OMILJENI STRIP JUNACI

Tesko pitanje,barem za mene

Postavicu trenutnih TOP 5

Dzeremaja
Sudija Dred(Uskoro skenovi )
Alan Ford
Dilan Dog
Asterix

mister no

Svi Alan-Fordovci. Obožavam ih. :trt:

Dilan Dog, svakako. Sa svojim petim i po čulom, snovima i klarinetom; pomalo mračan, večito dekintiran, zaljubljen u pogrešnu... jednom rečju iluzoran ali tako blizak lik.




Volim i Marti Misteriju. Iako vazda na putu kroz prostor i vreme, on već stoji obema nogama na zemlji.

Pa zaboravih iako Strašnog ali sjajnog Hogara. :albino:

Dilan Dog, Jeremiah, Valeria, Crane, ...
...i mnogi, mnogi drugi više ili manje poznati.

Još jendared, hvala Digiju za ovaj "kutak".

Hvala na pozitivnim kritikama

''Alan Ford''- Grunf i Jeremija. :mmm:


Modesti Blejz.
Normalno i Zagor plus Ciko legenda.


:trt:

Modesti Blejz. na prvom mestu..

zatim Teks Viler....Zagor,Blek,Marti Misterija,Komadant Mark.Mister No.

Alan Ford i svi njegovi likovi :cheers:

Mirko i Slavko...

Super Hik

Ne znam da li se iko od vas seca revije ''Laser" koja je izlazila pocetkom osamdesetih...Objavljivali su Sudiju Dreda(jednog od mojih najomiljenijih strip junaka)






Njega ne zanimaju motivi koji stoje iza nečijih postupaka, on nema samilosti, i nikome ne pruža drugu šansu. Njega, zapravo, ni ne interesuje pravda – njega interesuje isključivo zakon. Sudija Dred je jedan od najpopularnijih svetskih stripova i najverovatnije najpopularniji britanski strip još od svog nastanka 1977. godine, kada su ga stvorili Džon Vagner, Karlos Ezekijera i Pat Milis. Od tada pa sve do danas ovaj strip je radilo nekoliko desetina ljudi. Kod nas je izlazio osamdesetih godina u strip-reviji Laser.

Radnja stripa je smeštena u ne tako daleku budućnost – nekih stotinjak ili dvesta godina unapred. Ipak, svet u kojem Sudija Dred živi se i te kako razlikuje od našeg. Praktično čitav svet je uništen velikim nuklearnim ratom. Na retkim oazama na kojima je život još uvek moguć nikli su Mega Gradovi – supermegalopolisi u kojima živi i po nekoliko stotina miliona ljudi. Ostatak sveta je pretvoren u radioaktivnu pustinju - Prokletu Zemlju - koju nastanjuju mutanti i u kojoj vlada anarhija.

Sami Mega Gradovi, takođe, nisu pošteđeni bezakonja. U uslovima krajnje bede, prenatrpanosti i ludila savremene civilizacije dovedene do svakog mogućeg apsurda, stopa kriminala je neverovatna. Zbog toga je uveden novi sistem zaštite zakona – Sudije.

Sudije su neka vrsta superpolicajaca. Oni su u isto vreme i tužilac, i porota, i sudija, i imaju pravo da presudu donose na licu mesta. Opremljeni su oklopom, pištoljima sa šest različitih vrsta municije, i kompjuterizovanim motorciklima naoružanim topovima, kojima krstare gradom deleći instant pravdu. Najjači, najbrutalniji i najrevnosniji sudija je, naravno, Sudija Dred.

Sudija Dred je legenda kako unutar samog Mega Sitija, tako i među svojim kolegama. Njegova privrženost zakonu i revnost u sprovođenju istog mogu se meriti samo sa beskompromisnom brutalnošću sa kojom ga Dred sprovodi. Njega ne zanimaju motivi koji stoje iza nečijih postupaka, on nema samilosti, i nikome ne pruža drugu šansu. Njega, zapravo, ni ne interesuje pravda – njega interesuje isključivo zakon.

Ipak, Dred nije bezosećajan čovek, kao što mu neki nepravedno spočitavaju. On i te kako, i to veoma često, pokazuje najraznovrsnija osećanja – sažaljenje nad nevino postradalima, bes zbog bezakonja, prezir prema slabima. Međutim, on ni u jednom trenutku ne dozvoljava da ga njegova lična osećanja pokolebaju u njegovoj misiji služenja zakonu, koji je jedina stvar prema kojoj Dred pokazuje ikakvu privrženost i ljubav. Zbog toga ga kolege, pre nego zbog njegovih mišića, zovu Čovek od čelika. To mu i daje puno pravo da se koristi svojom omiljenom uzrečicom – Ja sam zakon.

To je, verovatno, i jedan od razloga što se ni u jednoj epizodi koja je izašla od 1977. pa do danas ne vidi Dredovo lice – ono ostaje skriveno iza sudijske kacige, otkrivajući nam samo njegovu snažnu donju vilicu. Ideja autora je verovatno bila da se Sudija Dred poistoveti sa samom pravdom koja je slepa i bezlična.

Tokom ovih nekoliko decenija Sudija Dred se upuštao u nebrojene avanture – Rat protiv robota, Četvrti svetski rat, potragu za Detetom Pravde koje je kidnapovala banda Tate Anđela. Uspeo je da pobedi poludelog vrhovnog sudiju Kala, svog brata blizanca Rikoa (obojica su, inače, stvoreni putem genetskog inženjeringa kao klonovi vrhovnog sudije Farga), pa čak i najezdu ejlijena (vanzemaljaca iz popularnog serijala filmova kod nas poznatog pod nazivom Osmi putnik), i nebrojene druge. Do sada je Dred već uveliko ušao u šezdesete, ali se još uvek i te kako dobro drži. Ipak, čak i kada jednoga dana bude morao da se povuče, Dreda, kao ni jednog sudiju, ne čeka penzija, već Duga Šetnja – putovanje u Prokletu Zemlju u kojoj će poslednje godine života provesti u naporima da donese zakon onima koji zakona nemaju.

Uticaj Sudije Dreda na popularnu kulturu je ogroman. Nekoliko hard-rok bendova (Anthrax, Manic Street Preachers) su mu posvetili pesme, a u SAD postoji i reper koji čiji je alias upravo Judge Dredd.

Po ovom stripu je urađeno i nekoliko kompjuterskih igara, od kojih je najuspešnija bila Judge Dredd - Dredd vs. Death, a snimljen je i igrani film u kojem Sudiju Dreda glumi Silvester Stalone (budući da je Arnold Švarceneger odbio ulogu). Ipak, igra je prošla prilično nezapaženo, a film je doživeo pravi fijasko, jednim delom svakako zbog toga što je više od 45 minuta materijala izbačeno iz filma da bi bio prikladan za publiku iznad 15 godina. Ipak, u najavi je nova verzija filma, koja bi trebalo da se pojavi 2012.

Iako se po internetu mogu pronaći beskrajne diskusije o tome da li je Sudija Dred zapravo strip u kojem se slavi i veliča totalitarizam (ide se čak i do toga da se Dred, krajnje nepravedno, naziva fašistom) ili vapaj modernog društva koje se otrglo svakom vidu kontrole da mu se postave granice, jedna stvar je ipak nepobitna – Sudija dred je zakon.

Avi,samo za tebe...

ČISTO REMEK-DELO: Hogar Strašni je dragulj ponikao iz prezrenog žanra – američkog dnevnog porodičnog stripa – forme na koju i najfanatičniji pobornici teze da je strip umetnost gledaju nabrana nosa. Porodični strip je u odnosu na savremene "grafičke novele" ono što su sitkom serije u odnosu na celovečernje filmove: efemerne tvorevine ispunjene stereotipima, uglavnom industrijski pravljene sa ciljem da razgale mase i promovišu porodične vrednosti. Hogar je, međutim, čisto remek-delo, likovno i narativno čudo kratke forme, neodoljivo zbog svoje topline i suptilno subverzivnog humora. To je istovremeno komercijalno najuspešniji strip svih vremena: pre nego što se i pojavio u izdanju američkog giganta King Fičersa u pretplati ga je otkupilo preko dvesta novina i časopisa, da bi se par meseci kasnije taj broj popeo na osamsto i nastavio da raste. Zanimljivo je da se na području bivše Jugoslavije prvi kaiš Hogara pojavio samo dva meseca nakon svetske premijere, u aprilu 1973, na stranicama sarajevskog "Strip Arta" (pod imenom Hogar Okrutni) da bi kasnije nastavio da izlazi pod okriljem "Stripoteke", "Zabavnika" i, u novije doba, "Politike". Iako je autor Dik Braun umro 1989, u svojoj osamdesetoj godini, njegov sin Kris nastavio je očevo delo i do danas održao u životu duhovno čedo svoga oca.


Iako je sve u vezi sa Braunom i Hogarom neizgled vedro, jednostavno i prozirno, porođaj nije bio nimalo lak: Braun je osmislio Hogara u svojoj pedeset šestoj godini, u veoma teškoj fazi svog života. Za sobom je imao dugogodišnju karijeru uspešnog reklamnog crtača (radio je, između ostalog, reklame za Kempbel supe mnogo pre nego što je Endi Vorhol otkrio pun potencijal ovog brenda), te brojne nagrade za dvadeset godina rada na uspešnom, danas zaboravljenom stripu Haj i Lujza u tandemu sa Mortom Vokerom (Redov Bili). I pored toga, bio je u finansijskoj krizi i počinjao je da oseća prve simptome hronične očne bolesti od koje je na kraju gotovo oslepeo – jeziva stvar za jednog crtača. Poznavaoci Braunovog lika i dela primetili su da se i sam autor u to vreme fizički promenio: dok je do kraja šezdesetih bio tipičan, uredan američki "japi", početkom sedamdesetih pustio je dugu kosu i bradu i nabacio desetak kila, da bi se s godinama izgledom sasvim poistovetio sa sopstvenim junakom. I po karakteru su bili slični: Hogar Strašni je prvobitno bio nadimak koji su Braunu nadenula deca (dva sina i ćerka) kad se ljutio što ga bude u vreme popodnevne dremke. Hogar je, u stvari, od samog starta bio porodična manufaktura u čijem su stvaranju učestvovali svi članovi, i kao modeli i kao saradnici na scenariju, dok se Kris kasnije uključio i u crtanje. Uostalom, zadati tempo od pet kaiševa dnevno i jedne table nedeljno, neprekidno tokom više od dvadeset godina, više je nego što bi jedan čovek, ma koliko genijalan, mogao da podnese.



NEODOLJIVOST: Upravo ta istinska i duboka ljubav prema porodici i emocionalnoj toplini doma, u vreme rastućeg cinizma, jeste ono što čini Hogara remek-delom koje prerasta stereotipe i šablone. Zoran Đukanović je davno primetio u jednom svom eseju: "Likove u Hogaru krasi optimizam i ozarenost u koje niko od čitalaca u početku gega ne veruje. Mi sa Hogarom učimo ne toliko da ljudskoj gluposti odolimo, koliko da joj ne odolimo, da pokušamo da je prihvatimo sa ironičnom ljubavlju i saosećanjem." Hogar je pijanica, žderonja, siledžija i lažov, katastrofalan muž i otac koji jedva poznaje rođenu decu (o ratnim zločinima da i ne govorimo), a ipak je savršeno neodoljiv. Zanimljivo je da su ženski likovi, od Helge i Honi do Hamletove družbenice Hernije, duhovno, moralno (a uglavnom i fizički) daleko nadmoćni u odnosu na muške. Jedini donekle nesimpatičan ženski lik koga je Braun stvorio jeste Hogarova tašta, kržljava nadžak-baba sa ogromnim rogovima, ali ona se pojavila u samo par gegova i brzo nestala bez traga. Drugi potpuno fascinantan junak je Srećni Edi, višeslojan lik koji gotovo da zaslužuje sopstveni serijal i koji je zaslužan za diskretne prestupe Hogara preko granice zdravog razuma, u zemlju apsurda i paradoksa. Oni koji znaju za Braunovu dugogodišnju saradnju sa Mortom Vokerom, autorom Redova Bilija, odmah mogu da u Vokerovom liku po imenu Zero prepoznaju Edijevog duhovnog i fizičkog blizanca. Tako je jedan trapavi Viking pripravnik preskočio stoleća da bi se reinkarnirao kao redov u američkoj vojsci.



Ono što važi za Braunov pripovedački stil važi i za likovni: iza prividne lakoće, prozirnosti i svedenosti krije se crtačka virtuoznost sa izrazitim smislom za detalje. Detalja u crtežu gotovo da nema, ali baš u njima leži đavo, što se lako da proveriti ako iz pojedinačnog kvadrata pokušate da uklonite i najmanji potez perom. Ako u stripu postoji nekakav ekvivalent zen-koana, Braun mu se u nekim kaiševima sasvim približio. Uz to, diskretno ali majstorski, povremeno ide u čistu dekonstrukciju, kao u kaišu u kome Edi, gledajući u oblačić iznad svoje glave, bukvalno "pazi na svoje reči" (engleski "watches his words").


U privatnom životu skroman, introspektivan i dobroćudan čovek, Dik Braun nikada nije javno priznao svoju genijalnost i sebe je smatrao srećnikom kome je sudba podarila da udobno živi od posla koji voli, okružen ljudima koje obožava. Takođe se ustezao da analizira svoje delo. "To je", govorio je, "kao da čovek vrši autopsiju nad devojkom koju voli." U monografiji Hogar Strašni – Najbolje od mene možete pročitati gomilu stvari o autoru i istorijatu stripa koje vas možda nikada nisu stvarno zanimale, ali "devojka" u vidu debeljuškastog Vikinga je živa, zdrava i vesela, hvala na pitanju. I, najvažnije od svega, tu je gomila predivnih epizoda za koje ste mislili da ste ih davno zaboravili.



Dik Braun sa svojim junakom

Naša Helga će biti jako radosna. :trt:

Digi, prava stvar kao uostalom i sve do sada.

Hvala,hvala... A sada,Frijev omiljeni...



Mirko i Slavko je strip o dva dečaka, partizanska kurira, Mirku i Slavku, koji je izlazio u ediciji Nikad robom izdavačke kuće Dečje novine iz Gornjeg Milanovca. Glavni autor „Mirka i Slavka“ je bio crtač Desimir Žižović Buin, uz brojne saradnike. Po stripu je snimljen i istoimeni dugometražni film u režiji Branimira Torija Jankovića.

Jugoslovenska narodna armija optužila je dotadašnje stripove za „antipatriotizam“, te je preko svojih zvaničnih novina uputila javni poziv za strip koji će se baviti temama vezanim za narodnooslobodilačku borbu. Ubrzo nakon toga, u izdanju Dečjih novina, pojavio se strip Mirko i Slavko koji će kasnije biti nazvan „prvim komunističkim blokbasterom“. Strip o dečacima-partizanima koji se bore protiv „naivnih i glupih Nemaca“ ubrzo je dostigao tiraž od oko 200.000 primeraka, nakon čega su se pojavili i drugi stripovi koji su se bavili tematikom vezanom za događaje iz dalje ili bliže nacionalne istorije. Strip Mirko i Slavko bio je toliko popularan da izdavač nije mogao da nađe dovoljno crtača kako bi zadovoljio zahteve publike. Tvorac i glavni crtač stripa, Desimir Žižović Buin, sve je teže postizao da podmiri zahteve masovne produkcije pa mu u pomoć između ostalih priskaču i Žika Atanacković, Branko Plavšić i Nikola Mitrović Kokan. Prema Kokanovim rečima, pomoćni crtači radili su ogromnu većinu posla — pozadinu i sve sporedne likove, dok je Buin u kadrove docrtavao samo likove Mirka i Slavka. O ogromnoj popularnosti stripa svedoči i podatak da je to jedini strip na prostoru nekadašnje SFRJ po kome je snimljen film.



Popularnost stripa počela je da opada početkom '70-ih godina XX veka.

Kritičarka stripa Vera Šćepanović smatra da je jednostavnost i nepobedivost glavnih junaka ubrzo dovedena do apsurda. Ljudi su se privatno šalili kako su Mirko i Slavko sami pobili više Nemaca nego što ih je ikad prešlo jugoslovensku granicu, a čuveni dijalog „Mirko, pazi Metak!“, nakon čega se Mirko baca u zaklon i odgovara „Hvala, Slavko! Spasio si mi život!“, postao je opšte mesto u šalama na račun državnog socijalizma.



Smiljka Vasić, viši stručni saradnik Instituta za fonetiku i patologiju govora SANU, smatra da je strip „dobar pokušaj“, ali da je „šteta samo što se toj temi nije prišlo još studioznije, i likovno i tekstualno“.

Slikar i ilustrator Radomir Stević-Ras kaže da su Mirko i Slavko propuštena prilika da se stvori dobar domaći strip iz oblasti narodnooslobodilačke borbe: „'Mirko i Slavko' bi mogao da bude naš dobar strip, ali za to je potreban timski rad: scenarista, ilustratora, dramaturga. Jer, u stripu je sve važno: i crteži i slovo i srce, dijalog…“

Pod motom «Nove eksplozivne avanture» koji se isticao na naslovnici prvog broja davnog lipnja 1975. počinje Mister Noova avantura na kioscima. Ideju o strip junaku koji zarađuje za život vozeći mali zrakoplov po Amazoniji pala je na pamet Sergio Bonelliju 1970. prilikom puta u Mexico kad je na starom aerodromu u gradiću Palemqueu upoznao stanovitog Kapetena Vegu, mladog pilota. S kožnom jaknom i opasačem i pištoljem, prevozeći robu i putnike po Jukatanu sa «piperom», Mister No uživo! Sergio Bonelli je odmah bio očaran ovim neobičnim avanturistom i brilijantnom intuicijom od pravog, stvarnog lika je stvorio strip junaka. Uz male preinake, naravno. Premjestio je naime njegove avanture u Amazoniju, fascinatan kutak svijeta koji je kao turist osobno često posjećivao počevši od 1969. Od intuicije do intuicije, Bonelli je imao dobar nos pa je smjestio njegove avanture u početak pedesetih godina sad već prošlog stoljeća, doba kad je džungla još bila dosta neistražena i netaknuta, nastanjena plemenima koja još nisu imala kontakt sa «civiliziranim čovjekom». «Baš u pedesetim godinama» - ističe sam autor - « su braća Villas Bos kontaktirali plemena Xingu i pri kraju predesetih su plemena Yanoama posjetili prvi misionari. U tim je godinama sve bilo moguće, ratovi među plemenima, izgubljena ekspedicija, skrivene ruševine, izgubljeno blago, a moglo se doći jedino pješke ili avionom» .


Najava Mister Noa u ostalim Bonellijevim izdanjima početkom 1975.
"Donđovani?Zgubidan?Nasilnik? Da, on je sve to! Isto kao što je i bezobrazan, hrabar, surov, drzak, obijestan, tvrd, nemilosrdan, ali isto tako i velikodušan, veseo, vjeran, pošten, šaljivčina. Jednom rječju, on je Mister No!

Bonelli je počeo smišljati radnje pojedinih epizoda bez prevelikog uvjerenja, smatrajući da priče o takvom junaku neće previše zainteresirati čitatelje. Njegova je namjera ustvari bila pisanje miniserije od nekoliko brojeva, bez prevelikog napora, neka vrsta intermezza koja je npr. mogla završiti u Collani Rodeo, seriji koju je Daim Press tada sa uspjehom objavljivao. 1972. prve dvije epizode su već bile spremne, kao i ideja za treću, ali je Sergio odlučio ostaviti ih u ladici još neko vrijeme. Tek nakon dvije godine povjerio je scenarije dvojici svojih najvažnijih suradnika, Galliano Ferriju i Franku Donatelliju, dok je treća bila povjerena Francu Bignottiju. Donatelli, crtač prve epizode je imao zadatak da grafički osmisli lik Mister Noa. Prema specifičnim zahtjevima Sergia Bonellija Mister Noa je trebao biti «križanac između Jamesa Coburna i Stevea McQueena, tj. dovoljno tvrd i fizički sposoban pobijediti bilo kojeg protivnika, ali ne previše isforsiran da ne bi ispao nepobjedivi super heroj» (Popular press #2, 1985). Kad su epizode bile dovršene, Sergio je odlučio da ih objavi kao ljetnu miniseriju od 3 priče u 5 brojeva zaključno sa brojem 5 «La vendetta del gringo», kao što i govori najava na unutarnjoj naslovnici prvog broja, ali nakon što je pažljivo promislio, ono što je trebao biti prvi broj (danas znan kao «Amazonnia» - u nas objavljen kao «Užareni kotao» LMS 513) nacrtan od strane Donatellija izašao je na kisocima kao broj 2. Nolitta je smatrao interesantnijim, što se crteža tiče, otvaranje miniserije sa epizodom koju je crtao Ferri, koji je u to vrijeme postizao zavidan uspjeh i slavu crtajući Zagora. Njegov crtež, svakako inovativniji u odnosu na Donatellija, je bio izabran za naslovnice miniserije. I tako je Sergio preuredio priču napisanu za Ferrija kao debitantsku epizodu dodajući u zadnjem momentu famozni prolog u kojem djelatnik turističke agencije «Coen & Brother» predstavlja čitateljima glavnog lika serije (ime agencije, naglašeno u crtežu prve epizode, je službeno potvrdio Luigi Mignacco u epizodi 241). Priča nije bila autokonkluzivna (imala je 112 stranica i nakon dodatka je narasla na 119) i debitirala je na kioscima u lipnju 1975. godine sa početnim tiražom od 40.000 primjeraka.


Reklama na unutrašnjoj strani korice prvog broja

Uspjeh i dolazak Roberta Disa

Nakon 10 dana od izlaska na kioske, distributor je nazvao Bonellija da mu kaže da je prvi broj već rasprodan i da stižu brojni zahtjevi čitatelja za likom i prvom pričom. Bonelli je, u nevjerici, bio primoran prekinuti praznike u Sardegni da bi organizirao reprint prvog broja. Drugi broj je bio štampan u 70.000 primjeraka ali uspjeh je bio toliki da je već nakon par brojeva ta brojka porasla na 200.000 primjeraka, sa remitendom od samo 10%. Uzimajući u obzir neočekivani uspjeh, ideja o miniseriji je naravno odbačena i Mister No dobija svoju seriju, ali bez klasičnog side-kicka ili «spalle» i bez redakcije i tima autora. Bonelli je od početka smatrao priče o amazonskom pilotu kao osobnu zabavu, isključujući mogućnost o angažiranju za ovaj prijekt druge autore njegove izdavačke kuće. Sada je međutim morao složiti ekipu za novi serijal i postalo je neizbježno kreirati staff Mister Noa. Prvi crtač kojeg su kontaktirali je bio rimljanin Roberto Diso, koji je za Bonellija već bio nacrtao dvije epizode za već spomenuu seriju Rodeo, ali u to vrijeme još neobjavljene. Diso je počeo raditi na Mister Nou kad se serija već pojavila na kioscima a njegova prva epizoda «L'uomo della Guyana» (LMS 517 U čeljusti jaguara) je bila objavljena kao šesti broj. U nekoliko brojeva, Diso je renovirao lik Mister Noa stvarajući zanimljivu dihtomiju između Ferrijevog Mister Noa (sa jajastom glavom, crvenom maramom i kožnom pilotskom jaknom) i svog (izraženijih crta lica, crnom majicom i drugačijom frizurom i čudnim "dokoljenkama"), gdje je Ferrijeva interpretacija ustvari bila vjernija stvarnom izgledu pilota tadašnjice. Ipak, obojici je bio zajednički znak djeteline s četiri lista na desnoj nadlaktici. Početnički nedostatak gotovih epizoda što se crteža tiče je uspješno prebrođen uz velik napor Franca Donatellija koji je nacrtao još dvije epizode te pogotovo uz izuzetno brzog Bignottija koji je nacrtao velik broj epizoda u prve dvije godine. Scenarije je Bonelli u početku radio sam, ali je za neke priče koristio pomoć nekih kolega iz redakcije, kao npr. mladih Andree Mantellija (MN 20-22) i Giancarla Cabellija (za kojeg nažalost nemamo točnih podataka). Zauzet istovremeno sa Zagorom i Texom, a da i ne govorimo o službenim dužnostima vezanim za vođenje izdavačkje kuće, Bonelli je brzo shvatio da mu treba nekoliko scenarista. Prvi autori koji su dobili stalni posao na Mister Nou bili su Ennio Missaglia i Alfredo Castelli (mada inicijalno nisu bili potpisani u samim stripovima!). Dvojac se ubacio uz Nolittu bez nekih većih poteškoća, pogotovo Castelli koji je poslije trauma sa Zagorom izgleda pronašao u liku Mister Noa sebi blizak i inspirativan materijal, upravo suprotno od onoga što je pružio u avanturama Duha sa sjekirom.

Prvi broj Mister Noa!

Osamdesete i dolazak novih scenarista

Radi se o klasičnom peridou i danima sreće za Mister Noa, periodu koji je lansirao Mister Noa među klasične talijanske junake, periodu koji je počeo početkom 80-tih u kojima je Bonelli posvećivao veliku pažnju scenarijima koje su pisali njegovi suradnici. Ali, kako se dogodilo i sa Zagorom, Bonelli je bio prezauzet sa svojim obavezama izdavača i osudio je svoj alter-ego Guida Nollitu na dugi black out period. Ustvari, moguće je napraviti paralelu u događajima oko te dvije serije. Nolitta je napustio Zagora u rujnu 1980 (Zagor #182) i Mister Noa skoro godinu poslije (Mister No #78, listopad 1981). Samo je kraj drugačiji. Nolitta više nije pisao za Zagora, dok se nakon dvije i po godine, u srpnju 1984, vraća u Manaus sa epizodom «La ferrovia dei dannati» MN 110-113 (LMS 817-819 Pruga prokletih). Odsutnost Nolitte iz serije (uz onu Castellija i Missaglie) je pokrivena debitiranjem dvojice novih scenarista, danas uvaženih i priznatih u Bonelli svijetu, Teksov pisac Claudio Nizzi (koji je ipak napisao samo dvije priče 77-79 i 80-84) i Dylan Dogov kreator Tiziano Scalvi, tada već Zagorov scenarist, koji je u 6 godina napisao 6 avantura, među kojim i slavljenički broj 100 u boji koji je u vrijeme izlaska bio pripisivan Nolitti. U fazi koju su uređivali isključivo suradnici, bez utjecaja Nolitte, dogodio se lagani napredak u razvoju lika, Amazonija je polako pala u drugi plan kod novih autora koji su s vremena na vrijeme smještali svoje epizode u potpuno drugačije ambijente, vjerojatno zbog slabog poznavanja «zelenog pakla», stvarnog ambijenta kojeg autori nisu uspjeli doživjeti sa potrebnom maštom i inventivnošćću.

Slavljenički broj 100 dvojca Sclavi/Diso!

Svakako, bilo je jasno da seriju, koja je i dalje zadržala odličnu prodaju ipak ne dostizavši više najveće brojke iz prethodnih godina (1985. poslije krize koja je pogodila stripove početkom 80-tih MN se prodavao u 80/90.000 primjeraka), Nolitta može voditi jedino s pola angažmana. Dakle, i dalje je imperativ bio proširenje scenarističke ekipe, pogotovo zbog vjerojantog odlaska Castellija i Sclavija na svoje projekte (Martin Mystere te Trapper Kerry i poslije Dylan Dog), što se poslije zaista i dogodilo. Među novim scenaristima debitirali su Alberto Ongaro sa epizodom «Sveta šuma» (MN #133, lipanj 1986) i pogotovo Luigi Mignacco, koji je i dan danas glavni autor serije. Debitantska Mignaccova priča je ustvari bila jasna naznaka da je taj audor bio predodređen da zamijeni Nolittu na kormilu serijala. Sa «Vjetrom rata» (MN 145-148 – lipanj-rujan 1987, LMS 888-892) Mignacco je napisao priču koju je samo Nolitta mogao (i trebao) napisati, otkrivajući nam nakon 12 godina tajnu Mister Noovog nadimka. Što se crtačke strane tiče, serija je bila u rukama Roberta Disoa, već od broja 116. on je posto crtač naslovnica zamijenivši tako Galliena Ferrija, a od 1986. Diso je počeo crtati i naslovnice za specijalne brojeve Mister Noa. Cijelo ovo vrijeme Mister No se ističe kao početna luka mnogih novih crtača, debutanata ili ne. Među njima se sjećamo mladog Crivella, braću Di Vitto, veterana Muzzija, Angelo Riccia, Civitellia sa svojom neporedivom čistom linijom, Montoria, Maraffu… Ovaj vrtuljak crtačkih pera, s crtačima koji su nacrtali samo jedan ili tek nekoliko brojeva pa se poslije prebacili na nove, prestižnije serije, pospješivao je kod čitatelja dosadan osjećaj grafičke nestabilnosti koja je prema našem mišljenju dosta naštetila seriji. Travanj 1989. - Put u Afriku

«Što kažete da u budućnosti smjestimo Mister Noa u jednu miniseriju afričkih avantura»?Ovo je bio pristup s kojim se Bonelli obratio publici u prvoj rubrici «Mister Noova pošta» promoviranoj u broju 145. u lipnju 1987. Sergio je podgrijavao ovu inicijativu ne toliko zbog uredničke procjene sa zadatkom da ponovi sjajan početni uspjeh serije (krajem 80-tih prodaja je i dalje bila zadovoljavajuća) koliko za zadovoljavanje njegove neizlječive «žudnje za Afrikom», osjećajem koji je on kao svjetski putnik osjećao zadnjih nekoliko godina poslije svojih brojnih posjeta na Crni kontinent. Na ovo pitanje stiže odgovor brojnih čitatelja koji je, iznenađujući i samog Bonellija, bio «DA!» pun entuzijazma. Naravno, sa uvjetom da se poslije afričkih praznika Mister No vrati u svoj vrući i kišni Manaus. Ideja o prebacivanju u Afriku je bila stara nekoliko godina, Bonelli sam ju je bio naglasio u intervjuu fanzinu Popular Press u lipnju 1985. Afrički period je prethodila intenzivna i pažljiva pripremna faza koja je trajala dvije godine u koju su elaborirane i izabrane teme koje je trebalo obraditi i definiran put koji je MN trebao preći po Africi. Pod Sergiovom režijom pripremljeno je 11 priča podijeljenih u 20 epizoda. Bonelli je, usprkos početnoj ideji da sam napiše sve avanture, realiziram sam svega 4 epizode, među kojima i neke od najsugestivnijh u ovoj afričkoj miniseriji kao «Sulle piste del Sahara» MN 188-191 (LMS 965-967 Tuarezi) posvećena fascinantnih Tuarezima ili «I ribelli» MN 180-184 (LMS 949-953 Mau Mau) smještena među ponosna plemena Kikuyu u Keniji. Bonelli je napiso još i «Africa», broj kojim je započeo Mister Noov put u Afriku. Ostale epizode je napisao Ongaro, Mignacco (autor između ostalih i priče «Il tesoro dell'Africa Korps» MN 193-196 (LMS 977-979 Blago Afričkog korpusa), melankolično završno poglavlje afričke minisage) i uskrsli Castelli koji je sa epizodom «Khartoum» MN 184-187 (LMS 957-960 Kartum) povezao Mister Noa sa narativnim univerzumom Detektiva nemogućeg, Martina Mysterea.

Mister Noov put po Africi !

Afrički period je ispao jedan od najljepših i najintezivnijih u cijeloj seriji i vraća seriju u stanje iz klasičnog perioda, zahvaljujući sjajnim afričkim krajobrazima a pogotovo svježinom i neposrednočću priča kojima nije naškodila duga i isrpljujuća faza «trudnoće». Poslije afričkog ciklusa Bonelli je napisao jos samo «L'isole dei forzati» MN 197-198 (LMS 983-985 Kažnjenička kolonija)i jubilarni broj 200 «I sette del Santa Cruz» plus dva specijalna broja, 7 i 8, od kojih je ovaj zadnju poznati team up sa Martin Mystereom koji je pao na um Alfredu Castelliju ali koji je Nolitta napisao. 1992. dakle, bez nekih posebnih priopćenja i buke kreator Mister Noa definitivno napušta seriju. Njegove ime se pojavljuje u kreditima još koju godinu poslije u epizodi "Il matador" (MN 228, svibanj 1994.) , priči koju je započeo prije 10 godina, ali koja je završena od strane Mignacca objavljena tek tada. Mignaccov period

Prelazak dvjestotog broja predstavlja važna etapu za jedan strip serijal, govoreći brojkama, to znači da je o(p)stao na kioscima bar 16 i po godina. Broj 200 u ovom slučaju predstavlja zadnju epizodu koji je do danas napisao Nolitta i prelazak «ovlasti» sa tvorca Mister Noa, Nolitte, na svog nasljednika Luigi Mignaccoa. Sa brojem 201 mladi Luigi Mignacco postaje po svemu glavni scenarist serije. Nastaviti poslije Nolitte, to znaju i svi Zagorovi scenaristi, nije lagan zadatak. Pisanje za Mister Noa je vjerojatno još i teže pošto je lik snažno vezan za svog kreatora po osjećajima, raspoloženju i ljudskim osobinama, više nego što je to bio Zagor. Jerry Drake, ako ništa drugo, živi u realnom ambijentu koji je Bonelli u svojim brojnim putovanjima naučio poznavati i prenositi atmosferu tih mjesta u svoje scenarije. Mignacco si je natovario na leđa teret Nolittinog nasljednika što se pojednostavljeno može složiti u nekoliko fundamentalnih točaka: serija i lik već snažno karakteriziran, prtljaga od skoro 100 priča većinom smještenih u Amazoniji i na kraju čvrstu grupu čitatelja koja je dozvoljavala serijalu još uvijek nezanemariv uspjeh. U narednih godinu i pol Mignacco je napisao sve priče Mister Noa, zaista nemali trud. Njegov napor da ne izda narativne osnove serije je očit, pogotovo u načinu razvijanja scenarija, u preciznoj etničko povijesnoj dokumentaciji, u običaju da konstruira biografije Mister Noa i Esse Essea, u pokušaju da renovira scenografiju i avanture našeg junaka. Očito, stari fanovi su uočili razliku između njegovog i Nolittinog junaka, koji je uvijek bio upleten u avanture sa romantičnim predznakom iz kojih je izbijala na površinu njegova antikonformistična crta, često osuđena na propast. Mignacco je pažljivo razvodnio i ublažio ovu osobitost. Ipak, činjenica je da serija nakon broja 200 ulazi u krizu. To možda ne ovisi toliko o odgovornosti mladog pisca iz Genove, kao ni ostalih autora pristiglih u međuvremenu (Maurizio Colombo, Marco Del Freo, Luca Trugenberger) koji su obavili svoj posao sa nesumnjivom profesionalnošću. Povratak u Amazoniju poslije uspješnog afričkog izleta je vjerojatno kod čitatelja probudio deja vu osjećaj i Mister No, koji je u sedamdesetima dočekan kao posebno inovativan urednički i izdavački poduhvat, je izgleda početkom devedesetih nepovratno ostario,a s njim i poprište njegovih avantura, amazonska šuma koja se kao nikad do tada pokazala jako uskom za nove scenariste. Novi kurs: Mister No ide u New York

Došavši na prag 20 godina života na kisocima, serija o amazonskom pilotu je pokazivala već očiti pad. Priče smještene u Amazoniji izgleda više nisu uspijevale privući pažnju velikog dijela čitatelja kod kojih su tek koju godinu prije imale veliki uspjeh, a s druge strane nije uspjela zaintrigirati niti privući nove čitatelje. Naš antijunak je umoran, kao što i njegove avanture izgledaju. Podaci o prodaji (nikad službeno potvrđeni) pali su ispod 50.000 primjeraka, opasan nivo za bilo koju od Bonellijevih serija. Iako se ne govori o zatvaranju, ostaje evidentna briga za budućnost jedne od najstarijih serija SBE izdavačke kuće.U listopadu 1995 ugašena je i serija reprinata Tutto Mister No, zaključno sa brojem 77, zbog krrničnog nedostatka čitatelja. Bila je to teška odluka, ali neizbježna, kao što to objašnjava sam Bonelli u pismu čitateljima na 2. stranici zadnjeg broja. Opažanje ovakvog izdavačkog konteksta je osnova da bi shvatili zašto je Mister No bio podvrgnut kompletnom restylingu, grafičkom i narativnom, koji se nikad prije nije dogodio jednom od Bonellijevih likova.Michele Masiero, urednik serije, u jednom od intervjua u to vrijeme fokusirao se na taj specifičan period živote serije:«Serijal koji izlazi mjesec za mjesecom nakon nekog vremena riskira da se ponavlja do beskraja; potreba da se izadje van uobičajnih okvira i uobičajne rutine lika he način da se povećaju mogućnosti lika koje su možda bile limitirane u ambijenut amazonske prašume.» (Flex #11, listopad 1995.)



Sa uredničkm operacijom po svemu sličnoj onima koje su se događale superherojima sa druge strane oceana 241. broj Mister Noa, «Vento rosso» (Crveni vjetar) izašao u lipnju 1995. slaveći dvadesetogodišnjicu našeg junaka označava početak nove, revolucionarne sage o Nolittinom junaku, sa jasnim ciljem povećanja interesa publike za junaka i pogotovo za povećanje prodaje. Zamišljen od kvinteta Colomba, Dal Frea, Marzoratija, Masiera i Mignaccoa, novi kurs se nametnuo već od grafičkog izgleda naslovnice: stari, očaravajući logo Luigija Corteggija zamijenjen je novim, možda modernijim , ali u isto vrijeme i hladnijim i oštrijim, smještenim u centru obojene «trake» na vrhu , dok je rukom pisane naslove zamijenio hladni kompjuterski naslov pri dnu, anoniman i bez «duše». Mijenja se i uvodna splash page na trećoj stranici, i na naslovnice se pojavljuje natpis «Nove eksplozivne avanture» - očita referenca na prvi broj – koji obavještava čitatelja o novostima u serijalu.Napisan od Mignacca, prvi broj «novog» Mister Noa predstavlja Mister Nooa primoranog na bijeg iz Manausa da bi izbjegao osvetu moćne japanske organizacije «Legije neživih» koji žele njegovu glavu jer je on u operaciji koje se ni Greenpeace ne bi posramio uništio njihove financijske interese u Amazoniji uništavajući njihovo kemijsko postrojenje koje je prijetilo onečišćenjem cijele regije. Bijeg iz Manausa nije bezbolan i za njim ostaje dugačka pista leševa, među kojima i Augustino, njegov vjeran mehaničar, i ruševina, kao što su njegova kuća, Paulo Adolfov bar i njegov Piper! U brojevima koji slijede, ono što je trebala biti obična osveta pretvara se u osobni sukob dvojice ljudi. Šef japanaca, samuraj Ishikawa ima sa Mister Noom neizmiren račun iz drugog svj. rata kad ga je tijekom jedne akcije Mister No porazio i zarobio, spriječivši ga pritom da izvrši harakiri prema njihovom kodeksu časti. Promjenom scenografije i događaja događa se «istinska revolucija u naraciji samih priča koja je postala nervoznija, filmskija» - precizira Masiero – «Htjeli smo unutar cijele sage realizirati pojedinačne epizode koje su se mogle čitati odvojeno i tako gotovo da nestaju didaskalije. Čitatelj treba imati u rukama strip sa pričom koja završava u tom broju, ali koja je svakako samo dio cijele slike, tj. velike sage». Osnovna radnja, zašećerena pojedinim ubacivanjima CIA agentima i američkim mafijašima, se svodi na opisivanje pojedinačnih etapa približavanja Mister Noa New Yorku, gradu simbolu njegove prošlosti, ali i sjedištu japanske organizacije «Neživih». Prema nekima, prvi dio sage se oslanja na radnju poznatog TV serijala «Bjegunac» u kojem protagonist, Richard Kimbol, nepravedno optužen za ubojstvo živi stalno u bijegu mijenjajući nekoliko puta svoj identitet, što je više-manje ono što se dogadja i našem Jerry Drakeu nakon što napusti Manaus. U originalnom projektu bilo je zamišljeno da novi kurs potraje još jako dugo. Autori su ustvari imali u programu druge avanture i nove obrate u sagi, odgađajući tako povratak Mister Noa u Amazoniju bar još godinu i pol nego što se to zaista dogodilo. Nakon prvog, «on the road», dijela koji je trajao 18 brojeva, Mister No se obračunava sa Legijom Neživih i doživljava niz urbanih avantura u Velikoj Jabuci. Ali nakon sve skupa tridesetak epizoda tzv. novi ciklus je brutalno prekinut i Mister No se vratio u svoje prirodno stanište, Manaus (MN 273 Ritorno a Manaus). Odluka je već neko vrijeme bila u zraku, između ostalog Sergio Bonelli nikad nije pokazao preveliku naklonost prema novim avanturama svog heroja tako da su neke newyorkške priče koje su već bile gotove objavljene dvije godine poslije (98/99) u dva Maxi broja (s fantastičnim Maxijem #2 "C'era una volta a New York" op.pr.). Kontravezni «novi kurs» ,bez obzira na trud i profesionalnost autora što su kreirali nekoliko zanimljivih priča kvalitetno urađenih, ipak nije postigla svoj osnovni cilj – obnavljanje lika i serijala. Početna znatiželja koja prati svaku izdavačku inicijativu je brzo nestala, zbog nekih neodgovarujećih narativnih izbora, i poslije laganog početnog porasta prodaje, erozija čitatelja se nastavila i dalje. Saga dakle nije uspjela katalizirati novu publiku štoviše, samo je povećala zabrinutost starih čitatelja. Koji su motivi ovog neuspjeha?Dozvoljavamo si obavezu da pokušamo odgovoriti na ovo pitanje. Ako je istina da je aktualnost lika i povijesnog razdoblja u kojem su smještene njegove avanture pozajmljena pri kreiranju interesantnih «neamazonskih» priča; Nolittin lik je rođen sa snažnom «amazonskom» crtom koja je optimalno sredstvo za maksimalno izražavanje njegovih specifičnosti kao karaktera, njegove životne radosti, sentimentalizma, hvalisavosti i silovite vitalnosti. Geneza novih priča u ambijentu potpuno različitom preko modificiranih narativnih smjernica ima kao rezultat prilično delikatnu i riskantnu posljedicu, kao što se desilo u ovom slučaju, a to je promjena naravi lika.Prema našem mišljenju postoje 4 slabe točke novog kursa:

• sa izuzetkom Mignaccoa, ostali autori su karakterizirali lik Mister Noa na prilično nepravilan način a neki, npr. Del Freo, su ga gotovo izobličili i nagrdili. Nolittin nekonvencionalan i veseo junak je potpuno nestao u ovim pričama, prepuštajući mjesto melankoličnoj figuri u konstantnoj depresiji, namrgođenoj i uvijek žrtvom alkoholnih para kojih se nije uspio riješiti niti za vrijeme svojih newyorkških avantura, ostavljajući u nama jaki «saudade» za starim Mister Noom iz Manausa.
  
• «Plot» tj. glavna radnja osnovne sage (241-259) nije nam se dojmio posebno originalnim i privlačnim, okrutna bitka protiv «Legije neživih» se pokazala kao neprirodna u oviru cijele serije, otežana dugačkom listom nepotrebnih leševa i poluludih likova. Zatim ideja da se ta bitka produži na skoro dvije godine ubacivanjem serije samostalinih priča (ustvari poluuspjelih) jer bila polupromašaj. A pogotovo odgađanje epiloga tako dugo, trebalo je pružiti više ritma u naraciji i završiti priču što prije. Između ostalog, «on the road» period Mister No nije bio tako oduševljavajući da bi opravdao njegovo održavanje na životu, nedostajale su opširne epizode podijeljene u nekoliko svezaka koje su u prošlosti davale uspjeh; zatim newyorški period (260-272), pun oštrih i sumračnih tonova također nije u duhu sa amazonskim backgroundom Mister Noa; naracija često spora i teška se oslanjala samo na atmosferu Velike Jabuke, zaborvaljajući na avanture, svježinu i dinamičnost klasičnih avantura, a da ni ne govorimo o potpunom zanemarivanju ženskih likova i humorističkih elemenata.
  
• U pričama novo kursa Mister No je prečesto bio sekundarni lik, gotovo iz drugog plana, «upadajući» u zaplet vrlo malo, vjerojatno na osnovu loše ili iskrivljene karakterizacije.
  
• Kako smo već naglasili u točci 1 za Mister Noa, i ostali protagonisti sage su ispali stereotipni, pretjerano ekstremizirani, super-zli psihopati puni okruntosti koja je sama sebi razlog. Tako je nestala još jedna osnovna karakteristika Nolittine naracije, prisutnost vjerojatnih, neodlučnih likova, bez manihejskih naglašavanja.
  

Mister No u Americi - etape na putu!!!

Mister Noova budućnost?

Povratak u Amazoniju koji se zbio u broju 273 vraćajući našeg junaka u svoj prirodan ambijent očito ne garantira revitalizaciju serijala. Ekipa autora odgovornih za newyoršku sagu je i dalje ostala na kormilu serijala, sa izuzetkom Del Freoa, koji je napustio seriju o ovom periodu, i Colomba koji se posvetio svom junaku, Damypru. Ova nova faza se nastavlja na prethodnu, dakle, bez nekih posebnih novosti i specifičnosti ako se izuzme smanjenje introspektivnih i zamišljenih «tonova» samih priča. Izgleda gotovo nemogućim vratiti se Nolittinom Mister Nou iz zlatnog doba, toliko je drugačiji senzibilitet i tehnika pisanja scenarija novih autora (pogotovo Marzoratija) i toliko daleko izgleda taj specifičan povijesno-stripovski kontekst. Nolittin lik je intenzivno živio, dok ga novi autori autori mogu samo reinterpretirati, na negodovanje neizliječivih nostalgičara. Trenutna faza u kojoj se Mister No nalazi i dalje ostaje neizvjesna. Priče u nekoliko zadnjih godina ciljaju najviše na različitost tema koje obrađuju (od onih uobičajnih ekoloških se sve češće prelazi na političko-socijalne) i na konstantnoj potrazi na novim pogledima u opisivanju zelenog kontinenta. Neki događaji su bez sumnje interesantni i pokazuju također gotovo bezgrešnu dokumentaciju, ali ono što nedostaje je sposobnost da se emotivno ukljući čitatelja u avanture glavnog junaka. Prije nekoliko godina Giuseppe Pollicelli, kritičar i zaljubljenik u Mister Noa je podcrtao u svom članku u «Dime Pressu» (#12, veljača 1996) da je Mister No u odnosu na druge Bonellijeve junake (Tex i zagor npr.) bio heroj «sui generis», tako realističan da je već postao neadekvatan vremenima u kojima živimo: «on je čovjek koji pripada jednoj drugoj epohi, i njegov način življenja i razmišljanja su produkt te epohe», epohe koja prema samom Pollicelliju «... još mogla vjerovati u avanturu i u utopiju», simbolima koji su izgubili na značenju u aktualnom vremenu te je zato teško približiti čitatelje. Odatle nada o katarzičnoj smrti serijala, gotovo činu milosrđa prema veličini koja to više nije. Teško je ne slagati se sa ovim mišljenjem. Ipak, pažljiva analiza aktualnog Mister Noa zahtijeva malo razmatranja. Ono što se prvo javlja u pričama je nedostatak duha našeg junaka, koji izgleda poput potrošenog klišea koji se ponavlja, za razliku od zadivljujućeg lika od prije nekoliko godina. Svako ponovo udaranje temelja serijalu zahtijeva vraćanje vitalnosti glavnom junaku. Potpuno je beskorisno kreirati zanimljive zaplete, ad hoc smišljene, ako na kraju glavni protagonist ostaje blijeda kopija samog sebe. Ponovno otkrivanje glavnog lika postaje neophodno pogotovo u amazonskim pričama gdje čitatelj ima osjećaj da je već sve ispričano. Nije dovoljne dakle svako malo ponavljati «Puxa Vida!» ili zapjevati «O when the saints go marchin' in!» da bismo se uvjerili da smo još uvijek u prisustvu Mister Noa, njegov jezik i njegova ironija ne smiju prijeći u drugi plan tijekom stvaranja priča. Osim toga ne bi bilo loše povjeriti vodstvo serijala novim autorima, jer pisanje za istog junaka tijekom velikog razdoblja može postati rutina koja poslije može ugasiti početnu svježinu i entuzijazam. Isto, očito, vrijedi i za crtače koji moraju osjetiti emocije onoga koji je napisao tekst. Serija je nedavno proslavila 300-ti broj uobičajnom epizodom u boji i približava se 28-oj godini života, nevjerojatno dostignuću za seriju koja je trebala trajati 5 brojeva, tj. samo jedno ljeto. Da bi raspršila sumnje glede budućnosti serijala izdavačka kuća je pokrenula još jedan proces oživljavanja, pa je tako nedavno naš Jerry preselio u Indokinu. Kontekst je bez sumnje interesantan, tko zna da li će on predstavljati početak teškog i mučnog uspona! Sretno Mister No!!!

Snoopy



~Charlie Brown, Lucy, Snoopy, Linus i ostali čine nezaboravnu družinu koja je obilježila djetinjstvo generacija čitatelja širom svijeta.~

Malo mjesto St.Paul u Minnesoti nije moglo zamisliti kakvu osobu će dobiti 22.11.1922. godine. Tog dana je rođen Charles Schulz, jedan od najpoznatijih svjetskih strip crtača, koji već dva dana poslije rođenja dobiva nadimak Sparky – prema tadašnjem popularnom strip junaku iz dnevnih novina. Većinu svog života je proveo u malom mjestu Santa Rosa u sjevernoj Californiji. Zanimljivo je to da je njegova adresa bila «državna» tajna, te da je nitko osim uže rodbine i suradnika nije znao, a njegovi obožavatelji, na čija je pisma on uvijek odgovarao, su mu slali pisma na adresu: Charles Schulz, Number One Snoopy Place, Santa Rosa, California 95403, USA. 22.6.1947. godine u mjesnom listu St. Paul Pioneer Press, u dijelu novina posvećenom ženama, izlazi njegov prvi rad Li'l folks – priča o troje djece: djevojčici Patty, dječaku Charliu Brownu, dječaku koji je obožavao Beethovena, te o psu koji je sličio na Snoopyja. Krajem 1949, Schultz traži od izdavača da dobije dnevnu rubriku, te povišicu, što izdavač odbije, a Schultz je prisiljen dati ostavku. Njegov zadnji rad u tom listu je objavljen 22.01.1950. godine. Osim u St. Paul Pioneer Press-u autor je anonimno objavio 17 tabla stripa u Saturday Evening Post-u. Peanutsi su se prvi put pojavili 2.10.1950. u sedam novina: The Washington Post, The Chicago Tribune, The Minneapolis Star/Tribune, The Allentown Call-Chronicle, The Bethlehem Globe-Times, The Denver Post, te u Seattle Times-u. Do siječnja 1952 godine izlazio je radnim danom (od ponedjeljka do subote), a tada je dobio i nedjeljnu rubriku. U to vrijeme većina izdavača se odnosila «okrutno» prema stripu: objavljivali su strip table vertikalno, te su ih sužavali radi prostora. Autor je rekao da je u tome stripu isprva želio ujediniti dječji i teen humor, ali se zatim odlučio samo za dječji humor. Kada je strip trebao početi izlaziti kontinuirano postavilo se pitanje naslova. Schultz je želio zadržati naziv Li'l Folks, ali je to bilo presličino naslovu stripa Little Folks koji je tada izlazio u drugim novinama. Dobio je od izdavača deset naziva koja su bila u konkurenciji i on je izabrao ovaj. <blockquote>"It was the worst title ever thought up for a comic strip"</blockquote>U početku je dobivao zbunjujuća pisma u vezi naziva stripa, ali je sva zbunjenost uskoro nestala. U prvom izdanju stripa su se pojavila tri lika – Charlie Brown, Patty i Shermy. Snoopy se pojavio dva dana kasnije 4.10.1950., a otada je gotovo nemoguće odrediti točan datum pojavljivanja pojedinih likova. Tako se pretpostavlja da je prvi datum pojavljivanja Lucy 3.3.1952. Nabrojati ćemo samo neke od ostalih likova koji su se pojavljivali u Peanutsima, skupa sa datumima prvog objvljivanja: Schroeder (30.5.1951.), Linus 19.9.1952 (imenovan tek 22.9.1952.), Pig-Pen (13.7.1954.), Charlotte Braun (30.11.1954.), Peppermint Patty (20.3.1967.), Woodstock 4.4.1967. (imenovana 22.6.1970.)
Likova naravno ima još puno, puno više. Neki od ovih likova se iz raznoraznih razloga više ne pojavljuju ili se tek povremeno pojavljuju, a neki su se pojavili tek jednom ili dva-tri puta. Najvažniji likovi naravno zaslužuju da se o njima kaže i nešto više:
CHARLIE BROWN – vječni gubitnik. Ili ne – oni samo misle da je gubitnik. Dječak na čijoj proslavi uvijek kiši, dječak koji nikada nije pobijedio u baseball utakmici i dječak koji nikad neće osvojiti srce male crvenokose djevojčice. Mnogi obožavatelji Peanutsa su se pitali je li Charlie Brown ćelav. U jednom pismu autor je napisao: "I don't think of it as not having hair. I think of it asbeing hair that is so blond that...it's not seen very clearly, that's all." Pognute glave, sa rukama u džepovima u pratnji Snoopyja, vječno zamišljen. Takav Charlie Brown nas već godinama očarava. Baš takav – pobjednik Charlie Brown.
SNOOPY – inteligentni pas, vjerojatno najpametniji lik serijala o Peanutsima koji nikada nije progovorio nijednu riječ (zato jer je to ljudska mana). U mnogim razmišljanjima (naravno, u oblačićima ), dok sjedi na krovu svoje kućice ovaj pas bilježi mnoge eseje i razmišljanja koja samo njemu mogu pasti na pamet. Snoopyjeva najveća želja je, naravno, pobijediti svoga zamišljenoga Crvenog Baruna. «Uhvatit ću te jednog dana, Crveni Barune» - čuje se sa krova njegove kućice u četiri sata ujutro dok mu se Barun smije gledajući ga s neba, a Charlie Brown se diže i u pidžami ga pita: «Kako ćemo ovo objasniti susjedima.» Naravno, Snoopy ima svog vjernog pratioca - Woodstocka, a i vođa je skauta Woodstockove družine.
WOODSTOCK – tako velika uloga za tako malu pticu. Veliki Snoopyjev pratilac, te njegov vjerni i povjerljivi prijatelj. Pošto je malen, a i ptica, on je šetajuća bomba koja se sprema eksplodirati (naravno u prenesenom značenju). Postaje, pošto je ptica, uznemiren za Dan Zahvalnosti. On je i jedan od slavnih Snoopyjevih skauta.
LINUS – punim imenom Linus van Pelt – intelektualac skupine. Očaran je vlastitom sigurnosnom dekicom i nikada se ne odvaja od nje. Cucajući svoj palac, on često izgovara prave filozofske misli, te lagano nalazi rješenja za najzamršenije probleme. «Uznemiravan» od svoje sestre Lucy on paradoksalno, unatoč godinama, gleda na svijet svojim očima. Shvaćajući bit Božića, on ne vjeruje u djeda Božićnjaka, ali zato dječačkom maštom vjeruje u Veliku Tikvu koja za Noć vještica djeci donosi darove. U jednoj već legendarnoj epizodi on i Charlie Brown se svađaju oko Božića i Noći vještica. Iznerviran uvjerljivošću Linusa, Charlie Brown mu odgovara da neće ulaziti u teološke rasprave.

MARCIE I PEPPERMINT PATTY - ova dva lika idu ili skupa ili nikako. Otkada su se upoznale u ljetnom kampu nerazdvojne su prijateljice. Usprkos tome što su sušta suprotnost ne bi mogle jedna bez druge (jedna je tipična štreberica, a druga baseball igračica koja zanemaruje školu). U ovom slučaju Schultz upotrebljava klišeiziranu ideju prijateljstva u suprotnosti koju je u obliku ova dva lika usavršio bolje nego ijedan drugi strip majstor kroz mnoštvo malih epizoda u kojoj ove dvije junakinje upotpunjuju jedna drugu. Marcie zove Patty «Sir» čime ismijava njezine mane. Usprkos tome uvijek je spremna, kao i svaka prava prijateljica, pomoći Patty u školi ili u domaćoj zadaći. U sljedeća dva kratka stripa možemo saznati svu filozofiju prijateljstva Marcie i Patty.

LUCY - ovaj se lik u Peanutsima može opisati na samo jedan način – nevjerojatno gunđalo. Lucy je prikazana kao totalna suprotnost njezina brata Linusa. Iako nije tako pametna kakvom se nastoji prikazati, stalno dijeli savjete ostalim likovima. Jedina slaba točka joj je Schroeder, dječak koji obožava Beethovena. Također je zanimljivo kako se u Peanutsima svakoga 5.8 pojavljivao lik Schultzove kćerke Amy ("...Well, maybe not EVERY August 5...but quite a few!..." – rekao bi Schultz). Pozdrav se nije pojavio u stripu 1999., 1998, 1997, 1996, 1995, 1991, 1986, 1984, 1979, 1973, 1968, 1965, te 1958. godine. Postoje mnoge priče o ovim datumima, te su se na mnoge načine tumačili naslovi epizoda ovih godina, ali nikada nećemo znati što je autor imao na pameti.
Charles Schultz je nacrtao apsolutno sve epizode i table Peanutsa i oporučno je odlučio da nakon njegove smrti nitko ne može nastaviti crtati Peanutse, te je tako sam sebe poslao u besmrtnu strip-povijest, te gotovo u strip svijetu divinizirao Snoopyja i ostale junake. Objavio je ukupno svijetu ostavio 17, 897 stripova, od toga 15, 391 dnevnih strip-kaiševa, te 2, 506 nedjeljnih stripova. Osim stripa njegovi će junaci ostati zapamćeni po velikom broju knjiga, albuma, te svih ostalih medija koji se zauvijek sjećaju Snoopyja i ekipe. Sjećam se da sam kao dječak gledao na televiziji crtani film o Charlie Brownu, te sam se odmah zaljubio u Snoopyja, Linusa i njegovu dekicu, Lucy, Sally i ostale likove te sam ih dugo imao u sjećanju. Zato mi je bilo posebno drago kada sam na kiosku ugledao Snoopy magazin kojega izdaje zagrebački Strip-Agent, koji će ga nadam se još dugo i uspješno izdavati. Nažalost, to se nije obistinilo, ali zato nam uvijek ostaje prekrasno američko Fantagraphics izdanje koje donosi kronološki objavljene sve epizode Peanutsa! 12.2.1999 Santa Rosa i svijet izgubili su velikog strip-majstora te velikog čovjeka koji je svijetu dao Peanutse. Toga dana većina strip crtača, ali i poklonika stripa je odalo počast velikom majstoru. Schultzovo besmrtno djelo, koje je ostavilo dubok trag u povijesti stripa i dječje umjetnosti i dalje osvaja stare i mlade čitatelje diljem svijeta nikad nećemo i ne smijemo zaboraviti. In Memoriam: C.Schultz (1922.-1999.)

Štrumpfovi

Došlo je vrijeme da odštrumpfujemo do sela Štrumpfova i na ovom sajtu predstavimo male plave stvorove. Štrumpfovi su se prvi put pojavili u jednoj od epizoda o avanturama Johana i Pirluita, pod naslovom "Flauta sa šest rupa" (fr. La flute a` six trous). Zatim se ta ista epizoda pojavila 1958. godine u časopisu Spirou pod promijenjenim nazivom, "Flauta šest Štrumpfova" (fr. La flute a` six schtroumpfs). U tom prvom pojavljivanju Štrumpfovi su nešto drugačiji prikazani, imaju više šiljaste kape, a i selo je drugačije nacrtano, kućice su same pečurke, a ne kućice u obliku pečuraka. Tako je bilo i u sljedećem pojavljivanju, ali već u trećem nastupu u priči "Ukleta zemlja" (fr. Le pays maudit) Peyo crtački formira izgled likova koji će manje-više zadržati ido kraja. Ponovo će se pojaviti tri puta u avanturama Johana i Pirluita prije nego što su dobili svoj sopstveni mini-strip u Spirou 1959. Izašla je i Štrumpfova pjesma koju je napisao Vader Abraham i koja je postala veliki hit u Belgiji i Holandiji. Od tog trenutka, Štrumpfovi počinju da se sve više uobličavaju i svaki od njih dobija svoj lični karakter tako da ih je bilo sve lakše razlikovati.



Tko su Štrumpfovi?

Vrijeme radnje je smješteno u fiktivni Srednji vijek, doba čarobnjaka, alhemičara, starih zamkova, mitskih bića, patuljaka, pa je osnova radnje bazirana na tome. Ali prisutni su i neki elementi savremenog društva, kao npr. petarde ili kuvarsko odijelo. U nekim epizodama crtane serije pojavljuju se kočije koje su korišćene u XVIII ili XIX vijeku. U jednoj dalekoj šumi nalazi se jedno malo selo. U tom malom selu među cvijećem, u kućicama koje liče na šumske pečurke, žive Štrumpfovi. Niko ne može pronaći to selo ukoliko ga Štrumpfovi ne pozovu. U jednom crtanom filmu saznajemo da selo Štrumpfova štiti kosmička čarolija. Djeca, ali samo ako su dobra, ako se zateknu u šumi i pažljivo se zagledaju u žbunje, mogu i da ugledaju nekog Štrumpfa.



Štrumpfovi imaju plavu kožu i obučeni su u bijele pantalone i bijele kapice. Glavni među njima je Veliki Štrumpf i za razliku od ostalih, obučen je u crveno i nosi bijelu bradu, poput nekog malenog Štrumpfa Mraza. Štrumpfovi imaju preko 100 godina. Veliki Štrumpf (Papa Smurf) je u novembru 1958. god. napunio 542 godine. U selu Štrumpfova ne postoji novac: svako radi onoliko koliko može i ono što najbolje zna; svako uzima onoliko koliko mu je potrebno. Svi su složni, vole da se igraju i svima pomažu. Zato se Štrumpfovi plaše ljudi, jer znaju da je njima najvažnije da imaju što više novca, da kradu jedni od drugih, da se svađaju... Ali dešava se i da Štrumpfovi pokazuju neke ljudske osobine kao zavist, želja za moći, slavom i dolazi do sukoba. Tada Veliki Štrumpf mora da ih miri. Zbog toga su se pojavile neke teorije da su Štrumpfovi primjer komunizma, a da Velilki Štrumpf sa crvenom kapom predstavlja glavom i bradom Karla Marksa. Zanimljivo je da se kod nas termin Štrumpfovi ponekad u govoru koristi da označi nesposobne političare.Štrumpfovi imaju i svoj jezik. Neke riječi i glagoli zamenjene su sa reči „Štrumpf“. Tako moramo malo da Štrumpfnemo, uberemo štrumfgode, odštrumpfujemo kući…

Štrumpfovi su pravu popularnost zaista doživjeli tek u crtanoj seriji, ali da prvo kažemo nešto o stripovima. U albumskoj formi su objavljivane duže i kraće priče, dosad ukupno 27 originalnih albuma, kao i još neka specijalna izdanja. Kod nas su Štrumpfovi objavljivani u Biser stripu, Mini Eks almanahu i kasnije u Mavericku, ali problem je što su to bile crno-bijele varijante što je za jedan ovakav strip izuzetno loše rješenje. U prvom albumu su objavljene tri priče, a prva od njih je Crni Štrumpfovi i plavi Štrumpfovi u kojoj se tek malo detaljnije upoznajemo sa likovima. Zanimljivo je da je u crtanom filmu priča malo promijenjena jer su umjesto crnih ljubičasti Štrumpfovi, a ubačena je i Štrumpfeta. Vremenom upoznajemo i ostale likove od kojih neki imaju specifične osobine uzrokovane određenim zanimanjima kojim se bave. Sve je onako prilagođeno srednjem vijeku, pa su zanimanja uglavnom zanatlijska, ali sa prizvukom savremenog doba. Pošto je kod nas bilo različitih prevoda, kako u stripu, tako i u crtanim filmovima, ja ću koristiti imena iz beogradske verzije crtanog, jer sam na ta imena navikao.



Kefalo je jedini Štrumpf koji sve shvata ozbiljno. On u sve vjeruje, pravi se da je učen, ali ostali ga Štrumpfovi baš i ne vole jer je dosadan. Gurko uvijek štrumpfuje neke šale i drugim Štrumpfovima poklanja poklon-pakete koji štrumpfnu pravo u lice onome ko je dobio poklon. Mrgud je uvijek protiv svega. On mrzi sve na svijetu, a iznad svega mrzi Štrumpfove (ili bar samo tako priča). Niko ne zna koji mu je štrumpf! Licko uvijek ima ogledalce u ruci i cvijet koji nosi na kapi. Misli da je najštrumpfniji Štrumpf na svijetu i ponaša se poput Narcisa. Gricko ima veliku kuvarsku kapu, i nosi kecelju. Njegova kućica je uvijek puna poslastica. Gruber je najjači Štrumpf, prepoznaje se po tetovaži na ruci. Trapa je najtrapaviji Štrumpf, Mazalo je slikar, Škrabalo pjesnik itd. Štrumpfovi ne vole ljude i jedini njihovi ljudski prijatelji su Johan i Peewit (ranije Pirlou) u čijem su se serijalu prvi put i pojavili. Beba Štrumpf je stigla u selo Štrumpfova jer je roda pogriješila pri dostavi, ali kako su je Štrumpfovi zavoljeli dozvoljeno im je daje zadrže.



U trećoj priči prvog albuma pojavljuje se i najveći neprijatelj Štrumpfova – Gargamel. U formuli kako da napravi zlato pisalo je da treba dodati jednog Štrumpfa. Jedino je objašnjenjo da je Štrumpf vrsta Kobolda. Koboldi su demonski patuljci iz njemačke mitologije. Štrumpfovi ipak nisu zli. Ali o porijeklu Štrumpfova ne saznajemo više skoro ništa što predstavlja veliku rupu u serijalu. Gargamel ima mačka Azrijela koji takođe pokušava da uhvati Štrumpfove ali da bi ih pojeo. Ipak, ni njemu ni njegovom gazdi to ne uspijeva. Oni žive u oronulom zamku na rubu šume. Jedina prednost Šrumpfova je to što svaki put uspevaju da nadmudre Gargamela i sačuvaju lokaciju svog sela pod velom tajne. Gargamel je odlično humoristički pogođen lik, kao neuspješni čarobnjak uvijek nas nasmije. Gargamel
Azriel
Mada Štrumpfovi znaju da hodaju i trče, često se kreću štrumpfujući na obje noge (poput zeca). Ugravnom se hrane bobicama koje pronalaze u šumi, a jako vole i slatkiše - posebno torte. Muški Štrumpfovi se nikad ne pojavljuju bez kape, stoga j prava misterija štrumpfuju li oni uopšte kosu ili ne! Jednom prilikom, usljed neke eksplozije, Velikom Štrumpfu je odletjela kapa, otkrivajući njegovu ćelavu glavu, no to smo povezali s činjenicom da je on već jako, jako star, pa je valjda i prirodno da nema kosu. Na njemačkom jeziku Strumpf znači upravo "čarapa", što je i jedno od objašnjenja za prilično neobično ime ovih simpatičnih malih plavih stvorova. 2006. godine je najavljeno snimanje dugometražne verzije crtane serije „Štrumpfovi“, tačnije prvi dio trilogije o Štrumpfovima u kojoj će Štrumpfovi napustiti 2D svijet i preći u 3D okruženje. Najavljeno je da će u priči biti otkrivene neke štrumpfastične misterije, kao što je na primer tajna njihovog porijekla, kao i neke nepoznate činjenice o zlom Gargamelu, tajna njegove supe i sl. Film će biti urađen najsavremenijom CGI kompjuterskom tehnologijom, a kompjuterski generisani likovi biće u interakciji s pravim glumcima, koji će tumačiti ljudske likove. Ideja je u osnovi dobra, ali veliko je pitanja kakva će biti realizacija. Ja sam prvo skeptičan prema 3D animaciji. Mnogi su mi hvalili Ledeno doba (Ice age) kao odličan crtani, ali odustao sam od gledanja poslije 10 minuta. To nije to, crtani je crtani, film je film, a ovo je negdje na pola puta, a ne liči ni na što.Maherštrumpf
Pjesnikštrumpf

Za razliku od nekih drugih stripova, Štrumpfovi su najveću popularnost stekli kao crtani film u produkciji Hanna i Barbera. Snimljeno je 256 crtanih filmova u trajanju od po 30 minuta, u periodu od 1981. do 1990. Originalno su prikazivane na NBC-u u 9 sezona, a snimljeno je i 6 specijala. U crtanom filmu se uvode neki novi junaci. Na početku pete sezone u selo se poslije putovanja dugog 500 godina vraća Deda Štrumpf. Kasnije su Štrumpfovi doživjeli mnoge avanture zahvaljujući magiji koja ih po želji vodi na razna vremena i mjesta. Gargamel dobija pomoćnika po imenu Čempa (eng. Scruple) koji se upisao u školu magije i radi kao šegrt kod ujaka Gargamela. Štrumpfići su obični Štrumpfovi koj isu imali nesreću sa vremeplovom i podmladili su se. Stvorili su i ženskog Štrumpfića – Sasu, koja je kao neki pandan Štrumpfeti. U pretposljednjoj sezoni crtanog filma pojavljuje se i baka Štrumpf koju su oslobodili iz ukletog zamka Žderomvila.Štrumpfeta je u početku bila jedina ženska pripadnica malih plavih patuljaka koju je stvorio zli čarobnjak Gargamel da bi pomutio razum Štrumpfovima i za srce joj je stavio najtvrđi kamen, a kosu joj obojio u crno. No Štrumpfovi su joj se kada su otkrili ko je ipak smilovali i uz pomoć magije Velikog Štrumpfa uspijeli joj dati meko srce i osjećaje. Kosa joj je potom postala plave boje. U stripu Štrumpfeta napušta odmah selo Štrumpfova i vraća se tek u 11. albumu.

Štrumpfparty!


Peyo je umro je 1992, u 65. godini. A njegov vječni likovi žive i dalje u srcima njihovih obožavatelja, prošlih, sadašnjih i budućih...

Krasno, dio gdje vrijedi doći.

Drago mi je da ti se dopada...

New York 1956. godina. Vanzemaljska rasa Morb pokorava mnoge planete, jedna od njih je i zemlja. Morbovi su superiorni i stanovnici zemlje nisu imali nikakve šanse. Već na osnovu prve dve rečenice jasno je da se radi o naučno-fantastičnom serijalu ograničenom na 18 epizoda kao i 2 specijala, zasebnih a istovremeno povezanih u celinu.
Brad Barron, junak ove priče je bivši vojnik, poručnik iz drugog svetskog rata odakle nosi mnoge ožiljke. Danas je profesor biologije koji želi da raskrsti sa vojničkim načinom života. Sve do trenutka kada ga pukovnik Roven odvodi kolima da bi mu pokazao jedan zabrinjavajući snimak snimljen na jednoj farmi u Marylandu. Morbovi su se iskrcali, ubili jednog stanovnika farme a druge zarobili...
Brad Barron takođe biva zarobljen i podvrgnut seriji testova, a u toku kojih kao i svaki zemljanin nosi ogrlicu-čuvara čije aktiviranje izaziva ogroman bol, a služi za potpunu kontrolu nad subjektom. Prilikom jednog od testova Brad je uspeo „broju 22“ da vrati sećanje nakon čega ovaj izgovara i svoje pravo ime – John Brown. To je jedan od razloga što ga Ran-Kon, član kaste naučnika u morbovskoj hijerarhiji, shvata kao opasnog i želi da prouči. Drugi test koji su Morbovi zadali Bradu bio je njihova velika greška, jer Brad uspeva da pobegne iz kandži Morbova i spletom srećnih okolnosti oslobodi se svog „čuvara“. Nakon toga počinje svoju borbu i iznad svega potragu za ženom i ćerkom...

Na sekciji "Download stripova" mozete skinuti prvih osam epizoda