Biti žrtva ...

Biti žrtva je obrazac ponašanja koji je vrlo rasprostranjen u našem društvu . Ono je posljedica patrijahalnoga odgoja i vrlo čest primjer ponašanja žena u obitelji . Žene najčešće nisu svjese da igraju ulogu žrtve u odnosu ( vezi / braku ) , i da upravo taj stil ponašanja kojega su prihvatile kao normalan , stvara nezadovoljstvo i spriječava kvalitetu života ...
Osobe - žrtve ; veličaju dobrotu koja prelazi granice razuma, vode računa o svima, a ponajmanje o sebi samima, nanose golemu štetu i sebi i drugima. Centar tog tragičnog dobročinstva je duboko ukorijenjen osjećaj krivnje i snažna vjera da dobro uvijek pobjeđuje. Ustrajati u mučeništvu za njih znači , biti velik, plemenit, duhovan, možda čak i svet.

Gotovo svatko od nas će u svojoj užoj ili široj obitelji (ili u sebi samome) prepoznati ovaj otrovni samozakidajući obrazac. To je doslovno zakidanje sebe. Dobrovoljno. Čak i onda kada to uopće nije potrebno ni traženo. Jer zakidanje sebe je samo po sebi znak dobrote. S tim da ti samožrtvujući ili samozakidajući postupci uopće ne moraju imati veze s realnošću.

Nakon četrdesete, žene čija ličnost je ostala upakirana u ulogu žrtve se redovito žale, kukaju, jer s godinama svu tu krivnju više ne uspijevaju zadržati unutar sebe. Prebacivanje na druge je neka vrsta lijeka koji štiti doživljaj vlastite dobrote, jer ipak je puno lakše biti dobar u odnosu na one koji su "loši". Zato su ti loši u fokusu. Često ćete čuti kako govore nešto tipa: "Ljudi su pokvareni, sustav je grozan, bolovi u zglobovima su nepodnošljivi, suprug je katastrofa, sin je na njega, ali sve će to jednom doći na svoje... valjda. Što se može."


Prepoznajete li drage osobe u ovome ? Možda sebe ?
Umijemo li zdravo misliti na sebe i ne igrati ulogu žrtve ?