Re: Pablo Neruda

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:36 am

29
STIZEŠ iz siromaštva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
što su nam, kad su i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka što je letjela neprestano.
Škrabica sa suzama našeg jadnog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta što nisu uvijek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, druzice.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:37 am

30
OD ARHIPELAGA imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedju toliko korijenja, u gorkoj svjezini
sunca umnozena surovim bijesom vode,
tamo zivi sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
i ja osjetih miris lutajucih gajeva,

nadjoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:37 am

31.

Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne može ti nedostajati ova kruna
koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišćem.

Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam teče u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da će zatvoriti tržnicu.

Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oči skriše na Jugu svoje korjenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,

tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te živim zajedno sa zemljom.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:39 am

32.

Kuća ujutru sa nejasnom istinom
ponjava i perja i početak je dana
bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
između horizonta, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeđa
papiri skrivaju zgužvane vokale
i htejelo bi vino u boci slijediti svoje juče.

Gospodarice, prolaziš dišući ko pčela,
dirajući područija izgubljena u sjeni,
osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:40 am

Podne

33.

Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolež uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.

Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.

I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnjijezdu dalekog proljeca,

jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:40 am

34.

Ti si kći mora i sestričina mažuranu,
od čiste je vode tijelo tvoje, plivačice,
kuharice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oči i podižu valove,
zemlji tvoje ruke i skače sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo siječe tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji

i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrće, alge i trave: pjenu tvojih snova.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:41 am

35.

Odletjela ti je ruka u dan, s mojih očiju
i svijetlo u?e kao otvoreni grm divlje ruže.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presječena u tirkizu.

Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune žuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: žlice je čuvala tvoja čista ruka.

Veče je otišlo. Noć je spustila tajnovita
na čovekov san svoju nebesku čahuru.
Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.

I vrati se tvoja ruka s leta leteći
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oči koje je progutala sjena.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:41 am

36.

Srce moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oružje od voska, od vina i od ulja,

Od češnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.

Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pjesku moje bilježnice
izgubljena slova što tražiše tvoja usta.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:42 am

37.

O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjećuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
bijednih zidova zatvorenog srca.

Nitko neće znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode

koja prima i uzdiše trudnoću sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:42 am

38.

Tvoja kuća zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja činjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
stiže kao pastir fućkajući svoj brzojav
i izme?u dvije smokve zelena gasa
uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.

Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni plača,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
čuje se jedino razgovor vodopada i lavova

i ti koja se uspinješ, pjevaš, trčiš, koračaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vraćaš se,
ili si otputovala i zna se da počinje zima.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:43 am

39.

Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
korijenje poljevajući ruže zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopćem miru prirode.

Motika i voda kao tvoje životinje
slijede te žderući i ližući zemlju
i tako je kao da radeći osloba?aš
plodnost, žestoku svježinu karanfila.

Ljubav i čast pčela tražim za tvoje ruke
koji u zemlju miješaju svoje prozračno pleme,
čak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,

zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaća
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:44 am

40.

Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i južnome podrucju, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.

Bila si natovarena cvijecem željezovitim,
algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od proždiruce soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,

ali za moju kucu u blizini bezdana
daj mi izmuceni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pjesku.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:44 am

41.

Nevolje mjeseca sijecčja kada ravnodušno
podne odre?uje svoje jednadžbe na nebu,
tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
ispunja zemlju sve do azurnih granica.

Nevolje ovog vremena nalik na grožde
maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
pokopano u praskavom svijetlu sijećanja,
sazrijet će, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

Jadi će biti podijeljeni: duša će poželjeti
udarac vjetra i dom će ostati čist
sa svojim svježim hljebom na trpezi.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:45 am

42.

Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
ciju svjetlost meda na obori nered:
sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.

Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela
i zelen je zadatak da utone u listove,
sve dok gore u visini lišce ne bude
iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.

Žed vatre, pomamna gomila ljeta
koje podiže Raj s nekim listovima,
jer zemlja mracna lica ne priznaje patnje.

nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve
i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,
jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:46 am

43.

Tražim tvoj znak medu ostalima,
u oštroj i valovitoj rijeci žena,
pletenice, oci tek utonule,
jesne noge što posrcu ploveci u pjeni.

Odjednom mi se cini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utakle, necake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svijetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene uši.

Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima
i tako s tobom idem prelazeci i lojubeci
široki Mississipi ženstvenog ušca.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:46 am

44.

Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
jer živeti je nemoguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato volim kada te volim.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:47 am

45.

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat cu te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda ce sav dim što traži svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom casu otici ceš tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:48 am

46.

Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
u rijekama i razlicitim rosama,
odabranih jedino onu koju sam ljubio
i otada spavam jedino s tamom.

Izmedu valova jedan val, i drugi,
zeleno more, zelena studen, zelena grana,
odabrah samo jedan jedini val:
val neodoljivi od tvoga tijela.

Sve kapi i sve korijenje,
sve zrake svjetlosti dodoše,
dodoše da me vide prije ili kasnije.

Htjedoh za sebe tvoju kosu,
sve zrake svjetlosti moje domovine
odabrah jedino tvoje divlje srce.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:49 am

47.

Želim te vidjeti iza sebe na grani.
Malo po malo pretvorila si se u plod.
Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
pjevajuci svojim slogovima soka.

I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,
u statuu poljupca pretvorena,
sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
ne odobre slast i milinu.

Vidjet cu na grani tvoju kosu,
tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,
približavajuci listove mojoj žedi,

i ispunit ce moja usta tvojim sokom
poljubac koji je iznikao iz zemlje
tvojom krvlju zaljubljena ploda.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:50 am

48.

Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesečine u travi,
idući ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni riječi.
Sreća je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noć im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
rađaju se i umiru više puta dok žive,
imaju vječnost prirode.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:51 am

49.

Danas je: sve juce propalo je
izmedu prstiju svijetla i ociju sna,
sutra ce doci zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oci tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazi
izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapanad tobom svoja krila
dižuci te i noseci prema mojim rukama
tocnom, tajnovitom milošcu:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:52 am

50.

Cotapos rece da tvoj osmijeh pada
poput sokola s nekog opornog tornja
i, istina je, prelziš lišce svijeta
jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

što pada i sijece i iskacu jezici rose,
vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama
i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom
praskaju granate od sunca i zvijezda,

i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,
gore na mjesecini zvona i karanfil
i trce i jure konji sedlarski:

jer si malena kao što jesi
puštaš da padne smijeh s tvog meteora
zadivljujuci njime ime prirode.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:52 am

51.

Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
grom i jedna srebrna munja
što pade s neba i razbi se o vrh
i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,
rada se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
To je osmijeh zraka oslobodena u visini,
nasljede araukansko, ljubavi moja.

Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
sijeci noževima sjenu svog osmijeha,
noc, jutro i med podneva,

i neka skacu u nebo ptice lišce
kad kao jedina svjetlost rasipna
tvoh osmijeh razbije drvo života.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:53 am

52.

Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa cito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuce svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekecu kovine i orude,
zvone kotaci karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
tvoj glas u letu tocan poput strijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraca se tvoj glas natovaren ljubicama
i zatim me prati nebom.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:55 am

53.

Tu je hljeb i vino i stol i soba,
muka čovjekova, žena i život:
tome je mjestu težio vrtoglavi mir,
od tog je mjesta gorjela zajednička rana.

Slava tvojim rukama što lete spremajući
bijele ishode pjesme i kuhinje,
zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,
živjela plesačice koja plešeš s metlom.

One divlje rijeke s vodama i prijateljima,
ona izmučena zastava od pjene,
ona zapaljiva saća i hridine

danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,
to korito zvjezdano i modro poput noći,
ta jednostavnost nježnost bez kraja.

od Sponsored content