Magija (gatanje, bajalice,sujevjerje, amajlije itd.)

MAGIJA je jedna anticka, stara znanost ,rana na promatranju kretanja i pomicanja životne energije kroz sve što je stvoreno. Ona se zasniva na ideji da je sva živuca materija uronjena u jedan specifican fluid u istom vremenskom razdoblju. Sa magijom se potvrduje da se može utjecati na taj dragocjeni fluid. Mora se znati adresa gdje se upucuje, kao i vrijeme. Osoba koja radi magiju, svoje misli i namjere utiskuje u toku jednog magicnog rituala. Moguce je djelovati ne samo na stvari, na životinje, ljude nego i na slijed najrazlicitijih buducih dogadaja. Rezultati znanstvenih istraživanja govore da životni, magijski fluid danas se definira kao frekvencija. Magicno djelovanje na covjeka uvijek je dvojako, odnosno frekvenciju magije prvo prima astralni dio covjeka ( njegova aura, energija ), pa tek onda njegovo tijelo kao cvrsta materija.

Česta je podela magije na crnu i belu, ovakvu podelu prave sami ciljevi zbog kojih se magija upotrebljava. Crna magija se upotrebljava za nanošenje zla drugome, za usmeravanje loše energije i izazivanje nesreće. Sa druge strane bela magija se koristi za dobrobit neke osobe, kako bi se pojačali pozitivni činioci ili kako bi se otklonilo zlo koje je nekome donela crna magija. Međutim, ljudska su posla takva da je često interesantnije da komšiji crkne krava, nego da nekome bude dobro, pa je tako magija usmeravanja loše energije ka drugima(crna magija) oduvek popularna.

Oni koji veruju da magija može da im pomogne, primenjuju je ili naručuju zbog boljeg zdravlja, boljeg ljubavnog života, boljih poslovnih prilika ili boljeg materijalnog stanja. Mržnja, zavist, ljubomora i opsesivnost, česta su objašnjenja navedena kao uzroci koji dovode do posete magu čija je specijalnost crna magija. U civilizovanom svetu postoje savetovališta, psihijatrijske službe i mnogi metodi koji pomažu pročišćavanju sopstvenog uma i poboljšanju psihičkog pa i fizičkog zdravlja. Ali sudeći po podacima lakše je i zanimljivije (pa čak i kad je skuplje) zbaciti nekog drugog sa staze nego se potruditi i poraditi na sopstvenom prevazilaženju prepreka.

Podaci o popularnosti magije koja se koristi kako bi se nekome nanelo zlo, bacaju u stranu pitanje o postojanju same magije, ali svakako nameću nekoliko drugih pitanja. Kako neko može da bude toliko izopačen pa da mu tuđa nesreća donosi sreću? Kako taj neko ko se zadovoljava tuđom nesrećom ili bolešću (psihičkom ili fizičkom) može biti spreman na umobolni trud i debelo keširanje kako bi stigao do svog cilja, odnosno naneo zlo nekome.





Magija se i danas ubraja u misterije sveta, njeno postojanje nije dokazano niti opovrgnuto, postoje samo ljudi koji veruju i ljudi koji ne veruju u magiju. Kako god bilo, magija opstaje hiljadama godina, a to se ne bi desilo da u njeno postojanje ne veruje ogroman broj ljudi. Čak i oni koji do jednog trenutka nisu verovali u priču o magiji, okreću se magovima kada naiđu na teške zdravstvene ili druge probleme, a naravno ima i onih koj magove posećuju kako bi naneli zlo drugome ili kako bi zaveli potencijalnog partnera ( što je proporcionalno nanošenju zla drugome, a možda i sebi). Gratis Vam je savet da ako ste već u potrazi za bajalicama, budite oprezni! Kažu pametni sve se vraća.

Magija se obično deli na Belu i Crnu:

Bela magija oslobađa i pomaže ljudima od uticaja crne magije, koja je negativna i s kojom se nanosi zlo, nesreća, uništenje, pa čak i smrt. Mada se mora paziti kojim danom se magija upražnjava:

Ponedeljak - dan koji se koristi za crne ceremonije i crnu magiju uništenja

Utorak - dan za crnu magiju mržnje i ceremonije osvete

Sreda - dan za magiju koja je vezana za posao i razne komercijalne aktivnosti

Četvrtak - magija vezana isključivo za novac i razne novčane transakcije

Petak - za sve magične obrede koji se odnose na ljubav

Subota - za sve magične operacije koje se tiču visoke crne magije

Nedjelja - za odmor

Za svaki dan pripisuje se jedan planet i njegova dominacija. Također, u toku jednog dana točno je određena satnica kada se započinje sa radom i kada taj ritual mora biti završen. Jedan se dan promatra od buđenja odnosno zore pa sve do zalaska sunca. Noć se dijeli od zalaska sunca pa sve do jutarnje zore, dakle analogno danu. Magičari moraju imati posebne prostorije gdje mogu nesmetano da rade te svoje magične rituale. Te su prostorije obično sa vrlo malo svjetlosti. Svaki magičar ima svoju tajnu receptutu koju ljubomorno čuva. Obavezno mora koristiti četiri bitna elementa - voda, zrak, zemlja i vatra. Za vatru koriste sveće. Sveće mogu biti napravljene od najrazličitijih boja i upravo to im daje posebno značenje.
Bela - predstavlja inspiraciju, povećava našu spoznaju te pomaže ponekad u rešavanju nerešivih problema.

Svetlo plava - štiti od zla i pomaže za ozdravljenje od raznih bolesti.


Žuta - predstavlja spiritualnu ljubav.

Crvena - predstavlja pravu ljubav, kao i naše seksualne aktivnosti. Ova boja se koristi za rituale zavođenja, seksualne privlačnosti.

Zelena - otvara nove početke, novi posao ili preuzimanje jedne nove karijere, pojačava prijateljstva. Koristi se za uspjeh u svakom polju.

Crna - upotrebljava se za loše, za zlo. S njom se prizivaju mračne sile noći, demoni, da bi se nekome nešto loše. učinilo.





Net

Magije svijeta

Egipatska magija



Da je postojala veza izmedu jevrejskih i egipatskih magijskih vjestina govore mnogi dokazi u knjizevnim i vjerskim djelima. Uz to, znamo da su Semiti - kao i Grci, Rimljani i drugi narodi starog svijeta – iskreno vjerovali u nadmoc egipatske magije nad cudotvorstvom drugih zemalja.
Mojsije (Musai a.s.) je, kao sto saznajemo iz Biblije i Kur’ana, ovu vjestinu savladao u Zemlji faraona. On se koristio carobnim stapom kako bi natjerivao vode da se razdvoje. Cak je poznavao i neke Rijeci Moci faraonskih zreka (cuvari tajnih znanja).

Neraskidive veze
Magijske vjestine su se oko 300. pr.n.e toliko koristile u Dolini kraljeva, da se na cijelom Srednjem istoku vjerovalo da je Egipat naseljen rasom carobnjaka. Tokom srednjeg vijeka, ova je ideja uhvatila cvrste korijene u svjesti ljudi. I za vrijeme perioda naucnog istrazivanja piramida i faraonskih spomenika, zapadnjacki okultisti su se takmicili da iz svega egipatskog izvuku misterije. Naravno, doslo je do reakcije. Jedna grupa promatraca - mnogi od njih vjerovatno s manje znanja od empiristicke skole - proglasila je egipatsku magiju kao nesto sto nema osnovu u stvarnosti. Oni su smatrali da jedino „magicno" kod Egipcana jeste njihova religija.
Istina se, kao i obicno, nalazi negdje izmedu. Kao sto je poznato, drevna magija i religija bile su neraskidivo povezane. Zbog toga vecina oblika magije imaju slicnosti s religijskim sistemima. Papirusi i natpisi na grobovima daju nam mnoge nagovjestaje da su obredi, poznati proucavateljima okultnog, bili poznati, a mozda su i nastali u Egiptu. Tu je jos i svjedocanstvo veoma opseznih sekundarnih izvora - grcki, arapski i hebrejski zapisi - koji sadrze obrede vjerovatno izvodene i medu duhovnicima misirske boginje Izide.
Da li su egipatski zreci bili cudotvorci? Jesu li uistinu posjedovali neka tajna znanja koja jos uvijek nismo u stanju ni da sagledamo?
Oni koji zele u to da vjeruju reci ce „da". I oni koji postuju jevrejske, krscanske i muslimanske svete knjige, takode ce se s tim sloziti!

Uloga Nila
Uopsteno govoreci, religijsko-magijski obredi Egipcana bili su vezani za odrzavanje napretka i bezbjednost duha u zagrobnom zivotu. Djela koja podrazumjevaju moc i uspjeh, kao sto je unistenje neprijatelja, cine malo drugaciju grupu. Ona su, izgleda, bila prirodni dio tajni koje su posjedovali posveceni duhovnici kao vrstu politicke magije. Naravno, jedan od kraljevskih ciljeva zasigurno je bio da za sebe osigura najmocniju magiju. Kasnije je, medutim, kako svjedoce desetine hiljada dragog kamenja i drugih hamajlija, magija poprimila popularni karakter. To joj je nekima donijelo i drustveni polozaj, iako je u stvarnosti postojalo nekoliko sluzbenih dvorskih kraljevskih carobnjaka.
Neophodno je imati predstavu o Egiptu da bi se covjek mogao staviti u ulogu njegovog naroda. Klima i reljef, koji su odredivali mnoge aspekte zivota u Zemlji faraona, malo su se promijenili u zadnjih 5000 godina. Nad svim ostalim, naravno, dominira Nil. Sama ta cinjenica ima sredisnje mjesto u religiji Egipta, kao i u njegovoj magiji, umjetnosti i knjizevnosti. Za prakticne ciljeve, zemlja se sastoji od duge trake obradivog zemljista. koja je zasticena planinskim lancem. Izvan ovoga nema nista osim pustinje. Sredinom protice Nila, koji uz obale ostavlja crnicu - zemlju plodnu i blagotvornu. Gotovo svako povrce koje tu raste, javlja se u magijskim obredima sto se cak i danas izvode na Srednjem istoku: hurme, akacije, sikomore, zito, zob, proso...
Nil svake godine plavi izmedu 1. i 16. jula, donoseci novi zivot. Njegovo prerastanje u poplavu do mjeseca septembra, znak je za svetkovinu. Seljaci natovareni zalihama dolaze izdaleka da bi zajedno slavili... Svestenici napustaju svoje hramove i nose bozanske statu, dok se na obalama, uz pesme, ples i muziku, odvijaju cudni ceremonijali. Na tim svetkovinama najznacajniju ulogu su imali Izidini svestenici, najbolji carobnjaci Egipta, koji su bogobojazljivo pjevali „Himne Nilu":
“Pozdravljamo te, Nile... koji rastes da bi Egiptu podario zivot... Ljudi plesu od radosti kad ti izrastas iz nepoznatog... Jedne pored drugih vidimo ljude iz Tebaide i one sa sjevera... Kad rog oglasi da se Nil podigao, pjevamo ti i pljescemo rukama uz harfu...”

Oživljavanje mrtvih
Savremeni egiptolozi tvrde da ritualne magijske vjestine datiraju iz predinastijskih, pa cak i praistorijskih vremena. Legenda kaze da je sem, sin Noe, dosao u Egipat 190 godina poslije Potopa, i vladao je zemljom jos 161 godinu. Tokom ovog perioda, tamo je cvjetala magija, a jevrejska tradicija tvrdi da je i sam Noa bio carobnjak.
U egipatskim i grckim spisima zapisane su bezbrojne price o postupcima za ozivljavanje mrtvih. Iako su Egipcani vjerovali da ce tijelo ozivjeti na drugom svijetu, ipak ima jasnih nagovjestaja da su neki od njihovih magijskih obreda bili namijenjeni ozivljavanju umrlog (lesa), a neki pisani dokumenti govore da se jedna osoba mogla ozivljavati vise puta, a ne samo jednom.
Prica se da je nekom prilikom faraon Keops (Kufu) raspravljao o magijskim cudima sa svojim sinom Herutatafom. Sin je tada obecao ocu da ce dovesti covjeka koji moze izvesti cudo ozivljavanja onih koji ne samo da su mrtvi vec im je cak – i odsjecena glava!
Taj se carobnjak zvao Teta, imao 110 godina i bio je upucen u najvece tajne poznatog svetilista Tot. Ni danas nije jasno o kakvim se tajnama radilo, ali se zna da je jedna ekspedicija, u kojoj je ucestvovao i faraonov sin, plovila niz rijeku Nil, zatim neko vrijeme pjesacila dok nije stigla do Tetinog boravista. Carobnjak je prihvatio poziv faraona i uputio se u Dolinu kraljeva.
“Je li istina da ti ozivljavas mrtve?!”- upitao je Kufu carobnjaka.
Starac je odgovorio potvrdno i zatrazio da mu donesu zivu gusku. Pred kraljem joj je odsjekao glavu i polozio je na jedno koljeno, dok je njeno tijelo polozio na drugo. Potom je Teta izgovorio Rijeci Moci. Tog casa su se glava i tijelo mrtve guske pocele da micu jedno prema drugome, sve dok se nisu spojile i tada – guska ozivi i zagrakta! Teta je ovu majstoriju ponovio i s drugom vrstom peradi, da bi na kraju to uradio i s volom.

U noćima punog Mjeseca
Uticaj egipatske magije na Grcku bio je veoma jak, jer su Grci preuzeli podosta egipatskog magijskog blaga. Da bi se koliko-toliko shvatilo o kakvoim je vrijednostima rijec, pomenimo papirus br. 75 iz Revana i naslove njegovih sadrzaja: “Magijske ceremonije velike cudotvorne snage”, “Recept za lijek zvani hermerius”; “Formula za srecu i bogatstvo”; “Nacin stvaranja snova”; zatim jos dva nacina u istu svrhu. Tu su i obredi kojim se izvodac moze savjetovati sa bozanstvom. Oni koji padaju u napade neobuzdanog gnjeva preporucuje se konkretan magijski postupak. Tu su i savjeti za pravljenje prstena koji donosi uspjeh u svakom poduhvatu, detaljno opisani postupci za izazivanje svade izmedu muza i zene, nacin spravljanja sredstva kojim se covjeku oduzima san sve do smrti, itd.
Veliki autoritet Jamblikus tvrdi da su Izidini duhovnici cesto upraznjavali magiju. On istice da su njihova zazivanja bogova nerjetko sadrzavala cak i prijetnje!
Uprkos mnogih magijskih rituala, koji su zabiljezeni u djelima kao sto je “Knjiga mrtvih” i na drugim papirusima, izgleda da je veliki broj onih koji su bili upraznjavani u starom Egiptu, prezivjelo samo kao dio slozenih obreda koje su nam ostavili - arapski, hebrejski i drugi pisci. Jedan razlog je sto se neka cuda, za koja se tvrdi da su ih izvodili egipatski mudraci, ne nalaze u njihovim sopstvenim knjigama o cinima. Isto tako je moguce da su mnogi postupci nestali zahvaljujuci Zakonu o prenosenju, koji je zabranjivao da se povjeravaju bilo kome osim pogodnim posvecenicima - a taj broj je bio ogranicen.
Mnoge religijsko-magijske vjestine su koristile hamajlije. Veoma je omiljen bio dragulj – kotrljan! Osim sto je bio simbol Boga Sunca (otuda i simbol zivota), ovaj je dragulj, kad bi se stavio u grob, navodno, posjedovao moc da ozivi mrtvaca. Jedino je trebalo da se poznaju Rijeci Moci i da se one izgovore iznad tijela.
Ovaj kult kukca-kotrljana presao je kasnije u Grcku, odakle dobijamo upute za podarivanje magijske moci ovom dragulju:
“Postavite isklesanog kukca na papir na stolu. Ispod stola mora biti cisto laneno platno. Ispod njega stavite maslinovo drvce, a na sredinu stola stavite malu Radionicu gde ce se prinijeti smola ili kiparis. Imajte pri ruci malu posudu od hrizolita u koju cete staviti mast od ljiljana ili smole ili cimeta. Uzmite prsten i stavite ga u mast, posto ste ga prethodno ocistili, i prinesite ga na zrtvu u kadionicu zajedno sa smolom. Ostavite prsten tri dana; potom ga izvadite i sklonite na sigurno mjesto. Na proslavi neka pri ruci budu ciste pogace i voce. Posto prinesete drugu zrtvu na prucu od vinove loze, tokom zrtvovanja izvadite prsten iz masti i namazite se balzamom iz nje. Morate se namazati rano ujutro i, okrecuci se prema istoku, izgovoriti sljedece rijeci:
‘Ja sam Tot, izumitelj i osnivac medicine i pisma; dodi k meni, ti, koji si pod zemljom, digni se k meni, veliki duse.’"
Ovaj se postupak moze odvijati samo u odredene dane: 7, 9, 10, 12, 14, 16, 21, 24, i 25. u mjesecu, a dragulj-kukac mora biti od smaragda!

Nastavak

Dvije karakteristike staroegipatske magije, koje mozemo naci u zapadnjackim obredima, sasvim lice na osnovni ton njenog duha. Cak i u doba Ramzesa II (prije vise od 5000 godina), bilo je jako razvijeno vjerovanje u misticne Rijeci Moci, bas kao i sto je i magija smatrana toliko starom vjestinom da se kao jedini njen poznati izvor uzimalo samo bozansko otkrovenje. Postoji velika mogucnost da su neke od ovih rijeci, koje su cak i tada bile sastavljene od nerazumljivih slogova, dosle u Egipat kao posljedica osvajackih pohoda nekih faraona u Mesopotamiju. Druge su, po svoj prilici, poticale iz nubijske magije.

Magijske moći imena
Bilo kako bilo, da bi se duhovi i bogovi prisilili da postuju njegovu volju, opsjenar je morao biti naoruzan Rijecima Moci i poznavanjem imena bogova. Na taj nacin on je mogao naredivati bozanstvima, ma koliko ona bila mocna. Nije bilo nijednog izuzetka u pogledu broja i moci bogova koji su se mogli „obavezati" ili prisiliti da djeluju po zapovjedi carobnjaka. U nekim se slucajevima carobnjak, u stvari, toliko poistovjecivao s mocima bozanstva koje je zazivao, da se cak predstavljao njegovim imenom!
Proucavatelji srednjovjekovne europske magije prepoznace ovo u nekim postupcima zapadnjackih verzija “Solomonovog kljuca”, u kojima izvodaci s duhovima razgovaraju ne pod svojim imenom vec kao Solomon licno.
Moze se prihvatiti da su Rijeci Moci slicne semitskoj teoriji o Najvecem Imenu Boga, koje cak ni posvecenici nisu smjeli da izgovore. Smatra se da su Egipcani s drugim narodima dijelili vjerovanje da je ime - licnosti ili boga - bilo zivotno vezano za snagu, karakter i duhovni element imenovanog.
Magijsku rijec ili ime ne mora poznavati onaj ko je upotrebljava, ali ona svejedno ima svoju moc. Ovo vjerovanje mozda nije nastalo u Egiptu, ali je u njemu ono sigurno bilo prisutno, kao i kod kasnijih carobnjaka u mnogim zemljama.
U Luvru se nalazi pogrebni magijski papirus koji datira iz vremena Ramzesa II, a u njemu se javljaju varvarske rijeci i imena: ,,O, Valpaga! O, Kemara! O, Kamalo! O, Amagoa! Uana! Remu! ..."
Buduci da se slicne rijeci javljaju u vecini starih magijskih spisa, vjerovatno nisu svestenicima znacile nista vise nego sto znace nama.
Na magijskom papirusu iz Harisa nalazi se postupak kojim zazivac, upotrebljavajuci neka imena, poprima ulogu boga Amsua. Ovdje je, mozda, kljuc. Moze se pretpostaviti da poistovecivanje carobnjaka s duhom ili bogom u rijecima ili molitvama, ima za cilj da ga ucini tim duhom ili bogom. On je, barem, mogao verovati da moze „pozajmiti" sve atribute i moci doticnog bozanstva, makar i nakratko.

Duša nastavlja život!
Bas kao sto su imena posjedovala magijsku snagu u odnosu na zivot na zemlji, tako se njihova moc zazivala i na pogrebnim svecanostima i upotrebljavana su u zamisljenim susretima izmedu duse i bogova s onoga svijeta. Nijedna dusa nije se mogla nadati da ce dobiti ono sto je zasluzila i da ce biti primljena u raj dok ne bi bila ispitana do kraja, kao sto je opisano u “Knjizi mrtvih”.
sta je s balzamiranjem i piramidama koji su se smatrali znacajnim u magiji starog Egipta? Postoji obimna literatura u kojoj su autoriteti poput Flindersa Petrija i Volisa Badza, detaljno opisali obrede i svrhu balzamiranja. Ukratko, smatra se da je razlog za ocuvanje posmrtnih ostataka bio kontakt, ma koliko tanan, koji je postojao izmedu duse (ka) i tijela poslije smrti. Vjerovalo se da ce tijelo jednog dana uskrsnuti u svom prvobitnom (ali prociscenom) obliku. Medutim, vise je rasireno misljenje da je mumija cuvana kao konaciste duse.
Obredi izvodeni s mumijom, kao sto je ceremonija „otvaranja usta", odrazavali su ono sto ce se dusi dogoditi na onom svijetu. Bila je to, u stvari, neka vrsta magijskog oponasanja buduceg zivota duse. Isto tako, postojalo je vjerovanje da neki organi nastavljaju da funkcionisu, doduse, u drugacijoj ulozi nego sto su imali dok su pripadali zivom covjeku!
Ispisane su mnoge knjige u pokusaju da se dokaze da piramide simbolicki predstavljaju i “Knjigu mrtvih” i “Knjigu iz Tota”. Izgleda da nema sumnje da dimenzije nekih piramida i njihov unutrasnji raspored, uistinu imaju veze s misticnim i magijskim pretpostavkama religije faraona. A da li su one kljuc za rjesenje zagonetke, tesko je reci. To je otvoreno pitanje.
Konvencionalni promatraci skloni su da simboliku piramida gledaju kao prirodne projekcije egipatskog vjerovanja i teologije, prije nego kao posljednje pocivaliste faraona-bogova. Prihvatiti drugacije misljenje, bilo bi ravno pretpostavci da su egipatski duhovnici-carobnjaci ili njihovi kraljevi imali namjeru da skrivena znanja prenesu buducim pokoljenjima sto niukom slucaju ne bi moglo biti tacno.

Pjesak koji pjeva
U planinskom lancu El Meman, pored Crvenog mora, nalazi se Dzebel Narkus - Planina zvona. Njene stijene i ostre hridi tako su rasporedene da se cuje glasni sapat, kad vjetar duva iz odredenog smjera. Ovo je vjerovatno razlog sto su neka arapska plemena smatrala da su stari Egipcani mogli iz zemlje probuditi glasove prorocanstava.
Mnogi carobnjaci su tvrdili da sapat predstavlja glasove duhova koji covjecanstvu govore sta da rade, a sta da ne rade. U svakom slucaju, utisak na posjetioca, cak i u ovom vijeku, je - nesvakidasnji!.
Slicno se prica i za egipatske svestenike koji su primali prorocanstva od “pijeska koji pjeva”. Ovaj pijesak jos „pjeva", a vjerovatno je nekad postojao pravi sistem tumacenja tih zvukova. U ovome mozemo naci odgonetku izvora nekih magijskih vjerovanja faraonskog Egipta koja su dosla preko Crvenog mora.
Pustinjski narod gaji razna praznovjerja vezana za “pijesak koji pjeva”, koja mogu biti stara koliko i egipatska. Ako se zvukovi cuju prije mladog mjeseca, to su dobri znaci za pleme: ako su poslije mladog mjeseca, znaci su rdavi. Drugi se zvuci odnose na putovanje koje ce se dogoditi, a kad je o putu rijec, moraju uslijediti daljnja pitanja u pogledu vremena i mjesta odlaska. Mnogi Egipcani rekli su mi Idrizu sahu, autoru ovog teksta, da je jedan libijski dervis predskazao rat 1937. i da je upozorio Senusija da se pripremi za vojevanje u Zapadnoj pustinji. Prorekao je da ce rat dovesti do oslobadanja od italijanskog jarma. Sve ovo - i jos mnogo toga - cuo je navodno od – “pijeska koji pjeva”!
Pored Kom el Hetama, bedema pjescenjaka koji obiljezava mjesto nekad cuvenih palata i hramova Amunofa III, nalaze se dva sjedeca kolosa. Jedan “pjeva” pri izlasku sunca. Neki kazu da “pjesma” vise lici na kidanje zica harfe. Za cudne zvuke postoje mnoga objasnjenja. Prema legendi, Kolosa je podigao Memnon koji je posjedovao nevjerovatne moci. Na cudnovat nacin lijecio je bolesne, ozivljavao mrtve, a pri izlasku sunca vjetrovi su se starali da neke rijeci ponovlja i Kolos. Zbog toga su se, kazu, Memnon i njegovi visoki svestenici, prije i poslije svojih putovanja, obavezno savjetovali sa ovim Glasom...
Ovi fenomeni, koji su poznati u mnogim zemljama Istoka, vjerovatno su uzrokovani prirodnim faktorima, ili su lukavstva predasnjih naroda, smisljena kao dodatak magijskim obredima.

Glas sudbine
Oko dve milje od Le Sesela, gdje je Napoleon prosjecao put izmedu Savoja i Francuske, desilo se nesto sto je s vremenom preraslo u vjerovanje. Kada su se radnici sreli usred tunela, odluceno je da se zadnjih nekoliko santimetara probije pijucima. Kada je to ucinjeno, zacuo se cudan zvuk, nalik na bolno jecanje. Radnici su bili zbunjeni, a poslovoda je o svemu obavijestio nadlezne vlasti.
Kada su o ovome obavijestili Napoleona, preblijedio je, jer mu je jedan prorok rekao da ce u buducnosti slijediti samo porazi ako bude cuo takav zvuk ili ako ga bude cuo neko iz njegove blizine.
Postoji, naravno, naucno objasnjenje ovog dogadaja. Medutim, okultista bi tvrdio da izvor fenomena ne mora biti natprirodan da bi vrijedio kao znamenje. No, kada je izvjesni Bejkvel istrazivao pricu o Napoleonovom tunelu, on je sve pripisao - temperaturnoj razlici na dva kraja tunela, ali se u istinu nikada nije ustanovilo da je upravo to izazvalo misteriozno - bolno jecanje.

(Iz knjige "MAGIJA ORIJENTA")

Iranska magija



Perzija, odnosno danasnji Iran, po svemu je najbolje podrucje za proucavanje srednjoistocne magije. Medutim, osvajanja i vjerski sukobi koji potresaju ovu tampon drzavu izmedu Istoka i Zapada zadnjih tri hiljade godina, uzrokovali su da se mnogo stvari od velike vaznosti izgubilo. Poznato je da su zaratustrijanci imali citav arsenal drevnih obreda. To i nije cudo jer se samom Zaratrusti pripisuje autosrtvo za preko 20.000 magijskih dvostihova. Nesto od tog neprocjenjivog blaga sacuvano u tajnim knjigama njihovih potomaka, parsijevaca savremene Indije.

“Okean misterija”
Arapska najezda pocetkom sedmog vijeka, zbrisala je mnoge tragove nadaleko cuvenih okultnih vjestina i zamijenila ih vjerovanjima donijetim iz arabijske pustinje. Tragovi asirskih i babilonskih vjerovanja u natprirodno, nekad tako bujni, mogu se, uopsteno govoreci, jos uvijek naci samo u dalekim, ruralnim podrucjima, sacuvani u obliku plemenskih magija i cini.
Djela o savremenoj magiji cak i danas se rijetko pojavljuju u ovoj zemlji: rijetko u poredenju s takvim mjestima kao sto su Egipat i Indija, gdje se mogu slobodno stampati i prodavati. Medutim, kad covjek naide na neki perzijski magijski rukopis, on cesto nosi obiljezja ozbiljnog okultnog proucavanja i vjerovanja, nasuprot indijskim i egipatskim nastojanjima, koja su najcesce bezvrijedni traktati s intrigirajucim naslovima koji od lakovjernih izvlace novac.
S druge strane, tvrdi autor ovog teksta, britsnski istrazivac Idriz sah, Perzijanci obicno svoju magiju uzimaju veoma ozbiljno. Dokaz za ovo nalazi se u rukopisu koji mi je dopustio da pregledam jedan samozvani posvecenik. Iz krasnopisa i frazeologije zakljucio sam da je rukopis star oko dvjesta godina. Pod naslovom “Okean misterija” i nekih cetiristotine stranica, nije imao nikakvih ilustracija ali, za razliku od mnogih magijskih rukopisa, imao je obiljezja istrazivanja.
“Okean misterija” ima trideset poglavlja, i po svemu sudeci je izgleda adaptacija nekog drugog mnogo starijeg djela. Primjerak o kojem je rijec sadrzavao je biljeske nekog predasnjeg vlasnika. Vjerovatno da bi se izbjegla cenzura muslimanskih vjerskih ucitelja (uleme), u Predgovoru se nalazi upozorenje da se „nista ne moze uraditi u magiji bez pristanka Boga; a taj pristanak vazi samo za one koji se pripreme za natprirodnu moc velikim naporom volje i tijela".

Savjeti za čarobnjake
U prvom poglavlju ocita je namjera da se misao proucavatelja dovede u povoljan okvir za magiju. O natprirodnim vjestinama govori se kao o sredstvu kojim oni s posebnom obukom mogu „za vrijeme jednog zivota saciniti djelo od dva ljudska vijeka" - neobican primjer stednje vremena sto, izrnedu ostalog, pokazuje da istocnjak nema toliko strpljenja s vremenom kao sto bi se moglo pomisliti.
“Niko ne moze postati uspjesan u bavljenju duhovima koji cuvaju magijske tajne”, kaze “Okean misterija”, “dok ne provede trideset dana u meditaciji, jeduci samo toliko da se odrzi u zivotu. Koliko god je moguce ‘pogled mora da bude uprt u zemlju’, a svako nepridrzavanje pet obrednih pranja ruku stopala, lica, ociju i usiju bice kaznjeno potpunim neuspehom!
U toku prvog tridesetodnevnog posvecenja, kandidat mora provesti neko vrijeme u ucenju imena andela koji cuvaju magijske tajne, sam i u prostoriji u koju zenama nije dozvoljen pristup. Tokom tog vremena moraju se, takode, pripremiti neke hamajlije. Prva je ruka koja drzi polumjesec, izradena od srebra i umotana u pamuk i svilu. Druga, u koju se ne smije pogledati prije nego sto istekne trideset dana, mora biti sacinjena od gline i mora imati tri parceta pamuka u boji, a svako mora biti duzine vaseg malog prsta. Treca hamajlija predstavlja dva kvadrata koji se preklapaju ispisana na bijelom papiru crnim perom i crnim tusem.
Te hamajlije cuvaju carobnjaka. One pokazuju slicnost s drevnim kaldejskim hamajlijama, a preklopljeni kvadrati mogu se povezati sa Solomonovim pecatom”.
“Okean misterija” takode nalaze da se pripremi posebni plast sastavljen od razlicitih komada tkanine, u kojem su prevladujuce boje zuta, bijela i plava. Da bi plast poprimio odgovarajuci miris, koristi se ruzina vodica, a on se oblaci prije svake magijske ceremonije uz rijeci: Rasan, Arsah, Naras - koje se, cini se, ne koriste ni u jednom drugom vaznom istocnjackom magijskom obredu.

Precizne upute
Pisac “Okeana misterija” saopstava da je bitno da za vrijeme magijskih obreda glava obavezno bude pokrivena, a stopala bosa.
„Vasa brada ne smije da preraste propisanu velicinu!..." Ovaj nalog je vjerovatno povezan s islamskim ucenjem prisutnim u Perziji, prema kojima brada ne smije biti duza od stisnute pesnice.
„Ukoliko zelite", nastavlja mudrac, „da pospjesite iluminaciju koja ce vam doci, postarajte se da nosite plast za vrijeme meditacije, a isto tako da sjedite na posebno izradenom tepihu od koze."
Cijelo pripremanje traje sto dana:
„Trideset dana apstinencije, trideset dana oporavka, trideset dana posta od jutra do mraka, jeduci samo nocu. Potom ce uslijediti deset dana u toku kojih cete osjecati kako moc ulazi u vas."
Za vrijeme posta carobnjak se mora posvetiti. To znaci da on mora odluciti koji su mu ciljevi i da mora znati sta zeli od svog prvog magijskog pokusa. Ovdje je vazno primijetiti da ce „psi, ako im se dozvoli da pridu blizu tokom tih sto dana, toliko unistiti snagu carobnjaka, baraket, da mora sve ponoviti poslije potpunog predavanja i mora poceti pojavom Mladog mjeseca".
Obukavsi se propisno tako isposcen, buduci opsjenar mora tada zapisati crnim slovima na bijelom papiru sta zeli da radi od magija. One su poznate kao Kutub (knjige) i mora ih pogledati barem jednom dnevno po mogucnosti ujutro ili uvece.
Posto se tako pripremio, carobnjak odlazi na mjesto gdje ga niko nece uznemiravati. To je mjesto prvog obreda koji ce ga uciniti carobnjakom. On postavlja sedam kamenova „jedan iznad drugoga" na tlo i kruzi oko njih, ponavljajuci sebi imena andela. Uz to, buduci mag mora da ponese tri stvari: svjezu glinu pomijesanu s travom; dva loncica, jedan s medom, a drugi s kozijim kostretom (vunom). Oni se moraju izmijesati usred kruga, a poslije jedanaestog kruga, pjeva se ova molitva:
“Nulus! Ja tebe vezem! Naredujem ti da mi dodes u veliko ime koje je bilo poznato Solomonu, sinu Davidovom, velikom carobnjaku, u cije ime govorim!...”
Potom prizivac („ne trazeci Nulusa") ponavlja ovu formulu istjerivanja duhova:
“Asadu inu la ilaha ila Alah” (dva puta) i “Auzubilahi min as-sajtan er-Ra-dzim”!

Važna napomena
Ova druga formula treba da sprijeci Sotonu (Iblis) da prekine postupak.
Duh koji se priziva ce doci, ali „nece se pojaviti u ljudskom obliku ukoliko mu ne zapovijedite da to uradi". Jedna napomena: oni koji mozda ne mogu ili nemaju smjelosti da se suoce s otjelotvorenim oblikom duha, mogu da mu narede da uradi sto god zazele, kao i to - da mu narede da se vrati kuci!
Ali, ako se duh zaista materijalizuje, moze se zahtijevati da dode u odredeno vrijeme i primi konkretna naredenja. Moze se cak narediti - kao sto se navodi u “Hiljadu i jednoj noci” - da duh ude u bocu i tamo ga drzati neograniceno dugo.
Postupak za tako nesto dio je strogo cuvanog magijskog obreda perzijskih carobnjake koji nam Idriz Šah odaje u nastavku price o najvecim tajnama iranske magije.

Nastavak

Nema sumnje da su najcuveniji orijentalni carobnjaci gospodarili bicima iz duhovnog svijeta. To potvrduje i perzijska knjiga “Okean misterija”, koja buducim magovima nudi i konkretna uputstva na koji se nacin prizivaju duhovi, te kako se duhovi spremaju u boce i kako se s njima gospodari.
“Uzme se macji rep i skupa s nekoliko kapi indigo boje stavi u bocu koja obavezno mora biti napravljena od mesinga, kako bi bila potpuno bezbijedna. Potom se izvadi macji rep, dok indigo boja i dalje ostaje u boci.
Cim se 33 puta ponove rijeci: ,,U ime Solomona, sina Davidovog, princa carobnjaka, naredujem Duhu moci (imenujte duha) da ude u ovu bocu", on ce se tada pojaviti i moliti da ga pustite da mirno ide kuci. Recite: „Neka mir bude s tobom i znaj, Duse, da je tvoja kuca sada u ovoj boci i da sam ja tvoj Gospodar i sve sto kazem ili uradim bit ce u tvom interesu i u svrhu pomoci". Duh ce tada u obliku bijelog oblacka mirno uci u bocu.
Postarajte se da se zapusac za bocu cvrsto uklapa i da je napravljen od olova, kako bi bio sto sigurniji. Potom cete cep staviti u grlic boce tako da iznad njega ostane malo prostora. U ovaj prostor ulijete vrelu smolu pomijesanu sa sokom kedrovog drveta, a kad zelite razgovarati s duhom, pozovite ga i postupajte s njim kao sa prijateljem.

Neophodna diskrecija
S duhom treba razgovarati jednom dnevno i mora mu se „dozvoliti da vam cini male usluge, bas kao vas rob, jer to je nacin da ga ucinite srecnim; njemu je drago da zna da je od koristi svom gospodaru". Kad duh vidi da vam se priblizava neka nevolja, on vas poziva („zvucat ce to kao mali uzvik ispred vas") - obracajuci vam se kao Solomonu, sinu Davidovom. A ukoliko mozete, morate mu takode dozvoliti da se vrati kuci jednom u dvanaest godina. Uvijek ce vam se vracati, ako od njega uzmete plocicu s njegovim imenom i funkcijama ispisanim na njoj, „sa kojom je sve duhove snabdjevao Solomon i bez koje nisu slobodni..."
Da bi se zapamtili svi sadrzaji knjige, duhu ce se narediti da ih projektuje u carobnjakovu misao i ovaj ce ih nauciti u snu. Postoji cio katalog cini, madija i drugih postupaka koji se mogu izvoditi - izgleda da se mogu obavljati uz pomoc bilo kojeg duha, ukoliko se ne suprotstavljaju njegovoj prirodi, a njegova priroda znaci da je nekima data vlast nad vatrom, nekima nad vazduhom, nekimaq nad vodom, itd.
Cesto drugi carobnjaci pokusaju da naskode prizivacu duhova. No, to ce sprijeciti “vas” duh, koji ce se oglasiti kada se spravljaju cini za njegovog gospodara. On ce odati nacin kako se doticnoj magiji moze najjednostavnije suprotstaviti. Savjetovat ce da se napravi mala glinena ili vostana figura i stavi camcic u malom bazenu, potom da se camcic potopi i da se nad olupinom kazuje odredene kletve.
,,U stvarima srca", primjecuje autor, „mora postojati velika diskrecija; jer ima stvari koje su moguce, ali za osudu; izvodenje nekih zadataka moze biti odvratno duhovoj casti i on bi mogao pokusati da pobegne, prije nego da provede u djelo zapovijesti." Kaze nam se da ce skriveno blago biti donijeto cak iz najudaljenijih dijelova zemlje: „ali vi ga sigurno necete pozeljeti, jer cete uvidjeti da ima mnogo drugih stvari koje cete pozeljeti da ucinite pomocu duhova, a koje ce doprinijeti dobrobiti covjecanstva i koje ce iznenaditi cak i vas, iako ste i ranije bili covjek primjernih navika i zeljni da cinite dobro."
Medutim, igre persijskog opsjenara su zanosne: „Letjeti: tri puta kazite ime duha uz rijeci: 'zelim da letim u (kazite mjesto u koje biste zeljeli da odletite)!...', i bit cete tamo za nekoliko trenutaka. Ako ne sakrijete bocu, necete se moci vratiti..."

Ponavljanje obreda
Izgleda da su carobnjaci zeljeli da borave u divnim vrtovima, a tehnika kojom se stizalo tamo, opisana je na nekoliko dugih stranica. Postoje indijski i mongolski vrtovi, te oni koji pripadaju bastenskim duhovima, nepoznati mnogima, ali pravi uzitak za one koji do njih pronadu put.
Kad jednom imate duha u boci – moguce je podici oluje, bogatase dovesti do prosijaka, siromasne uciniti bogatim, ruzne uciniti lijepima i obrnuto. Kad jednom imate duha svi se zivotni snovi mogu ostvariti...
Medutim, obicni carobnjaci ne mogu beskonacno posjedovati svoje magijske moci, a da ih ne obnavljaju. Otuda upozorenje: „Kandidat mora uvijek da se pobrine da sve obrede ponovi jednom godisnje, inace ce njegova moc oslabiti. Ako primjeti da duh nije zadovoljan, mora otici na skrovito mjesto i ponoviti magicne rijeci, noseci odjecu onako kako ju je nosio u pocetku; tada se mora vratiti duhu i pitati ga: 'sta te muci'?"
Drugi neophodan zahtjev je tajnost. „Ni pod kakvim okolnostima ne smije se nikome otkriti da mozete upravljati duhovima. Nije to samo zato sto takve stvari ljudi ne odobravaju, vec zato sto cete na taj nacin izgubiti svoju moc i necete dobiti drugu sansu da je razvijete sve dok ne prode dvadeset godina."
Svako ko krene na obuku za carobnjaka radi postizanja nekog sitnog ili nedostojnog cilja, ili ce postati nedostojan ljudskog drustva ili ce se procistiti. „Nemojte ocekivati da ce vas upraznjavanje magije ostaviti nepromenjenima; vasi motivi i vase misli, ukoliko nisu nastali pod prisilom, produbit ce se i promijeniti. Nije to ritual za one koji nemaju srca i hrabrosti."
Ova fascinantna knjiga ima prijatan, gotovo bezbrizan ton, koji se uopste ne slaze s tradicionalnim istocnjackim zapisima o ovoj temi. Cio ritual, ako ga tako mozemo zvati, pojednostavljen je i prilicno direktan; mada postoje ozbiljna upozorenja protiv nekih stavova, oni nisu nista u poredenju s kasnijim traktatima i religijsko-magijskim zapisima drevnih Semita i Akadana...

Tajanstvena ptica Huma
Jedno zanimljivo poglavlje bavi se dokazima protiv alhemije iduci toliko daleko da saopstava da: „Ona ne bi nikada smjela da se proba, jer ona je zabluda, pa cak i ako nije zabluda, ona je nesto sto je od pocetka bilo usmjereno da bude drugacije i sto se ne svida ni duhovima ni Bogu. "Dok je teza da su alhemijski zapisi alegoricni i dvosmisleni i da se odnose na uljepsavanje ljudske duse poznata onima koji su verzirani u arapsku filozofiju, ipak je neobicno da se nade magijska knjiga koja stvarno osuduje ovu vjestinu.
Perzijska magija, kakvu znamo danas, sadrzi elemente iz obreda Mongola, Kineza, Hindusa, Arapa, zajedno s vjerovanjima i vjestinama domaceg stanovnistva. Jedna od karakteristika drevnog perzijskog opsjenara bilo je njegovo vjerovanje u pticu Huma, koja nije nikada sletjala na zemlju, ali je letjela nadugo i nasiroko i donosila vijesti posvecenicima o onome sta se dogada u pojedinim krajevima. Ali, misteriozna ptica Huma ne govori nijedan ljudski jezik. Prije nego sto se shvate poruke ove ptice, potrebno je poput Solomona da naucite govor ptica!
Tvrdi se da je model jedne od tih tajanstvenih ptica naden objesen na tronu sultana Tipa 1799. Huma leti na vjetrovima i prikuplja novosti dijelom od „diva" ili dihova, koji se nalaze svuda u prostoru.
Najvece gradevine u Perziji imaju kule koje hvataju vjetrove i hlade donje odaje za ljetnjih vrucina. Ako je dan povoljan, dobri “divi” ce natjerati vjetrove da duvaju - ako nisu potrebni Humi za vrijeme periodicnih letova nebom.
Buduci da je tako veliki putnik, a prilicno vremesna, ptica Huma zna mjesto “Izvora zivota”. Mnogi vjeruju da se “Izvor” nalazi u Perzijskim planinama, gdje ga paze i cuvaju nebrojani duhovi. Nema nikakve sumnje da su ljudi vjekovima trazili magicni “Izvor zivota”. Za one koji se nisu vratili, govori se da su ga nasli i da su bili ubijeni prije nego sto su popili jednu jedinu dragocijenu kap, ili da su se napili i bili pretvoreni u cista bica koja ne zele da se vrate kuci.

Kult vatre
Planine u Perziji i drugdje pobuduju mnoge magijske asocijacije. Kohi-Gabr (Planina postovatelja vatre) strmo se dize u visinu. Na njenom vrhu nalazi se rusevina, za koju kazu da je sve sto je ostalo od jednog drevnog hrama vatre. Koncentrisana sustina magije ovdje jos zivi, a mnostvo posebno nadarenih duhova jos tu boravi. Tvrdi se da „moc" natjera ljude - koji se priblize da ustuknu. Ima u tome necega gotovo fizickog. Ispredaju se price o onima koji su se penjali na Kohi i vratili se poludjeli ili copavi, ili su se nestali zauvijek. Moguce je da su ove legende ostatak predislamskog doba, kada su zaratustrijanci vjerovatno smisljali te price da bi svoje vjestine mogli upraznjavati bez prisustva drugih.
Medutim, nisu u opasnosti svi koji se priblize ovoj jezivoj rusevini. Mlade nevjeste smatraju da je posljednji dokaz ljubavi ako se njihovi muzevi popnu na vrh i vrate se s kamenom iz rusevine.
U blizini ovog cuvenog mjesta nalaze se druge planine vezane za magijska vjerovanja. Ovde su carobnjaci, postovatelji vatre prinosili voce da bi umilostivili neke duhove i da bi ih namamili u ropstvo i pokorili. Oni koji su imali neku zelju, obicno su je ispisivali i stavljali u ciniju s vocem da bi je carobnjak prenio u visine. Na vrhu jedne od tih planina raslo je drvo Tobo, Drvo vjecne srece. Kazu da lici na ono u Raju koje raste u Allahovoj desnoj ruci. Dobre vile, donose na ovo mjesto velike patnje i strahove, gdje se oni prociscavaju, a pacenici se oslobadaju nesreca.

Bosnic.com

Divovi medu cudotvorcima

Medju vama se ne smije naci... osmatrac vremena, ni carobnjak ili vještica, ni ukrotitelj ili savjetnik poznatih duhova, ni mudrac ili prizivac... Mojsije, Knjiga peta, XVIII, 10



U arapskoj tradiciji, Jevreji su smatrani najvecim opsjenarima svijeta. I u srednjovjekovnoj Europi, i jevrejski uglednici i krscani medu kojima su oni zivjeli, cesto su kao cudotvorca, trazili nekog cuvenog opsjenara hebrejskog porijekla. Jevreji su, sa svoje strane, cesto i Krista opisivali kao carobnjaka.
Da li je hebrejska magija originalna tvorevina ovog semitskog naroda, bilo bi gotovo nemoguce ustanoviti a da se prvo ne odredi koji je dio njihovog magijskog naslijeda stranog porijekla. Nema nikakve sumnje da se opsjenarstvo mnogo upraznjavalo medu zidovima. S pravom ili ne, hiljade spisa nalazi svoje korijene u hebrejskom porijeklu, a sam Mojsije (Musai a.s.) bio je, u izvjesnom smislu rijeci, opsenar.

Dragocijene knjige
Prema Samaricanima, sav opsjenarski nauk izvire iz jedne knjige: Knjige znakova, koju je Adam (Adem a.s.) donio sa sobom iz raja kako bi mu omogucila da ovlada elementima i nevidljivim stvarima. Kao i Knjiga o Izrailju, ovo djelo jos postoji, ako se stvarno radi o istom djelu.
Smatra se da je Izrailj (sto znaci „Bozija tajna") bio pravi predavac tajni. Njegova Knjiga tvrdi da ih je dobio od Adama (Adem a.s.). Na drugom mjestu, citalac se obavjestava da je tajna bila povjerena Noi (Nuh a.s.) pred sam ulazak u ladu. Kao i kod drugih opsjenarskih tekstova, njena istorija seze do Solomona (Sulejman a.s.), sina Davidovog (Daud a.s.), diva medu cudotvorcima.
Bibliografska istrazivanja dosad su malo napredovala u traganju za Knjigom o Izrailju. Buduci da sadrzi vrlo veliki broj magicnih brojeva, znakova i uputa za pravljenje hamajlija, ona polaze pravo na to da je bila urezana na plocici od safira, iako su samo njeni kasniji primjerci dostupni za proucavanje.
Apokrifna Knjiga o Enohu je jos jedno delo koje polaze pravo na poreklo od Solomona i Mojsija. Kao i na drugim poljima istorijskog istrazivanja, gotovo da nema. Sumnje da su knjige za koje se veruje da su tipicni opsjenarski tekstovi, u najbolju ruku jako iskrivljene. U drugim slucajevima moglo je doci do zamijene.
Mnogi naucnici vjeruju da je veliki dio jevrejskog magijskog rituala, koji je postojao u starim rukopisima, izgubljen. Hebrejski opsjenari nisu se suocavali samo s rabinskim neprijateljstvom, vec ponekad i s gnjevom naroda u zemlji u kojoj su zivjeli, cesto kao manjina. Od njih se mogla traziti pomoc toliko puta, kao sto su Mauri i Poljaci pozivali tvorce kise: ali, ako bi ista poslo po zlu, oni bi bili okrivljeni. Potom je zakon o prenosenju, buduci da su samo rijetki mogli da se uvedu u misterije, mogao sprijeciti zapisivanje veceg dijela magijskog bogatstva.

Totovo naslijeđe
Knjiga o Enohu sadrzi sljedecu legendu o objasnjenju kako je magija dosla medu Jevreje:
Dva andela (Uza i Azael) Bog je poslao da iskusaju ljude, i provjere njihovu grijesnost. Buduci da oba bijahu skrhana nesrecnom ljubavi prema zeni, bili su osudeni na Boziju kaznu.
Jedan visi s neba glavom prema dolje; drugi lezi okovan iza Mracnih planina: to slucajno bijase onaj koji nauci zenu da slika njihova lica!
Knjige o Hermesu - neki kazu da ih je 42 – bile su pripisivane egipatskom bogu Totu; a sigurno su ih koristili i jevrejski opsjenari. Kazu da su na njegovom djelu stari Egipcani zasnivali svoju religiju i rasirene opsjenarske vjestine.
Ko je bio Tot ili Teut i sta su bila njegova magijska otkrica?
Prema Ciceronu, on je bio iz Tebe. Ucenja knjiga o Hermesu, koje jos postoje, na prvi pogled izgledaju zbrkane, misticne, kontradiktorne i magijske. Da li su to egipatske knjige? U ovo se vrlo ozbiljno sumnja. Vjerovatnije je da su Totova djela, kao sto je obicno bila praksa, prepisivana su, izdavana i prenosena dalje u donekle izmijenjenoj formi. Da danas sadrze tragove krscanskog, muslimanskog i gnostickog misljenja, izgleda ocito. Medutim, ja sam sreo aktivne sljedbenike teze da su ovo prorocanski spisi, dok neki smatraju da je njihovo pravo znacenje uvijeno u misticnu simboliku. Ako se radi o ovome, trebalo bi sigurno vise od ljudskog vijeka da se to razmrsi, ako covjek ne bi imao upute. Tako Tot ostaje gotovo zatvorena knjiga. Zohar (Knjiga svjetlosti) je jos jedno vazno djelo jevrejske magije.
Puna demona i duhova, davola i pakla, ona je bila u sirokoj upotrebi u 14. stoljecu u Evropi. Mozda se ova knjiga i kabalisticka skola koja ju je poticala, mogu smatrati najjacom pojedinacnom silom koja je Jevreje ovjencala slavom opsjenara na Zapadu.
Preko jevrejskih izvora ili preko tekstova koji polazu pravo na jevrejsko nadahnuce, treba traziti najveci deo zrtvenih i umilostivljujucih obreda koje danas zovemo visokom magijom. Kadenje i prinosenje tamjana uz zrtvu, svece i nozevi, te pentogrami - cak i vecina rijeci koje se koriste u ceremonijama - cine hebrejske vjerske postupke, na izvjestan nacin, slicnim saljivom podrazavanju krscanske mise od strane crne magije.

Bukvar za čarobnjake
Knjiga svete magije Avramelina Mudraca jedno je od granicnih dijela. U autorstvu jednog Avrama. sina Simonovog, prvi put je objavljena 1458. i mogla bi biti djelo krscanina. Ipak, ona ocito mnogo duguje jevrejskoj opsjenarskoj tradiciji. Ona je, vjerovatno, mjesavina: djelo krscanina posvecenog istocnjackom opsjenarskom umijecu. Bez kompletnog prevoda bilo bi ovdje tesko dati precizne detalje o prirodi i svrsi ove znacajne crne knjige. Ona polaze pravo na to da je original bio pisan na hebrejskom i da je - kao sto bi naslov htio da povjerujemo - „sveta", a ne „profana" magija. U skladu s vjerovanjima visoke magije, autor tvrdi da se andeli (meleki) i demoni mogu pomocu ove knjige koristiti za dobro ili zlo: zar to nije ista knjiga koja je predana Mojsiju, Solomunu i ostalima?!
Postupci u njoj slicni su onima koje nalazimo u vecini magijskih „bukvara" pocetnica za carobnjake. Dati su detaljni opisi bacanja cini, prizivanja duhova, vracanja izgubljenih predmeta, navodenje na ljubav ili mrznju. Nikakvo cudo da je tradicija obavezivala svakog posvecenika ove vrste magije da ne kaze ni dijelic nikome, ukoliko sam nije bio ubijeden da je primalac „spreman da to prihvati".
Solomonu se takode pripisuje omiljeni Grimoirum Verum (Udzbenik magije), koji sadrzi gradu iz cuvenog Solomonovog kljuca. Ne samo da ovaj svezak sadrzi „prave i autenticne tajne kralja Solomona", vec je, u stvari, pronaden u njegovom grobu! Pomocu njega opsjenar moze da se pripremi za naporno izvodenje umjetnosti, moze da napravi razne instrumente koji su bitni za naporno umijece prizivanja duhova i moze da okupi i otpusti veliki broj mocnih bica. Iako naslovna strana kaze da je gradu prikupio i objavio 1517. Alibek Egipcanin (u Memfisu), veca je mogucnost da datira iz 13. vijeka, a vjerovatno je prepisana iz mnogo starijeg rukopisa. Nije poznata verzija koja se moze uporedivati s Udzbenikom magije, iako su djelovi koji nedostaju u ovom izdanju ocito dostupni i savremenijim italijanskim tekstovima.

Prelazak u Europu
Drugo vazno djelo, koje se moralo naci u dragocijenom blagu svakog srednjovekovnog opsjenara, bila je Prava crna magija. I za nju se priznaje da je preuzeta iz hebrejskih izvora. Ona, u stvari, potice iz Solomonovog kljuca. Poznata po svojoj koncentraciji na smrtnim cinima i djelima mrznje, rnogla je biti prepisana iz rukopisa iz kojeg vode porijeklo sve kasnije verzije Kljuca. Poznato je samo jedno izdanje ove knjige - i to najrjede - izdanje iz 1750. Kao i sve ovakve magijske knjige, i ovaj primjerak se moze kupiti samo kod kolekcionara ili vidjeti u nekoliko biblioteka. Dok ove knjige o opsjenarstvu ne budu dostupnije, onima koji proucavaju okultizam nece biti lako da uporede meduodnos kulture i mita, koji je rezultirao u opsjenarske vjestine i u Europi i na Istoku.
Pored samih opsjenara dvije glavne sile krive su za sirenje proucavanja okultizma istocnjacke magije na Zapadu. To su na prvom mjestu arapski istrazivaci koji doslovce postuju nalog Proroka: „Tragaj za spoznajom cak i do Kine", i koji su prevodili i proucavali cijele biblioteke hebrejskih knjiga, cineci ih dostupnim na rapskom, latinskom i grckom preko svojih cuvenih univerziteta u spaniji. Zapadnjacki naucnici prenijeli su ovo ucenje u sjevernu Europu, gdje su se okultne discipline, kao i one profane, ukorijenile.
Sasvim odvojeno od opisa magije i opsjenara koji su pohranjeni u malo citanim djelima o zivotu i obicajima Hebreja, postoji drugi izvor iz kojeg se moze dobiti mnostvo podataka - Biblija.
U toku biblijskih vremena, smatra autor ovog teksta, britanski istrazivac Idriz sah, jevrejska magija poznavala je nekoliko vrsta izvrsilaca: vidovnjake kojima su se ukazivale vizije dok su fiksirali predmet i gatanjem; ljudi koji su dobijali savjete od likova svetaca, zivih ljudi i tako dalje - druga vrsta vidovnjaka; i vidovnjaci medu ciftama.
Svi su oni imali odgovarajuce predstavnike medu drugim istocnjackim narodima; izgleda da vrlo veliki dio njihove bastine potice od turanskih Mongola koji su u tim podrucjima prethodili Asircima.
Mudrac je, prema rabinu Akibi, licnost koja odlucuje o srecnim i nesrecnim danima za putovanja, sjetvu i slicno. Nekoliko jevrejskih autoriteta smatra da se vjestina magije ucila u toku egipatskog jarma, a takvi se opsjenari pominju u Starom zavjetu XIX, 31 i u Petoj knjizi Mojsijevoj XVII, II. Medutim, postoje opisi proroka i, vjerovatno, astrologa u Starom zavjetu II. 6. XVII, 13 i drugdje, sto pokazuje da su oni predstavljali podgrupu u glavnoj grupi opsjenara. Graveri su bili ljudi koji su se izvjestili u pravljenju hamajlija s kojim se Europa upoznala tek kasnije. Veliki dijelovi nekih zapadnjackih udzbenika magije bili su posveceni ovim hamajlijama i njihovoj izradi.

Fantastična znanja
Cini, skidanje cini, opsjednutost demonima i borba natprirodnih sila - to su sastavni dijelovi magijskog svijeta Semita. Vecina ljudi ce prepoznati takve vjestine kao citanje „zapisa na zidu", tumacenje znakova kao dokaza okultnog djelovanja. Mozda je manje ocita pozadina cuvene magijske bitke izmedu Mojsija i Arona i egipatskih opsjenara-duhovnika. Bio je to poznati carobnjacki trik toga vremena (jos postoji u Egiptu) da se (naoko) stapovi pretvore u zmije. Ono sto se stvarno dogada je sljedece: guja se dovodi u stanje obamrlosti tako da joj se pritisne gtava. Tada ona lici na batinu. Kada se baci na zemlju, budi se iz soka i prekida se hipnoticko stanje. To su radili Egipcani. Buduci da ova knjiga nema veze s odbranom vjere, nije preporucljivo raspravljati o pitanju da li je Aronova motka (koja je mogla biti neka slicna zmija) stvarno pozderala motke protivnika. Dalje napomene o ovoj interesantnoj pojedinosti mogu se naci kod pisaca kao sto su Mori. Lejn i Tompson.

Nastavak

Nasljednik biblijskih vidovnjaka
U svom modernom obliku jaka matica jevrejske magije širila se daleko od obala istocnog Sredozemlja. Veliki potomak najvecih biblijskih carobnjaka bio je, nesumnjivo, i cudnovati Nostradamus...

Jevrejska demonologija, naoruzana nagomilanim davolima i zlim duhovima svih civilizacija koje je Izrael naslijedio, impresivna je lektira. Rabin Menahen je znao da su davoli toliko brojni da covek ne bi mogao postojati kad bi bili okom vidljivi. Nisu svi, medutim, jednako podlozni njihovim napadima: oni traze rabine da ih muce. Glavni razlog za nosenje rabinskog plasta je da se odbiju praiskonske sile. Moguce je da odora svih opsjenara ima ovaj zastitni aspekt i porijeklo.

Močno ime Semamforas
Najgore vrijeme za kontakt s duhovima je noc, kad Igeret leti u drustvu stotina hiljada razdrazenih manjih demona, od kojih su svi spremni da ucine zlo i postaraju se da se ono ucini. Nocu, po rabinu Menahanu, niko ne srne da spava sam, da ne bi Lilita, ucinila zlo.
Lilita je, naravno, biblijska Sukuba koja zavodi muskarce. Postoji obimna literatura o tome kako je ovaj duh poprimio zenski lik i prevario Adama. Ona je davo akadijskog (Daleka Azija) porijekla - Dzelal ili Kil-Dzelal - i njeno ime potice od asurskog Lil ili Lilit.
Prema vjerovanju jevrejskih kabalista, nedosezno Najvece Ime, silna Rijec Moci, bjese sEMAMFORAS. Uz njenu pomoc moglo se izvesti sve magijsko. Medutim, nju su mogli koristiti, kao i Totovu Knjigu, samo posveceni, po cijenu uzasne natprirodne kazne. Kasniji hebrejski pisci tvrde da je bas ovo ime koristio sam Krist da bi cudotvorio.
Tamo gdje se vjerovalo da ima obilje demona, vjestice i mudraci bijahu stalno na djelu. Da su mnoge koje su smatrane vjesticama, jednostavno bile ekscentricne zene, izgleda sasvim moguce. Sa ove distance tesko je znati odakle da se pocne da bi se ovo raskrstilo. Uzmite, na primer, poznati stih u dvadeset drugoj glavi Egzodusa: „Ti neces kao vjestica zivjeti da trpis". Kakva vrsta vjestice je zena iz osamnaestog stiha?!
Neki kazu da hebrejska rec “casaf”, koja je ovdje upotrebljena, jednostavno znaci trovacica, sto mijenja cjelokupno znacenje. Ona je slicna rijeci veneficus, koja je upotrebljena u latinskoj verziji Septuaginta (Sedamdesetorica). Istina se vjerovatno nalazi negdje u sredini: da se vjestica smatrala trovacicom, bilo u simbolickom ili stvarnom smislu. U 16. stoljecu pominju se mnoge vjestice za koje se kaze da su pribjegavale trovanju zrtava kada bi omanula magijska sredstva. Jedan takav slucaj bilo je ubistvo ser Tomasa Overberija.

Povratak običajima kraljeva
Kao sto smo vec vidjeli magija je bila u nemilosti vlasti hebrejskih Semita. Ali, kao i mnoge druge zabranjene stvari, one su ipak prozimale zivot ljudi toga doba. Oni koji se nisu upisivali u svete knjige, osiguravali su nove pobornike ovog kulta. Istorija pokazuje da su se cak i jako pobozni vjernici, potreseni kakvim sokom ili sumnjom, cak i kad se radilo o jako poboznim, petljali s vradzbinama.
Teolozima je poznata ova veza izmedu slabljenja vjere i obracanja ,,mracnim"(tj. magijskim) vjestinama. Prirodno je sto je Jovova snaga provjeravana nizom nesreca.
Deuteronomij (Peta knjiga Mojsijeva) XVIII, 10 kaze: „Medu vama se ne smije naci niko ko bi tjerao sina ili kcer da prode kroz vatru, ili ko bi koristio predskazanja, ne srnije se naci promatrac vremena ili vjestica, ili opsjenar ili trazilac savjeta duhova, ili mudrac ili prizivac duhova."
Manasija je, prema Knjizi o kraljevima II, XXI natjerao svog sina da prode kroz vatru. Arapi i danas ponekad prolaze kroz plamen da bi odvratili od sebe zle duhove koji ih prate. Isti judejski kralj „promatrao je doba i upotrebljavao cini, bio u vezi s poznatim duhovima i mudracima"; sve u svemu bio je kralj-mag.
Sol, kralj Izrailja, obeshrabren tokom poslova i razocaran u podanike, odrekao se nade da ce mu Bog poslati odgovore, pa se obratio za savjet endorskoj vjestici. U sopstvenoj nevolji, zaboravio je da je prethodno i sam proganjao vjestice i ubijao ih. Vjestica mu je rekla da vidi jednog starca s plastem, ciji je opis kralj prepoznao. Klececi na koljenima, Sol je slusao nesto sto je licilo na Samuilov glas - cuo ga je, iako nije nista vidio - kako mu prica o porazu i smrti. Ovaj povratak obicaju kraljeva da se savjetuju - cak i da ih drze uz sebe - s magovima i carobnjacima, najvise su prekorevali monoteistickim uredenjima. Isto tako, ne moze se reci da je ovo bio jedini put. Opsjenari, kao i oni sto se bave drugim vjestinama, oduvijek uzivaju blagu zastitu monarha. Nailazimo na nagovjestaje koji pokazuju ne samo moc koju posjeduju cudotvorci, vec i na cinjenicu da su nagrade mogle biti zaista velike. Mozda je jedna od najvecih nagrada isplacenih vidiocu bila kada je Benhadad, kralj Damaska, dao Elijahu 40 tovara blaga kao uzdarje sto je otkrio da li ce njegova bolest biti fatalna.
U svom modernom obliku, jaka matica jevrejske magije siri se daleko od obala istocnog Sredozemlja. Veliki potomak onih biblijskih vidioca bio je cudnovati Nostradamus, koji je i danas enigma.

Nenadmašni Nostradamus
Roden pocetkom 16. stoljeca u Provansi, tvrdio je da je s majcine strane porijeklom od Ijekara-vidioca kralja Renea. Od ranog djetinjstva pokazivao je sklonost prema magiji: ,,u desetoj godini ucio je skrivenim stvarima ljude dvostruko starije", uprkos ocevom protivljenju koji je zelio da mu se sin posveti ljekarskom pozivu.
Bilo kako bilo, Nostradamus je izrastao u lijepog muskarca sa bradom. Kad je imao samo 22 godine, 1525, njegov okrug su prosto zbrisali glad i kuga. Ljekara je bilo malo, pa je on krenuo s lijekom koji je sam spravio. Rezultat je bio niz cudesnih ozdravljenja. On nije zelio - ili nije mogao - da objasni sastojke lijeka doktorima koji su jedino znali da on posjeduje nekakav tajanstveni prah i da taj prah djeluje. Zato mu je dodjeljen pocasni doktorat, a on je nastavio svoja proucavanja okultnog.
Sljedeca cudna stvar u vezi s njim bila je moc predskazivanja buducih dogadaja zbod cega je bio osumnjicen za savez sa Sotonom - ali je usred ovih optuzbi, Francusku zadesio novi val kuge od koje je obolio i sam Nostradamus. On je, medutim, prevladao bolest noseci svoj prasak u mjesta iz kojih su pobjegli najpoznatiji doktori. Zahvalni gradski oci dodijelili su mu penziju.
Nakon sto se suprotstavio jos jednom naletu kuge u Lionu i nakon sto je ponovo bio optuzen za vracarije, Nostradamusa je pozvao kralj Anri i imenovao ga dvorskim ljekarom. Svoja magijska znanja, kako je povjerio kralju, Nostradamus je crpio iz kabalizma, misticne filozofije Jevreja.
Kabalizam se proucavao u tajnosti, a tako su se primjenjivali i njegovi rezultati. Kabalisticka literatura, kao sto je slucaj sa Sufisom i drugim filozofima u domenu takozvane Velike tradicije, bila je obilato uljepsavana simbolima. Osim alhemije, vjerovatno ne postoji disciplina koju je neupucenima teze shvatiti, cak i terminoloski.
Moc se, smatralo se, krije od javnosti. Ona se moze steci samo u tajnosti. Shodno tome, i njeno koriscenje mora biti tajno. Cak je i poducavanje bilo oslabljeno, jer se smatralo: „Znanje je moc - podjeljno znanje je izgubljena moc." Cutnja, diskrecija, vjernost to su bila obeljezja onoga ko se bavio kabalizmu.

Riznica snova
Sve dobro zraci iz jedne tacke koja se u kabalizmu zove Bog. Isto tako, sva pozitivna moc sticala se i izvrsavala preko Boga. Bozija moc i karakteristike dijelile su se na deset kategorija, sefira.
Ove ezotericne tajne su se suprotstavljale, a ponekad izjednacavale, s drugim sistemima, jevrejskim i nesemitskim, i u doba procvata istocnjackog i zapadnjackog okultizma. Gnostici su koristili drago kamenje i sifre da bi prikrivali ono sto su smatrali velikim istinama; neke grupe „ucitelja" poducavale su svoje ucenike da simbolizam njihovih obreda Bog otkriva u snovima; drugi su govorili da su oni samo boraviste jezgra mudrosti, koja se kristalise kroz eone proucavanja i prosvjecenja. Kod Jevreja, kao i kod drugih naroda, znalo se za mnostva andela, dobrih i zlih: snovi i znamenja imali su mjesta kojima su pripadali i kojima nisu pripadali.
Platonisti su vjerovali u „andele koji su neuspjesni", kojih ima podjednako i u donjim i u gornjim sferama. To su prototipovi prividenja i poznatih duhova. Postoji osveta opakih i bezboznih, zlih i pokvarenih duhova koji gore od zudnje da naskode i zaplase. Njima vladaju cetiri zla kralja: oni se nastanjuju blizu zemlje, pa cak i u samoj zemlji.
Drugi djele ove zle duhove na devet kategorija: prvi su lazni bogovi koji uspjevaju da izazovu postovanje i zahtjevaju zrtve. Takav je, kazu, bio i onaj koji je razgovarao sa Kristom, pokazujuci mu sva zemaljska kraljevstva. Slicna prica se prica za poslanika Muhammeda i zlog duha koji je pokusao da ga odvrati od misije. Na drugom mjestu su duhovi lazi kakva je izasla iz usta Ahaba. Treci su suci krivde: u „Postanju" (Prva knjiga Mojsijeva) se kaze da je Jakov rekao: ,,U njihovim stanistima su suci krivde, neka moja dusa ne dode njima na vijecanje."
Cetvrto, u kasnijoj jevrejsko-krscanskoj misli slijede osvetnici zla koji oponasaju cuda i sluze vjesticama i opsjenarima: takav je razgovarao s Evom (Hava).

“Gospodar moći vazduha”
Njihov gospodar je Sotona koji „zavodi cio svijet, cineci cuda i tjerajuci vatru da s neba side na Zemlju pred ocima ljudi". sesti su oni koji se ogrcu gromom i munjom, trujuci vazduh i saljuci kugu i druga zla: duhovi za koje se mislilo da pomazu Nostradamusu. Oni vladaju zemljom i morem, kontrolisuci cetiri vjetra. Njihov gospodar je Meririm, silni i bjesni davo - zvani „gospodar moci vazduha".
Fransis Baret - posljednji medu velikim samozvanim mudracima - pisao je o ovim mocima pocetkom 19. vijeka, kako se one na razlicite nacine otkrivaju covjeku, o prorocanstvima, simbolima i prividenjima, i o cijeloj skali zapadnjacke magije, koja je gotova sva nasledena iz jevrejskih izvora:
“Dusa moze da primi prava prorocanstva i ona se nesumnjivo radaju u snovima: gdje se nepoznato mjesta i nepoznati ljudi pojavljuju istovremeno i zivi i mrtvi. Predskazuju se stvari koje ce se dogoditi. Medutim, postoje oni cija je misao ophrvana potrebama tijela i ne budi se iz sna ili cija je masta odvec otupjela, tako da ne moze primiti vrstu predodzbi koje dolaze sa viseg nivoa inteligencije, sto znaci da neki ljudi ne mogu da prihvate snove, kao ni prorocanstva koja snovi daju.
Dakle, ovaj posvecenik tumaci snove, kao i njegovi prethodnici sirom svijeta, kao znacajne puteve za prenosenje okultnih spoznaja. Neki savremeniji antropoloski psiholozi cak sugerisu da bas u snovima moramo traziti sam pocetak ljudskog vjerovanja u natprirodno. Snovi su mogli odigrati osnovnu ulogu u covjekovom razmisljanju o drugim svjetovima i bicima s kojima vrijedi komunicirati. U jevrejskim i drugim spisima o magiji, pominje se nekoliko postupaka za „izazivanje snova", sto je uvijek imalo udjela u okultizmu.

Draga Loreal, citala sam, delimicno, iz svakog dela koji si napisala, tj. citirala nije vazno odakle. Kao prvo Car Solomon je bio Bozji sluga. Znalo se za 10 zapovesti jos od Mojsija i ostale komplikovane Zakone za sve sto se desava coveku i sta covek treba da radi da bi ugodio Bogu i cinio sto je pravo. Nigde nema nista o magiji. Radila sam kod Jevreja vise od 2 godine i to kod onih najvise religioznih. Imaju veliku biblioteku i puno religioznih knjiga vezanih za njihov zivot, praznike, obrede, ponasenje izmedju sebe i nas /bezboznika ili gentiles, kako nas zovu/. Imala sam suvise mnogo vremena da citam jer sam pravila drustvo babi od 90 godina, koja je lezala u njenoj sobi pretezno. Povremeno sam je obilazila. Davala hranu, lekove i pomagala po nesto oko hrane. Sve druge poslove radili su drugi radnici. Ja sam bila njena 'prijateljica'. To je bio moj posao. Gledale TV zajedno, ponekad. Neki film i pricali. To je bilo sve.

Posto i medju Jevrejima postoje podele, moguce je da ih ima i ovakvih i da veruju u ovo sto si napisala, a sto nema nikakve, ama bas nikakve veze sa Gospodom Bogom. Sto se tice Kurana, to je sam djavo pisao, tj. davao instrukcije Muhamedu da bi postali krvni neprijatelji hriscanstvu koje dolazi. Djavo je imao znanje i pripremao se da obmane ljude na najgori moguc nacin da bi vise zavrsilo u paklu sa njim.

Ovo sto je neko pisao, nema Biblijsku podlogu jer je Bog oduvek bio ljubav, pravda , postenje i takve ljude je izabrao da pisu Bibliju pod nadahnucem Duha Svetog.To su bili Bozji izabranici a ne bilo ko, a ne mgijom, bila crna ili bela. Sve LAZ! Onaj koji je radio zlo, bio je kaznjen na licu mesta ili je ispastao posledice svojih gresaka jer su i proroci bili samo ljudi sa nasledjenim grehom od Adama i Eve koji su se borili da opstanu na nivou Bozjih standarda. Bas kao i mi, hriscani, danas! To je tako lepo receno u ovom stavku koji kaze: 'Ko si ti da sudis tudjem sluzi? Svom Gospodaru stoji ili pada. Ali je kadar da ga podigne.' Bog je znao da smo slabi i da je nas zivot kratak kao tren za njega. To znaci, da nasa hiljada godina, za njega jedan dan! Onda zamisli koliko nas zivot traje i zasto smo ovako zli.To je doslo od zlog, zbacenog andjela Lucifera i onih koji su ga podrzavali. ON je hteo da sedi sa desne strane Boga umesto Isusa jer je Isus bio sa ocem jos od postanka zemlje i sveta. Jednom recju, ON je hteo da bude Bog. Medjutim, naravno, to je bilo nemoguce i zato je zbacen na zemlju. Iskusao je Evu i naveo je da prekrsi ono sto je Gospod zabranio a sve ostalo im dao. Eva je navela Adama da ucini isto. Otuda svo ovo zlo po svetu od dana kada su oni isterani iz Edenskog vrta jer Bozja rec se ne vraca prazna. On je morao da sacuva svoj autoritet pred andjelima i da covek pokaze da sa svojim zakonom ne moze da vlada zemljom na pravi nacin i da polako dovodi sebe do kraja. Znaci su tu. Svaka godina je gora od one sto je prosla.

Zacecem Isusa Hrista, pomocu Duha svetog on je dosao nasvet. Da svet vidi kakav je i sta moze Svemoguci . Isus lecio nesposobne, gresne i tu na delu pokazivo moc, jer je jednak da moze da cini isto sto i otac. Nahranio je gladne, od vina vodu napravio i da ne nabrajam. Jevrejskim vodjama je u lice rekao ko su i kakvi su i kuda narod vode svojim nepravednim ponasanjem i posledice koje ce iz toga proizaci. Nikom nije nepoznato da je rekao da ce biti rasuti po svetu. Da ce biti ubijani brutalno, i da ce posle dugog vremena doci ponovo u Izrael iz koga su bili izagnani.Biblija, koju sam citala, koja je pisana pre 600 godina, ista i danas, i juce i sutra. Tu je receno sta ce biti i sta je bilo l939.godine. I dace se vratiti u Izrael. Da nece proci mnogo vremena kada ce mesija /spasioc sveta, kralj milosti Isus Hrist/ doci. Tada ce sotona i pomagaci izgubiti svoju vlast na zemlji.

U Otkrivenju je Isus lepo rekao da ni kurvari, ni vracari, ni lazovi, ni oni koji ogovaraju i cine zlo drugom coveku, na primer ubice i sl., nece moci uci u Carstvo Bozje. Uci ce oni koji priznaju Sin Bozji koji je na krstu sa svojom nevinom krvlju oprao grehe coveka . Koji se pokaje za svoja nedela i zamoli od srca Boga za oprostaj. Kome ce Sveto Pismo postati putokaz u zivotu i koji ce se svom snagom truditi da zivi pravedan zivot i da ne cini zlo bliznjem svom. Ali ce gresiti, u recima, nekad u delima, u mislima, jer nije savrsen. Ako prizna i pokaje se, gresi ce mu odmah biti oprosteni. Trudice se da ih ne ponovi koliko god to moze. Zato sto voli Isusa.Sto voli Gospoda. Sto voli Duha Svetog i Sveto Pismo, a ne da bi usao u Raj! To je pravi hriscanin.

Mene su nazvali sektom sto zelim da sluzim Gospodu i da ispunjavam zapovesti. Sto volim Isusa, sina Bozjeg i svakom ljudskom bicu zelim dobro, cak i onima koji su me vredjali, nazivali pogrdama, ismejavali, iskoriscavali, mrzeli. Ne zanimaju me drvene slike sa svecima, ni svece, ni tamjan, ni post. Nase je da budemo ljudi i volimo bliznje kao same sebe. Tako se Bogu jedino ugadja. Uzalud su ceremonije ako se svetimo i ne oprastamo. Zelimo drugima da im se desi zlo / sto rece neko, da komsiji crnke krava/. Da ne zavidimo sto neko ima i bolje zivi. Da budemo preokupirani sami sa sobom i usavravanjem da bi cestiti i milostiti dostigli najvise sto mozemo da budemo priblizno kao Isus. Amen.

Slažem se sa tobom Nato. Ja u ovim temama ne stajem na stranu nijedne magije ni religije niti ser bavim magijom. Pišem o magiji i vrstama magije i nadam se da će se ponešto nekome i svidjeti ili bar zainteresovati. Otkako postoji ovaj svijet koji mi poznajemo, postoji naravno i religija kao i razne magije.

Pojam vudu (voodoo) dolazi iz Ewe termina „vodu“, koji znači „duh čuvar“ uključuje komunikaciju u transu sa precima i animističkim entitetima. Najistaknutiji među vudu božanstvima ili loama jeste Legba, interpretator volje ostalih loa, „marasa“ i „dosu/a“ (blizanci i dijete rođeno nakon blizanaca) i mrtvih. Vuduisti vjeruju da svaki čovjek ima dvije duše: osobna duša (Gros-bon-ange') i „m'ait-tete loa“ koja uđe u čovjeka za vrijeme božanskog opsjednuća.

Nauka tvrdi da je kolijevka čovječanstva u Africi...tamo su postali prvi ljudi i prvi bogovi....Vudu je pupčana vrpca koja spaja ljude i božanstva.

Papa Legba ukloni barijere da ja mogu proći. Kad se vratim pozdravit ću loe. Papa Legba ukloni zapreke za mene, tako da se mogu vratiti. Kad se vratim zahvalit ću ti loa!

Vodoun ili Vodou potiče iz kreolske kulture i usko je povezan sa afričkim korjenima, prvenstveno Benina.

Hoodoo je naziv za afričku narodnu magiju u čije je elemente dodano i onih kršćanskih.


U praktičnim ritualima vudua nikada nemojte smetnuti sa uma da morate nuditi Loama ono što oni vole kako bi zauzvrat dobili ono što vi želite – novac, ljubav, zdravlje, itd. Ni u jednoj magiji na svijetu ne postoji ništa besplatno i zato nemojte se zavaravat da će vam neki magijski recept uspjeti ukoliko samo izgovorite neku bajalicu ili zakletvu. Ništa se tu neće desiti, u to se možete i sami uvjeriti. Rezultat će izostat i onda kada se držite tačnog vremena i lokacije. I ako slijedite lunarnu fazu. Opet ništa. I ako napravljeno zakopate u grob, odnesete na raskršće. Opet nema efekta.

Stoga zaboravite na novinske gluposti i članke o „magiji“ tipa:“latice sam zapalila ljubav sam primamila?!“ ili „kako ovo gori tako neka izgori svaki urok?!“. Šta reći osim totalno nezreo i djetinjasti sadržaj koji nema nikakve veze sa magijom i vračanjem.

Ponovit ću – u magiji ništa nije besplatno! Da biste nešto dobili (postigli, ostvarili) vi morate udovoljiti duhovima i njihovim potrebama. Kada se to dogodi onda će oni pokrenuti sile ispunjenja vama. I to nije sve, Loe imaju identično ljudsko ponašanje, znaju često biti promjenjivih emocija, stoga ih morate maziti i paziti svojim molitvama i poklonima kako bi vam bili na usluzi. I da se nikad ne okrenu protiv vas. Iz svega rečenog lako je zaključiti kako je vudu svakodnevni magijski rad ali sa rezultatima.

Legba: njemu se pali bijela svijaća i nudi sljedeća hrana: grah, riža, voće (posebno mango), crna kafa, rum, duhan.

Erzulie ili Mama Wata: pali joj se svijeća pink boje a od hrane joj se nudi bijelo vino, šampanjac, čokolada i obavezno parfem.

Hranu stavite u posebnu posudu. Kad kažem posebnu onda mislim na zdjelu koju nećete mješati sa ostalim kuhinjskim posuđem već isključivo koristiti za svoj magijski rad. Posudom dodirnite čelo i srce i tri puta puhnite u hranu te zamolite riječima Lou da vam donese ono što želite – zdravlje, ljubav, sreću u novcu tojest ono što vam je potrebno u zamjenu za hranu.

Potom, posudu stavite na oltar i zapalite prigodnu svijeću. Plamen će odnijeti energiju hrane duhovima. Kada svijeća dogori do kraja uzet ćete posudu sa hranom i odnijeti je zajedno sa ostatkom svijeće do podnožja nekog stabla gdje ćete sve to zakopati, naravno, osim posude. Nju koristite i dalje.

Vudu magijom aktivno se mogu baviti samo fizički i psihički zdrave osobe. Dobar dio vudu recepata krajnje je opasan za izvođenje te se nepripremljena ili bolje rečeno neinicirana osoba dovode u krajnje nezavidan položaj izlažući se riziku da bude napadnuta od strane nevidljivih sila. Rezultat takvih ataka može biti psihička rastrojenost, ludilo, epilepsija, ukočenost....


Za praktični rad u vudu magiji potrebni su sljedeći rekviziti:

-životinjska lubanja

-ostaci mrtvih životinja i biljaka

-glina za izradu vudu lutkica

-tamjan i razne smole

-igle od čelika

-odgovarajuće poludrago kamenje

-vudu ulje za zaštitu

- nekoliko komada bijele krede

-kadionica

Najbitniji rekvizit za rad je takozvani „vudu oltar“. Priprema oltara nije komplikovana i u tu svrhu može poslužiti i neki stari stol. Klasični vudu oltar prepun je različitih i na prvi pogled nepotrebnih predmeta koji pojedinačno ili zajedno igraju važnu ulogu.

Za potrebe crnomagijskih rituala na oltaru se obavezno mora naći minijaturni lijes kojim se pozivaju Gospodari groblja i mrtvih – Ghede. Osim toga, na njemu se uvijek može vidjeti na desetine staklenih boca u kojima vrač čuva čarobne napitke, afrodizijake i biljne lijekove.

Ono što je svojevrsni zaštitni znak svakog vudu oltara jeste križ prema kojem se vrlo lako može razaznati kojem je vudu kultu houngan naklonjen. Tako ako na njegovom oltaru vidimo crni ili ljubičasti križ onda je bez svake sumnje vrač odan Loama iz Petro kulta a ako je križ u prirodnoj boji drveta to je znak kako je vrač posvećen bijeloj magiji.

Prije nego što se krene sa praktičnim dijelom svaki budući houngan ili mambo (vrač-svećenik ili vračara-svećenica) moraju proći niz mentalnih vježbi kako bi ovladali koncentracijom te kroz nju uspješno kanalizirali svoje misli do određene točke. Vudu praktikant mora znati uskladiti svoj duh i tijelo djelujući tako na vanjski i duhovni svijet kao cjelina. Stoga ne treba da čudi upozorenje na početku teksta da vuduom mogu se aktivno baviti samo psihički i fizički zdravi ljudi.

Jaka moć koncentracije ili uvježbana koncentracija od velike je važnosti da se praktikantu otvori mentalna dimenzija koja nudi početak duhovnog puta i komunikaciju sa Loama, bogovima. Za običnu osobu koja nije imala doticaja sa mentalnim treningom vježbe mogu biti naporne i duge dok onima sa iskustvom navedeno nije ni potrebno te mogu odmah preći na aktivni rad.

Legba blog

Palo mayombe ili uobičajenije samo Palo šamanska je religija čiji korijeni dolaze iz naroda Konga, iz same Afrike.Kao Santeria i Candomble, ona je mješavina afričkih šamanskih religija sa elementima spiritizma, magije i katolicizma.Danas se naziva tamnom stranom santerie.Palo su donijeli i proširili na Zapad crni robovi posebno na Kubi te u ostalim zemljama Latinske Amerike, naročito po Brazilu.


Sama riječ Palo doslovno znači štap.Ona je religija prepuna drevnih afričkih vjerovanja u kojima preovladava obožavanje svijeta duhova i njegovih sila.Ceremonija služenja duhova naziva se Mpungos kroz koju se oni dijele po hijerarhiji koja izgleda ovako:


Nsambi – vrhovno božanstvo

Elementalni duhovi – duhovi drveća, rijeke, zraka ...

Mfumbe (Fumbe, Muertos) – duhovi mrtvih predaka

Nikisi – mnoštvo duhova sa raznim resorima, iako su mnogobrojni izdvajaju se ovih sedam:


Tiembla Tierra – stvoritelj svijeta i čovječanstva, vladar svemira.


Lucero – glasnik bogova i čuvar raskršća.Poput Legbe u vudu religiji ili Elegua u Santeriji on je prevarant ali i često nepromišljen i naivan.Lucero se često prikazuje kao đavo, sa rogovima i repom, njegov amblem je viljuška.


Centella (Mama Wanga) – vladarica groblja i vjetrova.U vudu religiji odgovara joj Maman Brigitte.


Zarabanda – Nikisi željeza, krvi, rata i božanske osvete.Ovaj duh je ekvivalent Ogounu u vudu religiji.


Siete Rayos – gospodari grmljavinom i vatrom.On je personifikacija pravde, strasti i inspiracije poput Chango.


Agua Madre ili Majka voda – vlada okeanima, majčinstvom i kreativnošću.Ona je vezana za Yemaye/Iemoya.


Mama Chola – vladarica rijeka, ljubavi i ljepote.Odgovara joj vudu boginja Erzulia ili Oshun.


Tata Fumbi – Nikisi bolesti, zaraze ali i medicine.Odovara mu Babalu-Da i Ormulu.


Paleros i Paleras su svećenici i svećenice Palo religije te se bave svim oblicima duhovnog rada u koji spadaju svi aspekti života od ljubavi, zdravlja, posla, sreće....Po želji svoji naručioca mogu poslati brujeriu ili čaroliju na nekog i tako se osvetiti, razoriti brak, posao ali i obrnuto od toga.Njihov rad se temelji na principu usluga za uslugu između živih i mrtvih, brzo i efikasno.


Svaki Palero da bi bio uspješan mora napraviti svoj ngana.Ngana su posvećeni lonci koji sadrže štapove, kosti mrtvih ljudi, zemlju sa grobova, razne trave i slično.

Centralni simbol u obredu naziva se prenda ili cazuela (ćup sa krutim ili tekučim sadržajem), napravljen od gline, tikve a susreću se i željezni tronožni kotlovi koji se čuva u dvorištu, podrumu, ili pod drvetom.

Svaki ngana se posveti određenom božanstvu i prema takvoj orijentaciji dobija svoj određeni izgled.Za Zaranbandu on se obavezno pravi od željeza, Chola Wengue, Baluande i Nsasi zahtjeva da bude oblikovan od gline u takozvane lonce tinaja.Druga božanstva, poput Centella Ndoko koristi ngana od tikve.On se mora i obojiti pa tako u slučaju Chola Wengue dobija žutu ili narančastu boju, Beluande plavu a Nsasi'a crvenu.

Candomble je kult vračanja posebno popularan u Brazilu.Sljedbenici Candomble vjeruju u jednog svemoćnog boga koji se naziva Oludumare .Njemu služe manja orixas božanstva, vodunsi i inkices.Orixas su duhovi predaka i samim tim veza između dva svijeta – živih i mrtvih.Voduns i inkices su božanski duhovi, u suštini isto što i orixas.


Candomble je sinteza tri afričke religije – Joruba, Fon i Bantu a sami nazivi voduns i inkices su nazivi duhova uzeti iz druge dvije religije tojest Fon i Bantu.Candomble praktičari vjeruju da svaka osoba ima svog individualnog orixa koji kontrolira njegovu sudbinu i igra ulogu zaštitnika.Svakog orixa predstavlja jedna sila u prirodi koju mu određuje i omiljene namirnice, boje, životinje i dane u sedmici.I same karakteristike i osobine čovjeka vezane su za orixa zaštitnika.

Umbanda je još jedna od desetak brazilskih magičnih kultova ili religija sastavljena od nekoliko uticaja prvenstveno indijanskih, Orisa vjerovanja, zapadnog okultizma i Lore Konga.Postoji mnogo različitih stilova ili verzija prakticiranja Umbande u Brazilu no svima im je zajedno igranje, ples, i muzika.

Ples je nezaobilazan u javnim ritualima kada se događaju opsjednuća.Uz izrazit ritam bubnjeva i pjevanje mambosa pojedini vjernici doživljavaju božansku ekstazu.Onu osobu koju zaposjedne neko od moćnih afričkih božanstava pada u svojevsrtan trans prilikom kojeg oponaša kretnje samog duha - stavlja ruke na leđa, izvrće usta i oči.

U samoj Umbandi prisutan je jak utjecaj spiritualizma, komunikacije sa onostranim svijetom.Spritualisti ili terreiros uglavnom besplatno i javno prenose poruke mrtvih.

Službeno, Brazil je katolička zemlja no ono što ga čini posebnim u odnosu na druge jeste prisutnost velikog broja kultova i religija koje egzistiraju među brazilskim narodom.U Brazilu nije ništa neobično vidjeti kako jedan katolik redovito nedjeljom odlazi u crkvu a kod kuće obavlja neki od rituala afričke religije ili traži njihove svećenike da mu pomognu u rješavanju svakodnevnih problema.

Povijesno gledano glavni religijski uticaji u Brazilu su satkani od indijanskog animizma, katoličanstva i afrički kultova donešeni u vrijeme robova.Crnci želeći očuvati svoj kulturni identitet i vjerska obilježja morali su svoja afrička božanstva zaogrnuti katoličkim plaštem pretvarajući ih u svece.No, daleko od očiju javnosti, njihovi bogovi nikad nisu bili ni približno ulozi koja im je davana.U njima je previše neobuzdane strasti i života da bi se mogli uklopiti u uštogljeni izgled katoličkih svetaca.

Iako je katolicizam službena religija njena popularnost sve više opada.Putujući kroz Brazil primjećuje se priličan broj zatvoreni ili oronulih crkvi.Službeno, takvo stanje se opravdava nedostatkom novčanih sredstava ili manjkom svećenika, no, istina je drugačija.Za današnjeg brazilca crkva ima samo svoju praktičnu svrhu u tri dijela života - krštenje, vjenčanje i pogreb.Glad za duhovnim i misticizmom sve više se traži u brojnim kultovima starih afričkih religija.

Proricanje, amuleti, veliki broj raznih čini i obreda za sve životne probleme neodoljiva su potreba mnogih brazilaca.Demokratija je širom otvorila vrata vjerskim slobodama te na taj način oslobodila i zadnje lance crnačkom stanovništu vraćajući ih iskonskim korijenima.

Santeria ili „Put svecima“ je afro-karipska religija utemeljena na Joruba tradiciji i vjerovanju sa pridodatim elementima katoličke crkve.Prema tome santeria se zasniva na vjerovanju u Boga, svece i pretke.Najveća pažnja se poklanja komunikaciji sa svecima tako što im se vjernik santerije približava molitvom, ritualima i darovima.Kubanci svojim svecima najviše poklanjaju rum, cigare i kolače.Smatra se da danas 90 posto kubanskog stanovništva prakticira neki od rituala santerie.

Santeria ima svoje svećenike, muške i ženske, takozvane santero i santera koji prolaze određen obuke i inicijacije.Oni su zaduženi za sve vjerske aktivnosti ali i za gatanje i vračanje.Najviše se gata uz pomoć palminih oraščića, bacanjem školjki ili razlomljenim kokosom.

Santeria također uključuje Joruba vračanje koje se naziva Ifa a njega uglavnom vrši muški svećenik zvan babalawo.Santeria svećenici imaju veliko znanje tradicionalne medicine i herbalizma.Inicijacija u santeriu traje godinu dana kada onaj koji je polaže mora nositi isključivo bijelu odjeću i ne smije izlaziti iz kuće iza ponoći niti prije deset sati ujutro.


Ono što posebno karakteriše santeriju jeste prinošenje životinjskih žrtvi Orishama/svecima.Jedan od glavnih obreda je "bembe" kada se kroz bubnjanje, pjesmu i ples pozivaju božanstva da se pridruže.Tom prilikom se događa da nekog od prisutnih plesača „zajaše“ određeno božanstvo te se on nalazi u nekoj vrsti transa.Obično tada, osim razuzdanog plesa, zaposjednuti prenosi drugim ljudima poruke božanstva koje ga je obuzelo.

Quimbanda je jedna od poznatih afro-američkih tradicionalnih religija posebno raširene u urbanim dijelovima Brazila poput Rio de Janeiro, Minas Gerais, Maranitao ili Pernambuco.Iako je neki mješaju sa Umbandom zbog prilične sličnosti potrebno je reći da su to ipak dvije zasebne religije.

Dok se u Umbandi posebna pažnja fokusira na Caboclos, Baianas, Seieras u Quimbandi ona se, pak, pridaje entitetima kao što su Exu i Pretos Velhos ili bolje rečeno duhovima starih robova.Exu i Pretos Velhos, prema kazivanju vjernika, svojim sljedbenicima pružaju savjete u rješavanju svakodnevnih problema.

Quimbanda poput Umbande i Candomble legitimne su brazilske religije no posljednjih godina nailaze na otpor kod pojedinih kršćanskih sekti koje pokazuju nedostatak tolerancije prema afričkim vjerskim običajima što se oštro kosi sa brazilskim zakonom o slobodi vjeroispovjesti.

Legba blog

WOODOO - istine i pretjerivanja

Istraživaci tvrde da praksa voodoo lutaka potjece od poštovatelja s podrucja New Orleansa, i otkuda se proširila na sva podrucja na kojima danas žive pobornici voodoo vjerovanja. No, legendu o voodoo lutkama i njihovim magicnim mocima raširile su knjige i filmovi strave i užasa.



Začeci voodoo religije, kakvu danas poznajemo, najvjerojatnije imaju svoje temelje u pokrštavanju afričkih robova koji su novu religiju prihvatili tako da su je jednostavno nadodali vlastitoj, pronalazeći sličnosti među legendama koje su znali i onima koje su im bile propovijedane u novom svijetu, te prihvaćajući imena novih svetaca na način da su u njima prepoznavali duhove i mitska bića iz svojih tradicionalnih vjerovanja.

Vjerovanje daju voodoo religiji opake magijske vještine koje uključuju žrtvovanja, bacanje uroka i kanibalizam. Sve to potječe iz knjige S. St. Johna "Haiti of the Black Republic", objavljene 1884. godine. Knjiga je digla veliku prašinu među čitaocima koji nisu ništa znali o voodoo vjerovanju. Upravo na temelju mita koji je razvila ova knjiga, zasniva se uvelike opće vjerovanje o voodoou magiji. Ta praksa nastavila se preko priča, knjiga i filmova serviranih od strane Hollywooda, i zapravo je tek sredinom dvadesetog stoljeća došlo od otkrivanja prave prirode ove religije.

Stara vjerovanja
Sličnosti vjerovanja voodoo poštovatelja i katolika nalazimo u nekoliko vrlo jednostavnih činjenica: obje religije vjeruju u postojanje božanskog bića - Stvoritelja; neosporne su sličnosti između katoličkih svetaca i loa duhova koji su jedno vrijeme proveli živeći u ljudskom obliku, slijedeći posve jednake putove; obje religije, vjeruju u zagrobni život te postojanje nevidljivih zlih sila, duhova i demona, te su rituali koji uključuju žrtvovanja krvi i mesa i njihovu konzumaciju, vrlo slični. Sljedbenici voodooa vjeruju da svaka osoba ima vodiča met tet koji je u kontaktu s katoličkim svecima.
Poštovatelji voodooa religije vjeruju da je ljudska duša načinjena od dva dijela: Velikog anđela čuvara (gros bon ange) i Malog anđela čuvara (ti bon ange), koji za vrijeme sna ili transa biva opsjednuti duhom loe. Taj dio ljudske duše je ranjiviji i osjetljiviji, i za vrijeme tog ranjivog razdoblja kad nije zaštićen tijelom, može biti povrijeđen ili otet od strane čarobnjaka.

Svrha rituala je stvaranje kontakta s duhom koji pomaže osobi koja ga priziva da, naprimjer, povrati izgubljeno zdravlje, poboljša životni standard, ostvari neku svoju želju i sl. Da bi ih se prizvalo i odobrovoljiloduhovima je ponuditi nagradu u hrani ili životinjskim žrtvama, jer i duhovi, jednako kao i ljudi, traže nagradu za svoj trud i svoje usluge. Radi se zapravo o uzajamnom pomaganju izrneđu ljudi i loa – ljudi duhove opskrbljuju hranom i drugim nužnostima, dok ih oni čuva od zlih duhova i nesreća. Rituali se održavaju da bi se proslavilii uspjesi u obje sfere, odnosno u sferi života ljudi i sferi života duhova.
Vrhovni bog je Legba, koji predstavlja Sunce (koje je osnova oko koje se kreće sustav ovog kulta), Erzuli - mjesečeva boginja, i Venera.
Veliko značenje imaju talismani sa simbolima bogova. Ti simboli iscrtavaju se na komadu pergamenta (ili se mogu ugravirati u smaragdu ili rubinu), a obično se nose u crvenoj flanelskoj vrećici.

Obredi žrtvovanja
Mambo (voodoo svećenica) ili houndan iznose veve, simbol loa, praćen ritmičkim udarcima bubnjeva. Mladi pomoćnici, držeći zapaljene svijeće, oblikuju krug oko mjesta žrtvovanja gdje će svećenik ili svećenica iznijeti žrtvenu životinju (pile) i položiti ga u prethodno iskopanu rupu u koju će je zakopati. Površinu zatrpane rupe treba potom posuti zrnjem kukuruza i zapaliti. To je žrtvena ponuda bogu Ogounu. Nakon tog obreda, potrebno je veve vratiti nazad u hram.

Umjesto pileta, ako se ceremonija odvija na otvorenom, može se žrtvovati i crni jarac koji se vezuje u blizini središnjeg stupa sve dok ne počnu pripreme. Zatim se životinji tijelo i glava mažu mirisnim uljem. Svećenik ili svećenica zatim zajaše životinju (što je simbol dominacije), ponovno ga premazuje uljem i posipa kukuruznim zrnjevljem. Potom pomoćnik nosi životinju do oltara. Sve to prate ritmički udarci bubnjeva. Svećenik ili svećenica tada će zaklati životinju, hvatajući joj krv u drvenu bocu. On, odnosno ona, imaju pravo na prvi gutljaj. Nakon toga piju, jedan za drugim, svi okupljeni sudionici ceremonije. Jarčevo se meso nakon toga polako peče cijelu noć, a jede se tek ujutro.

Korijeni voodoo vjerovanja sežu 6000 godina duboko u afričku povijest i religiju. U kontaktu s kršćanskom vjerom došlo je do sjedinjenja dviju tradicija. Očit primjer utjecaja kršćanstva na voodoo vjerovanja, možemo pronaći i u samom imenu svete zmije mudrosti - Danbhalah Wedo Ye-H-We, u kojemu se očigledno krije iskrivljeni oblik božjeg imena Jahve.
Voodoo se većinom prakticira na Haitiju, Kubi, Trinidadu, Brazilu i u nekim južnim dijelovima Sjedinjenih Država, osobito na području Louisiane. Voodoo pobornici obožavaju božanstvo, Bon Dieu, odnosno sve mrtve pripadnike zajednice, blizance i duh zvan Loa.

Magija plesa
Loa predstavlja tradicionalno plemensko afričko božanstvo koje ima velike sličnosti s katoličkim svecima. Na primjer, zmijski bog je vrlo nalik sv. Patriku. Također, sličnosti s katoličanstvom su u tome da voodoo poštovatelji u svojim ritualima koriste svijeće, zvona, raspela, a molitve se izgovaraju za vrijeme obreda. Usvojeno je čak i križanje te krštenje. S druge strane, rituali podržavaju elemente afričke religije kroz ples i udaranje u bubnjeve, te obožavanje umrlih predaka.

Obred, kao i u svakoj religiji, slijedi neke unaprijed utvrđene putove. Prije njegovog početka odvija se svečana gozba i slavlje poslije kojih započinje glavni ritual. Na podu se brašnom ili krupicom iscrtava 'veve', a simbol će označavati određenog duha, loa, kojemu se poštovatelji za vrijeme rituala žele obratiti i različit je za svakog duha. Slijedi ritualno udaranje u bubnjeve čija je svrha pročišćavanje prisutnih poštovatelja.

Vodeći svećenici i svećenice započinju ples tijekom koga padaju u trans i bivaju opsjednuti duhom loa. Tijekom rituala obično se žrtvuju koze, ovce, pilići ili psi i ubijaju se rezanjem grla pri čemu se prolivena krv skuplja u posudu. Tu krv ispijaju opsjednuti plesači, tažeći njome glad loa. Tijela zaklanih životinja spravljaju se, kuhaju i dijele među okupljenim učesnicima.

Svećenik koji vodi voodoo ritual naziva se houngan, a žene također obnašaju svećeničku ulogu i u tom se slučaju ove svećenice nazivaju mambo. Tijekom rituala, loa opsjeda svoje štovatelje te oni padaju u trans. Za vrijeme takvog stanja osoba može izvoditi čuda, liječiti ili davati savjete.

Prizivanje bogova
Voodoo hram naziva se hounfour, a u njegovom centru nalazi se poteaumitan, izvor ili jezerce preko kojega bogovi i duhovi komuniciraju s ljudima. Oltar se ukrašava svijećama, slikamama katoličkih svetaca i simbolima koji predstavljaju loe. U konstrukciji hrama je obavezni stup koji predstavlja solarnu magiju voodooa, odnosno simbol boga Legbe. Istodobno, simboli bogova, tzv. veve, koji se prave od brašna, postavljaju se na pod hrama u blizini središnjeg stupa, a upotrebljavaju se kao sredstvo prizivanja bogova.
Danas možemo razlikovati dvije vrste voodoo religije, odnosno stvarnu religiju koja se prakticira u raznim dijelovima SAD, a čiji su začetnici većinom izbjeglice i iseljenici s Haitija; te voodoo mit zasnovan uvelike na nerazumijevanju, a širen putem filmova i priča o opakim ritualima, voodoo lutkama i crnoj magiji. Riječ je više-manje o mitu koji nema nikakve utemeljenosti u stvarnosti.

S druge strane, možemo naći određene sličnosti u postojanju dobrih i zlih metoda u voodoo praksi, odnosno provođenju bijele i crne magije. Houngani i mambos zasnivaju svoju praksu na proricanju budućnosti, iscjeliteljstvu i pomaganju. Osim njih, postoje i čarobnjaci zvani caplatas koji najčešće izvode djela crne magije i zlog čarobnjaštva, aktivnosti koje houngani izbjegavaju, najčešće se nazivaju "ljevoruki voduni".

Poštovatelji voodoo magije vjeruju da se mrtvi mogu "uskrsnuti" i pretvoriti se u bića poznata kao zombiji. Takva bića djeluju kao živi roboti, jer nemaju vlastitu volju već su pod apsolutnom kontrolom i utjecajem osoba koje su ih povratili iz mrtvih. Jednako tako, i živuća se osoba može pretvoriti u zombija kombinacijom posebnih napitaka, droga i činima koje na osobu bace zli čarobnjaci.

Bosnic.com

Poštovatelj tajnih učenja i bogatog narodnog stvaralaštva u svim sferama života, babilonski je kralja Asurbanipal inzistirao da se sva znanja sačuvaju i zabilježe na glinene pločice od kojih je sastavio najveću biblioteku svog vremena. Zahvaljujući upravo toj činjenici, nasljednici Babilonaca, Kaldejci, svoja su magijska znanja temeljili upravo na toj bogatoj babilonskoj ostavštini. Iz tih prastarih vremena ostali su nam opisi nekih magijskih rituala.

Tajni rituali
Započinjalo se tridesetodnevnim meditiranjem, za vrijeme koga je osoba trebala postiti, odnosno jesti vrlo malo, živjeti u osami, malo govoriti i neprestano gledati u zemlju. Istodobno se morala pridržavati svakodnevnog obreda pranja ruku, stopala, lica, očiju i ušiju. To je vremensko razdoblje osoba mora provesti u potpunoj samoći, izučavajući imena anđela koji čuvaju magične tajne i pri tome izraditi nekoliko hamajlija: srebrni polumjesec s drškom umotanom u platno i svilu, zatim hamajliju koja se izrađuje po isteku tridesetog dana meditacije - glinenu hamajliju koja sadrži tri komada obojenog platna dužine malog prsta osobe koja je izrađuje. Treća je hamajlija u obliku dva povezana kvadrata, iscrtana na bijelom papiru crnim perom i crnom tintom. Te su hamajlije trebale čarobnjaka čuvati od zla.

Prije obreda, čarobnjak oblači ogrtač sašiven od krpica kojima prevladavaju narančasta, bijela i plava boja i poprskan je mirišljavom ružinom vodicom. Čarobnjak ga oblači izgovarajući riječi: "Rashan, Arshan, Narash". Za vrijeme obreda čarobnjakova glava mora biti pokrivena, a stopala bosa.

Završni ceremonijal
Cjelokupni proces traje sto dana od kojih je prvih trideset dana apstinencije, drugih trideset dana osnaženja i trećih trideset dana posta, pri čemu je dozvoljeno jesti samo noću. Ostalih deset dana čarobnjak će osjetiti kako snaga ulazi u njega.

Pripremljen čarobnjak zatim ispisuje načine vraćanja koje treba proučavati bar jednom dnevno. Nakon toga odlazi na mjesto prvog obreda, gdje ga nitko neće uznemirivati, noseći sa sobom svježu glinu pomiješanu s posebnim travama, lončić s medom i lončić s jarećom vunom. Tu postavlja sedam kamena jedan iza drugoga, izgovarajući u sebi imena anđela.

Dalji obred u mnogome liči na kasnije magične ceremonijale iz hebrejske i arapske magije. Čarobnjak sjeda u središtu kruga i sedam puta pomiješa sastojke koje je donio sa sobom i izgovoriti molitvu: "Nulush! Obvezujem te! Naređujem ti da dođeš kod mene, u veliko ime koje je bilo poznato Salomonu, sinu Davidovom, ime velikog čarobnjaka, u čije ime ja govorim!" Nakon toga izgovara dva puta: "Ashhadu inna la illaha illa allah", pa iza toga: "Audubillah min ash - shaitan er-rajim!" Molitve se izgovaraju da bi se spriječilo djelovanje zlih sila.

Prizvani duh se – kako je poznato - uz pomoć čarolije može zatočiti u bocu koju kasnije treba zapečatiti olovnim čepom i zaliti vrelom smolom pomiješanom sa sokom cedrovog drveta. Duh će iz boce ispunjavati sve želje čarobnjaka, a čarobnjak će se duhu obraćati prijateljskim glasom nagrađujući ga za njegove usluge time što će ga jednom u dvanaest godina pustiti kući, zadržavajući njegovu malu tirkiznu pločicu na kojoj je upisano ime duha i njegove funkcije, što će ga obvezati da se vrati u svoje sužanjstvo.

Bosnic.com

Moćni rituali vavilonskih sveštenika

Vavilonsko carstvo prostiralo se na teritoriji današnjeg Iraka, a istoimena prestonica, čiji se ostaci po tvrdnjama arheologa nalazi u blizini grada Al Hillah, sa obe strane reke Eufrat, prvi put se spominje na pločici Sargona Akadskog iz 24. veka pre naše ere, a prevedeno sa sumerskog, znači “božja kapija”.
Kao i mnogim drevnim narodima, Vaviloncima je magija bila sastavni deo života i nerazdvojan deo religije. Vavilon se smatra kolevkom mnogih ezoterijskih veština: vrhovni sveštenik istovremeno je bio moćan mag, iscelitelj, učitelj, duhovni vođa.

Pošto su živeli u delti Eufrata i Tigra, stanovnici ove moćne države često su stradavali od poplava i suša, pa je valjalo umilostiviti bogove u čiju su se čast održavale raskošne svetkovine.
Začetak astrologije

Vavilonci su zvezde smatrali moćnim božanstvima i začetnici su astrologije, mada pomoću zvezda nisu samo predviđali budućnost, nego su im se obraćali i za pomoć izvodeći magijske rituale za prizivanje blagostanja i zaštitu od zla.

Nebo su predstavljali Anu, Enlil i Ea, Veneru su zvali Ištar ili boginja ljubavi, Merkur je bio bog rata, Mars razarač i bog kuge, Mesec je Nanna, bog greha, sunce je Shamas, dok je bog Marduk pandan Jupiteru. Vavilonci su njihova imena dozivali u raznim čaralicama, sa ciljem da se zaštite od poplave, bolesti, suše, neprijatelja ili neke druge nevolje.

Drevna medicina

Isceliteljstvo je takođe istaknuti deo magijske prakse drevnih Vavilonaca, a na velikoj ceni bili su travari. Verovalo se da svaka biljka ima energiju koja iz čoveka tera zle demone – izazivače bolesti.

Sa posebnom pažnjom birali su i ritualno brali svaku travku. Najmoćnijim biljem smatralo se ono koje je raslo na visokim planinskim visoravnima jer je bliže bogovima pa je lekovitije. Za lečenje bešike koristio se žuti šafran, za vitalnost se upotrebljavao napitak od belog luka, dok se protiv kašlja i grudobolje uzimala trava po imenu pasji jezik.

Biljke su, osim zbog lekovitih svojstava, bile cenjene i zbog afrodizijačkog dejstva, s tim što su one sa “ženskom energijom” namenjene nežnijem polu, a one sa “muškom energijom” njihovim partnerima. Travar je mogao da se osamostali nakon dugogodišnjeg šegrtovanja, pod uslovom da tokom tog staža napravi novi lek, a receptura se obavezno zapisivala na glinene tablice za buduća pokolenja.

Razgovor sa biljkama

U starim vavilonskim spisima pronađen je tekst o ritualnom branju bilja i pripremanju lekova.
“U zalazak sunca potražiti tikvu koja raste samo u ravnici. Uzeti dve marame, pa jednom pokriti glavu, a drugom tikvu pa oko nje brašnom napraviti krug. Ostaviti tako da prenoći, a ujutro, pre nego što sunce izađe, ubrati tikvu sa korenom.

Nije dobro čupati je pod svetlošću sunca, niti je odvajati od zemlje bez magijskog kruga jer bi se u tom slučaju tikva naljutila i ne bi bila lekovita”.

U nekim slučajevima izvodili su se rituali “nagovaranja” tokom kojih travar moli biljku da se “odrekne života” da bi spasla nekoga od bolesti. Naravno, svaki lek se pripremao ritualno, za svakog bolesnika posebno, a tokom obreda božanstvima se šaputalo ime nevoljnika, uz molbu za ozdravljenje.
Osim u svrhu lečenja, biljke su se koristile i za uspostavljanje dijagnoze. U topli oblog travar bi nakapao esenciju neke biljke pa bi je prislonio na kožu bolesnika, a po reakciji koja bi potom nastupila, prepoznavalo se oboljenje. Na primer, ako bi na koži ostao beli plik to je značilo da je u pitanju bolest creva, crveni bi ukazivao na otežano varenje, zeleni na sunčanicu, a crni na neku opaku bolest za koju nema leka.

Crna magija

Moćni magijski rituali, naročito oni protiv zla, odvijali su se pod pokroviteljstvom boga Ea.
Ako bi se na zidu kuće pojavila plesan, to bi se tumačilo kao znak nesreće, a da bi se zlo sprečilo, žrtvovao se jarac i to u vreme vladavine istoimenog sazvežđa.

Vavilonski sveštenici praktikovali su i rituale crne magije koji bi trajali celu noć, a neretko su se koristile lutkice koje su predstavljale buduću žrtvu prokletstva čiji je ishod uvek bio fatalan.

Magična zona

Bajanje nije iskorenjeno

Među vlaškim slanovništvom u isločnoj Srbiji tradicija mađijanja je veoma snažna. Magija se tamo praktikuje s ciljem da se reše neki opipljivi problemi, da bi dobro rodila njiva, da bi se pronašao partner nekom ko nema sreće u ljubavi ili čak da bi se izlečila neka bolest.

Svako od nas se sasvim sigurno našao u situaciji koja je na prvi pogled mogla da se reši samo uz pomoc magije. Svako je bar jednom poželeo da mahne stapićem, da izgovori nekoliko magičnih reći i time reši problem koji ga muči. Verovatno i sami znate da magija postoji i izvan romana, prisutna je u svakodnevnom životu ljudi, samo sto se ne barata štapićem, već verovanjem.

Među vlaškim stanovništvom u istočnoj Srbiji tradicija mađijanja je veoma snažna, ukorenjena u starom prethrišćanskom verovanju. Naime, magija se tamo svakodnevno praktikuje s ciljem da se reše neki opipljivi problemi. Baja se da bi dobro rodila njiva, da bi se pronašo partner nekom ko nema sreće u ljubavi, ili čak da bi se izlečila neka bolest. l to zaista deluje.

Neki znaju više, a neki manje. Smatra se da su neki ljudi predodređeni da razumeju više, nadljudske sile i da u kontaktu s njima mogu da proizvode magijska dejstva. Oni su u istoriji imali ulogu seoskih mudraca i vračeva koji su svojom mudrošću i domišljatošću vodili zajednice kroz probleme koji se nisu mogli rešavati kao u gradovima. Govorimo o sredinama koje su dosta dugo bile izolovane od savremene medicine, informacionih tokova i tehnološkog napretka, tako da su načini snalaženja u teskim situacijama neminovno drugačiji.

Bajanjem našla muža

Neposredni primer delovanja magije je slučaj nesrećne devojke iz okoline Majdanpeka. Stasala je za udaju, ali niko nije obraćao pažnju na nju, pa je s roditeljima došla kod baba Viseljine, poznate vračare, da traži pomoć. Baba je odmah zamađijala neke predmete. Dala ih devojci i rekla joj kako da ih koristi. Obajanim česljem je morala da se češlja svako jutro i da izgovara određene stihove, da nosi haljinu od tkanine koju je baba Viseljina zamađijala ... Takođe, devojci je naloženo da ni slučajno ne propusti vašar u svom selu, ali da nipošto ne gleda u zemlju. Devojka je sve to poslušala i veoma brzo našla supruga. Viseljina je kasnije otkrila šta je želela da postigne. Devojka je bila previše stidljiva i povučena, nije obraćala paznju na svoj izgled i savetima koje je dobila magicno se promenila.

Najvaznije je verovanje

Verovanje u sudbinu, zapisanu i zagarantovanu, leži u suštini svih rešenja. Svaka nevolja i nesreća se smatraju odstupanjem od tog usuda, pa je zadatak vrača da savetima ili neposrednim bajanjem vrati stvari u početno stanje. Onaj ko dode po lek, očekuje da će ga dobiti, baš tu i tada. Bajanjem i ubedljivim, optimističnim tekstom vlaske basme osoba s problemom dobija nadu i, jos bitnije, veru da će sve biti bolje. I kako da se to ne ostvari? Čak i ljudi koji ne razumeju vlaški jezik dolaze kod vračara. Rustika prastarih običaja, koji su se održali do danas, uliva im sigurnost.

Magija kod Vlaha ima razne oblike i različite načine primene. Tekstovi variraju od sela do sela, ali suština je uvek ista, delovanje na sam tok ljudskog života radi njegovog unapredenja.

Demoni, vile, veštice i zmajevi, sveci i vampiri tu su samo da bi objasnili ili poboljšali događaje iz svakodnevice.

Verovanje u magiju je važan element, koji profil i mentalitet vlaškog naroda čini još za nijansu veselijim i šarenijim, ljubaznijim i toplijim

Milica Spasić

Astrozmaj.com

Čuda Vlaške magije

NEČASTIVA STANIŠTA ZLA

• Saborišta "psihičkih moćnika" u svim državama su tajnovite rečice, predeli gde stalno prolaze ljudi i stoka, ali su u trendu i odavno napuštene kuće, oronule vodenice i crkvišta iz rimskog perioda. Obdareni vančulnim saznanjima, šamani, druidi, veštice ili vlaške vračare, svojim se moćima služe isključivo u prigodnom ambijentu. Deluju tamo gde se okupljaju njihovi čudni saveznici sa drugih planova, vile, đavoli i drakovi, koji se bude noću. I dok svetski magovi tvrde da tako čuvaju svete kultove svojih predaka, običan svet sumnja da oni to tumaraju po nečastivim mestima da bi navukli zlo. Saborišta "psihičkih moćnika" u svim državama su tajnovite rečice, predeli gde stalno prolaze ljudi i stoka, ali su u trendu i odavno napuštene kuće, oronule vodenice i crkvišta iz rimskog perioda.

Stepenište simbol uspeha

Posebnu snagu činima daju i mesta nekadašnjih nasilnih smrti, napuštena groblja ili stoletno stablo bez krošnje. A ako se više toga ispreplete na jednom mestu onda je to savršeno sklonište za potajni rad majstora magije, posebno za čuvene vlaške vračare koje tamo odlaze najčešće u gluvo doba noći, same i ćutke. Kako su priznale Slavoljubu Gacoviću, etnologu Muzeja u Zaječaru, tada se ne smeju osvrtati uokolo ili iza sebe. Čak i kada čuju razne krike, jecaje ili jeziv smeh, ne treba da zastanu, ili se ne daj Bože sapletu. To bi pokvarilo ritual koji su nameravali da izvedu ali bi im ugrozilo i rejting koji imaju kod svojih vodiča sa viših nivoa.

Mesta iza i ispred vrata se takođe smatraju kultnim mestima gde prebivaju duše predaka koji se često prizivaju u nesreći. Važno je i stepenište koje je oduvek bilo simbol uspeha. Vradžbine se izvode od najvišeg stepenika i završavaju na kućnom pragu. Prag inače funkcioniše i kao granica između svetog u kući i profanog van doma. - To pevanje uz stepenište u narodu znači napredovanje prema boljem. Ali i postepeno savladavanje nedaće koje garantuje uspeh - govorila je poznata borska vračara Desanka Perić.

Komplikovani rituali, međutim, koji zahtevaju angažovanje mnogih duhova, božanstava prirode, ponekad čak i energiju Sunca, Meseca i zvezda, moraju se bez obzira na snagu moći vračare, ipak izvoditi na za to određenim mestima. Tako se zvezda Danica zove posle ponoći i to pred stablom šljive, a za pomoć opsednutom bolesniku treba umilostiviti Šajmone na ledini, jer je čovek verovatno dok je preko nje gazio, učinio neku nepriličnu radnju.

Prokletstvo sa raskrsnica

Za obračun sa Drakom mora se naći najbliža vodenica, jer se on uvek nalazi pored nje. A prizivanje drugih demona bilo za borbu protiv tuđih vradžbina, ili kao apel u pomoć, izvodi se ritualno na raskršćima. Jer, raskrsnica je od pamtiveka mesto na kome se nešto koncentriše i potom ponovo razgranava. Većina puteva u Timočkoj krajini trasirana je hiljadama godinama unazad i kasnije je samo savremeno opremljena. Timočani znaju da su današnjim modernim saobraćajnicama nekada volovi vukli kola rimskih legionara, Ilira i Slovena. I još uvek je u narodu živ običaj da se od samoubica ne opraštaju na organizovanom groblju već na raskrsnicama.

Kod Vlaha se i danas, svaka posmrtna pratnja koja stigne na raskršće zaustavlja. Kovčeg se spusti i pop zastane. Tako se odaje počast davnim precima. Ali kako mnogi Vlasi tumače, ovaj običaj služi i za zbunjivanje pokojnika. Ukoliko se ne daj Bože povampiri neće znati da se vrati kući. Znajući sve to, raskrsnicom se kao kultnim mestom za uspešno "mađijanje", služe i profesionalci ali i običan svet. Ona je prebivalište mnogih magijskih moći, bilo da se tu nešto ostavi ili se sa nje pokupi. Otuda i mnoga sujeverja vezana uz nju.

Prva opasnost vreba već kada se neoprezno, kroz centar, preseče raskršće puteva. To nikada ne treba činiti, jer na raskrsnice mnogi bacaju predmete u koje sami pokušavaju da umetnu svoju nesreću, nadajući se da će ona preći na druge koji ih slučajno nađu i pokupe. U tu se svrhu, naravno, najčešće ostavlja ono čemu ljudi teško odolevaju - zlato ili novac. I dok se sa zlatom reskira, jer ono teško gubi svoja dobra zračenja koje nosi iz utrobe zemlje, novac je pravi rekvizit za prenošenje nesreće.

U Timočkoj krajini mnogi veruju da tako mogu izlečiti svoje bolesti poput kožnih osipa, glavobolje i drugih nedaća za koje se teško nalazi uzrok pa i lek.

Zato tri večeri zaredom protrljaju obolelo mesto vrednom monetom, a potom je ostave na raskrsnici da je neko u svojoj pohlepi pokupi. Pri tom ih, kažu, ne grize savest, jer se osećaju kao da su svoj lek nečim platili.

Leteća kletva i vračare za potrebe svojih pacijenata (koje zahtevaju mnogo truda) koriste raskršća. Pošto će im za uspeh biti potrebna sva sila stihijski raspoložene prirode, one biraju doba kada im u kontaktu sa njom niko neće smetati.

Duboku noć kada se krv ledi u žilama od tišine. Pred raskrsnicu se skidaju gole i samo njihov tihi šapat kojim izgovaraju bajalice para sablasni muk. Tako obično mole određene demone da izađu i pomognu da se neutrališu tuđe čini ili da se slične odašalju.

Raskrsnice su međutim veliki problem svim ljudima u svetu. U svakoj religiji one su poznate kao mesto za prenošenje zla. DŽ. Frejzer piše da Bahime koji žive u Ugandi prave kip od ilovače, koji liči čoveku. Veruju da ako se njime protrlja bolesnik pa se potom kip zakopa na raskrsnici, bolest obavezno prelazi na prvog prolaznika. Ritual izaziva jak strah među ljudima, pa ga je zakon Ugande zabranio, a one koji ga sprovode kažnjava smrću. Kod Badaga je, piše Frejzer, verovanje u mogućnost prenošenja zla išlo tako daleko da se mislilo da životinje mogu čak da preuzmu i grehove mrtvih.

Batanci na Sumatri imaju obred "primoravanje kletve da odleti" To se obično čini sa pticama koje inače nikada ne žive sa čovekom u kući. Upravo se zato nagoveštajem velike nesreće smatra kada bilo koja divlja ptica slučajno uleti u kuću. Sa sobom sigurno nosi zlo koje je preneto sa nekog nesrećnika, misle oni i zato je hvataju, premažu zejtinom, pa tek onda puste na slobodu.

Ni stara Evropa nije bila imuna od sličnih avantura. Tako je sačuvan zapis iz suda koji je proglasio vešticom i kaznio izvesnu Agnes Samson, jer je izlečila svog zemljaka Škota Roberta Kersa. Kers je oboleo od bolesti koje mu je preneo neki vrač iz Damfrisa. Agnusa poznata po svojim moćima preuzela je sve njegove simptome na sebe, mučila se do zore stenjući u strašnim patnjama, a kada ih je nadvladala želela je da bolest pomoću odeće koju je skinula sa sebe, prenese mački. Mačka se međutim iskobeljala, a odeća je slučajno dotakla Agnesinog suseda Daglasa. I dok je Kers potpuno ozdravio, Daglas je za par dana iskopneo i umro, Agnes je, kako je već tada vreme nalagalo, 1590. godine završila na lomači.

Sveta bolest - epilepsija

• U starom Rimu epilepsiju su smatrali prstom božjim, pa su čak i zasedanja Senata odlagali u vreme kada bi neko dobio epileptičan napad

• Vlasi za epileptičare žrtvuju psa ili lastavicu čijom se krvlju bolesnik poji, a daju mu se i pečena jaja od grlice ili obareno srce crne kokoške i šumskog ježa

Ono zašta se vlaška magija tredicionalno već više vekova smatra posebno moćnom je medicini i danas zagonetna bolest, epilepsija. Ne samo zbog toga što se tvrdi da su neke vračare zaista u mogućnosti da oteraju ovu bolest, koja i uzrokom i simptomima počiva na stabilnosti nerava, već i zbog toga što se misli da i same Vlajne koje padaju u trans ili granična stanja apatije i euforije iz kojih najbolje predviđaju, preživljaju epileptične trenutke.

Po kazivanju Radmile Novaković za koju njeni pacijenti tvrde da se može izboriti sa ovom bolešću, epilepsija dolazi od samog Boga. Pri tom se ona ne izjašnjava da li je smatra zlim ili dobrim darom, ali tvrdi da se takvim napadima može ovladati. I da se zapamćenim iskustvom u kasnijem normalnom stanju učiniti i mnogo dobrog drugima. A ovo shvatanje ni za dlaku ne odudara od onog sačuvanog iz spisa najpoznatijih starogrčkih lekara. I drevni antički učitelji su epilepsiju podvodili pod psihijatrijski termin "sveta bolest" od koje su bolovali neki poznati mudraci i proroci. U starom Rimu smatrali su je prstom božjim, pa su čak i zasedanja Senata odlagali u vreme kada bi neko dobio epileptičan napad. Koliko su takva uverenja prihvaćena u svetu vidi se i po prvobitnom prevodu grčke reči epilepsija kao "nastup". Tek kasnije ona se sve češće vezuje za nešto materijalno, pad, pa otuda i narodni naziv "padavica".

Prvi koji je pokušao da demistifikuje uzrok grčeva ovih bolesnika bio je Hipokrat (460-377. godine p.n.e) On je u svom delu "O svetoj bolesti" negirao stav da je epilepsija izazvana višim silama tvrdeći da je njen izvor u ljudskom mozgu.

Etnolog Gordana Živković, koja decenijama proučava tradiciju Vlaha pozabavila se predanjima o lečenju epilepsije u istočnoj Srbiji. U svom eseju na ovu temu, kaže da padavičari početak napada prepoznaju osećajem da im neko ili nešto duva u glavu. Muče ih razne halucinacije i priviđenja i tada uz strahoviti vrisak padaju na mestu gde su se našli. Ubrzo nakon pada počinju da škrguću zubima, grče se, a na ustima im se pojavljuje bela pena. Napad traje samo nekoliko minuta, ali nakon njega bolesnik je strašno iscrpljen. Kao da je danima bio prikovan za postelju.

Moć viline trave

Narod u Timočkoj krajini lek za epileptične napade tražio je pre svega u vračanju vrlo čudnim ritualima. I u melemima i u čajevima od bilja i trava, od crnog i belog luka, kadulje, ivanjskog cveća, pelina, kopriva i posebno odoljena za koju na Timoku tvrde da je Vilina trava. Zbog toga se i misli da je omiljena pesma vila "Da zna majka šta je odoljen trava / nikad sina ne bi ukopala". Za dijagnosticiranje stepena epilepsije, posebno kod dece epileptičara, koristi se grana divlje ruže, šipka. Kada padne, dete treba izmeriti crvenim koncem i potom ubrati granu divlje ruže iste dužine. Ona se stavljala na pod, ispod kreveta epileptičara i tokom 40 dana zaliva se svakog dana toplom vodom. Ukoliko bi se nakon toga grančica smanjila, bio je to pouzdan znak da će dete ozdraviti. Za prvu pomoć kod napada epilepsije koristila se kupka sa kučinom i nakon toga dugotrajno, uporno golicanje pacijenta. To, kažu, prene iz stanja transa i vrati ga u normalan materijalni svet.

Bolesniku, tvrde vlaške vračare, pomaže i kriška lubenice kojom mu se trljaju usta. Kasnije se preduzimaju i zdravstveni rituali sa životinjama. Za epileptičare se žrtvuju pas ili lastavica čijom se krvlju bolesnik poji. Daju mu se i pečena jaja od grlice ili obareno srce crne kokoške i šumskog ježa. Delotvorna je i slepoočna kost svinje zaklane na Božić. Kosti se nakon praznika naknadno dopeku za ritual, dok se ne pretvore u prah. Potom se pomešane u vodi daju bolesnome da ozdravi.

Epileptičari se kade i nad spaljenim krilima slepog miša i sa upaljenom zmijskom košuljicom,dok jedu obrok spremljen od njenog srca.

Amajlija za zaštitu beba

Najpoznatiji rituali za lečenje epilepsije su ipak takozvana označena mesta. To je po verovanju Vlaha bilo koji prostor gde bolesniku tokom napada, padne glava. Ono se obeleži krugom bele ili crvene boje i kada epileptičar ustane tu se zarije osvešćena motičica ili lopata. Zemlja u krugu se prekopa i kada se u njoj nađe neka bubica, glista ili bar komad ugljena, dobijen je znak da se sa obredom nastavi dalje. Bubicu treba zapaliti, ugljen stucati. Prah ili gar pomešati sa vodom i poprskati pa čak i zapojiti bolesnika. Neke vračare na tom mestu zakopavaju i kocku šećera ili bolesnome iznad glave zakuju gvozdeni ekser, a potom mu telo tri puta okrenu tako da mu se ekser nađe pored nogu. To je takozvano okretanje ili zbunjivanje sudbine ili inače vrlo često korišćeno zavaravanje demona u vlaškoj magiji. Kao preventiva za epilepsiju, ukoliko je u porodici već bilo slučajeva bolesti, novorođenčetu se desetog dana po rođenju pravi amajlija. Tada se obavi i dečje krštenje. Pravi se veliko slavlje kome obavezno prisustvuje i zdrav desetogodišnjak. Veći dečak treba bebi da odseče pramen kose, a potom i nokte i to prvo sa palca desne ruke i leve noge, a onda sa palca leve ruke i desne noge. Sve to se savije u zamotuljak i ušiva u odeću. Majka, a i samo dete kada odraste, mora voditi računa da amajlija uvek bude uz njega. Kosa i nokti su, inače, po verovanju Vlaha, jedine materije koje ne trule. One prate čoveka i do onog sveta i sačuvaće ga od epilepsije.

Za epilepsiju se tvrdi da je bogom dana i zato što se sumnja da slične napade dobijaju i Rusalje - Vlajne koje padaju u trans. Kao i mnogi druidi, šamani i magovi iz drugih kultura, Vlajne se često nalaze u stanju drhtavice iz koje prelaze u potpunu nesvest. Kada se povrate ne sećaju se ničega ali ljudi koji su im tokom transa bili blizu, kažu da one za to vreme predviđaju budućnost i da su sposobne da komuniciraju sa mrtvima. Ovi napadi obično spopadaju samo žene koje su i inače odabrane da se bave magijom. I obično ih snađu u dane mladog ili punog Meseca, na velike praznike svetaca, i obavezno na Duhove pred Svetu Trojicu. Ako je ovaj stav mnogih svetskih etnologa, koji je u svojoj knjizi "Ritualni trans" naveo Dragoslav Antonijević, tačan, onda se epilepsiji zaista može pridodati prefiks sveti, baš kao što to mnogi čine kad govore o čuvenom vlaškom rusaljskom transu.

Moćne ljubavne čini

• Najrasprostranjeniji predmet u ritualima ljubavne magije je katanac - simbol nečega što se da zarobiti i osloboditi
• Kako je Milka omađijala Laleta • Koje magije koriste prevarene žene, a koje muževi • LJubavne bajalice imaju moć psihičkog vezivanja ljudi koje liči na opsesiju.

Ako je verovati savetima vlaških vračara (na daleko poznatim po svojim moćima) proleće je pravo vreme da se prikupe svi rekviziti kako bi se tokom godine svi lepo zabavili praktikujući ljubavnu magiju. Moralne norme uvrežene u staroj evropskoj tradiciji kod Vlaha su oduvek odudarale. Ljubomora, posesivnost ili kratkotrajna promena partnera nisu bile zlo zbog koga bi neko bio napastvovan sopstvenom grižom savesti ili postavljan na stub društvenog srama. Mladi su se u ranijim vremenima, još od najranijeg detinjstva pripremali za polno sazrevanje, a promena partnera, u određenim granicama, bila je čak vrlo poželjna. Zato je još čudnije što je ljubavna magija kod Vlaha najrazvijenija, a romantične bajalice najbrojnije, najdelotvornije i skoro sve odreda imaju moć psihičkog vezivanja ljudi koje liči na opsesiju. Otuda je i najrasprostranjeniji eksponat u ovim ritualima katanac - simbol nečega što se da zarobiti i osloboditi. Iza njega slede med, kao bezopasno sredstvo koje lepi, ugljen koji u magiji simboliše ono što pali i bosiljak koji svojim aromatičnim mirisima opija. Crveni ili beli konac, so, šećer i voda iz kuće obavezni su za identifikaciju ličnosti u magiji, a dodaci na svu tu hrpu naizgled besmisleno sakupljenih predmeta, zavisi od pojedinačnog problema.

U selima Timočke krajine i danas živi veliki broj vračara i proročica i svaka od njih zna veliki broj bajalica koje podstiču zaljubljivanje i trajno vezivanje. Jače ljubavne čini bacaju se bajanjem u sobi usled čega vračara tri puta baje dok mete kuću. Po priči Milke D. iz Majdanpeka ona je za muža dobila momka kojeg nije ni poznavala, ali joj se jako dopao na prvi pogled. I danas nakon desetak godina seća se kako joj je bilo smešno kada joj je vračara sa obližnjeg brda Krš bajala čisteći sobicu u svojoj oronuloj kućici od blata
.
- Vračara je tri puta bajala dok mete po kući. Sakupljeno đubre iznosila je napolje i bacala ga u onom pravcu gde je Lale živeo. Prekrstila se i tri puta ponovila basmu: "Ne metem slamu, ne metem đubre, već metem sve mraviće, već metem sve stenice. Metlom ih pomeh, po Laleta poslah. Kada na njega naiđete da mi ga bockate, podbadate, meni da ga otpravite. Mira nigde da nema, ni sa kim da ne prozbori, dok se meni ne pojavi - seća se Milka.

Lale prema kojem je usmeren ovaj ritual postao je prava žrtva iznenadne strasti koja se u njemu rodila. Kako je već na prvom sastanku priznao Milki, patio je od kako je prvi put ugledao u holu bioskopa. Čežnja koja ga je opsedala bila je posledica nabacanih čini, ali on to nije znao. Shvatio je da je zaljubljen i dao sve od sebe da se približi i uspostavi vezu sa Milkom. Naravno veza se ostvarila munjevito, i kao i obično završila se brakom. Tako eto, ukoliko Milka nikada ne sakupi hrabrost da mu prizna šta je kao šiparica učinila, Lale nikada neće saznati kakvo ih je to čudo spojilo i odakle u njemu tolika potreba da joj još uvek, nakon dugog bračnog staža udovoljava u svemu poput do ušiju zaljubljenog pubertetlije.

Lepljivi prsti- poznat obred ljubavne vlaške magije počinje u svitanje. Vračara sa onim ko naručuje čini odlazi na potočić koji teče u pravcu istok-zapad i opkorači ga. Baje praćkajući strukom bosiljka po reci, a potom vodicu prska preko teglice sa medom. Med se kasnije daje osobi koju treba privući. Mažu se usne, trepavice i obrve, a ponekad i vrhovi prstiju kojim se voljena osoba dotiče. U bajalici treba naglasiti stihove: "Stavila mi na glavu Mesec sjajni, na prsa blještavo Sunce, na ramena dve zvezde Danice, na leđa ružu crvenu, po naručju i bedrima sitne zvezde, da ceo svet gleda u njih, a sa još većim žarom (ime onoga koji se privlači), da mu ne daju mira, ni kad leži, ni kad spava, ni kad priča, dok meni ne dođe da sebi srcu olakša..."

Vlasi misle da ponekad ponešto iz onoga što je suđeno može i izostati. Tada ljudi treba da se obrate za pomoć ne bi li sledili svoju kob. Za tu priliku vlaške vračare koriste posebne rituale namenjene onima koji se do poznog životnog doba još nisu usrećili, oženili ili udali: "Motam tkanicu u smotuljak da se u crnog petla pretvori, da kroz odžak izleti da ga kljunom u glavu kljucne, da ga tucne, da ga udari, da ga probudi, da mu mira ne da. Maramo, maramče u odžak te hitnuh u petla te pretvorih sa čeličnim krilima i gvozdenim kljunom. Kada na mog suđenog naiđeš, kljunom ga čukni, krilima mlatni, kandžama ogrebi, iz sna ga probudi, k' meni ga uputi, u snu da ga usnim na javi da ga poznam".

Lek za prevarene- blaži oblik lečenja neverstava je vrlo popularni obred sa tek omacenim mačićima. Obično supruga okupa mačiće koji još nisu progledali i tu vodu podmetne svom mužu da popije. Kažu da on nakon toga postaje slep kod očiju i kada su u pitanju druge žene. Prevareni supružnik pak, služi se jajetom kukavice. Kada ga bušenjem iglicom na vrhu isprazni i izduva, u šuplju ljusku stave se dlačice koje su od oba supružnika iseckane ispod pazuha. Rupica na jajetu se zalije voskom i u gluvo doba noći ono se odnese u neki skroviti deo stana ili se sakrije u šupljinu na zidu kuće.

Kada bračni par zajednički želi da se zaštiti od iskušenja neverstva treba da pođe u potragu za retkim puževima blizancima (koji nose dve slepljene kućice) i za slepim mišem. Vrhove njegovih krila treba odseći, staviti ih u šupljine puževih kućica i zaliti ih voskom. Na vrhu kućica zagrejanom iglom probušiti dve rupice i provući lančić kako bi se amajlija nosila oko vrata. Muškarci amajliju pripremaju tako što vrh desnog krila stavljaju u levu kućicu puža blizanca, a žene obrnuto. U ovoj vrsti svakodnevne jednostavne magije koristi se i moć kukavice. Treba se prišunjati drvetu sa koga ptica kuka, odlomiti parče kore, probušiti kroz nju rupu i tiho progovoriti "Kao što ti kukavice kukaš tako da i (ime) kuka za mnom". Kada vidi osobu koja joj se svidi treba da je pogleda kroz to parče kore, pa će se kletva pred drvetom sigurno ispuniti.

Strah od nesreće urokljivih očiju

• Najpodložniji uroku su mala deca ali i nezaštićeni odrasli • Beli luk je za Vlahe hrana, lek ali pre svega univerzalno sredstvo protiv svih zlih demona i verni pratilac čoveka od njegovog rođenja pa do posle smrti Zle oči poznate su i vlaškoj tradiciji. I mada se i bela i crna magija kod njih zasnivaju na basmama, travarstvu i energiji, veruje se da postoje oni koji urokljivim pogledom mogu naneti mnogo nesreće i to uglavnom nesvesno. Kako kaže vračara Desanka Perić, kada ugledaju nešto lepo oni to nekontrolisano požele tako jako, da čak iako se njima prohtev ne ostvari, to drugome nestane, pa makar mu i od samog Boga bilo dato.

Najpodložniji uroku su mala deca ali i nezaštićeni odrasli. Ali polje delovanja urokljivih očiju se praktično ne može ograničiti jer je dovoljno da se oni koji se inače bave magijom, samo nečemu začude ili zadive. Pod njihov uticaj tada padaju svi, pa čak i imanja, kuće, životinje ili stvari. Urok se u porodici uviđa odmah kroz bezrazložnu napetost koja se iznenada useli u nju. Stalne svađe i nervoze koje mogu imati i gore posledice brzo se evidentiraju, pa Vlasi danas odmah posećuju vračare u potrazi za lekom. Neophodno je prvo utvrditi da li je uopšte u pitanju urok. To se radi gašenjem ugljena i vidi se kada ugrevak pri gašenju padne na dno posude. Potom se traži krivac. Ne poimenice, nego odrednicima pola, srodstva ili komšijskih i poslovnih veza. Za tu priliku se prizivaju sve te kategorije a ugljen se baca u posudu sa vodom uz bajalicu:"Pošao (ime) putem, stazom, poš'o drumom velikim, sa devedeset devet ala, sa urokom i uročicom, sa počudištem se na njemu sreo. Možda je ureknut od udate žene, možda je ureknut jer je dobar, jer nije dobar, jer je debeo jer nije debeo, jer je lep jer nije lep...". Kada se izgovori svojstvo ili ime urokljivog ugljen treba da padne na dno posude i tada počinje ritual. Na stubu srama "Doletela bela ptica iz belog mora i donela belo mleko u bele kljunice, pa pustila na beli kamen, crko puko beli kamen crko puko ko dete ureko, ako bude muško ispuklo mu mudo, ako bude žensko ispukla joj sisa, ako bude devojka otpala joj kosa sve joj se druge podsmevale". Basme su različite ali se obično završavaju jakom željom, ne da se onom ko je urekao vrati zlo, već da ga svi ismeju.

Vračanje zla vlaške vračare ostavljaju za ozbiljnije situacije. A najgora kazna za takav čin po Vlasima je da za lakomost ili zavidljivost sazna javnost, i to preko sramote koju će urokljivac doživeti. Efikasan lek protiv uroka je i basma koju i danas znaju mnogi u Timočkoj krajini i koriste je za preventivu. Zabeležio je i preveo etnolog Paun Durlić po kazivanju Sofije Zlatić iz Crnajke. Za vračanje se pripremi voda koja se iz tikve baci na krov, a potom se dok se sa njega sliva, prihvati u sud u kome će se kasnije bajati. Vodi se dodaju bosiljak i tamjan i izgovara se: "Pošla (ime pacijenta) stazom, uroka uz put srela. Ne smej se ti (ime) jer će se ona nasmejati tebi. Ko je (ime) uročio - svisnuo, ko je urekao - prsnuo, oči prevrnuo. Ko je (ime) urekao, usekao - o glavi mu bilo. (Ime) osta svetla, čista, ko zvezda na nebu, ko rosa na zemlji, ko bosiljak u cvatu, (ime) u zdravlju da bude". Moć tamjana i belog luka Baka Ikonija iz Klokočevca, pogađa prošlost i proriče budućnost zrnevljem od kukuruza i kad ustanovi šta je stvarna potreba onog ko je pod urokom, pravi napitak nad kojim satima baje. Ona najčešće koristi bajalicu protiv uroka, koja kaže nikome ne može da naškodi, a sigurno pomaže kod problema. U desnu ruku uzme se britva u levu tamjan i dok se lagano dodiruju ponavlja se: "Crkni đavole, ti nemaš tamjan, ti nemaš nož, ja imam tamjan i imam nož, tamjanom te kadim, nožem te sečem, u vodi te gnječim. Voda se penuša a (kaže se ime onoga ko se brani od uroka), te više ne sluša. Ako ga je neko urekao, ako mu je neko presekao put, ako ga je neko omađijao ako je neko na njega ljut, više nema uroka, slobodan mu je put, odvezala sam mađiju niko više nije ljut. (Ime), ostaje čist kao svet kad se kupa u sunčevom sjaju, (ime) ostaje čist kao bistra voda izvorska, (ime) ostaje čist kao bosiljak u prolećnom gaju, (ime) ostaje čist kao Sveta deva Marija nebeska...."

Beli luk

I beli luk koji ima istoriju staru koliko i samo čovečanstvo vrlo je uvažen u magiji i etnomedicini Vlaha. On je hrana, lek ali pre svega univerzalno sredstvo protiv svih zlih demona. Verni pratilac čoveka od njegovog rođenja pa do posle smrti. Čen belog luka na čelu porodilje štiti i majku i novorođenče od uroka. Tokom života pouzdana je amajlija koja na putovanjima čuva od "razbojničkih" prepada đavola i nervoznih vila. Ali i od krvopija kada se noću prolazi pored groblja. Vlasi misle da beli luk i inače donosi dobro ukućanima pa nanizane vence kače o dovratak kuće. Sa leve strane on štiti od demona i donosi duhovni mir i sreću. Okačen sa desne strane vrata venac belog luka štiti dom od eventualnih neprijatelja iz okoline, sprečava svađe i obezbeđuje i materijalno blagostanje.Venac obešen u štali štiti životinje a u polju useve. I taj se metod preduzima kad god postoje nagoveštaji nekih bolesti, epidemija ili prirodnih nepogoda. Nošen u džepu, čen belog luka može sprečiti mučninu i nesvesticu a uz druge dodatke njegovi eterični mirisi vraćaju one koji padnu u trans, leči alkoholičare i epileptičare.

Ako se nosi pod kapom beli luk otklanja urok i migrenu koja sa njim ide. Po receptu koji je zapisala etnolog Gordana Živković, beli luk izgnječen i uvijen u gazu služi i za masažu čela protiv glavobolje, zajedno sa svinjskom mašću. Pomešan sa pelinom dezinfikuje i leči rane po koži. Nakon što simptomi bolesti prođu, gazu sa masom ili čen koji je otklonio nelagodnosti treba baciti u vatru ili reku sa rečima "Sa (ime) rane na beli luk prešlo i u vatru došlo".

Kod bolnih menstruacija, za koje se isto sumnja da su od zlih očiju, žene Timočke krajine jele su ogromne količine belog luka i zapirale su se rastvorom od četiri kašike sirćeta na dva litra mlake vode. Urokom se diže i pritisak a da bi se regulisao preporučuje se da se tri glavice luka potope uveče u čaši vode i da se ispije na prazan stomak ujutru. Beli luk je Vlasima nezamenjivi pratilac i do onog sveta. Dobro je da se pred smrt okači oko umirućeg jer štiti od eventualnih napasti koje čoveka mogu naterati da zaluta ili se povampiri. A predostrožnosti radi neke porodice u okolnim selima Bora i Zaječara, venčiće belog lukaodnose na groblje i prvih 40 dana. Da bi, kažu svojim jakim mirisom rasterao lutajuće demone koje bi možda da uznemire mrtve.

Beleg stvara impotenciju

• Po zapisu dr Aleksandra Nicića i dr Jovana Protića, žena sa kojom imaju seksualni odnos pogleda ga dok spava kroz prsten zamočen u menstrualnu krv, pa muškarac nakon toga oseća stalnu potrebu za njom • Muškarci u Timočkoj krajini u velikom broju veruju da njihova polna snaga može da zavisi od ćudljivosti žena Kada je M. L.(44) iz Rudne Glave kod Majdanpeka nedavno shvatio da mu seksualna moć drastično opada poverovao je tradiciji svog rodnog kraja da ga je neka žena uz pomoć vlaške magije učinila impotentnim. Pronašao je "zloću", nakon silnih rasprava uspeo je da dobije beleg kojim je "vezan" i njegovo zdravstveno stanje opet se vratilo u normalu. Skandal doduše nije prešao granice njihovog zaseoka, ali je opšte poznato da se slični slučajevi ponavljaju već decenijama i da muškarci u Timočkoj krajini u velikom broju veruju da njihova polna snaga može da zavisi od ćudljivosti žena. Tim pre što medicina još uvek nema tačna obrazloženja za uzrok impotencije, a još manje lek za nju. Čak se i profesor dr Savo Bojović, naš poznati seksolog, slaže da je to veliki problem. A prva iskustva farmacije pokazuju da se impotencija, ukoliko je hronična, ne može suzbiti ni "vijagrom". Zato valjda muškarci iz Timočke krajine i veruju u sve priče o vlaškim vračarama. A dugi niz godina njih sakupljaju i naši najeminentniji lekari koji se bave istorijom narodne medicine i etnolozi. Među njima je najpoznatija Zorica Divac koja je radila obimna istraživanja na ovu temu.

Ona je razgovarala sa mnogo muškaraca koji su bili nesposobni za bilo kakav seksualni doživljaj, sve dok nisu uvideli da im polni organ (bez obzira na stvarnu želju) "proradi" samo sa određenom ženom. Utvrdivši da su omađijani a ne bolesni nije im preostajalo ništa drugo nego da se i sami za pomoć obrate vračarama.

Trojka za seks!

"Simptomi impotencije po kazivanju naroda su vezanost muškarca da ne može ni sa jednom ženom ili da ne može samo sa određenim ženama. Sem polne nemoći muškarac se oseća loše, napuštaju ga i snaga i volja da se bori, pa može i da umre... U ovako tešku situaciju muškarca dovodi žena koja uz pomoć vračare baca čini i (zbog posesivnosti, strašne ljubomore ili osvete) vezuju svog muža ili ljubavnika", piše Zorica Divac i navodi reči jedne svoje sagovornice iz Gamzigradske banje kod Zaječara. "Mog prijatelja je ljubavnica vezala gvožđem, kako je ne bi varao sa svojom suprugom. Čoveku su čak šlogirala i leđa. Nijedan lekar nije mogao da mu pomogne. Tek kada je saznao za magiju ljubavnica ga je, pod pretnjom, odvezala i on se oporavio". Postoje i primeri kada žena vezuje svog muža da bi dobila slobodu za raznovrsniji ljubavni život. I to obično obave vlaške vračare koje za razliku od drugih ovu vrstu čini ne nazivaju crnomagijaškim. One ne boluju od takvih predrasuda jer smatraju sebe pozvanima da pomognu svakome ko imse obrati za pomoć. Svoje psihičke moći Vlajne za ove potrebe upotpunjuju raznim korisnim rekvizitima poput konca, igle, biljaka, ljudske krvi, pepela, balege. Bitni brojevi u bajalicama koje izgovaraju dok vračaju su trojka - simbol seksa, sedmica broj ljubavi i devetka, kontakt sa višim zlim silama. Od boja se koriste crna koja upija i crvena koja ograničava, svejedno štiti li upad pozitivne ili negativne energije. Izbegavaju samo zelenu koja oslobađa. Blaži oblik vezanosti muškarac može da doživi i ukoliko je bio žrtva zanimljivog magijskog rituala sa prstenom.

Po zapisu dr Aleksandra Nicića i dr Jovana Protića, žena sa kojom imaju seksualni odnos pogleda ga dok spava kroz prsten zamočen u menstrualnu krv. Muškarac nakon toga oseća stalnu potrebu za njom, žiganja i trnjenje ispod pleksusa.Razvezivanje se vrši na kućnom pragu kada vračara muškarcu veže noge konopcem i onda ih munjevitim pokretom razveže. Vezivanje na daljinu Vlaška magija jedna je kažu od retkih koja vezuje i na daljinu. Kada ošacuju muškarca koga žele, a sa njim još uvek nisu stupile u fizički kontakt, žene se u Rudnoj Glavi služe obredom sa crnim koncem. Sačeka se da željeni naiđe i dok skoncentrisano gleda u njega, na koncu vezuje devet čvorova uz određenu basmu.

Najjače dejstvo međutim među rekvizitima za izazivanje impotencije imaju predmeti uzeti sa pokojnika. To su maramica na kojoj se sakupljala izlučina iz usta umrlog u periodu između smrti i ukopa, prsten sa njegove ruke, igla i konac. Do njih se teško dolazi jer pokojnika rodbina budno čuva baš zbog moguće zloupotrebe njegovog energetskog stanja za "nečiste" radnje. Ali se vračare vođene unutrašnjim instinktom ipak snađu. Ušunjaju se i neprimetno u odelo umirućeg zabodu špenadlu. Vade je kada bolesnik umre i još dugo nakon toga koriste je za obrede. Ženi koja bi da veže ljubavnika vračara da iglu i ova treba da svog dragana bocne u stražnjicu i to u trenutku orgazma kada on tu bol neće osetiti. Mađija, kažu, sa svojim delovanjem počinje odmah a da žrtva kasnije ne zna da objasni šta joj se to tako neobično desilo i kako je to "vezana". Bez tog podatka međutim retko da ga koja vračara može osloboditi pritiska. Najupornije vračare za odvezivanje muškaraca traže pomoć i od svete djeve Marije. Ali su imza svaki slučaj pri ruci i užarci kojima započinju obred, gvozdeni nož da iseku vezu, tamjan da oteraju zle demone i beli luk da spreči dela. Vračare se trude da otkriju bar neki detalj vezan za osobu koja je čini naručila i potom nesrećnika nateraju da pođe u potragu za njom.

To je uglavnom badava posao, pa se muškarci često služe pretnjama ili silom prema partnerki na koju sumnjaju da ih je vezala. Tada može doći čak i do tragedija. Po zapisu Zorice Divac jedan je mladić često posećivao stariju žiteljku sela Šarbanovac kod Bora. Nakon izvesnog vremena shvatio je da je opčinjen. Nije mogao da opšti ni sa jednom drugom ženom iako su one bile i mlađe i lepše. Tek nakon teških batina baba je priznala da je vezivne čini zaista napravila i beleg odavno bacila u baru. Jadnik ju je ubio i nakon toga završio u zatvoru. Ali se njegova muškost, nažalost, ni tada nije povratila.


Astrozmaj.com

Čuvajte se vlaške magije

Još iz vremena Marka Kraljevića i Miloša Obilića (po epskoj narodnoj pesmi), postoji verovanje da se na planinama u neposrednoj blizini Dunava povremeno pojavljuju misterioza stvorenja. Legenda kaže da je Marko Kraljević bio zmajski sin i da je imao dar da komunicira sa nekim čudnim silama. Tako je i miročkoj vili Ravijojli naredio da iz mrtvih podigne njegovog pobratima Miloša, kojeg je ustrelila. Vila je bez pogovora u planini nabrala lekovito bilje i njime oživela Markovog pobratima. Po kazivanju ljudi iz tog kraja, ali i iz sela u podnožju Miroča, vile koje su se ovde povremeno javljale nisu slučajne gošće, nego su to preobraćene sile, pristigle posle proterivanja zla sa rumunske strane. I u rumunskim planinama, Karpatima i Muncima, priča se o sličnim bićima koja nanose štetu ljudima i njihovom okruženju.

Nedavno smo o toj temi u Negotinu razgovarali sa poznatim rumunskim vračem Katalinom Falceskuom iz čuvene vračarske porodice podno planine Munci. On nam je, između ostalog, rekao i ovo:
“U istočnoj Srbiji sam boravio šest godina i stekao utisak da u podmiročkim i poddelijovanskim selima ima više vračara nego na drugim mestima. Mnoge sam lično upoznao i hteo da uporedim način mađijanja vlaških i srpskih vračara. Ima dosta sličnosti, ali i bitnih razlika. Nije u pitanju samo basma, tekst koji vračara izgovara, nego su mnogo važniji rekviziti, vreme i mesto izvođenja. Na primer, za prizivanje šumske majke i vile, potrebna su čista mesta - proplanci, livade, izvorišta, bistri potoci... dok kod proterivanja veštica, more, čume ili karakondžule treba tražiti isključivo nečista mesta - bunjišta, guvna, groblja, vodenice... Rumunske vračare se i u slobodnom vremenu usavršavaju i istražuju nove metode mađijanja, odnosno vračanja. Cela moja porodica opsednuta je tim pozivom, a pogotovo majka i baba. Još kao dete, ušao sam u sve tajne ovih rabota, pomno pamteći mnoge pojedinosti, jer je to mukotrpan i iscrpan posao.

- Uoči svakog mađijanja ili proterivanja zlih sila na planine susednih zemalja, treba biti fizički i psihički pripremljen, što iziskuje veliki napor. Ako rumunska vračara hoće da uspe, mora da se podvrgne krajnje rizičnim radnjama, a ako hoće da radi samo zbog novca i da se reklamira na razne načine, onda ne mora ništa da vežba, jer ništa i ne zna. Takva proricanja ili mađijanja su bez svakog smisla, bez znanja, moći, volje i unutrašnjeg nagona, bez želje da se istinski pomogne.

Život u okruženju vila

Katalin Falcesku u svom kazivanju navodi da je život u okruženju vila, zmajeva i veštica veoma opasan i rizičan, pa zato vračare sa obe strane Dunava ulažu dosta napora i vremena kako bi određenu zlu silu proterale ili uništile. Proterivanje se vrši izgovaranjem čarobnih reči i lažnim obećanjem da je na planini sa druge strane velike reke samo med i mleko i da je tamo pravi raj za njihovo nastanjenje i život. Vračare se u tim prilikama skidaju gole, drže u rukama oštre predmete kao što su vretena, šila, daraci, kočevi, šiljci, vile... Nečistu silu, one na svoj način ubeđuju i uveravaju da će joj sve vračare sa tih prostora večito zagorčavati život, sve dok ne napuste mesto boravka i presele se tamo gde ih one upućuju.

Po Katalinu, to je najopasniji posao na svetu, pogotovo kad se zna da je neka đavolja sila nedokučiva i na umu ima samo jedno - da “zakovrlji” čoveku glavu i potpuno uništi ljudski rod. To je strategija Đavola, kao i njegovih izroda u vidu ovakvih sila. Lutajući planinom, nečista sila lako prenosi poslate čini koje se veoma jednostavno preobraze u jednu od mnogobrojnih mračnih i ubitačnih sila. Pored toga što vračara može da je protera, ona može i da je uništi spaljivanjem, probadanjem, potapanjem i vešanjem.

- Moja baba Mihaela - priča Katalin - do svoje osamdesete godine uništila je više stotina tih zlih stvorenja na planini Munci, ali i mnogo dalje, koja su na raskršćima presretala ljude i stoku i tu ih usmrćivala. Kako sam obavešten, i u podnožju vaših planina dešavala su se razna stradanja, a da se nije znalo ko je te ljude ubio ili naveo na samoubistvo. Takvi slučajevi nisu mogli biti rasvetljeni.

- Prava vračara mora da obavi svoju ponoćnu “molitvu” nekom svom pretpostavljenom koji joj daje snagu i volju da uspe i istraje. Ta molitva mora biti izgovorena uvek u određeno vreme, ma gde se ta osoba nalazila. Tu nema izuzetaka i izgovora, inače, još iste noći može da se oprosti sa svojom glavom. Ovde su greške nedopustive i nema ispravki. Treba izaći na guvno, poprskati se vodicom u kojoj su noćivale magijske trave, kleknuti i pognute glave zahtevati dodatnu moć. U tim dodatnim molitvama treba tražiti dodatnu snagu i želju da se uspešno proteraju čini, da se neka osoba omađija i privoli, da se puste “omrazi”, da neko ozdravi... Na drugoj strani, ima takvih molbi u kojima se zahteva da neko poboli i postrada, da nema poroda i uspeha na sudu, školi, putu, sa stokom... To su opake stvari, ali, i to se radi za veliki novac. Ima mnogo takvih, bez obzira na njihove izjave, da se bave samo poštenim radom i pomažu u nevolji. U to sam potpuno siguran, da se oko toga ne bismo lagali i izmišljali svakojake gluposti – kazao je na kraju Katalin.

Borba za opstanak

Ikonija Ružić, poznatija kao baba Kona, vračarskim poslovima se bavi više od šezdeset godina. Tu, u podnožju Miroč planine s jedne i Deli-Jovana s druge strane, odrasla je i “izučila” ovaj surovi i nezahvalni “zanat”. Ona je dobro upoznala svakojake sile, gore - na planinskim visovima. Kod nje su svakodnevno dolazili unesrećeni ljudi tražeći pomoć, a najčešće zbog proterivanja neke zle sile (zmaj ili vila) koja se ustalila u njihovom domu, pa još i saživela sa nekim mlađim članom domaćinstva. U tom slučaju, neophodna je pomoć neke iskusne vračare koja je preko svoje glave preturila na stotine proterivanja ili uspešnog ulova.

- U toj svakodnevnoj borbi za opstanak - kazuje baba Kona - primetila sam da naše vračare sve te grozote proteruju preko Dunava, u rumunske planine, a njihove kod nas, na Miroč, Deli Jovan, Liškovac, a ponekad i na Homoljske planine. Na tim planinama ili u njihovom podnožju, nalazi se poneka vračara, kao dežurna u odbrani, za “ne daj Bože”, kako se kaže. Evo, na primer, u Mosni je baba Anka, u Golubinju Mika, u Klokočevcu sam ja, u Crnjaku Mila, u Rudnoj Glavi su Milica i Veselina, u Vratni Desanka, u Urovici Marija...

- Pre izvesnog vremena- nastavlja baba Kona - jedna devojka iz nekog podmiročkog sela mi se obratila za pomoć. Objasnila mi je u poverenju da se potajno saživela sa nekim mladićem, a da ni sama nije znala kako i zašto. Nikada mu lice nije videla, jer joj je on u kuću uvek ulazio u kasnim večernjim satima, kad su u kući svi spavali. Za tu vezu su, ipak, jednog dana saznali njeni roditelji i ljudi iz komšiluka, koji su svake noći viđali veliku, krilatu i svetleću životinju koja je sletala na njihov dimnjak. Znala sam da se radi o zmaju, pa sam još iste večeri sa devojkom otišla do njihove kuće. Htela sam da najpre razgledam teren i vidim sa koje strane bi zmaj mogao da dođe, a da onda na licu mesta napravim plan za njegovo proterivanje. Čvrsto sam naumila da ga proteram preko Dunava, jer bi u protivnom, kod nas, i dalje obljubljivao devojke i mlađe žene.

Prve noći sam kadila kuću tamjanom, starim muškim gaćama i krljuštima nekog drugog zmaja. Kako se do tih krljušti dolazi, to je dugačka priča. Druge noći sam na ognjištu u velikom bakraču prokuvala vodu, iščekujući da zmaj u nju upadne kad bude kroz odžak ulazio u kuću. Treće noći pozvala sam trojicu mladića koji su, goli, lupali oko kuće te devojke u stare bakrače, šerpe i lonce. Za to vreme, poslala sam drugu grupu od trojice mladića da zmaju zapale “dvorac”, šupljak na bukovom stablu na vrhu planine Miroč. Za sve tri noći, u svojim basmama ukazivala sam nečistoj sili da je u ovoj kući samo pakao i bol, a da tamo, preko Dunava, ima lepših i boljih devojaka i da ga očekuju raširenih ruku. To ubeđivanje kroz basmu treba da oslobodi ovu kuću od nečiste napasti i da se ona odstrani što dalje iz naših krajeva. Međutim, to isto čine i rumunske vračare, možda još i više. To unakrsno prepucavanje trajaće dok bude ljudi i vračara i dok bude Đavola, najvećeg pokretača svakog zla i greha.

Baba Kona, ali i mnoge druge vračare iz podmiročkih sela sa kojima smo poslednjih godina i meseci razgovarali, priče su za sebe. Pored toga što uspešno spravljaju “veliki vratak”, mađijaju za dobitak, zdravlje, ljubav, sreću... One su naučile da te preobraćene čini u vidu nečastivog proteraju ili na drugi način unište.

Slobodni net

Svašta sam čula o vračarama iz istočne Srbije, čak su me neki upozoravali da ih se klonim naaaaročito u vreme trudnoće, a ja sam se uvek pitala: a šta mi može jedna samozvana proročica do da laprda koještarje smišljene u vremenu kada je 5% stanovništva bilo pismeno, ostalo izmišljalo pa šta se kome zalomilo.

Svakako da je tema zanimljiva i odražava mentalitet ljudi iz raznih krajeva Srbije.

Ono u šta verujem kada su ovakve i slične stvari u pitanju jeste moć UDRUŽENE POZITIVNE MISLI i obrnuto. Tu podrazumevam molitve u crkvi kada su ljudi sjedinjeni u molitvom (ali iskreno, drugačije se ne važi).

Uuuu jeeee!!! Ja mora da sam pod vlaskom magijom, samo to nisam ranije ukapirala

Ma to obavezno i kao po zakonu magiju baci snaja.

Magiju zna da baci i svekrva (ima vise iskustva)

Vec sam pisala o nekoj Seki iz Beograda. Starija zena. Gleda u Tarot. Nema pojma ni o cemu, ali vesto ispituje naivcine. Zna da niko nece doci da joj da 50 EURA ako nije u velikoj nevolji i pod dugotrajnim stresom. Izvestila se vestica. Malo prica o ovom, malo onom, a onda potpitanja da bi imala informacija da nastavi da 'pogodi' sta ce biti. Svima ce biti dobro. Niko nece umreti. Svi ce poloziti ispite. Imace momke, decu. Bolesni ce preziveti. To su bre, kriminalci.

lepak za očajne,nemoćne,priproste ukratko to bi bilo moje objašnjebnje za tipove poput gatara,vračara,numerologa,astrologa sektaša,letača,kula stražara i svega što u osnovi ima za cilj prevaru i sticanje lakog novca a na štetu sirotinje koja spas ili utehu u njima traži.

furija ::Magiju zna da baci i svekrva (ima vise iskustva)

Da znaš, i ona je nekome bila ili je još uvek snaja. Ne spadam u tu kategoriju a i svekrva mi je bila trezvena žena mada... uvek je sama pržila i mlela kafu, sada se setih.