Pablo Neruda

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 1:35 am

Pablo Neruda (12. jul 1904. - 23. septembar 1973), čileanski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Svoj literarni pseudonim Neruda koji je kasnije prihvatio kao lično ime odvodio je od imena češkog pesnika i pisca Jan Nerude.

Rođen je 12. jula 1904. godine u gradu Peral u Čileu kao Rikardo Neftali Rejes (Ricardo Neftali Reyes). Počeo je da piše veoma rano. U 19-toj godini (1923). objavljuje svoju prvu knjigu poezije „Crepusculario“, a već u 20-toj i drugu pod nazivom „Dvadeset poema o ljubavi i jedna pesma bez nade“.

Studirao je francuski jezik i pedagogiju. Španski građanski rat i smrt svoga prijatelja Federika Garsije Lorke na njega ostavlja neizbrisiv trag. Priključuje se revolucionarnom pokretu i tada piše pesme sa revolucionarno-socijalnom tematikom.

1927. - 1935. radi pri Čileanskom konzulatu. Od 1939. do 1940. godine je konzul u Parizu, a nakon toga u Meksiku do 1943. godine. Vraća se u rodni Čile 1945. godine i postaje senator. Zbog neslaganja sa tadašnjim predsednikom Čilea biva progonjen. Uspeva da pobegne u Evropu, gde je boravio u raznim zemljama. U Čile se vraća 1952. godine gde živi do svoje smrti 23. septembra 1973.

Objavio je još desetak knjiga poezije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1971.

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 1:36 am

OVE NOCI

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 1:37 am

NE BUDI DALEKO OD MENE

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casuu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 1:42 am

LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vetra sa svojim senovitim mestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.
Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao je vetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvet svome cvetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 1:43 am

KUCA

Kuca ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak dana
bez smera, lutajuca kao uboga lada,
izmedu horizonata, reda i snova.
Stvari kao da zele ostaviti tragove,
privrzenost bez cilja, hladna nasledja,
papiri skrivaju zguzvane vokale
i htelo bi vino u boci slediti svoje juce.
Gospodarice, prolazis drscuci kao pcela,
dirajuci podrucja izgubljena u seni,
osvajajuci svetlo svojom belom snagom.
I tada se ponovo podize svetlost:
stvari se pokoravaju vetru zivota
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 1:47 am

SRCE MOJE

Srce moje, kraljice nacave i celera
leopardu mali i konca i luka
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oruzje od voska, od vina i ulja,
od cesnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena creva.
Ti podizes miris svojom kosilicom,
ti sto rukujes sapunima u peni,
ti koja se uspinjes mojim ludim stubistem,
ti koja se sluzis znakom mog rukopisa
i nalazis u pesku moje biljeznice
izgubljena slova sto traze tvoja usta.

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 1:48 am

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.

I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.

Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 2:09 am

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

od **jelena** Pet Apr 13, 2012 2:11 am

NISTA MI NISI DALA

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....

od **NFS_MW_girl** Pet Apr 13, 2012 6:02 pm

IGRAS SE SVAKOG DANA

Igras se svakog dana svetloscu svemira.
Profinjena uzvanice, stizez u cvetu i vodi.
Vise si no ova bela glavica koju stezem
svakoga dana poput grozda.
Ne slicis nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te polozim medju zute vence.
Ko ti zapisuje ime dimnim slovima medju juznim
zvezdama?
Ah, daj da se setim kakva si nekoc bila, kad jos nisi
postojala.
Iznenada, vetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreza ispunjena mraznim ribama.
Ovamo svi vetrovi neba stizu, svi.
Kisa halju odbacuje.
Prolecu ptice.
Vetar. Vetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lisce kovitla
i odvezuje sve barke sto su ih sinoc vezali za nebo.
Ti si ovde. Ali ti ne bezis.
Do posljednjeg krika ti ces mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupcaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka cudna sena ocima prohujala.
Sada, takodjer sada, malena, cvetak mi kozje krvi pruzas,
i cak ti grudi njima odisu.
Dok zalobni vetar huji ubijajuci leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti sljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dusu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbegavaju.
Toliko puta videsmo kako zornjaca plamti dok smo se
ljubili u oci
i dok su se nad nasim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te reci zasipale, milovale.
Odavna sam voleo tvoje telo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvece cu radosno, nas copihue, s planine doneti,
lesnike zagasite i kosare sumskih poljubaca.
Zeleo bih uciniti s tobom
ono sto prolece s tresnjama cini.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:38 am

NOCU

Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
Protiv gustoga zida okupanog lisca.
Prolazu nocni, crna zeravo sna
Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
Tacnoscu nekog neredovita voza
Sto sene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.
Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:39 am

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:40 am

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u novu boju,onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne menja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobegne od smislenih saveta.......
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srecan!

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:40 am

Možda ne biti znači biti bez tebe,
da ne ideš režući podne
kao modri cvjet, da ne koračaš
kasnije između magle i opeka,

da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
koje drugi, možda, neće videti zlatno,
koje možda nitko ne primjeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruže,

i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život,
udarac ružina grma, žito vjetra,

i otada postojim jer ti postojiš,
i otada jesam, jesi i jesmo,
i za ljubav bit ću, bit ćeš, bit ćemo.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:42 am

Zabranjeno je da se place bez ucenja,
da se ikad probudi bez znanja sta raditi dog dana,
da se plasi sopstvenih secanja.
Nije Zabranjeno je da se smeje problemima,
da se bori za ono sto zelite,
da se ne preda zbog straha da se snovi nece ispuniti.
Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokusati da se razume sve sto ste zajedno doziveli, da ih zovete samo kada vam trebaju.
Zabranjeno ne biti ono sto jeste medju svima,
da se pretvarate ispred ljudi do kojih vam nije stalo,
izigravati klovna da bi vas se setili, i zaboraviti sve do kojih vam je stalo.
Zabranjeno je raditi sve za sebe i biti u strahu od zivota i posledica i ne ziveti svaki dan kao da je zadnji uzdah.
Zabranjeno je da vam nedostaje neko bez osmeha, da zaboravite njihove oci, njihov osmeh, samo zato sto njihovi putevi nisu u okviru vasih i da zato mislite da njihovi zivoti nisu vredni koliko i vasi, i da znate da svako ima njihov put i uspeh.
Zabranjeno je da pravite sopstvenu pricu, da nemate vremena za one koji vas trebaju, da razumete sta zivot daje i sta uzima.
Zabranjeno je da se ne trazi sreca, da se ne zivi zivot sa pozitivnim pristupom i da se ne misli da cemo biti bolji, i
zabranjeno je ne misliti da bi ovaj svet bez tebe bio bolji...

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:43 am

To je jutro puno oluje

To je jutro puno oluje
u srcu ljeta.

Kao bijele marame rastanka putuju oblaci
i vjetar ih trese svojim skitničkim rukama.

Neizbrojivo srce vjetra
kuca u našoj zaljubljenoj šutnji.

Bruji između stabala to nebesko sazvučje
kao jezik prepun ratova i pjesama.

Vjetar koji nosi i otimlje mrtvo lišće
i skreće uzdrhtale strijele ptica.

Vjetar što ga obara u val i bez pjene,
u tvar bez težine i nagnute vatre.

Kida se i tone njegov oblik cjelova
boreći se na vratima ljetnoga vjetra.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:45 am

Ne volim te jer te volim

Ne volim te zato sto te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stizem
i do cekanja kada te ne cekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato sto te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeci te molim,
i mjera moje putujuce ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.

Mozda cu potrositi sijecanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravsi sebi kljuc spokoja.

U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet cu od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.
"stvarnost je stvarnija ako joj dodas nestvarnog..."

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:45 am

PAMTIM KAKVA SI BILA

Pamtim kakva si bila one
posljednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir
u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u
tvom se oku borili
i lišce je padalo u
vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana
uz moje ruke pripita,
lišce je sabiralo tvoj
glas tih i skrušen.
Krijes zaprepašcenja
u kom je zed mi gorjela.
Umilan plavi zumbul
savijen vrh moje duše.
Osjecam, oci ti putuju i
jesen je daleko:
Siva kapa, pticji glas i
srce kuce prema kojoj
su se selile moje duboke
ceznje i gdje sam slao
poljupce vesele ko zar i vruce.
Nebo s nekog broda.
Polje sa bregova.
Spomen na te je svjetlo,
dim i mir jezera skrušen.
Tamo za ocima tvojim sutoni
su izgarali.Suho jesensko
lišce kovitlalo usred tvoje duše.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:48 am

Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,
a ti si uza me cista ko jantar uspavani.

Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ici ces, ici ce mo zajedno vodama ovoga vremena.
Ni jedna nece sjenom zajedno sa mnom,
samo ti, uvijek ziva, uvijek sunce i mijesec.

Sada su ruke tvoje otvorile njezne sake,
ispustile njezne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oci sklopise kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosis, koja me nosi:
noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo jos tvoj vlastiti san.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 12:53 am

TIJELO ZENE

Tijelo zene, bijeli brezuljci, bedra bijela. Ti si spodobna svijetu u svom cinu nudjanja. Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopa. Te izbacuje sina iz dubine zemlje.
Bijah osamljen kao tunel. Od mene bjezahu ptice i noc je u me nadirala svojom mocnom najezdom. Da bih se nadzivio, kovao sam te kao oruzje. Kao strijelu u svom luku, kao kamen u pracki.
Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.Tijelo od koze, mahovine, mlijeka cvrsta i lakoma. Ah, pehari grudi! Ah, te oci odsutnosti! Ah, ruze prepona! Ah, glas tvoj spor i tuzan!
Tijelo zene moje, ostat ?u u tvojoj ljupkosti. Zedji moja, pomamo beskrajna, moj pute neodlucni!Tamna korita, u kojima zed vjecita traje, i umor traje, i patnja beskonacna.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:13 am

100 SONETA O LJUBAVI

Matildi Urrutia

Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišuci za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio,ali
radost poklona veca je nego livada.
Znao sam dobro i u pocetku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajuci šumom
i pješcanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
cista drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnežnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce
od cetrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oci koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:15 am

Jutro

1.

Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rada iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.

U tome imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utjece u moje zakreceno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepaznata tunela
što se s mirisom sveta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:15 am

2.

Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:21 am

2.

Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuća samoća do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljeće.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjeće do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušće vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

od **jelena** Sub Apr 14, 2012 1:21 am

3.

Opora ljubavi, ljubičice okrunjena trnjem,
šipražije izme?u mnogo strasti nakostrešeno,
koplje bolova i krunico gnjeva,
kojim si putem i kako pošla u moju dušu?

Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, izme?u hladnog lišća mog puta?
Tko ti označi korake koji te nose k meni?
Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?

Sigurno je da je drhtala stravična noć
i zora ispunila sve vrčeve svojim vinom
i sunce učvrstilo svoju prisutnost nebesku,

dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
sve dok, sijekući svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori užareni put.

od Sponsored content

Pablo Neruda

Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda

Re: Pablo Neruda