Mandrakov strip-cafe

Kit Teler



Sve je počelo 15. juna davne 1958. godine u kuhinji Sergio Bonelli Editore, kada su u istoj godini svet ugledala dva tinejdžera sa Divljeg zapada – naravno da je prvi Mali rendžer (Il piccolo ranger), a drugi – ne Kapetan Miki (prisutan već 7 godina), nego Tim Carter, kod nas poznatiji po serijalu Tim i Dasti (Il ragazzo nel Far West). Kao što je tada bio običaj, stripovi su izlazili u "striscia" tj. u kaiš formatu. Izašlo je ukupno 328 striscia, zaključno sa 25.4.1971, dok je objavljivanje u formatu kakvog danas zovemo "Bonelli format" krenulo 1.9.1963. To je bilo vrijeme kada je svaka ozbiljnija izdavačka kuća morala imati nekog "dječaka heroja" koji su u to doba bili strahovito popularni. Čak je i neko vrijeme razmatrano u Bonelliju da Kit Willer, Texov sin, dobije vlastiti serijal, ali se od toga (srećom) na vrijeme odustalo. Iako su autori ovog potonjeg postali čuveni (G. Nolitta, G.L. Bonelli, Franco Bignotti i drugi – koji su većinom povremeno radili i Malog Rendžera), Tim i Dasti nikad nisu doživeli popularnost ni približnu onoj Kita i Frenkija. Zašto je to tako?



Kada prvi put srećemo Kita Tellera («Il picollo ranger», ZS 54 – Lažni žig «M7»), prva polovina je 1870-ih. On je četrnaestogodišnji dečak irskog porekla, takoreći siroče, čija je majka umrla (nikad nećemo saznati na koji način, a ni njeno ime), a otac Ted je takođe rendžer, ali optužen za izdaju. Nimalo laka sudbina jednog četrnaestogodišnjaka, kao i prilično nesvakidašnje za glavnog junaka (možda nešto slično imamo kod Zagora). Međutim, prve epizode su prepune Kitovih suza, što ćemo teško sresti kod drugih junaka, koji nisu zapravo ni junaci, nego «junačine».

Sve u svemu, treba zabeležiti tu legendarnu prvu rečenicu (koja zvuči gotovo kao iz bajke): «Ovo je stara priča koja se događa u vreme kad je mladi Kit Teller započeo vojničku karijeru u jednoj jedinici rendžera.».I to je praktično sve što ćemo saznati o prošlosti našeg junaka. Nema jubilarnih epizoda tipa «Kitovo detinjstvo», «Priča o Kitu Telleru» i slično. Kako je umrla Kitova majka, s kim i kako je Kit živeo do dolaska u utvrđenje – ostaće večita tajna. Tvorci priče o Malom Rendžeru su Andrea Lavezzolo kao scenarista (za koga kažu da je Tolstoj za strip) i Francesco Gamba kao crtač (Pecos Bill, Tex, Zagor). Ovaj dvojac potpisao je niz prvih epizoda, da bi im se kasnije pridružili (ili da kažemo zamenili) brojni drugi autori. Guido Nolitta se kao scenarista pridružio veoma brzo Lavezzolu, uglavnom kao koscenarista, a u epizodama No. 17. Stella del nord i 18. Formiche rosse (LMS 54 i 56) i kao samostalan scenarista. Međutim, posle svega nekoliko epizoda G. Nolitta se povlači (srešćemo ga tek na kraju serijala) i Lavezzolo ostaje sam sve do 1973. godine, kada mu prvo u nekoliko epizoda «šegrtuje», a zatim se i osamostaljuje Decio Canzio.
Ova duga faza u serijalu o Malom rendžeru, tzv. Lavezzolo faza, koja traje sve do 115. epizode, može se veoma lako razlikovati od naredne, tzv. Canzio & al. faze. Kit Teller je adolescent, koji se hvata u koštac sa razbojnicima i drugim nepoštenim svetom širom Texasa. Sve vrvi od poštenih indijanaca, trgovaca oružjem, kolonista (uglavnom mormona na putu za Slano Jezero), njihovih lepih kćerki. Ponegde možemo naići i na dozu fantastike, ali u veoma uprošćenom obliku (LMS 13-Ritual smrti, LMS 38 – Zaslepljeni besom). Ali, sve vreme Kit Teller raste, razvija se i uči. I upoznaje nove prijatelje, koji će ga pratiti kroz dalje avanture. Za razliku od Kapetana Mikija, Zagora i drugih, koje na početku serijala upoznajemo kao dokazane i opštepoznate heroje, a uz to i snagatore, Kit iz prvih avantura izlazi kao pobednik prvenstveno zahvaljujući sreći, slučajnosti, a potom i lukavstvu. Međutim, za razliku od nepogrešivih konkurenata iz sveta stripa, Kit po pravilu greši u svojim procenama, ispada naivan, biva pretučen i zarobljen. Tek kad od Čin – Laoa (upoznaju se u epizodi Vešala čekaju – ZS 84) nauči nešto od tajni stočnjačkih borbi, primenjuje i silu. I na početku serijala on je običan redov, da bi činove zaslužio u potonjim avanturama. Tako u epizodi Manituov znak (ZS 41) postaje kaplar, a u epizodi Pucanj iz zasede (LMS 25) postaje narednik. Svoj čin kapetane zaslužuje tek u epizodi Unapređenje za hrabrost (LMS 125). U prvim epizodama drugovi u avanturama su mu uglavnom narednik (u prvim epizodama podnarednik) O Hara, otac Moses, Ibrahim (prvi put ga srećemo u epizodi Pucanj iz zasede LMS 25, u kojoj Kit slavi svoj 16. rođendan) i Čin Lao, da bi u epizodi Gospodar munje (LMS 20) upoznao i Frenkija Belevena, koji će mu postati nerazdvojni pratilac.
Transformacija iz dječaka u mladića...

Ne samo što Kit odrasta kroz priču, već se i njegov lik (a i likovi ostalih junaka) vremenom menja. Kada Canzio preuzima autorsko pero, Kit je već odrastao momak. Francescu Gambi prvi u pomoć priskače Pietro Gamba (od epizode Povratak heroja LMS 126), da bi od epizode Kaplar Frenki – LMS 174 i pojavom Biraga Balzana, krenula i jedna cela plejada vrskih crtača, među kojima će se F. Gamba tek ponekad ponovo pojaviti. U ovoj drugoj fazi Kit i Frenki su gotovo jedini junaci koje srećemo. Jedino im se povremeno pridružuje Ani Četiri Pištolja (prvi put je srećemo u epizodi Zub Vakande –LMS 87), a tek u po kojoj epizodi ima mesta i za ostale i to samo kao sporedne junake, nikad glavne aktere kao nekad (uz sjajne izuzetke, kao na primer Ibrahim u epizodama o Kju Kluks Klanu – LMS 508-509). Sada je sve manje Texasa, tipičnih scena sa Divljeg zapada, indijanaca i stočara, a Kit je sve više avanturista, detektiv, tajni agent… I sve više je misterije, fantastike. Priče postaju dinamičnije, nema više elemenata melodrame kao u ranijim epizodama, sve je podređeno radnji, akciji i dramaturgiji.
... i zadnja stranica ...

I tako sve do 256. epizode i februara 1985. godine, kada u pričama L'ultima avventura i Rangers, adio! ( kod nas Gvozdeni obruč i Tvrđava u plamenu (LMS 690 i 691)), koje potpisuju Guido Nolitta i Francesco Gamba) se utvrđenje rendžera gasi, a Kit se ženi sa svojom višegodišnjom verenicom Klaretom i sa svojim prijateljima počinju život na ranču. Osim Frenkija Belevena (Frankie Bellevan), Kitovi pratioci bili su i Ani Četiri Puštolja (Annie Quattropistole), Ibrahim, Narednik O Hara, Komandant utvrđenja, Klareta (Claretta), njena majka Rosa Morning i njen udvarač Brendi Džim («Brandy Gim»), «Denti» Bill, Moses Teller, Sivi Soko (ili Sivi Vuk – sin poglavice Paunija), Čin Lao, kao i verni konj Crna Munja i psić Teri.

Veliki Blek

Grande Blek (također i Blek Macigno) je junak nastao iz pera i kista torinskog trojca Esse G. Esse, kojega su sačinjavali Giovanni Sinchetto (1922.-1991.), Dario Guzzon (1926.-2000.) i Pietro Sartoris (1925.-1989.). Smatra se središnjim od njihova tri najpoznatija junaka (uz Kapetana Mikija te Komandanta Marka), i na ovim je prostorima najpoznatiji pod nadimkom Blek Stena, zbog dugogodišnjeg izlaženja u sklopu Lunov Magnus Strip edicije, na srpskom jeziku, te u manjoj mjeri kao Veliki Blek. Dugokosi plavokosi Blek, glavni junak ovog stripa, posjeduje sve one osobine junaka-bogova iz antičkih mitova: neustrašiv je to i beskrajno hrabar, odan, pošten, agilan, jak i pravedan traper (da ne kažem bog), koji predvodi američke patriote u borbi protiv mrskih britanskih vojnika. Pored ogromnih mišića, ističe se i po simpatičnoj garderobi: krznenoj kapi ala Davy Crockett, krznenom zvončarskom prsluku (kojega bez obzira na to bilo ljeto ili zima nosi na goloj koži), crvenim trapericama, i konačno čizmama od brušene kože (sa neizostavnim traperskim resicama). Blek se protiv neprijatelja najviše voli boriti golim rukama, kako bi mogao nesmetano mlatiti i šamarati te jadne slabašne britanske vojnike, iako se u iznimnim prilikama koristi i traperskom Kentucky puškom. Interesantno je da je talijanski ("rani") Blek pravi šumski čovjek, sa svim dobrim i lošim stranama. Malo je onako, što bi se reklo, priprost. Po tome se dosta razlikuje od svog starijeg 'blizanca' Komandanta Marka, koji je ipak kudikamo uglađeniji i komunikativniji. Kako je gotovo svaka epizoda "standalone", jasno je da nema nikakvog kontinuiteta. Najviše je 'činjenica' o Blekovoj prošlosti otkriveno u epizodi "Blekovo porijeklo" (LMS 358 i 362, odnosno Horus i Porin specijal 1), pa se radi o svojevrsnoj fanovskoj poslastici. Blek je naime Francuz, pravo ime mu je Yannick Leroc, rođen je 27. studenog 1749. godine, i moglo bi se reći da je svoj mladenački život odživio punim plućima (za detalje pogledajte recenziju). Bleka u stopu prate dva hrabra i odlučna, yet smiješna lika: prvi je pjegavi plavokosi maloljetni traper, koji kao i svi dječaci njegovog uzrasta još nije otkrio ljepotu nježnijeg spola - Roddy Lassiter, a koji po pitanju hrabrosti (i nepromišljenosti) često parira samom Bleku, dok je drugi - Profesor Occultis; simpatični trbušasti doktor sveznalica, part-time hipnotičar i općenito govoreći šarlatan, koji svojim paraznanstvenim pristupima i razmišljanjima rijetko biva od prave pomoći, ali zato dodaje na komičnosti 'teških' ratnih situacija.




Prva epizoda iz pera trojca EsseGesse objavljena je 3. oktobra 1954. godine, i oni rade epizoda Bleka sve do 31. januara 1965. godine. Način objavljivanja stripova tada je bio drugačiji, epizode su objavljivane u kaiševima (tal. striscie) i radnja je morala da bude takva da male Italijane uvijek ostavlja u neizvjesnosti, po ugledu na popularne američke novinske stripove. Poslije odlaska EsseGesse rad na Bleku nastavlja Nicola Del Principe, a scenario za prvu sljedeću epizodu naslova "Missione speciale" (Specijalna misija) napisao je Amilcare Medici. Del Principe nastavlja da crta nove epizode uz scenariste Franca Frescuru i Roberta Renzija. 1959. godine braća Antonio i Vincenzo Chiomenti uradili su epizodu "Mision secrete" (Tajna misija) kojom Éditions Lug započinje objavljivanje Bleka u Francuskoj. Od francuskih autora najpozantiji su Jean-Yves Mitton i André Amouriq. Krajem 1967. nakon završetka italijanske produkcije u kući Dardo, Éditions Lug (iz Lyona), izdavač Bleka u Francuskoj i Belgiji, povjerava italijanskom studiju crtanje novih priča, od kojih je veliki broj nacrtao Carlo Cedroni (najmanje 112), a radilo je još i stotinak raznih autora (neki samo jednu epizodu među kojima su nama najpoznatiji Franco Bignotti i Gallieno Ferri). Od poznatijih junaka na ovim prostorima kad je riječ o italijanskim stripovima Blek je praktično jedini koji je doživio originalne epizode u drugim zemljama, prije svega u Francuskoj a onda i u Jugoslaviji. Za razliku od epizoda trojca EsseGesse (period od LMS 128 do LMS 292) i njihovog crteža, u kasnijim italijanskim i francuskim epizodama crtež je značajno drugačiji: kadrovi su krupniji i često se preko pola strane ističe Blek u nekim nemogućim situacijama, a uvode se i neke novine u scenariju: pojavljuju se ipak donekle drugačije teme (iako bez drastičnih promjena), epizode imaju manji broj stranica, Blek po snijegu ipak nosi neku jaknu i sl. Naravno, kvalitet tih epizoda nije nešto posebno bolji, iako su nastajale u drugom periodu. Blek ostaje plavokosi džin (lijepo bi se uklopila i riječ grmalj) koji ruši sve pred sobom, pomaže slabima u nevolji, ne ostavlja prijatelje na cjedilu, te riješava slične veoma časne i nadasve pogibeljne situacije.


Prvi broj Velikog Bleka


Blek je kod nas izlazio prvo u Lunov Magnus Stripu, pa onda i u Strip Zabavniku. Poslije raspada Jugoslavije u Srbiji su u Razonoda Stripu pa onda i u Horusu izlazili većinom reprinti starih epizoda (uz tek nekoliko novijih), a prije nekoliko dana izašao je još jedan reprint u izdanju novopečenog izdavača Wizard Pressa, u Sloveniji je Bucik dogurao čak do 41. broja (plus jedan specijalac), dok je u Hrvatskoj izašlo nekoliko epizoda u izdanju Porina, a danas je aktuelan Ludens, koji prati italijanske reprinte u izdanju IF Edizioni, i čija se izdanja dosta dobro prodaju (čak se i određeni broj primjeraka objavljuje u skupljoj verziji, sa tvrdim koricama).



Iako ne postoje neke zaista dobre epizode Bleka, onih legendarnih koje se pamte za sva vremena bi se našlo nekoliko. Blek je kao strip i na ovim prostorima zaista ostvario svoj cilj, jer je u Jugoslaviji bio veoma popularan među mlađim generacijama. Za razliku od Italije gdje je oduvijek najpopularniji Tex Willer, kod nas je to uvijek bio Zagor, ali valja priznati da mu je Blek u svojim najboljim godinama neugodno puhao za vratom. Stvar je valjda u našem mentalitetu: krzneni prsluci, hipertrofirani bicepsi kao krajnji proizvodi nehumane snage, duga lovačka puška i dabrova kapa (rakunova, sviščeva, whatever), očito su ostavili snažan utisak na žitelje ovih brdovitih prostora. Iako danas (Velikog) Bleka (Stenu) većina ljudi čita iz puke nostalgije, jer ga okorjeli ljubitelji stripa smatraju udarom na inteligenciju, ne smijemo preći preko činjenice da je Blek na jugoslovenskoj strip sceni između ostalog zauzimao značajno mjesto iz tog razloga što su se pored stranih epizoda izdavale i epizode koje su po licenci radili domaći autori. Tim povodom, obavili smo razgovor sa jednim od najpoznatijih crtača iz Srbije - legendarnim scenaristom, crtačem i metalcem Branislavom "Banetom" Kercom!



Ko je, kada, i kako došao na ideju da se napravi jugoslovenski Blek?

Tradicija licencnih stripova u produkciji jugoslovenskih izdavača je počela mnogo ranije nego što se uobičajeno misli. Uglavnom se svi vezuju za redovno pojavljivanje epizoda Velikog Bleka u Lunovom Magnus Stripu osamdesetih godina prošlog veka. Međutim, ta priča je startovala 1978. godine. Svetozar Obradović je iskoristio pauzu koju je dobio kada sam ja otišao u JNA da se poveže sa crtačem Brankom Plavšićem. Na inicijativu urednika Dnevnikovog izdavačkog odelenja Sretena Draškovića, izabran je Veliki Blek kao eksperiment. Problema za dobijanje licence nije bilo, pošto je ogromna Dnevnikova produkcija gutala sve što se proizvede i već je počela da opterećuje strane partnere. Epizode "Gužva u Bostonu" i "Blago Zelenih Močvara" su premijerno objavljene u Lunovom Magnus Stripu u martu i aprilu 1978. godine. Prvobitna namera je bila da se povremenim objavljivanjem tzv. YU Bleka popune rupe koje bi se eventualno pojavile u produkciji. Ali, odziv publike je prevazišao očekivanja redakcije i uredništvo je, predvođeno Sretenom Draškovićem, preduzelo korake da se domaća produkcija učvrsti i pretvori u redovnu pojavu. Prva stvar koja je urađena je bilo poboljšanje ugovora sa stranim partnerom. Po tom ugovoru se Dnevnikova produkcija tretirala kao ravnopravna produkciji iz Italije i Francuske. Na osnovu toga, Dnevnik je, prvi u tadašnjoj Jugoslaviji, otvorio radno mesto "crtač stripa". Prvi koji je bio primljen u stalni radni odnos je bio Branko Plavšić i tako postao prvi "zvanični" profesionalac.



Naslovnice prva dva YU Bleka - LMS #296 "Gužva u Bostonu" (S: Svetozar Obradović, N/C: Branko Plavšić) i LMS #300 "Blago zelenih močvara" (S: Svetozar Obradović, N/C: Branko Plavšić)


Ali kako dvije laste ne čine proljeće, pozvani su još neki ljudi da se priključe projektu, među kojim ste bili i Vi...

Naravno da redakcija nije gajila iluzije da sa jednim crtačem i jednim honorarnim scenaristom može da izdrži tempo od jedne sveske mesečno. Pripreme za formiranje ekipe su počele tako što su obavljeni razgovori sa skoro svim tada relevantnim crtačima razbacanim kod različitih izdavača. Malo po malo, profilisan je mali, ali odabrani tim koji je postao jezgrom produkcije. U januaru 1982. godine počele su da izlaze epizode koje su nastale iz pera Svetozara Obradovića, a na hameru Branka Plavšića i Sibina Slavkovića (potpisanog kao S. Žunjević). Kažemo hameru, jer je po ugledu na Marvel i DC Comics, Dnevnik kupio veliku količinu Schoeller hamera i na njemu bojom koju ne registruje reprokamera odštampao "formular" za crtanje i tako obezbedio da format svih crtača bude uniforman.


Tabla iz LMS #920 "Lov" (S: Predrag Ivanović, N/C: Miodrag Ivanović "Mikica")

Zašto je pored svih Bonelijevih junaka izabran baš Blek?

Zato što je prodaja bila dobra. Pojedini brojevi su imali tiraž od preko 100 000 primeraka.

Da li ste morali da poštujete neka posebna (izvorna) pravila kada se radilo o scenariju i crtežu?


Veliki Blek kojeg sam crtao je priča za sebe. Osnova rada na Bleku je bila sličnost sa italijanskom produkcijom. U to vreme (1981.) neko sa reputacijom autorskog crtača mogao je i da odbije da radi u uskim okvirima zadatog stila. Zato je bilo dogovoreno da se rade "specijalne" epizode, koje čak ni ne bi bile objavljivane u Lunovom magnus stripu, nego bi predstavljale osveženje za magazin "Strip zabavnik". Tako su nastale epizode od po 12 strana koje bi eventualno mogle da se spoje u velike epizode za neki kasniji LMS. Takođe je dogovoreno da, zbog slobodnog tumačenja likova i netipične priče, taj deo produkcije NE bude ponuđen vlasnicima licence. Prvu epizodu "Divlja mačka" je napisao Obradović kao širi sinopsis, a ja sam razrađivao temu i dijaloge u skladu sa svojom mesečnom normom i ritmom izlaženja. Lik Tigrice od Džajpura je Tozin ustupak pošto nisam mogao da zamislim da crtam strip bez atraktivnog ženskog lika. U toj epizodi držao sam se i još nekih nepisanih "pravila" ali su nesporazumi sa lektorima koji nisu dozvoljavali iskakanje iz stereotipa postajali sve češći. Pravo budi rečeno, često sam ih i nepotrebno izazivao prepravljajući ionako idiotske "psovke" (Kape mi dabrove!) u još idiotskije (Kape mi dabrove sa našivenim repom rakuna!) i prekomernom upotrebom uličnog jezika što ih je posebno izluđivalo. Do kraha je došlo kada je reč "krampača" zamenjena sa "muškobanja" i rešio sam da sledeću epizodu uradim samo pod uslovom da imam pravo na superviziju finalnog teksta. Zbog Obradovićeve prezauzetosti, preuzeo sam na sebe kompletan scenario i tako dobio priliku da Blekov lik skroz potčinim sebi. Prvo što sam uradio bilo je to da izbacim Profesora i Rodija iz priče jer sam želeo da strip oslobodim elemenata za dečji uzrast. Kompromisno sam ih ubacio kao pasivne slušaoce priče o prvim danima Blekovog dolaska na američki kontinent i počeo da gradim lik Bleka suprotan od "dozvoljenog". U epizodi "Slomljeno srce" prvi put su se pojavili krv, scene sa otvoreno prikazanim seksom, žestoka kritika kolonijalnog osvajanja i istrebljivanja Indijanaca i vidljivo izbegavanje osnovnih Blekovih tema kao što su patriotizam, kolektivno herojstvo i agresivno moralisanje što je, naravno, zgrozilo konzervativni lektorski tim. Srećom, autoritet iznad njih je bio Drašković koji je imao osećaja za tadašnja savremena kretanja u stripu i koji je tolerisao ove sitne ispade (prekidače za struju na zidovima i ručne časovnike na rukama crvenih mundira). Počevši od Male Šape koja je praktično indijanska verzija Cat Claw, preko indijanskog poglavice obrazovanog na Oksfordu i Otava Tea, koji je omaž romanima Karla Maja do Poručnika Dedheda kojeg se nijedan horor film ne bi postideo, likovi u epizodi su sve samo ne uobičajen dijapazon nužnih prijatelja i predvidljivih negativaca. One manje "važne" uloge dodelio sam svojim prijateljima iz redakcije. Posebno mesto zauzima Branko Plavšić u ulozi trapera Brendija od koga je kasnije nastao Keli Brando. Plavšić je uglavnom i tuširao "svoj" lik, dok je Marinko Lebović bio "zadužen" za crtanje životinja (nastavak tradicije crtanja automobila u Kobri).



Strip Zabavnik #64 "Divlja Mačka" (1/5, S: Svetozar Obradović, N/C: Branislav Kerac) i Strip Zabavnik #78 "Slomljeno srce" (1/5, S: Branislav Kerac, N/C: Branislav Kerac)

Kako biste vi generalno ocijenili YU Bleku? Jeste li lično zadovoljni ukupnim kvalitetom tih objavljenih epizoda?

U toku produkcije, kroz tim YU Bleka su prošli mnogi crtači i scenaristi. Neki sa više, neki sa manje uspeha kod čitalaca, ali to nije uticalo na tempo koji je bio prilično ustaljen. Broj scenarista je bio u velikoj disproporciji sa brojem crtača. Pored Obradovića, scenarija za YU Bleka su pisali Petar Aladžić, i Ivan Ilić. Kao crtači, na Bleku su se izređali mnogi crtači, čak i neki koji ni po kakvim kriterijumima ne bi trebali da budu tu, ali pravila produkcije su bila neumoljiva. S druge strane, neki kvalitetniji crtači su prešli na druge projekte i redakcija Dnevnika je imala problema da crtački tim osveži kvalitetnim kadrom. Od onih koji su održavali kvalitet treba istaći Pavela Kozu, Marinka Lebovića, Slavka Pejaka, Miodraga Ivanovića, Ahmeta Muminovića, Ljubomira Filipovskog... I ostali su imali svoje svetle trenutke, ali im je crtež varirao u zavisnosti od "dedlajna" koji su dobili, i često se dešavalo da im epizode imaju samo prihvatljiv nivo.


Tabla iz LMS #617 "Pakleno ostrvo" (S: Petar Aladžić, N/C: Slavko Pejak)

A da li su se, po vašem mišljenju, te epizode svidjele publici?

Koliko ja znam, čitalačka publika nije pravila razliku između "naših" i "njihovih" epizoda. Tiraž nije varirao.

Kakva je bila atmosfera dok ste radili?


Sjajna. Baš smo se lepo zabavljali.

Jeste li bili u dobrim odnosima sa svim tim ljudima sa kojima ste radili na projektu, i da li ste i dan-danas u kontaktu sa njima?

Naravno. Uglavnom smo se razleteli na sve strane. Povremeno se čujemo i vidimo. Imate li kakvu anegdotu u vezi sa YU Blekom?

Pa baš i nemam. Osim ako se zgranute face urednice i lektorskog tima računaju kao anegdote. Kažu da pare pokreću svijet... Kakva je bila finansijska strana čitavog tog projekta? Na koji se način plaćao rad, i što je najvažnije – koliko?

Radili smo za mesečnu platu, a plata je bila debela (oko 1000 ondašnjih nemačkih maraka). Parametra radi, stanovi su se izdavali za 200-300 maraka. Honorarci su isto tako bili dobro plaćeni. U današnjim novcima, izmedju 50 i 100 evra za tablu, zavisno od kvaliteta. Svaki crtač je imao priliku da se više potrudi i da za to bude više plaćen. Istini za volju oni koji su ocenjivali kvalitet baš i nisu bili stručni i češće su se oslanjali na "imena". Ne treba zaboraviti da se Blek radio na "malom formatu", dakle, bio je i više nego dobro plaćen.

Da li biste ga ponovo radili?

Kao Divlju Mačku i Slomljeno srce - da. Kao deo uobičajene produkcije - nema teorije.

Poslije uspjeha Mandraka koji se kao novinski strip pojavio 1934, King Features Syndicate pitao je autora Lee Falka da stvori novi lik. Falk je prvo pokušao sa stripom o Kralju Arturu ali kada je to otpalo stvorio je Fantoma, prvog stripskog maskiranog superheroja. Za inspiraciju u stvaranju lika mu je poslužio Kralj Artur, kao i tadašnji strip junaci kao Tarzan, Zoro pa i Kiplingova Knjiga o džungli i njen glavni junak Mogli. Ko je u stvari Fantom? Priča počinje 1516. u Portsmouthu, kada je rođen Christopher Walker (u nekim verzijama priče zvao se Christopher Standish). Njegov otac, koji se takođe zvao Christopher Walker, još od rane maldosti bio je pomorac. Počeo je kao mali od palube na Columbovom brodu „Santa Marija”, koji je 1492. godine otkrio Ameriku. Christopher junior, počeo je da plovi na očevom brodu 1526. godine, kad mu je bilo 20 godina. 1536. godine, krenuli su na putovanje, poslije kojeg je njegov otac nameravao da završi bogatu karijeru. 17. februara brod su napali pirati iz bratstva Sing u zalivu na obali Bengalija i njegov otac strada, ali doživljavaju brodolom i mladića voda izbacuje na obalu gdje ga pronalazi pleme Pigmeja Bandara. Voda je na obalu izbacila i jednog od pirata u odijelu Christopherovog oca i kada je on ugledao taj leš zakleo se nad lobanjom da će život posvetiti borbi protiv pirata. O ovom događaju se govori u većem broju epizoda Fantoma, tako da ih je teško sve nabrojati a što se tiče domaćih izdanja najbolje je da pogledate Politikin Zabavnik 2730-2731 Čovek iz mora.


Fantom uvijek nosi masku i kostim i ne pokazuje svoje lice. Fantom je bio prvi strip junak koji je obukao kostim usko pripijen uz tijelo. Razlog za to da bi mogao lako da se kreće, ali i naravno i zato da bi se vidjeli mišići i da bi izgledao „strašniji” svojim neprijateljima. Njegov simbol i zaštitni znak je ljudska lobanja, živi u pećini u obliku lobanje, a ima prsten sa znakom lobanje i kad nekog udari šakom ostavlja mu mali znak lobanje na tijelu. Na drugoj ruci ima prsten sa krstom u krugu (ponekad krst ima kružiće na kraju) i to je „dobar znak” Fantoma. Fantom je borac za pravdu i pokušava da održi mir među plemenima u džungli. On je mit, legenda, i urođenici vjeruju da Fantom živi 400 godina, da je besmrtan. Samo pleme Bandari zna tajnu da je običan čovjek i da poslije smrti Fantoma nasljeđuje njegov sin. Plemena iz džungle Fantoma zovu duh koji hoda. Fantom je istovremeno i tajanstveni i nepoznati komandant Šumske patrole, koja je zadužena za održavanje reda u području Bengalija. Patrolu je osnovao šesti Fantom da bi se efikasnije borio protiv pirata. Nikad nijedan član Šumske patrole nije saznao ko im je komandant. Više priča je posvećeno pokušajima znatiželjnika da otkriju identitet komandanta Šumske patrole, i to su neke od najboljih priča o Fantomu. Fantomu su autori podarili mnoge osobine superheroja, ali ipak se ljudske osobine izdižu iznad toga. Fantom nije besmrtan, dešava se da bude ranjen u borbi, u prvim epizodama muče ga ljubavni problemi itd. U tim elementima ima nekih sličnosti sa Betmenom. Fantomov najbolji prijatelj je Guran, poglavica plemena Bandara. On zna sve o Fantomu i svjestan je važnosti da se sačuva njegova tajna. Fantoma uvijek prate vjerni konj Heroj i pas Devil. Fantom se vjenčao sa bogatašicom Dianom Palmer i sa njom ima blizance Kita i Heloise. Diana se pojavljuje već u prvoj epizodi i zanimljivo je pratiti radnju u vezi sa ljubavlju Fantoma prema Diani. U početku se Dianini roditelji protive toj vezi, čak ni Diana nije sigurna da li može da prihvati život u džungli. Ali na kraju se sve srećno završilo. Današnji Fantom je 21. po redu i naravno nosi ime Kit kao i svi njegovi preci. Zanimljive su priče koje prate doživljaje prethodnih Fantoma, sve od XVI vijeka pa na ovamo. Tako nas priče vode na poprišta mnogih istorijskih događaja, sa Fantomom u značajnoj ulozi. Priličan broj tih priča objavljen je originalno u Švedskoj, a kasnije su mnoge prevedene i na engleski kod australijskog izdavača Frew.

Kao novinski strip Fantom premijeru doživljava sa epizodom The Singh Brotherhood (kod nas objavljena nekoliko puta - Mika Miš 68-145, Zabavnik 13 + Zabavnik 17, Hrvatski dnevnik 1-9, Biblioteka Nostalgija 2, EKS almanah 30 ), koja počinje 17. februara 1936, a završava 7. novembra iste godine. Kod nas je strip počeo ubrzo da se objavljuje, već sljedeće godine u tadašnjoj ediciji Mika Miš u broju 68 a kasnije je reprintovana u dva nastavka u Zabavniku. Fantom je bio izuzetno popularan, tada je predstavljan kao najslavniji svjetski roman. Ali bio je i predmet nekih sporova između izdavača koji nisu mogli da dobiju prava, pa su neke epizode precrtavane od strane domaćih autora, a čak se pojavio Fantom kao sporedni lik u stripu Zigomar Nikole Navojeva. Kako je u tadašnjoj kraljevini Jugoslaviji vladala cenzura i stripovi su bili pod lupom, pa je Fantom procijenjen kao strip koji može da ima loš uticaj na omladinu. Ali popularnost je bila velika i taj trend je nastavljeno i kasnije, šezdesetih i sedamdesetih godina kad je nastavljeno objavljivanje Fantoma u domaćim edicijama. Ipak Mika Miš je objavljivao epizode hronološki, a nisu izbacivali stranice, pa ih to čini jedinim od najboljih izdavača na ovim prostorima, bar što se tiče Fantoma. Prva nedjeljna epizoda Fantoma The League of Lost Men startuje 28. maja 1939, a objavljena je u Miki Mišu od broja 378 do broja 396. Drugi svjetski rat je prekinuo objavljivanje Fantoma kod nas na početku druge nedjeljne epizode.


Fantom: Ray Moore & Wilson McCoy


Fantom: Sy Barry & Paul Ryan
Prve epizode Fantoma su ujedno i najbolje. Crtač je bio Ray Moore, asistent crtača Mandraka Phila Davisa. Ideje su bile nove i u tadašnje vrijeme privlačne za čitaoce, a materijala za nove epizode je bilo dovoljno. Početkom drugog svjetskog rata crtač postaje Mooreov asistent Wilson McCoy. Moore je krajem 1945 nacrtao epizodu D aily 26 The Mermaids of Melo Straits i još neke u saradnji sa McCoyom, da bi onda glavni crtač postao McCoy sve do iznenadne smrti 1961. Poslije toga na mjesto glavnog crtača dolazi Sy Barry koji startuje sa epizodom D aily 82 The Slave Market of Mucar (Politikin Zabavnik 2277-2279, Strip 81 7-9). Zajedno sa Falkom modernizuje strip i Fantom u tom periodu dobija novi moderniji i prilagođeniji izgled. Barry je dao Fantomu prepoznatljiv izgled koji je bio i smjernica za crtače koji su ga naslijedili 1994. George Olesen i Fred Fredericks preuzimaju rad na serijalu do 2000, kada ih nasljeđuju švedski crtači, prvo Graham Nolan, pa onda 2007. Paul Ryan , koji su ranije radili originalne epizode za švedskog izdavača Egmont. Tada su kao novinski stripovi objavljene neke epizode koje su prethodno objavljene u Švedskoj. Crtež je sada moderan i kvalitetan, bar sa te strane nije problem. Problem je kvalitet scenarija. Lee Falk je glavni scenarista Fantoma i poslije njegove smrti serijal je doživio značajan pad kvalietta. Njegove posljednje epizode su Daily 195 Terror at the Opera i Sunday 150 The Kidnappers, koje završila njegova žena Elizabeth Falk. Scenaristi postaju autori koji su radili za švedskog izdavača Tony De Paul i Claes Reimerthi. Imaju mnogo manje uspjeha od crtača, priče su naivne, sve teme su prežvakane hiljadu puta i teško će biti da se izvuku iz toga. Ali vidjećemo šta će donijeti vrijeme kad su u pitanju novinski stripovi. Pored novinskih stripova Fantom je izlazio i u obliku svesaka. Objavljeni su mnogi reprinti, a i neke prilagođene i izmijenjene verzije novinskih epizoda. U šezdesetim su neke stvari cenzurisane, pa su izmjene značajne. Kombinovano sa nekim novim pričama 1962. Fantoma je počeo da objavljuje Gold Key Comics. Ukupno je objavljeno 17 brojeva. Za prvih 10 brojeva scenario je napisao Bill Harris, a crtač je bio Bill Lignante, koji je ujedno bio i scenarista brojeva od 11 do 17. priče su dosta lošijeg kvaliteta, čak i one koje su adaptriane nisu ni blizu dobre kao originalne. King Comics na sličan način sa istim autorima nastavlja tamo gdje je stao prethodnik, samo što je ovog puta bilo više novih priča. Završavaju sa brojem 28, da bi novi izdavač Charlton Comics krenuo sa brojem 30 (smatrali su da je to ljepše za početak nego broj 29). Do broja 59 su priče uglavnom kraće, a od broja 60 pa do posljednjeg 74 su malo duže priče na oko 24 strane. Skoro sve priče su specijalno urađene za Charlton Comics, osim 60-63 koje su adaptirane iz italijanskog izdanja. Na ovom projektu su radili različiti autori. 1988. do 1990. DC comics je objavljivao Fantoma ali njihov Fantom je drugačiji od ovoga na koga smo navilkli i nije doživio neki uspjeh. 1987. Marvel je objavio jedan mini serijal Fantoma baziran na TV seriji Defenders of the Earth. Fantom je doživio izdanje i u Italiji. U seriji Fratelli Spada objavljeno je preko 400 novih priča italijanskih autora. Slično je bilo i u Njemačkoj, ali te priče su prilično drugačije, pisane više u krimi stilu, a i broj generacija Fantoma nije 21 nego 15. Ove priče nisu baš previše poznate ni među kolekcionarima. Objavljeno je i nekoliko originalnih epizoda u Australiji koje je uradio urednik Frew izdanja.

Slika iz filma The Phantom Movie
Trenutno je aktuelan izdavač Moonstone koji je prvo izdavao grafičke novele Fantoma (8 brojeva) a onda krenuo sa novom serijom koja izlazi kao mjesečne sveske i koja je stigla do posljednjeg 26. broja. Ove priče se veoma razlikuju od drugih Fantomovih priča. Moonstone priče su više mračne i liče na američke superheroje. Nešto su bolje one u brojevima od 16 pa na dalje. Priča se baziraju na dešavanjima vezanim za ratnog vođu iz Ugande Josepha Conyja koji kidnapuje djecu da bi ih regrutovao za svoju armiju. Uskoro kreće i nova serija. U švedskom Egmontu objavljeno je preko 800 priča, većinom originalnih, ali neke su i prerađene stare novinske epizode ili italijanske Fratelli Spada. Pored toga što je scenario obično ozbiljniji od onih u u novinskim stripovima u posljednje vrijeme, možemo pratiti i doživljaje prethodnih generacija Fantoma preko zapisa u hronikama. To je dalo prostora za razne teme, od kasnog Srednjeg vijeka, pa preko Renesanse i modernog doba.

Fantom: Chuck Cixon & Carlos Cruz & Kari Leppanen

Fantom je, uz Mandraka i Princa Valijanta, jedan od rijetkih stripova koji još uvijek izlazi kao newspaper strip, što je samo po sebi pravo čudo, jer u pitanju je jedan vid objavljivanja, koji je već odavno u izumiranju. Osim toga i sama ideja stripova kao što su Fantom, Tarzan i njima slični „bijeli heroji”, koji vladaju plemenima u „crnoj Africi”, donose red i zakon bijelaca, danas više nije politički korektna. Sve je manje tema koje se mogu obraditi a da neko ne ostane uvrijeđen. Prvenstveno švedski autori to rješavaju obrađujući priče iz istorije Fantoma i tako izbjegavajući sadašnjost. To je verovatno i razlog zašto povremeni pokušaji DC-a i Marvela da ožive ovaj strip nisu imali uspjeha. U jednoj animiranioj seriji Phantom „2040” opisuju se doživljaji 24. Fantoma, praunuka našeg, 21. Fantoma. Iz toga je proisteklo strip izdanje u boji koje nije baš previše kvalitetno. Vidjećemo da li će „duh koji hoda i nikada ne umire” zaista dogurati do 2040.
Fantom: Hans Lindahl & Heiner Bade

Fantom: Norman Woker & Cesar Spadari
Problem današnjih priča je što se u mnogim epizodama radi samo o varijacijama istih tema i to po više puta. Danas Fantom praktično živi od stare slave, tako da je za popularnost isključivo zalužan početni period i stare epizode koje su za današnje vrijeme prilično daleke ali su i dalje ipak zanimljive novim čitaocima. U serijalu su razarađene mnoge teme, od Fantoma u ulozi superheroja, pa preko avanturističkog žanra, istorijskih priča, misterija raznih vrsta do naučne fantastike. Ima tu svega, za sve ukuse. Ali originalnih tema za ovakvu vrstu stripa je praktično odavno nestalo i beskrajno ponavljanje nečeg što je već viđeno samo dodatno šteti serijalu.

Znate li tko je Caped Crusader ili možda Masked Manhunter? Malo vjerovatno. A je li vam poznato ime The Dark Knight? Eventualno. No siguran sam da će vam jedno ime biti dobro poznato – BATMAN. Maskirani osvetnik Gotham Citya. Alter ego milijunaša Brucea Waynea. Smrtni neprijatelj sveg zla u višemilijunskom gradu punom frustriranih pokvarenjaka koji zagorčavaju zivot poštenom svijetu, a kojima policija nije sposobna stati u kraj. Priča o ovom pravedniku i Križaru, kako mu je jedno od imena, poznata je, vjerujem, svima… Crtač Bob Kane i scenarista Bill Finger odlučili su korijene svoga stripa smjestiti u noć kada jedanaestogodišnji Bruce Wayne, od majke Marthae i oca Thomasa, postaje siročić. Na povratku iz kina tročlanu obitelj presreće ulični razbojnik Joe Chill i u oružanoj pljački ubija dječakove roditelje. Bruce se zaklinje na osvetu, a o malom dječaku nastavlja skrbiti vjerni batler Alfred (iako u jednoj od mnogobrojnih edicija koje su slijedile, scenarist Lin Wein nudi drugi razvoj događaja). Batman nije superjunak tipa Supermana, Flasha, Wonder Woman i ostalih. On nema nikakvih nadprirodnih moći koje bi ga izdvajale od običnih smrtnika. Ne, jer i sam je jedan običan građanin – sve što je postigao, postigao je uz pomoć jake volje za osvetom, mržnje prema zlu, uporne tjelovježbe, nadprosječne inteligencije i velikog obrazovanja.




Da bi neko postao superjunak, moraju postojati i super-lopovi, a takvih u Batmanovom svijetu nikada nije nedostajalo. Od Jokera, s kojim se Batman u strip kao i igranim izdanjima susretao više nego bilo s kim drugim, i kojeg mnogi (kao i ovdje potpisani) smatraju za najvećeg negativca svih vremena, preko Pingvina, Scare Crowea, Riddlera, Poison Ivy, do Mr. Freeza (u potpunosti odbacujući performans Schwarzenegera u svima ‘najdražem’ filmu ovog junaka). U ovih šezdeset i nešto godina plejada likova koji su prošli kroz Gotham City, a i koje je Batman susretao na drugim mjestima, popela se do nevjerovatnih cifri, i sam pokušaj da se oni pobroje zahtjevao bi široki naučni rad i istragu svjetskih razmjera. No, s druge strane ovdje možemo pobrojati Batmanove pomagače bez po muke. Hoćemo zajedno? Ide: Alfred, kojeg, po jednoj legendi, uvijek ‘young master Bruce’ naslijedi sa vilom i koji mu pomaže u svemu, i sam osmisli prve igračkice sa kojim Batman počinje borbu protiv ‘govana’ na ulicama Gothama; Robin (aka. Dick Grayson, a poslije, i do sad, Nighthawk; početnik koji je također izgubio roditelje od nekih mafioza, i kojeg Batman uzme pod svoje okrilje, pa ga on poslije napusti i počne samostalnu karijeru borca protiv zločina); Batgirl (opet izuzimajući svima ‘najfenomenalniji’ film ovog junaka) je kći komesara Gordona, Barbara, koja zaluđena Batmanom počinje i sama maskiranu borbu protiv kriminala, bez znanja njenog oca. Na kraju bi bez sumnje trebalo spomenuti lik koji je manje pomagao a češće trebao pomoć od Tamnog Viteza: Cat Woman, mali lopov koji se pod okriljem noći uvlači u kuće Gothamskih pokvarenjaka i krade njihove vrijednosti. Lik iza maske mačke se mjenjao tokom godina, ali najpoznatiji je lik prostitutke Seline, koja krađom pokušava povisiti svoj položaj u društvu. Ona je ujedno i jedna od mnogih ljubavi Lovca na ljude. Kako završiti ovaj kratki prikaz Batmanovog svijeta nego riječima čovjeka koji je zaslužan za najveću evoluciju Batmana u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, Frankom Millerom. Čovjek koji je stvorio takve knjige kao što su The Dark Knight Returns (1987) i Batman: Year One (1988), i koji je nakon 50 godina Batmana prikazao u njegovom najjezovitijem izdanju: od običnog detektiva s kraja 50 – ih, preko borca protiv vanzemaljaca i vijetnamaca tokom 60 – ih i 70 – ih, pa sve do doba s kraja prošlog stoljeća, koje bi se od sada trebalo zvati ‘Doba Franka Millera’, barem za mnogobrojne fanove Batmana, čiji je rad nastavljen u filmovima koji su uslijedili (barem do ‘Batmana i Robina’, kod kojeg me riječi napuštaju).

S obzirom da je prije nekoliko godina Batman napunio 60 godina (ko bi rekao?!?), ovom prilikom bi autor ovog nadasve poučnog teksta želio iskazati želju kojoj će se vjerujem mnogi pridružiti: "Da nam ostanes još 100 godina, Batmane!!!"