Vesti iz sveta astronomije...

Amerikanci devastiraju zvjezdano nebo

Starlink sateliti kao egzekutori zvjezdanog neba diljem planeta



Problematici svjetlosnog zagađenja kod nas se ozbiljno pristupilo na razmeđi tisućljeća. Prepoznata je ona i prije kao smetnja doživljaju iskonskog zvjezdanog neba i astronomskim opažanjima ali tada nije bilo pretjerane volje (a još uvijek ni, prijeke, potrebe) stvari nazvati i tretirati pravim imenom. Posljednjih dvadesetak i nešto više godina, zahvaljujući raznoraznim svjetlotehničkim bravurama i unosnom poslovnom ulovu tipa „lako ćemo“ brojni maheri prečesto su nas „častili“ nepotrebnim, bezrazložnim, nakaradnim a zapravo devastacijskim p(r)oosvjetljenjem noći. U svega par godina „proosvjetiteljstva“ ugroza noćnog krajobraza poprimila je alarmantne razmjere. Krenulo se u akciju prepoznavanja problematike, njezinih učinaka i manifestacija te riješenju iste uz značajnu medijsku podršku. Naš je portal (baš kao i autor članka) godinama neumorno educirao javnost, ukazivao na problematiku, bio izvrgnut kritikama (kakvo sad zagađenje svjetlom i slično) ali ustrajali smo i uspjeli spriječiti totalni egzodus zvijezda na noćnom nebu. U priču o potrebi očuvanja neokaljanog zvjezdanog neba uključili su se i UN pa čak i Rimokatolička crkva i to (makar i samo dijelom) zahvaljujući i člancima kojima smo potencirali kako Tri kralja nikada ne bi našli put do Isusa da nisu imali zvijezde na nebu, te da svjetlosne kule do neba kojima se osvjetljava crkve i zvonike nisu dio „božijeg naukovanja“ . Tijekom vremena ispostavilo se kako je problematika svjetlosnog zagađenja prvorazredni problem za cijeli ekosustav i čovjeka ali i pravni, ekonomski, kulturološki, medicinski, energetski a ne samo astronomski faktor. Danas u RH imamo najbolji ili jedan od najboljih zakonskih riješenja na planeti kojime se svjetlosno zagađenje svelo u pravne okvire. Istina, još uvijek muku mučimo sa Pravilnicima prvenstveno zarad svjetlo-oligarske ekipe, nadamo se kako će Boris Štromar i ekipa uspjeti izboriti naše pravo na nasljeđe i na našu ostavštinu za buduće generacije; Zvijezde. Danas, u 2020. možemo reći kako smo napravili dobar posao, ekološka javna rasvjeta redovna je pojava iako sa devijacijama apropo jakosti svjetla, blještanja, temperature svjetla, razmještaja.. Umjetna rasvjeta dio je naše civilizacije, kao takva nužna je i potrebna SAMO ju je potrebno smjestiti u prihvatljive okvire koegzistencije. Taman kada smo pomislili kako su sve izgubljene i dobivene bitke predodredile ishod rata u zvjezdanu pobjedu usljedio je silovit „termonuklearni strateški udar“ koji prijeti uništenjem zvjezdanog neba do kataklizmičke neprepoznatljivosti.



Pomalo ironično no krivac za to su svemirske tehnologije u rukama privatnika i glad za novcem (poznato?) pod nemuštom krinkom razvoja novih komunikacijskih tehnologija. Amerikanac Elon Musk u javnosti poznat kao tehnološki vizionar i uspješan biznismen (manje je poznato kako ga matična država bespovratno dotira u bezmalo svim njegovim odisejama sa milijardama i milijardama dolara bez kojih su i Tesla i SpaceX i druge tvrtke već bile zagrizle u težak bankrot) sa projektom Starlink na nezaustavljivom (?) je putu bestijalnog razaranja ljepota zvjezdanog noćnog krajobraza. Njegovim putem u bliskoj budućnosti sprema se krenuti još nekoliko privatnih kompanija (Amazon, Samsung..). Osim što je ovdje riječ o nedvojbeno vojno-obavještajnom projektu o čemu se još radi?

Starlink je mreža satelita u niskoj Zemljinoj orbiti s proklamiranim ciljem omogućavanja brzog satelitskog interneta ma gdje se nalazili neovisno o bilo kakvoj zemaljskoj infrastrukturi (osim one za opsluživanje samih satelita). Da bi se ostvarila globalna pokrivenost brzim i protočnim internetom potrebno je lansirati preko dvanaest tisuća satelita (12.000+ !). Ovakva gužva u svemiru sama je po sebi neprimjerena, a dodamo li tome još nekoliko privatnih tvrtki koje namjeravaju slično, kroz svega dvije do pet godina na svega stotinjak i nešto više kilometara od Međunarodne svemirske postaje mogli bi imati desetine tisuća satelita što nije prihvatljiva opcija čak ni po pitanju sigurnosti u svemiru i svemirskog smeća koje je već danas značajan problem a u budućnosti će tek eskalirati.



Letjelice u Zemljinoj orbiti, naročito one veće, lako možemo vidjeti golim okom na noćnom nebu prilikom nadlijetanja naših krajeva kao sporoputujuće zvijezde koje u tišini remete mir nebeske mehanike. Golim okom zapravo vidimo odbljesak Sunčeve svjetlosti od fotonaponskih panela, termoelemenata i same konstrukcije satelita. Upravo se u tome ogleda cijela priča svjetlosnog zagađenja podignuta na razinu zagađivača iz svemira. Prva flota Starlink satelita lansirana je 24. svibnja, druga 11. studenog prošle godine a treća 07. siječnja ove godine. Svako lansiranje u svemir nosi po šesdeset satelita. Računamo li i dva eksperimentalna Starlinka (22.02.2018.) u ovom trenutku SpaceX ima u niskoj orbiti oko Zemlje 182 letjelice a njima će se 27. Siječnja pridružiti i četvrta flota od šestdeset novih letjelica. Odbljesak svjetla od ove grupacije satelita koje lete u skupinama sjajniji je od većine vidljivih zvijezda na nebu. Diljem svijeta ljudi opažaju i fotografiraju dosad neviđene prizore poput scena iz znanstveno-fantastičnih filmova. Suprotno uvjeravanjima iz SpaceXa kako se sateliti neće vidjeti i kako neće imati negativne implikacije na zvjezdano nebo i astronomiju dogodilo se suprotno. Astronomi diljem svijeta uzbunjuju institucije ne bi li se problem nekako riješio. Ako problematiku stvara stotinjak satelita kakav li će čušpajz biti na nebu kada ih bude nekoliko tisuća ili čak i nekoliko desetaka tisuća. Nitko danas više ne želi davati nikakove garancije kako će to sve izgledati u skoroj budućnosti. Smijemo predvidjeti kako će ovim putem naše zvjezdano nebo svakog trena biti ispresjecano pokretnim, treptećim svjetlećim objektima da će svaka pomisao na nebeski mir (ili amaterska odnosno znanstvena istraživanja svemira) i romantiku noćnog krajobraza biti samo povijesni zapis koji je čovjek svojom nesmotrenošću (ili bolje reći bezobrazlukom) potpuno uništio za sebe danas i za pokoljenja koja dolaze.





Zemaljsko svjetlosno zagađenje uvelike smo zaustavili, enormnim trudom i edukacijom, pokudama i pohvalama i mi i naši kolege iz drugih zemalja izborili smo se za zvijezde. Predstoji nam još puno posla do konačnog cilja. Kvalitetne, primjerene umjetne rasvjete uvažavajući sve čimbenike. Hoćemo li dopustiti amerikancima da napore nas u Hrvatskoj, na Balkanu, u Europi, diljem cijelog svijeta svojim bezobrazlukom i nepromišljenošću obezvrijede. Hoćemo li im dopustiti da unište najgraciozniju pozornicu koja je noću rasprostrta ispred naših očiju? Nećemo!

Radi brige za noćni krajobraz planeta kao i želje odnosno potrebe za njegovim očuvanjem američkom predsjedniku i kongresu te veleposlanstvu SAD u RH kao i SpaceXu upućeno je prosvjedno pismo i zahtjev da se problematika riješi odnosno do daljneg obustavi lansiranje ovakvih letjelica u svemir.

Tuđe (nebo) nećemo – svoje nedamo!



Autor: Marino Tumpić

Velika dilema: Uran ili Neptun?

https://www.astronomija.org.rs/misije/13731-velika-dilema-uran-ili-neptun

Mala statistika misija na Mars

https://www.astronomija.org.rs/istorija-70162/13728-mala-statistika-misija-na-mars

U pripremi nova knjiga D. Dragovića: MARINER IV

https://www.astronomija.org.rs/istorija-70162/13735-u-pripremi-nova-knjiga-d-dragovica-mariner-iv

Voyager 2 nastavio sa radom nakon isključivanja instrumenata radi uštede energije, javlja NASA

Očekivalo se da će 'Voyager 2' trajati samo 5 godina, ali on i dalje radi 42,5 godine nakon lansiranja. Posle tolikih godina i milijardi prevaljenih kilometara, svaka vest o ovim sondama jeste vest.



Naime, 25. januara, Nasa je javila da je njihova sonda malo štucnula, 18,6 milijardi kilometara udaljena od Zemlje. Prema već davno ustaljenom rasporedu, sonda je trebala da izvede rutinski manevar i zarotira se oko ose leta za 360 stepeni kako bi omogućila kalibraciju magnetometra, odn. instrumenta magnetnog polja. To je samo jedan od pet instrumenata koji i dalje rade na sondi.

No telemetrijski podaci sa 'Voyagera 2' otkrili su kašnjenje u ovom manevaru, zbog čega su dva sistema istovremeno radila na velikoj snazi. Kako bi zadržali i 'Voyagera 1', koji je takođe lansiran 1977, i 'Voyagera 2', inženjeri su odavno smislili da u svrhu održavanja ispravne potrošnje energije isključuju sisteme.

Instrumentni haus nastao kod 'Voyagera 2' uzrokovao je prekoračenje snage sonde. To je pokrenulo softversku rutinu za zaštitu od kvarova koja reaguje ako oseti da 'Voyager 2' troši previše energije.

Kao rezultat toga, svih 5 naučnih instrumenata na 'Voyageru 2' je isključeno. Tri dana kasnije inženjeri su uspeli da ugase jedan od sistema koristeći veliku količinu struje i ponovo uključe naučne instrumente, javila je NASA.

Od 5. februara 'Voyager 2' je stabilan i nastavio je sa prikupljanjem naučnih podataka, prenela je agencija.

Generalno, glavna borba za obe 'Voyagerove' letilice vodi se oko održavanja energije koja je potrebna za naučne instrumente, kao i grejače koji sprečavaju da se ovi zalede u dubokom svemiru. Obe sonde su sada na oko 20 milijardi kilometara od Sunca[1], zbog čega su grejači presudni za održavanje funkcija. Ako gorivo ne može da napaja trastere koji osiguravaju da obe sonde usmere svoje antene prema Zemlji, inženjeri neće moći da primaju podatke ili da komuniciraju sa sondama.

Vremenom se učinkovitost elektroenergetskog sustava smanjivala, a generatori proizvode 40% manje nego što su to činili u trenutku pokretanja.

Hidrazinski trasteri[2] na obe letilice su takođe istrošeni. Oni šalju male i kontrolisane prdeže koji održavaju orijentaciju letilica – što znači da su njihove antene i dalje usmerene ka Zemlji – ali njihov rok upotrebe je ograničen. 2019. godine 'Voyager 2' je aktivirao rezervni set trastera, koji su poslednji put korišćeni tokom proletanja pored Neptuna 1989. Inženjeri su isto uradili sa trasterima na 'Voyageru 1' u leto 2017. godini.


Voyagerovi' trasteri MR-103 kompanije 'Aerojet' i 4 magnetometra. Nisam shvatio koji je pravio problem.

'Voyager 2' važi za glavni prioritet za Nasine naučnije, jer prikuplja više podataka instrumentom koji više ne radi na 'Voyageru 1'. Takođe koristi više energije, pa su inženjeri ugasili grejač za instrument CRS (Cosmic Ray Subsystem). Iako je temperatura instrumenta pala na minus 59°C, on još uvek šalje podatke. To je izvanredno s obzirom na to da je instrument na Zemlji testiran na samo minus 45 stepeni.

Obe sonde se trenutno nalaze u međuzvezdanom prostoru. Prvi naučni rezultati o podacima 'Voyagera 2' prikupljenim u međuzvezdanom prostoru objavljeni se u novembru 2018.


Naš spoljnji saradnik nam je nedavno poslao ovu sliku 'Voyagera 2'.

To što su sonde napustile heliosferu, mehur magnetnog polja i čestica koje stvara Sunce, ne znači da su napustile naš Sunčev sistem. Tu granicu čini najudaljeniji rub Oortovog oblaka, skupine malih objekata koji su pod uticajem gravitacije našeg Sunca.

Naučnici misije veruju da će 'Voyagerima' trebati još 2300 godina da dosegne unutrašnji rub oblaka i 30 000 godina da ga potpuno probiju. Oni će makar još malo biti u mogućnosti da prate neviđena opažanja u ovom delu međuzvezdanog prostora i šalju ih naučnicima misije.

Naučnici još uvek mogu da komuniciraju sa 'Voyagerom 2', čak i u međuzvezdanom kosmosu, ali podacima treba oko 17 sati i 9 minuta da stignu na Zemlju.

[1] Pošto jačina Sunca opada sa kvadratom rastojanja, energija koja po kvadratnom metru stiže do 'Voyagera 1', koji je malo dalji od druge sonde, iznosi ~22.500 puta manje od one koja stiže na Zemlju.

[2] Ima 12 manjih za kontrolu položaja u 4 jača za manevrisanje. Na slici, to su ovi 'plavi'.

Autor: Draško Dragović

Tranzit Međunarodne svemirske postaje ispred Sunca 20.2.2020. godine

U orbiti oko našeg planeta, od 2. studenog 1998. godine nalazi se Međunarodna svemirska postaja - ISS (International space station). Astronauti ju skraćeno zovu Station, pa ću ju i ja tako zvati - Postaja. Godinama se nadograđivala i danas je to najveći i najskuplji svemirski orbitalni kompleks. Dugačka je 109 metara, široka 73 metara i visoka 27,5 metara. Vrijednost joj se procjenjuje na preko sto milijardi dolara! Gradile su ju mnoge zemlje iz različitih svemirskih agencija, od američke NASA-e, europske ESA-e, japanske JAXA-e, do ruskog Roscosmosa. Na Postaji se trenutno nalazi šest astronauta.

ISS se kreće po blago eliptičnoj stazi čiji je apogej (najdalja točka nekog tijela u Zemljinoj orbiti) 427,1 kilometara, a perigej (najbliža točka) 425,4 kilometara od Zemlje. Leti brzinom od 28.000 kilometara na sat. To znači da joj za jedan obilazak oko našeg planeta treba 93 minute. Inklinacija orbite iznosi 51,6°. Na svojem putu oko Zemlje, Postaja se uglavnom može vidjeti noću, u obliku sjajne blještave zvijezde koja brzo putuje preko zvjezdanog svoda. No, kada se poslože elementi "orbitalne mehanike i dinamike" možemo ju vidjeti i po danu. Kod nas bi se to reklo, naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu.


Karta s prikazom vidljivosti tranzita. Ljubaznošću: CalSky (veća karta)

Upravo to se dogodilo u četvrtak, 20. veljače 2020. godine u 13 sati, 14 minuta i 11 sekundi na lokaciji φ 45°49'11" sjeverne zemljopisne širine i na λ 17°21'26" istočne zemljopisne dužine. Na tom se mjestu nalazi zvjezdarnica Apolo i upravo u to vrijeme se iz nje mogao vidjeti spomenuti tranzit Postaje ispred Sunčeve ploče. Širina pojasa s kojega se ovaj događaj mogao vidjeti iznosi 15,5 kilometara. Centralna linija staze projicirane na Zemlju bila je udaljena svega 120 metara od zvjezdarnice Apollo tako da se praktično vidio tranzit ispred Sunca točno po sredini Sunčeve ploče.


Put ISS-a ispred Sunčeve ploče (GIF animacija). Ljubaznošću: Danijel Reponj

Brzina Postajine sjene (zamislimo da ju možemo vidjeti) po površini zemlje iznosila je u tom trenutku, fantastičnih 7,5 kilometara u sekundi u trajanju od svega 1.01 sekunde! To je zato što je Postaja, zajedno sa Suncem, prividno bila na visini od 31,1° iznad obzora. Od zvjezdarnice Apollo bila je udaljena 764,2 kilometara, na visini od 425,89 kilometara. Što se tiče Sunca, u trenutku tranzita, Zemlja je od Sunca bila udaljena 0,98 astronomskih jedinica, odnosno 147.901.000 kilometara.

Tranzit je snimljen robotiziranim teleskopom Sky-Watcher Maksutov-Cassegrain MAK 127/1500 mm, F/11,8 koji se nalazi na montaži Sky-Watcher NEQ-6 PRO GoTo SkyScan. Snimano je kamerom Canon EOS 650D u video modu, koja je bila postavljena u primarni fokus teleskopa. Na objektivu optičke cijevi (teleskopa) nalazio se filtar za snimanje Sunca Baader AstroSolar.

Sada će se mnogi zapitati, kako sam znao da će se baš tada tamo dogoditi spomenuti tranzit? Postoji web stranica koja se zove CalSky i koja sadrži sve podatke koji su mi potrebni. U njoj sam napisao svoje zemljopisne podatke, o točnome mjestu s kojega promatram. To je jako važno. Ne napišete li to, sve pada u vodu. Ne znate svoje zemljopisne podatke? Ništa lakše, instalirajte si Google Earth, pronađite svoje dvorište i pročitajte tražene koordinate, njih zatim upišite u CalSky.



Kada ste završili, odaberite sve što želite promatrati, pomrčine Sunca i Mjeseca, okultacije, tranzite, bljeskove satelita, prelete satelita i Međunarodne svemirske postaje ISS i slično. Kada ste odabrali što želite promatrati i pratiti, tada samo trebate čekati. Što? Pa da vam na vaš e-mail koji ste tamo napisali, stignu poruke o tome što će se dogoditi vezano za vašu lokaciju na kojoj promatrate. I tako meni lijepo u sandučić elektroničke pošte svaki dan stižu poruke kojima me CalSky uredno obavještava da će se sutra vidjeti bljesak satelita Iridium na sjeverozapadu, da će ISS dva puta preletjeti iznad moje glave, da će se vidjeti komet i slično. Zgodno, zar ne? Uživajte u promatranjima ovih zanimljivih nebeskih događaja. Oni su tu da ih otkrivate i veselite im se.

Autor: Danijel Reponj

Otkazana eksplozija supernove zvijezde

Najveći događaj za čovječanstvo zasad se neće odigrati na nebu



Betelgeuse, crvena supergigantska zvijezda nalazi se na kraju svog životnog ciklusa koji će dovesti do silovite eksplozije vidljive iz cijele galaktike. Kako smo već pisali, ova je zvijezda mjesecima gubila svoj sjaj što je lako uočljivo i golim okom. Kako se nalazi na “svega” 600 svjetlosnih godina daleko od nas njezina bi eksplozija bila toliko jaka da bi noću bila sjaja punog Mjeseca, odnosno zvijezda bi bila vidljiva i danju!

Fotometrijska mjerenja sjaja provedena posljednjih desetak dana pokazuju kako je 13.02. zvijezda dosegnula minimum sjaja koji se nekoliko narednih dana kolebao oko tih vrijednosti da bi mjerenja od 20. i 21. februara pokazala minimalno povećanje sjaja. Ovakav scenario odgovara dugom (424 +/-4dana) periodu prommene sjaja kojeg su astronomi detektirali još prije par desetljeća.

Kako smo i najavljivali u našim ranijim člancima kraj februara bio je dugoisčekivani trenutak odluke. Da je kojim slučajem sjaj glavne zvijezde u zviježđu Oriona nastavio opadati do kraja februara i nadalje u martu to bi bio siguran put u scenario ka zadnjem (eksplozivnom) hropcu zvijezde koji bi na noćnom i dnevnom nebu obilježio našu civilizaciju. Bio bi, biti će to najznačajni i najmarkantniji i medijiski i društveni i znanstveni događaj tisućljeća. Događaj vidljiv i dostupan svakome ma gdje se na planeti nalazili, neovisno o boji kože, spolu, bogatstvu ili siromaštvu, internetu ili odsustvu vode i struje..

Ovaj put je eksplozija Betelgeusea “otkazana”, no ne zadugo. Prema svemu onome što znamo o zvijezdama samo je pitanje trenutka kada će se ona zbiti. U svakom slučaju u narednih nekoliko desetaka tisuća ili najviše sto tisuća godina, što je za svemir kraće od treptaja okom u životu čovjeka, Zemljani će svjedočiti velikom zvjezdanom finalu.

Ovaj tekst čitate na nekom od “pametnih” uređaja, upotrijebite ga i pronađite sami Betelgeuse na nebu. Ne događa se svaki dan otkaz eksplozije supergigantske crvene zvijezde. Kada bi alfu Oriona postavili na mjesto Sunca naš planet bio bi nekoliko stotina milijuna kilometara ispod njezine površine!



Autor: Marino Tumpić

'Voyager-2' ostaje sam

'Voyager-2' ostaje sam u
međuzvezdanom kosmosu do 2021.

Baš sam nedavno pisao o Putnicima i mislio sam da više neće biti vesti od njih dok se ne ugase. Ali mafiš – NASA je javila da će 'Voyager-2' ostati bez kontakta sa Zemljom najmanje 11 meseci! Da li to diskretno dižu ruke od njega ili je nešto trivijalnije u pitanju? Pročitaj.



Dok ovo pišem, na Nasinom sajtu misije piše:

'Voyager 2' Launch Date – Sat, 20 Aug 1977 14:29:00 UTC
Mission Elapsed Time – 42:06:14:18:50:09
Distance from Earth – 123.7080689 AU
Distance from Sun – 123.250965 AU
Velocity with respect to the Sun (estimated) – 34,390.98 mph
One-Way Light Time – 17:08:50 (hhss)

Evo o čemu se radi. NASA treba da apgrejduje tanjir 70-metarske radio-antene u Australiji koji članovi tima misije koriste da šalju komande 'Voyageru 2', koji je lansiran 1977. i ušao u međuzvezdani kosmos u novembru 2018. 'Voyager 2' će jezditi tako sam do januara 2021, mada će sonda moći da šalje naučne podatke kući.

Ali NASA nas uverava da ne treba da brinemo o 'Voyageru 2'; on je u stanju da se izbori sa tako dugom izolacijom. Malo je lično smešno da timovi na Zemlji već stoti put nešto apgrejduju i popravljaju, a 'Voyagere' niko ne može ni da podmaže...

'Vratićemo kosmičku letilicu u stanje u kojem će biti sasvim u redu, pod pretpostavkom da će se sve odvijati normalno s njom tokom pada antene', rekla je rukovodilac projekta 'Voyager' Suzanne Dodd, koja ujedno obavlja i dužnost direktora Uprave za međuplanetarnu mrežu pri Nasinoj Laboratoriji za mlazni pogon u Pasadeni u Kaliforniji.

'Ako stvari ne budu išle normalno – što je uvek moguće, posebno kad se radi o staroj kosmičkoj sondi – tada će se na brodu aktivirati zaštita od kvara koja može da reši situaciju', dodao je Dodd.


DSS43, 230-foot-wide (70 m) tanjir DSN antene u Kamberi, jedina je antena koja može da šalje komande ka sondi 'Voyager 2'. DSS43 će biti apgrejdovana od marta 2020. do januara 2021, tako da će 'Voyager 2' biti sam u tom periodu.

Australska radio tanjir je deo Deep Space Networka (DSN), sistema koji NASA koristi za komunikaciju sa svojim mnogobrojnim kosmičkim sondama. Postoje tri DSN lokacije – po jedna u Kaliforniji, Španiji i Australiji.

Svaka lokacija ima više velikih antena. Naprimer, australski kompleks, koji se nalazi oko 25 milja jugozapadno od Kambere, takođe sadrži tri radio-tanjira prečnika 111 stopa (34 m). Ovi od 111 stopa mogu da primaju naučne podatke, ali samo taj od 230 stopa ima poseban odašiljač kadar da usmerava naredbe ka 'Voyageru 2'.

Kalifornijski i španski DSN nisu od pomoći u tom pogledu. 'Voyager 2', koji se trenutno nalazi na više od 18,5 milijardi kilometara od Zemlje, kreće se na dole u odnosu na orbitalnu ravninu naše planete i, prema tome, može se čuje samo sa južne polutke.

Velika australijska antena radi već 48 godina i treba je apgrejdovati, rekli su zvaničnici Nase. Agencija je odlučila da započne sa radom sada – apgrejd bi trebalo da započne 'početkom marta' – jer se 'Voyager 2' nedavno oporavio od problema i opet je zdrav, dodali su zvaničnici.

'Očito je da će 11-mesečna popravaka značajno opteretiti ostale DSN stranice', izjavio je Jeff Berner,glavni inženjer Deep Space Network-a. 'Ali prednost je u tome što će antena u Kanbera, kada se vrati, biti mnogo pouzdanija.'

https://www.space.com/voyager-2-on-its-own-nasa-deep-space-network-upgrades.html?jwsource=cl

Apgrejd će unaprediti komunikaciju sa mnogim Nasinim letilicama a samo sa 'Voyagerom 2'. Npr, to će koristiti Nasinom roveru 'Mars 2020', koji bi po rasporedu trebalo da poleti na leto, i program 'Artemis' za lunarno istraživanje sa posadom, koji ima za cilj da spusti dva astronauta u bliizinu Masečevog južnog polja 2024.

'Ova popravka je neophodna radi podrške misijama koje NASA planira da razvije i lansira u budućnosti, kao i za održavanje misija koje su danas operativne,' kaže Dodd.

'Voyager 2' i njegov blizanac, 'Voyager 1', lansirani su u razmaku od dve nedelje 1977. godine kako bi izveli neviđenu 'Veliku turneju' do divovskih planeta Sunčevog sistema - Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna. Dvojac je ispunio ovaj zadatak, a zatim nastavio da leti, sve do međuzvezdanog prostora.

'Voyager 1' je stigao do ove istraživačke granice u avgustu 2012. godine, postajući prvi objekat stvoren od čoveka koji je ikada napustio heliosferu, veliki mehur magnetskih polja i naelektrisanih čestica koje Sunce duva oko sebe. 'Voyager 2' je uradio isto oko šest godina kasnije.

Ova dva broda nemaju dovoljno struje, a članovi misijskog tima su isključili preko polovine naučnih instrumenata kako bi maksimizovali preostale resurse i produžili životni vek sondi. Obe svemirske letiice verovatno imaju dovoljno snage da nastave prikupljanje podataka do 2024, smatraju članovi tima misije.

Autor: Draško Dragović