Bosna i Hercegovina, samo Bosna i Republika Srpska

Za sto ste kao Srbi ?Ja cu vam biti urednik teme.

Republika Srpska,Bosna me ne zanima ni u kakvom obliku

Sad idem,a veceras se mozemo svadjati

I ja sam za to - to je dobro, i ja sam za Republiku Srpsku.

Prva doza jeseni uvela nas je u period ranih jada i dubokih ožiljaka. U dugo i neizvjesno putovanje, u toku kojeg se saputnici mijenjaju, a diplomatske igre nastavljaju. Nude se javni i tajni savezi. Koalicioni partneri se ponovo odmjeravaju, približavaju i udaljavaju. Troši se nepotrebna energija i ulazi u ćorsokake, zagušene i neprovjetrene odaje, u kojima je zabranjeno provjetravanje. Strujanje vjetra je zabranjeno, zbog mogućeg kretanja elektrona, pošto su pristalice jednosmjerne aktivnosti u Sandžaku osujetile najnoviju opciju usmjerene ofanzive, koja može da donese usud i udes, da ugrozi sve navike i običaje, pa čak i matematičku konstatntu Pi=3,14 ili 22/7, aktuelnu uz najavu budućeg sudara civilizacija, prema kojoj su se automatski prestrojile vanzemaljske sile, što definišu ovozemaljski život. Pomoći štapa i šargarepe.

Ono što je stalno, donosi promjene. Uređuje odnos snaga, kao u naučnoj fantastici Artura Klarka i Stivena Bakstera Time’s Eye (“Oko vremena“), također u sebi sadrži izvjesne elemente, bazirane na matematički odnos obima i prečnika. U svim ravnima, bez izuzetka, iako na balkanskim prostorima, poput čežnje za najvećim životnim radostima, priželjkuju nešto naročito, posebno i specijalno. Bilo šta, samo da nije pravilo ili klasika, koja ima prepoznatljivu boju i miris, kao što početak jeseni ima oblake različtih oblika, insekte s antenama (bez daljinskog) i gmizavce nepredvidivog kretanja.

Na sandžačkim izlokanim stazama, najbolje se snalaze uhode i ćehaje. Pobačeni iz prirode, poput ogromne materice u kojoj se nešto neprestano događa, kao papagaji ponavljaju da nama ne treba nuklearni štit, dok je toliko balvana i šodera, ali niko ne zna šta će biti, kad proradi štitasta žlijezda i postanemo nervozni. Kad nam se otme jezik ultimatuma, ucjene i prijetnji, onda vdiljivo, kao sluzavi trag, puža golaća, polako prihvatamo krivicu iz prethodnog života. Iskušenje, koje je počelo naivno, ali se izrodilo u vječitu borbu dobra i zla, koja preteže na stranu zulumćara i nenadmašnih pohara.

Pričanje nema smisla. Ali vrijedi višedecenijsko prisjećanje na roman “Uhode“ Derviša Sušića: Zemlja zvana Bosna, nesrećna je zemlja, koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja, poludivlje baronijade. Gospoda strijepe, jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa… Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo. Osim gostoprimstva na našim proputovanjima prema Istoku… Neka Allah uveća, slavu Ishak-begu! Nalazim se u Pavlovoj zemlji koju još zovu Bosna. Vidio, čuo, provjerio, utvrdio…

U Sandžaku, na pustom, pa još izrovanom putu, čeka se riječ naroda. Ispod jezika, a iznad svih govora. Iz mraka, što povremeno zamrači um, dok šejtan začikava i mami u svoja zamagljena skrovišta. Pomoć očekuju nemoćni što na ispucalim usnama mogu još da sastave samo Božije ime. Da bar na trenutak osjete musafirsku jesen, u kojoj agnostici postaju vjernici, a prirodnjaci panteisti. Zrače vitalizmom i otimizmom, naslonjeni na džamijski zid, svojim očima gledaju žito i kukolj, zapanjeni na jednoj od stitinak divljih deponija, na nekad davno zelenom Limu.

Tamo, u srednjem toku, varnica razbukti i najstariji panj. Pored izvora lakrdija i neslanih šala, čim svane, mimo znanja i pitanja, brkaju se međe vode i livade. Izašli bi sa tromeđe, ali ne znaju vrata. Napustili bi začarani krug i odrekli se, ako zatreba i brata. Samo da se oslobode jesenje zebnje i da više ne bude rata. Da zaborave crni petak i posljednji ispaljeni metak. Da nema više hitaca, u vaktu dobrodošlih svitaca, što opakoj prošlosti, ne dozvoliše izmišljene počasti. Da rat, više nikad znači mir.

U Srbiji, koja se dijeli. Kapom i šakom, sjeverno od Ibra, dežurni na barikadama ne vjeruju onima na položajima. Suočeni s ponižavajućom sadašnjošću, muslimani teže nestvarnoj i dalekoj sreći, hrišćane zanima višestruka korist, a katolici naginju nekoj samo njima poznatoj, apstraktnoj istini. Zavedeni u nepomirljive ideologije, priklonili su se u otomanski, austrougarski ili ruski tabor. U nešto neprevaziđeno, što postoji kao neizbježno sjećanje na gubitak. Na staru zamisao, koju je, kao i sve u trećem milenijumu, razgradio novi vakat, a zatravilo najnovije iskustvo.

Naš mit o nepobjedivosti, nema iljača. Mala Azija i priče o sandžačkom bolu idu zajedno, što znači da je najteže osloboditi naš um, ugnjetavan prekovremeno beskrajnom religijom. Sandžak je, u mnogome, po ugledu na jerusalimski sindrom zatvorenog grada, koji ima svoje specifičnosti, ali je uprkos opadajućoj moći često besmislenog i politički šupljeg uticaja, tromeđa dovedena u poziciju da najviše strijepi od svojih umova. Tradicionalno uvjerenih da su mali i nemoćni, da nam treba dozvola za dostojanstvo, pravdu i slobodu.

Više iz straha, nego iz konkretne prinude. Bilo je i biće da „sila Boga ne moli“, da „jači kvači“ i da “ovim dunjalukom vladaju gajtanlije“. Parafrazirano, u svijetu bez vjere – osim drvenog znaka, bez zakona – osim mača i običaja, bez vedrine – osim sumnjičavog smješka, svaka muka traje do kraja vijeka, a nevoljama se, za razliku od strpljenja, ne vidi kraj. Bez obzira na naše političare, koji uz svetosavsku himnu „Uskliknimo s ljubavlju“ pljuju sve sandžačko, jer ne mogu i ne smiju dalje da dobace. Sve, nose i podnose, radi manje lične štete i najveće koristi.

Sad musafiri putuju u oba pravca. Početkom oktobra, nema volje, ni vremena, za usputni razgovor, ali je sunčana i suha sedmica, prije svega, ulaz u mihojlsko ljeto, a manje početak zrele jeseni. Oni što znaju kakva zima može da nas očekuje, u takvim situacijama, zastajkuju uz put, da se makar još jednom nadišu čistog vazduha.

Ali, u Sandžaku ima uvijek dovoljno očiju da vide. Sve je promjenljivo, osim briga i zajedničkog upinjanja da mnogo toga pokrenemo s mrtve tačke, dok umjerena i zamorena većina, definitivno (po)diže ruke od samozvanih gazdi. Od prezasićenosti, busanja u ime vjere i svega ostalog.

Ima li ovdje – Bošnjaka? Naravno, napretek. Bilo i bitisalo. I biće. Ko doživi, pričaće. Za njih, evo (obje) ruke …

Ne beri ti brigu o Sandžaku, drž' se tvoje Bosne.

Mi, muslimani, smo Srbi i govorimo srpski jezik!

Salih Selimović je istoričar, publicista i profesor iz Sjenice u Srbiji. Rođen je 1944. u Tešnju u BiH. Poznat je po istraživanjima islamizacije južnoslovenskih prostora, s posebnim naglaskom na demografske i migracione procese u Raškoj oblasti. Dobitnik je Vukove nagrade za 2013. i Kočićeve nagrade za istu godinu.


Selimović je objavio šest knjiga i više od 70 naučnih radova. Njegovu posljednju knjigu "Prilozi prošlosti Stare Raške" stručna javnost ocijenila je kao istoriografski biser. Na početku intervjua za Press, naš sagovornik je odgovorio na pitanje zbog čega je islamizacija tabu tema, o kojoj se vrlo malo govori i u Srbiji i u BiH, pa i u širim relacijama.

- To je tako zato što je većina naših muslimana srpskog porijekla i pravoslavne provenijencije. Znači, Srbi islamske vjeroispovijesti. Ako bi to zvanično bilo prihvaćeno, bio bi uvećan srpski nacionalni korpus, što nije odgovaralo prvo ranijim okupatorima, zatim komunistima, a danas političarima i intelektualcima koji insistiraju na tome da su muslimani u Srbiji poseban narod. Takvo rješenje nije odgovaralo ni stranom faktoru s imperijalnim ambicijama prema srpskim zemljama. Oni su nastojali da rascjepkaju srpski nacionalni prostor radi lakšeg otimanja teritorije.
U "Prilozima prošlosti Stare Raške" istraživali ste islamizaciju. Šta je njen najčešći uzrok?

- Prevladavaju ekonomski razlozi i danak u krvi. Bilo je i čestih slučajeva prelaska u islam zbog skrivanja od krvne osvete. Taj proces se odvijao sporo i individualno, a rjeđe porodično. Kolektivnih prelazaka skoro da nije bilo.
Kada se islamizacija dogodila?

- Na području Raške masovnija je krajem 17. vijeka, a najvećim dijelom se desila u 18. vijeku. U dijelu Pešterske visoravni i u Vraneškoj kotlini taj huk islamizacije završen je tek u prvoj polovini 19. vijeka. Precizni popisi iz 15, 16. i u prvoj polovini 17. vijeka apsolutno jasno govore o sporoj i najviše individualnoj pojavi islamizacije. I ti prvi konvertiti bili su muslimani u prvom ili drugom koljenu. Često su popisivani kao sinovi Abdulaha, odnosno rabovi Božji, kako bi prikrili hrišćansko porijeklo očeva. Mada, bilo je i onih koji su popisivani s turskim ili arapskim imenom, a zadržali su očevo srpsko ime. Ogromna većina popisanih uživalaca i posjednika baština su hrišćani sa srpskim imenima.
Ko je vršio te popise?

- Turske vlasti pod strogom kontrolom kadija. Oni su prevedeni i više, što se istorijske nauke tiče, nema nikakve dileme o vjerskoj i etničkoj pripadnosti stanovništva Stare Raške. Istina, bilo je i muslimana koji su bili turskog, grčkog, albanskog, bugarskog, ruskog ili mađarskog porijekla, koji su, kao turski činovnici, uleme, vojnici i vojne starješine boravili u Raškoj.
Koliki je bio njihov broj u odnosu na broj poislamljenih Srba?

- Zanemarljiv.
Zanimljivo da je islamizovano stanovništvo zadržalo srpski jezik.

- Pored petovjekovne vladavine Osmanlija, naši muslimani su ljubomorno i uporno čuvali svoj maternji jezik kojim su govorila i njihova dojučerašnja braća pravoslavci. I oni koji su se uzdigli na najviše državne, vojne i druge položaje u Osmanskoj imperiji uvijek su sa svojim sunarodnicima razgovarali i dopisivali se na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom, poznatim kao bosančica.

Srpski je bio jedan od četiri zvanična jezika na turskom dvoru?

- To je nesporna činjenica. Postojalo je i tzv. begovsko pismo u staroj Srbiji i tembelijsko pismo kojim su se otmeniji muslimanski krugovi služili sve do početka 20. vijeka. Postojao je cijeli pokret među muslimanskim intelektualcima da udžbenici u školama i druge knjige budu štampane na narodnom jeziku, a ne na turskom i arapskom. Pjesnik Mehmed Hevaji Uskufi je 1631. napisao i rječnik srpsko-turskog jezika. Mnogi su zbog toga bili progonjeni od turskih vlasti, a pjesnik Ilhamija to je platio i glavom.
Šta je još sačuvano osim jezika?    

- Osim jezika i pisma, naši muslimani sačuvali su i mnoge hrišćanske i prethrišćanske tradicije sve do današnjih dana. Nikada muslimani iz svoje svijesti nisu izbacili Božić, Savindan, Vaskrs, Mladence, Đurđevdan, Ilindan, Mitrovdan. Prilikom terenskih istraživanja na Sjeničko-pešterskoj visoravni, Polimlju i Bihoru, bio sam frapiran koliko su stariji muslimani, posebno žene, vodili računa o tim hrišćanskim praznicima. Samo da navedem primjer praznovanja i saborovanja na Svetog Arhanđela kod manastira u Kumanici na Limu. U ta dva dana, koliko traje saborovanje, skoro trećina ogromne mase naroda su muslimani, i to ne samo iz bliže okoline. Svi se mole i traže lijek i duševni mir. Na Pešteru je najveći narodni sabor i teferič 2. avgusta, odnosno na Ilindan, kojeg naši muslimani nazivaju Aliđun.
Do podne Ilija, od podne Alija?

- Upravo tako. Prema narodnoj tradiciji, Ilija Kuč se tačno u podne "poturčio", odnosno islamizovao i postao Alija.
Vi u svojoj knjizi navodite da je kod muslimana postojao kult Svetog Save?

- I te kako je bio prisutan kod muslimana u Limskoj dolini, ali i na mnogo širem prostoru. Uvijek su muslimani u Staroj Raškoj znali da su srpskog porijekla i da su prije islamizacije bili pravoslavci. Izuzetak su samo albanski Malisori, koji su došli u jugoistočni dio Raške tokom 18. vijeka. Zato su čuvali i štitili manastir Mileševa kao svoju svetinju. Klanjali su se moštima Svetog Save i vjerovali u njihovu čudotvornost.
Vi tvrdite da je Sveti Sava zbog toga spaljen?

- Da bi im sačuvali zdravlje i zaštitili ih od uroka, mnogi muslimani su krstili svoju djecu. To je bio jedan od razloga što je islamizovani Albanac Sinan-paša naredio da mošti Svetog Save budu iskopane, prenesene na Vračar i spaljene. Paša je mislio da će tako uništiti kult tog velikog srpskog prosvjetitelja i odbiti muslimane od manastira Mileševa.
Da li je uspio?

- Izazvao je kontraefekat. Tek od tada se kult ovog svetitelja proširio na sve srpske zemlje, a muslimani su nastavili da poštuju njegov kult, posjećuju i daruju Mileševu.
Turci su htjeli da spale i Mileševu?

- To je 1875. htio da učini jedan turski paša, koji je s vojskom bio na putu za Bosnu. Muslimani iz okoline manastira i Prijepolja su se organizovali i stali pred pašu. Njihov predstavnik Alija Malagić zaplakao je, pao na koljena i zamolio pašu da to ne učini ovim riječima: "Aman, čestiti pašo, nemoj to da učiniš, ako za boga znaš. Nama ovaj manastir svijetli kao sunce i iz ove kuće nam je blagoslov i na nas i na mal. Svako u ovoj kući dobije hljeba i soli. Svakome je ona od pomoći." Tada je paša odustao od paljevine i rušenja Mileševe.
Postoji mišljenje da jezik kojim govore muslimani u Srbiji nije srpski nego bošnjački?

- To je srpski jezik. Pozitivni građanski zakoni omogućavaju nacionalnim manjinama mnogo šta na maternjem jeziku, što je svakako u redu. Ali, nije u redu da se sada kao maternji jezik muslimana izmišlja nekakav bošnjački jezik, kad je muslimanima to oduvijek bio srpski jezik.
Šta je ispravno, Raška ili Sandžak?

- Stara Raška je kolijevka srpske srednjovjekovne države koju je utemeljio Stefan Nemanja, a međunarodno priznanje obezbijedili su joj njegovi sinovi arhiepiskop Sava i kralj Stefan Prvovjenčani, početkom 13. vijeka.
Otkud ime Sandžak?

- U 19. vijeku sandžaci su u Turskoj bili samo administrativno-upravna područja. Bilo je 290 sandžaka, raspoređenih u 77 vilajeta ili pokrajina. Nijedan nije zadržao to tursko ime, osim ovog kojem se na taj način želi stvoriti neki individualitet u odnosu na druge krajeve Srbije i Crne Gore.
U balkanskim ratovima većina muslimana borila se protiv srpske vojske?  

- Zato što su vijekovima ubjeđivani da je za sve njihove nevolje i težak život kriv srpski narod. Muslimani su smatrali da, boreći se protiv srpske vojske, brane svoja ognjišta. Međutim, srpska vojska se veoma korektno, čak prijateljski, odnosila prema muslimanima poslije pobjede i ulaska u ovaj kraj.
Da li je bilo odmazde?

- Ne. Naprotiv. One koji su htjeli da bježe u Albaniju ili Tursku srpska vojska je vraćala kući. Nije bilo paljevina, osveta i ubistava. Oprošteno je svima koji su se borili u turskoj vojsci ili u bašibozuku, ukoliko nisu činili zločine nad civilnim stanovništvom. Kralj Petar I Karađorđević u svom proglasu pred početak rata naglasio je: "Moja će vojska u Srbiji pored hrišćana zateći i Srbe muslimane, koji su nam isto tako dragi, a s njima i Arbanase, hrišćane i muslimane, s kojima naš narod živi zajedno već 1.300 godina, obično dijeleći s njima sreću i nesreću. Mi im svima nosimo slobodu, bratstvo i jednakost u svemu sa Srbima".
Vi često navodite primjer sela Borovići, kod Sjenice.

- Mještani Borovića su se digli i krenuli za Tursku. Srbi iz susjednog sela, sa starješinom Vojom Popovićem Bobovićem na čelu, stigli su i zaustavili te muslimane. Taj Popović je stao ispred njih i moleći ih da ostanu rekao: "Braćo, kuda ćete? Srbija je vaša otadžbina, a ne Turska. Kralj vam garantuje slobodu, vjeru i imanja. I ja lično i svi mi, vaše komšije, isto to vam garantujemo". I muslimani iz Borovića nisu nikada nigdje otišli, osim u novije vrijeme, kao što su i mladi iz drugih sela morali da idu u urbane sredine radi zaposlenja i školovanja.
U knjizi pišete o istaknutim muslimanima koji su se deklarisali kao Srbi.

- Pored represije, prvo turske, a zatim austrougarske vlasti, brojni muslimanski intelektualci dičili su se srpskim porijeklom i uporno su se izjašnjavali kao Srbi islamske vjeroispovijesti. Pisali su pjesme srpstvu, kao i pripovijetke i romane po kojima su apsolutno pripadali srpskom etnosu i srpskoj književnosti. Karakterističan je primjer Omer-bega Sulejmanpašića Despotovića. Austrougarske vlasti mu nisu mogle ništa drugo, već su ga proglasile ludim. Kada je izbio Prvi svjetski rat, te iste vlasti uhapsile su svih 139 učenika muslimana u mostarskoj gimnaziji. Samo su puštani oni koji su se izjasnili da su Hrvati, ali velika većina se izjasnila da su Srbi.
Muslimana je bilo i u "Mladoj Bosni".

- Učenik Ibrahim B. Alajbegović na sarajevskom veleizdajničkom procesu isljednicima je u lice rekao: "Uskoro će doći 'Beli orlovi'. Mi ih željno iščekujemo". Taj učenik je ubijen u zatvoru i nije dočekao tako željenu slobodu.
Vi ste u knjizi "Prilozi prošlosti Stare Raške" napisali: "Ako su naši muslimani prije oslobođenja 1912. godine bili Turci u političkom smislu, poslije rata su bili Srbi u nacionalnom smislu". Objasnite ovaj stav.

- Najispravnije rješenje za naše muslimane jeste da budu ono što po porijeklu i jeziku i jesu, a jesu Srbi islamske vjeroispovijesti. Tada će prestati razne zloupotrebe, politikantske igre i manipulacije muslimanima, prije svega od velikog dijela sopstvene elite. Strani faktor uvijek računa na taj vjersko-nacionalni momenat za stvaranje konfliktnih situacija, koje slabe kohezionu snagu i otvaraju put za svakovrsne strane pritiske i intervencije.

Mnogi poznati muslimani smatrali su sebe Srbima!

Možete li da navedete imena najpoznatijih ljudi među muslimanima koji se, kroz istoriju, nisu odrekli svog srpskog porijekla ili su otvoreno isticali da su Srbi?

- To su Derviš-beg Ljubović, Omer-beg Sulejmanpašić Despotović, Mehmed Kurt, Salih Karabegović, Salih Kazazović, Ali-Riza Dautović, Avdo Karabegović Hasanbegov, Avdo Karabegović Zvornički, Osman Đikić i njegova sestra Hatidža, Smail-aga Ćemalović, Ibrahim Hadžiomerović, Ali Fehim Džabić, Asim Šeremet, Muhamed Mehmedbašić, Mustafa Golubić, Hasan Rebac, Šukrija Kurtović, Uzeiraga Hadžihasanović, Hamid Kukić, Mustafa Mulalić, Rešad Kurtagić, Derviš Šećerkadić, Mujo Pašić, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Džemal i Šukrija Bijedić, Šefket Maglajlić, Midhat Muratbegović, Skender Kulenović, Omer, Avdo i Hamza Humo, Ćamil Sijarić, Derviš Sušić, Meša Selimović, Alija Konjhodžić, Ismet Pupovac, Emir Kusturica, Dževad Galijašević, Amir Čamdžić, Mehmedalija Nuhić i mnogi drugi.

Da, oni i jesu Srbi i bice jos Srba kod muslimana. U stvari,vecina Bosnjaka to i jeste. Nema Bosnjaka bez Srbina u njemu.

Ne pišite na ozbiljnoj temi bez duboke koncentracije,bez razmišljanja,bez poznavanja faktičkog stanja.Ne sudite i ne optužujte bez argumanata,dosta je toga bilo,dosta je zla zbog toga napravljeno na ovim našim prostorima.
Obišao sam Bosnu uzduž i popreko,doživeo mnogo lepog,mnogo lepih uspomena imam i tvrdim da do 90-te nikoga tamo nije bilo briga da li je Musliman ili Hrišćanin,delili su se na dobre ili loše ljude.Radili su zajedno,decu podizali,pevali i plakali zajedno ali...
Ali...dođoše loši ljudi,političari,lopovi,dođoše ne došli više nikada nikome i pokvariše sve,počeše da nanose zlo i jednima i drugima,da bacaju seme mržnje medju poštene seljake,rudare,radnike svih struktura.Dokopala se fukara oružja i tako krenu u pljačku a sve gazeći krvave puteve,puteve koje zaprljaše tudjom krvlju.Znate epilog,svima nam je poznat,izmiriše se,rukovaše,sedoše u crne mercedese a sirotinja osta da kuka na grobovima najmilijih.Dok oni kukaju i oplakuju lopovi i mafijaši odoše kući da broje pare,svak u svoje dvore.Odoše da hrane porodice i uz osmeh da troše krvave dolare i evre.
Osta sirotinja,ostaše mučeni gradjani pred pitanjem,šta dalje,hoćemo li kako je bilo ili da svak u svom brlogu pokuša da opstane,preživi,ishrani gladna usta.Tako dok se svet otvara,granice brišu,ljudi putuju i žive punim plućima mi,prokleti balkanci kopamo još dublje rovove i mislimo da je naše blato sveto blato,da je naša kajluga ceo svet.
Pitanje koje i sebi često postavljam je,ko nas je prokleo,ko nas je naučio da prihvatimo ovakav život kao jedini moguć,očaj da vidimo kao stil života a muku i jad kao put ka sreći.

Dobro receno

Ipak ja podrzavam srpsku ideju da Republika Srpska treba da se odvoji od BiH, da se ukine ime Bosna i Hercegovina i da se odvoji i Herceg Bosna te da ostatak bude Republika Bosna

Idejan ::Ipak ja podrzavam srpsku ideju da Republika Srpska treba da se odvoji od BiH, da se ukine ime Bosna i Hercegovina i da se odvoji i Herceg Bosna te da ostatak bude Republika Bosna

Ipak si ti tipičan primer malog jadnog slepog poslušnika onih o kojima sam pričao,nisi svestan da širiš mržnju i zlo ali to svesrdno činiš.
Izvinjavam se ,prekidam ličnu prepisku na temama.

da li bi Srbija prihvatila Republiku Srpsku kao Srbiju ?

Idejan ::da li bi Srbija prihvatila Republiku Srpsku kao Srbiju ?

Nisu prihvatili, oni priznaju integritet i suverenost BiH... Do kjametskog dana, a tad možda sve islam postane, a možda sve i Srbsko postane.. Tako posle kjametskog dana bit će jasna situacija, a do tada nek laprda, ko šta hoće....

Bolje bi bilo da Republika Srpska bude srbijanska provincija u B i H. Bosanski Srbi sebe smatraju vecinom Srbijancima a Srbijanci ih ne smatraju nicim drugim do Srba. Nu, bosanski Srbi su se davno podigli iako se tu radi o nekvalitetu, nikada bosanski Srbin ne moze biti Srbijanac, belo i bijelo nikada nije islo niti je mleko postalo mlijeko.Srbi u Bosni i bosanski Srbi nije isto, Srbin u Bosni hoce da bude Srbijanac a bosanski Srbin je Bosanac.Velika je tu razlika u mentalitetu, Srbin u Bosni je polovan musliman, musliman u Bosni je haman isto kao Srbin.To je izmjesano iako lici nekome da je napoj, da je nista, da je havdika, nije tako.To su med i krv-kako Turcin rece i nazva ljude u zemlji i ispod zemlje u Bosni.

Srbijanci su Srbi rođeni u Srbiji pa, prema tome, to što ste vi napisali nema smisla. Srbijanci se izjašnjavaju kao Srbi a ne kao Srbijanci.

Kakva srbijanska provincija, zaboga, pa čak i srpska?!

Idejan ::Bolje bi bilo da Republika Srpska bude srbijanska provincija u B i H. Bosanski Srbi sebe smatraju vecinom Srbijancima a Srbijanci ih ne smatraju nicim drugim do Srba. Nu, bosanski Srbi su se davno podigli iako se tu radi o nekvalitetu, nikada bosanski Srbin ne moze biti Srbijanac, belo i bijelo nikada nije islo niti je mleko postalo mlijeko.Srbi u Bosni i bosanski Srbi nije isto, Srbin u Bosni hoce da bude Srbijanac a bosanski Srbin je Bosanac.Velika je tu razlika u mentalitetu, Srbin u Bosni je polovan musliman, musliman u Bosni je haman isto kao Srbin.To je izmjesano iako lici nekome da je napoj, da je nista, da je havdika, nije tako.To su med i krv-kako Turcin rece i nazva ljude u zemlji i ispod zemlje u Bosni.

"Bosanski Srbi", nisu Srbijanci, oni su jednostavno rečeno, Srbi.. Nit su Bosanski, nit su Srbijanski, oni su samo Srbi, ništa drugo biti ne mogu....

To ja objasnjavam ovim svojim muslimanima i Bosnjacima, te Bosancima ali oni nikako da shvate da ste vi svi Srbi-misle da niste. To sam objasnjavao Srbijancima davno prije rata koji mi nisu vjerovali da uopste ima Srba u Bosni-Srbijanci su samo sebe smatrali Srbima i ko zivi u Srbiji bio im je Srbin, cak i da je musliman. I evo danas se sve izokrenulo naopacke, danas Srbi iz Bosne pokusavaju da budu Srbijanci-presli su i na ekavski. Ja sam da Srbi budu Srbi da muslimani budu muslimani pa da se onda izmjesamo-ko koga jebe.

Koga briga ako živi u miru,ima posao,srećno okruženje,hobi  kako mu se zove država.Ja mrdnuo nisam aživeh u mislim tri ili četiri države i nisam ništa primetio bolje promenom njenog imena.
Ponoviću,svu tu igranku kao i pitanje na ovoj temi prave isti loši,zlonamerni,sitnodušni ljudi željni slave,novca ne gledajući na posledice.Ne haju što će dva čobanina sa Vlašića uzeti puške i okrenuti ih jedan ka drugom iako su do juče delili poslednju krišku sira i proju,bitno e ime,bitne su medje,bitna je krvava titula i krvave pare.Muka mi je više i od ovih tema i od ljudi koji ovako nešto guraju u prvi plan,verovatno ne mogu gurati ništa pametnije tamo gde treba.

pa ti si to radio

Podijelite BiH sto prije-ukinite agoniju sve i jednog naroda.

Da, zato nam ne daju da se razdvojimo, da nam sprijece svaki napredak. Drze nas tako pod potpunom kontrolom jedni drugih.
Ja izrazito stojim na stanovistu da se BiH podijeli i tako bi svi imali napredak.
Bosnjackoj bandi i ostatku uhljupa kojih je Bosna puna podjela ne odgovara posto bi bili izgubljeni.

Idejan ::To ja objasnjavam ovim svojim muslimanima i Bosnjacima, te Bosancima ali oni nikako da shvate da ste vi svi Srbi-misle da niste. To sam objasnjavao Srbijancima davno prije rata koji mi nisu vjerovali da uopste ima Srba u Bosni-Srbijanci su samo sebe smatrali Srbima i ko zivi u Srbiji bio im je Srbin, cak i da je musliman. I evo danas se sve izokrenulo naopacke, danas Srbi iz Bosne pokusavaju da budu Srbijanci-presli su i na ekavski. Ja sam da Srbi budu Srbi da muslimani budu muslimani pa da se onda izmjesamo-ko koga jebe.

Ja sta nam ga nadrobi veseljace.... Srbi u Bosni nisu presli na ekavicu. To kao prvo. Kao drugo, vidim da mjesas pojmove Srbin i Srbijanac. Srbin je pripadnik srpske nacije, ma gdje zivio i gdje se rodio. Srbijanac je covjek iz Srbije, koje god etnicke pripadnosti bio. Kada Bosna bude u sastavu Srbije onda ce i Srbi u Bosni biti Srbijanci. Jel tako? Tako je....

Cuj veseljace-mislio si na ono bez Ve