Re: Pablo Neruda

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:22 am

4.

Sjetit ćeš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršćući mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeća zime.

Sjetit ćeš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šipražja, mahnita korjenja,
začarana trnja poput mačeva.

Sjetit ćeš se rukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.

I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
po?imo tamo gdje nas čeka ništa
i na?imo sve što nas tamo očekuje.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:22 am

5.

Da te takne noć, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju čistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oči
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjećalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje područije cjelova i vulkana.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:23 am

6.

U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presječeno.

Nešto iz daljine što mi se činilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlažnom tminom lišća.

Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeći miris verao po mom mjerilu,

kao da me odjednom potražilo korjenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
i zaustavih se ranjen skitničkim mirisom.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:23 am

7.

"Poći ćeš samnom" - rekoh - i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: po?i sa mnom, kao da već umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kad sam čuo tvoj glas kako ponavlja
"Poći ćeš sa mnom" - kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:24 am

8.

Kad tvoje oči ne budu imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatočenu čuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseći svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,

i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeći daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je živo.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:24 am

9.

U udaru vala protiv nepokorna kamena
svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
i krug mora sužava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.

O blistava magnolijo oslobo?ena u pjeni,
magnetična putnice čija smrt cvjeta
i vječno se vraća da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.

Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
dok more uništava svoje večne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbjesnele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu nježnost.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:25 am

10.

Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozračne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek učinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrću.

Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljeće.
O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,

neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vječnome kristalu.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:25 am

11.

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:26 am

12.

Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

Jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jednim medom poražena.

Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobražen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:27 am

13.

Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.

Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
i izraslo unaprije?eno sretnim godinama,
kada je žito udvostručilo tvoje grudi
ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.

O, hljeb je tvoje čelo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
hljeb koji jedem, ro?en sa svjetlom svakog jutra,
ljubljena, topla zastavo pekarnica,

vatra ti dade poduku krvi,
od brašna si naučila da budeš sveta,
od hljeba si primila govor i miris.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:27 am

14.

Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:
drugi ljubavnici žele živjeti s nekim očima,
ja želim biti samo tvoj vlasuljar.

U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: čupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

u svijet mračan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
ako se sunce ne popne na toranj tvoje kose.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:28 am

15.

Već odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, sočivo zlaćano.

Ne postojiš samo zato što si oči lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
već i zato što su te od gline umjesili i ispekli
u Chillanu, začu?enoj peći od opeka.

Bića se rasipaju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.

Ti ćeš pasti sa mnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja će i dalje živjeti zajedno sa nama.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:28 am

16.

Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnožavanje svemira.

Tvoje beskrajne oči svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koža tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.

Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko gorućeg svjetla kao med u sjeni

tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubeć' te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:29 am

17.

Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mračne stvari,
potajno, izmedu sjene i duše.

Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajući kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukčije,

nego na taj način na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
blizu da ti se oči sklapaju s mojim snom.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:29 am

18.

Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvr?uje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjeću i pjesmu
na svaki prozračan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
stručak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobičnu strijelu nekog divljeg mirisa.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:30 am

19.

Dok te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.

Stiže i dolazi smirujući svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive žice
otmjenost plesa, že? njenog pojasa,
i ubojstva zloćudnog žalca.

Od petroleja i narandže je njena duga,
i poput aviona istražuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,

dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vraćaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pjeska.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:30 am

20.

Ružna moja, ti si kesten rasčešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.

Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice žita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.

Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:

ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:31 am

21.

O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više ni časa bez proljeća,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

što traći izme?u lišća noći tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

O, ljubljena i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:31 am

22.

Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajući te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris žitarica koje volim.

Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižući pehar
u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajući, tražio sam tvoje sjećanje,
ulazio u puste kuće s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam već kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
pred mojim si očima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomača u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:32 am

23.

Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
jesmin udvostruči svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i čiste ruke
dadoše mir mojim očima i sunce mojim čulima.

O ljubavi, kako odjednom, iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zloćudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.

Tako je bilo i jeste, tako će biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konačnu ružu dana.

Bez tebe, bez mene i svijetla nećemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit će živjeti svjetlo naše ljubavi.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:32 am

24.

Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjedničke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, la?a i dan prognaše se zajedno.

Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao ključ hitrog svemira,
do?i da dirneš vatru časovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.

I izme?u tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oči jedva predskazujući sile
zraka, ključeve podmorske.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:33 am

25.

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotu?ivo strano,

sve bijaše tu?e i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:33 am

26.

Ni boja strašnih prudova Iquique,
ni ušće Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
tvoj stil velikog grož?a i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjačice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj čistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje područje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:33 am

27.

Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozračna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo žito.

Gola si tako modra kao noć na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako žuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ružična sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povučeš u podzemlje svijeta

kao u dugačak tunel odjeće i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišća
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:34 am

28.

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda pro?osmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao se vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

od Sponsored content