

Halil Džubran

Bela Hamvas "Kap prokletstva"

Smrt nije pružila ruku prema meni i zato sam ovdje. Otkako sam postao svjestan stranosti života koji se opire navici, postao sam još bezbrižniji, jer sam dospio u vrijeme koje uopće ne osjećam svojim. Ono mi izvorno već ne pripada. Ovdje je samo kao još jedno jelo nakon objeda koje se ne nalazi na jelovniku. Još je mnogo manje onoga što mi pripada nego što je toga bilo prije, kad bi se povremeno ipak događalo da imam zahtjeve i postavljam pretenzije. Od tog trenutka nikada se nije prekinio magični mirakul mog života. Život nije razumljiv sam po sebi. Jer, kao što su govorili stari, značaj života nije u prirodnosti , nego u čaroliji. Živjeti znači biti potresen, biti izvan sebe, biti uzdrman, biti otrgnut od svojih korjena, mučiti se i bjesnjeti od iznenađenja i čuđenja, od bola i pomutnje, od užasa i radosti, od pouzdanosti i straha, od patnje i divote. Nema ničeg protuprirodnijeg od života. Život je milost. I to znam sada kada je zaista to i postao. Zbog milosrđa sam ovdje, gotovo kao slučajna i neistraživa pojava.