Branislav Brana Jovanović (1933-2002)

Branislav Jovanović
(1933- 2002)

FAKTI

Rođen je 5. septembra 1933. u Beogradu, gde je i odrastao. Zbog vanredne ratne situacije i čestih bombardovanja i uzbuna pohađao je čak šest - sedam beogradskih osnovnih škola, od kojih su neke i uništene.

Posle Drugog svetskog rata, srednju školu (u to vreme Prva muška gimnazija, a danas Prva beogradska gimnazija u Dušanovoj ulici) upisao 1949, maturirao 1952. Na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu počeo da studira 1952, a diplomirao 1960. Svega nekoliko meseci radio kao arhitekta u jednom studiju, da bi se potom sasvim posvetio ilustraciji. Umro u Beogradu jula 2002.

Prve ilustracije je 1953. objavio u listu "Srednjoškolac", u kojem je sarađivao do 1954. Od 1954. kreira ilustracije za 5 slikovnica zagrebačkog izdavačkog preduzeća "RVI" ("Ratni vojni invalidi"), kasnije rekonstituisanog i preimenovanog u izdavačke kuće "Naša djeca" i "Kolor". Od tih slikovnica, najpoznatija je "Zeka Pega" pisca Vlade Filipovića, a zanimljivo je da se među njima nalaze i 3 dečje slikovnice čiji je autor bio Dragiša Kašiković. Sredinom pedesetih je ilustracije objavljivao u magazinu "Youth Life", jednom od listova Narodne omladine Jugoslavije.

Posle toga, za zagrebačke izdavače je ilustrovao više knjiga, uglavnom namenjenih deci i omladini, ali, kao ni primerke većine ostalog što je do kraja života kreirao, autor nije imao sačuvane, ne samo uzorke, već ni preciznu evidenciju o onome što je publikovano.

Jovanović je potom sarađivao na knjigama izdavačkih preduzeća "Mlado pokoljenje" (broširana školska lektira: Nenadovićeva "Pisma iz Italije", "Nevolje jednog Čarlija" Aleksandra Popovića...), "Nolit", "BIGZ", "Prosveta", "Eksportpres" i "Vuk Karadžić" iz Beograda, te "Dečje novine" iz Gornjeg Milanovca i za neke sarajevske izdavače tokom šezdesetih i sedamdesetih. Za potrebe Instituta za strane jezike u Beogradu od 1985. do 1988. ilustrovao je nekoliko udžbenika (između ostalih, jedan za kurs francuskog jezika, dva za engleske tečajeve - još uvek je u upotrebi "Srednji tečaj engleskog jezika 1"). Iz skorašnjeg opusa se izdvajaju ilustracije kreirane za dve dečije knjige Gradimira Ćurovića: "Džep pun klikera" (1994) i "Pustolovine jedne cigle" (1996) u izdanju beogradskog "Kolumbusa".

Od 1960. godine sarađuje sa nedeljnikom "Ilustrovana Politika". Uglavnom ilustruje novinske priče. Od 1965. je počeo da crta za magazin "Politikin Bazar", a od 1970. god. je njegov grafički dizajner i art direktor. Formalno je septembra 1998. penzionisan na ovom radnom mestu, ali, sa kolegom Miškom Radojlovićem, kao deo tima bez koga je dotadašnji vizuelni identitet "Bazara" bio nezamisliv, on na zahtev redakcije, sve do svoje smrti i dalje honorarno obavlja svoj posao. Ilustrovao je dnevni list "Politika", magazine "Politikin Zabavnik"(od 1960. do danas), "RTV reviju"(od šezdesetih do 1993), povremeno nedeljnik "NIN"... Slobodno se može reći da su njegove ilustracije tokom poslednje tri decenije obeležile magazine najvećeg srpskog novinskog izdavača "Politika".



Kod gornjemilanovačkog izdavača "Dečje novine" je tokom 1966. i 1967. godine u biblioteci "Nikad robom" koja je inače publikovala stripove inspirisane viševekovnom borbom za oslobođenje južnoslovenskih naroda (u kojoj su, osim Jovanovića sarađivali Božidar Veselinović, Ivica Bednjanec, Desimir Žižović, Jelko Peternelj...) objavio je 3 sveske stripa: "Kad mitraljez umukne" (22. aprila 1966. po stripskom scenariju M. Nicića), "Krvavo svitanje" i "Takovski ustanak" (po scenarijima Dobrice Erića). Kasnije, osamdesetih, kreirao je više naslovnih stranica za stripske edicije ovog izdavača: magazine "Eks almanah" i "Super" (uz stripove "Fantom", "Usamljeni jahač"...), biblioteku "Nostalgija" i časopis "Yu strip" (na primer, uz strip Sergeja Solovjeva "Ajvanho" kao najobimnijeg u jednom od brojeva...).
Dizajnirao je i ilustrovao više desetina propratnih filmskih plakata za distributera "Zeta film", i to uz jugoslovenske i inostrane filmove: "Mladi lavovi", "Žiži", "Vičita", "Dan četrnaesti", "Kapo", "Balada o vojniku", "Beštije", te za još neke koji su se prikazivali širom bivše SFR Jugoslavije.

Sa studijem za animirani film pri "Avala filmu", uglavnom kao scenograf, sarađuje od njegovog osnivanja. Poznate su njegove scenografije za filmove: "Ajkula nežnog srca","Itd" i još neke, naročito one koje su krasile većinu filmova Steve Živkovića. I za "Poslednji TV dnevnik" autora Nikole Majdaka osmislio je pozadine. Pozvan je da izradi scenografije za veliki projekat "Kapetan Džon Piplfoks" nedavno preminulog velikana srpskog animiranog filma Veljka Bikića, ali se stalo samo na 7 pozadina za probna snimanja. Dalja sudbina projekta je ostala neizvesna.

Bavio se i režijom, kao i animacijom. Naročito mu je uspešan bio animirani film "Itd" koji je po scenariju Dragutina Ganeta Milanovića režirao zajedno sa scenaristom. Kreirao je i mnoštvo animiranih filmova ili animiranih delova u prosvetno-pedagoškim filmovima "Zastava filma" koji su se bavili vojnim pozivom ili vojničim životom. Kada se čitav studio priključio TV Beogradu (sada RTS), prešao je u nove prostorije i najčešće na propagandnim filmovima sarađivao sa Nikolom Majdakom.

Član je ULUPUDS-a od kraja šezdesetih do kraja sedamdesetih i Udruženja novinara Srbije od 1970. godine do danas. Jednu od sporednih nagrada (nagrada "Borbe") za novinsku ilustraciju na "Zlatnom peru" je primio još početkom sedamdesetih, a nagradu "Dragoslav Stojanović - SIP" na "Zlatnom peru" 1991. Nagrada za scenografiju u filmu Miroslava Jelića "Muva" pripala mu je na Festivalu kratkometražnog i animiranog filma u Beogradu 1997.

Retrospektivna monografija koju je do poslednjeg dana pripremao, do sada nije objavljena. Velika je neizvesnost da li će i biti, no zato je publikovana jedna krajnje neobična, u neku ruku žanrovski neiskristalisana monografska knjiga čiji povod su ilustracije i crteži Brane Jovanovića. Naslov joj je "Simboli boja & boje simbola", a podnaslov: "Darko [arenac o Brani Jovanoviću".

Sa 66 godina života i posle 46 godina rada, otvorena mu je PRVA i jedina samostalna izložba. Predlagač tog projekta Umetničkom savetu manifestacije "Zlatno pero" i autor koncepta je bio Slobodan Ivkov. I tok same izložbe sasvim odražava način života i duh stvaralaštva ovog velikana. Prvobitno je predviđeno da postavka u galeriji "Kuće \ure Jakšića" u Skadarliji bude otvorena 24. marta1999. uveče i da traje do 15. aprila 1999. Kao i u Jovanovićevom detinjstvu, baš na dan otvaranja započelo je bombardovanje Beograda od strane NATO-a. Organizator izložbe je predložio da se "malo pričeka" dok ne prođu najžešći udari, no razvoj događaja je po Srbiju išao sve gore i gore. Onda su se i autor koncepta i umetnik zainatili, pa su uz pomoć osoblja galerije u toku dva dana postavili dugo pripreman izbor od nekoliko stotina Jovanovićevih radova. Otvaranje su zakazali 2. aprila tačno u podne. I pored vazdušne uzbune koja je bila na snazi, galerija je bila prepuna umetnikovih prijatelja, saradnika i poštovalaca njegovog opusa. S obzirom na neizvesnu situaciju oko agresije NATO-a i pomeranja izlagačkih termina narednih izlagača, trajanje postavke je produženo za još skoro 2 meseca.
Nagradu ULUPUDS-a za životno delo primio je 1999. godine, a povod je bila baš ta izložba na kojoj su se prvi put na jednom mestu mogli sagledati impresivni dometi ovog nespornog genija.

Slobodan IVKOV

RAZMIŠLJANJE

Od početka Renesanse na ovamo, odnosno od kada se pojam umetnosti odvojio od zanatstva, teorija o "prokletom umetniku" se najverovatnije razvila iz anegdota o nesporazumima i nevoljama koje sa svojom "običnom" okolinom ima jedna tako neobična, neprijatna, "čudna" i nezgodna za saživot, a i kakva bi drugačija mogla da bude po sudu te iste okoline, osoba kao što je Umetnik.

I dok se od početka dvadesetog veka, pogotovo od diferenciranja tamo veoma profitabilne primenjene likovne umetnosti od čiste likovne umetnosti, u celom Zapadnom svetu javnost postepeno navikavala da Umetnik i ne mora uvek da bude siromašan, mentalno osakaćen, usamljen, nesređen, neshvaćen, u ljubavi i porodičnom životu nesrećan ili prinuđen da svoja dela stvara u konfliktu sa sredinom, u grču i pod stresom, kod nas na Balkanu umetnici su i dalje delovali u takvim uslovima.
Osim ako nisu bili u Partiji ili zbog nečega u milosti Vlasti.

Brana Jovanović nije bio konfliktna osoba ili nekakav disident, ali nije ni bio blizak sa navedenim društvenim strukturama, što se bitno odrazilo na njegovo imovinsko stanje i status u društvu. Ni posle promena 1990. godine nije promenio svoj stav i nije se zbližavao sa Novim Partijama i Novom Vlašću, tako da je do kraja života bio "prokleti umetnik" u priličnoj oskudici.

Zaista i najiskrenije ne mogu da zamislim u kakvom bi obilju živeo neko sa takvim talentom da se rodio, na primer u Italiji, Francuskoj ili SAD, ali da bi bio multimilioner, to uopšte nije sporno.

Kada se sredinom pedesetih na likovnoj sceni on pojavio kao ilustrator, niko nije mogao ni da pretpostavi kakve će sve domete u pomenutoj diciplini primenjene grafike ostvariti ovaj student arhitekture. U stvari, ako budemo sudili samo po našoj likovnoj kritici, tokom više od četiri decenije svog superiornog delovanja na ovdašnjoj sceni on i nije ništa radio. Ne postoji nijedan stručni tekst posvećen Jovanovićevom delu, nije mu objavljena nijedna zbirka ilustracija, na raspolaganju nam nije nijedan popis njegovih ostvarenja ili bar rezime opusa... Njegove biografije nema ni u jednom izdanju tipa "ko je ko u...", a ako ne zavirimo u administraciju ULUPUDS-a iz kojeg je krajem sedamdesetih bez ikakve opomene isključen zbog neplaćanja članarine, nećemo saznati ni tačan datum rođenja autora iza koga stoji više desetina hiljada objavljenih ilustracija u najpoznatijim srpskim i eks-jugoslovenskim magazinima i najpopularnijim knjigama. Ova konstatacija nije ni po čemu naročita. Tako je i samo fusnota u brdima dobro dokumentovanih, bezbrojnih dokaza kako se balkanska sredina odnosi prema svojim najistaknutijim ličnostima.

Naizgled privremen i uzgredan honorarni ilustratorski posao, kao i gotovo sva "privremena rešenja" u našim životima, postao je njegovo trajno opredeljenje kojim je strasno opsednut i danas. Tražeći izraz i izgrađujući stil, a prilagođavajući se zahtevima koji su pred njega postavljani, sledio je i najveće tadašnje autoritete.

Držim da postoje dve vrste kreativnih osoba. Prve su one koje sebe i svoju sujetu pothranjuju težnjom da na svom polju budu najbolje u svojoj ulici, školi, kvartu ili gradu i zadovoljavaju se kada to postignu i takvu stečenu poziciju ljubomorno čuvaju. Drugi, više verujući u sebe, ne plaše se suočavanja sa najboljima u državi ili izvan nje, dok im etablirane, institucionalizovane esnafske pozicije, ponekad ni novac kao merilo ne znače skoro ništa. Kao i sada, Jovanović je oduvek bio okrenut inostranstvu, usvajajući svetske standarde kvaliteta, a sve u pokušaju da neprestano uči, da se upoređuje i odmerava sa najboljima. Rezultat su njegova dostignuća, proboji i unapređenja u žanru ilustracije, koji će, kada s njima bude upoznata stručna javnost izvan naših granica, nesporno predstavljati deo onog najboljeg što svet u ovoj grafičkoj disciplini poseduje.

Pošto je dečija književnost bila njegov prvi izazov, prirodno je da je posmatrao kako su slične probleme rešavali Diznijevi crtači, no u početku se primećuju i uticaji međuratne srpske ilustracije kojom su, pored \uke Jankovića, Mome Markovića i još nekih, često nepotpisanih umetnika, dominirali i ruski ilustratori-imigranti, ali i uticaj posleratne ruske pedagoške ilustracije na koju je, po imperativu duha ondašnjeg vremena, morao da baci bar jedno oko, kao i svi eks-jugoslovenski umetnici iz njegove generacije.

Mnogo godina kasnije, grotesknom (karikaturalnom) izrazu vratio se, sa mnogo šarma i ljubavi ilustrujući tekstove relaksirajuće ili pragmatično intonirane sadržine namenjene "običnim" ljudima. Porodični magazini za koje je pretežno radio ("Bazar", "Ilustrovana politika", "RTV revija"...) po definiciji su imali takve rubrike (instruktaže "uradi sam u svojoj garažici, baštici i unaokolo", psihološki saveti "ne uradi sam ", mali saveti za bavljenje decom, recepti, preporuke za dijete...) i, pošto, kao što znamo, medijum određuje poruku i njen jezik, Jovanović je neočekivano lako progovorio jezikom "malog" čoveka. Sa simpatijama, ali nikada ne prepotentno i bahato! Dokaz potražite kod svojih rođaka: po mnogim kućama se, što izlepljeni u sveskama, što poslagani na dnu fioka, u praznim kovertama na kojima je bogznačija adresa i u kutijama od cipela koje su odavno bačene, decenijama čuvaju korisni isečci iz ovih magazina, sve sa Braninim ilustracijama. On je ovakve zadatke, uglavnom male formate, radio sa istom pasijom i profesionalnom doslednošću sa kojom i "ozbiljne" ilustracije. Štaviše! Ovakve stranice su oduvek morale da budu vizuelno raskošne i privlačne, pa su štampane u boji, te su i crteži morali da budu kreirani u koloru. Jovanovićeve minijature su prava mala remek dela koja neiskusno oko može zameniti sa krokijima i prosečnom čitaocu bi tek njihovo gigantiranje ukazalo na pravu vrednost koja im je imanentna. Tu se još od kraja šezdesetih oseća blagi uticaj jedne od američkih "škola", bolje je reći "grotesknog izraza" razvijenog i primenjenog u stripu, nego karikature. Reč je o grupi autora koji već skoro pola veka kreiraju sadržaj kultnog magazina "Med" ("Mad"). Časopis je , menjajući format od novinskog, preko knjiškog, do današnjeg revijalnog, baš nekako pedesetih i šezdesetih imao svoj "zlatni period". Najistaknutiji predstavnici ovog pristupa, a čije će prisustvo stručnjak naslutiti duboko ispod naslaga sasvim autentičnih slojeva Jovanovićevog grotesknog crteža su Mort Draker (Mort Drucker), Džek Dejvis (Jack Davis), Don Martin, Anđelo Tores (Angelo Torres), Pol Koker (Paul Coker), Džordž Vudbridž (George Woodbridge)...

I kada je trebalo da progovori o "velikim" stvarima, on se nije uzdržavao. O tome najbolje govori činjenica da mu je, respektujući ga u punoj meri i držeći do njegovog mišljenja, redakcija najstarijeg i najuglednijeg srpskog nedeljnika "NIN" često ustupala naslovne stranice za njegove vizuelne političke komentare. Neki od ovih "naslovnjaka" se i danas nalaze izlepljeni po zidovima redakcije.

No, i pored svega, izgleda da je ovaj veliki umetnik svoje kompletno znanje uspeo da primeni tek kada je od njega zahtevano da iz nedelje u nedelju ilustruje detektivske minijature, krimi priče, novinske romane u nastavcima, ljubavne storije i "priče iz života". Realistički stil je intenzivnim višegodišnjim radom usavršio do neverovatne upečatljivosti i lake prepoznatljivosti. Sigurno je šteta što od njega nije traženo da ilustruje literarne vrste koje kvalitetom nadilaze trivijalne žanrove. Tek tu bi se postigla idealna ravnoteža između kvaliteta literarnog predloška i njegove vizuelne posledice. Na svu sreću, na izložbama ilustratora većinom se ne izlažu tekstovi, a ako se i postavljaju isečci iz štampe, niko ih ne čita, pa, na kraju krajeva, ako ih i čita, ne ocenjuje njih već ilustracije. Poneke priče iskaču kvalitetom , poneke su loše. Žanr, takav kakav je, često nudi krimi priče pojednostavljenog narativnog modela; ponekad "izlizanog" do nepodnošljivog stereoptipa. Zatim, urednici porodičnih magazina koji ih rutinski biraju, insistiraju na jednostavnosti i razumljivom izrazu. Šta da se radi, njihovi čitaoci (a bogme i oni) najviše vole kada se, kao u TV serijama sve od prohujalog "Gradića Pejtona" i "Dinastije", pa do današnjih hispanoameričkih budalaština, već na prvi pogled vidi ko je zao, a ko dobar - ko mrko motri, a ko je žrtva. Jovanović tu zauzima specifičnu ironičnu distancu u odnosu na zaplet ili rasplet radnje, zauzima stav koji površni čitalac ne primećuje, što je svakako za sve najbolje. Čitaocu i uredniku lepo, a on i dalje radi svoj posao. Pomalo je surov kada oseti piščevu neprirodnost, sladunjavost, preterivanje, "podilaženje" čitaocu, licemerje, malograđanštinu, snobizam, te tobožnju rasnu, polnu, nacionalnu, statusnu, moralnu, etičku ili političku korektnost koji, ovako nabrojani, priče "omekšavaju" i "sterilišu" do mere kada postojanje same literarne tvorevine, čak i čoveku prosečne inteligencije, postaje besmisleno. Naglašenu hipokriziju i tzv. "političku korektnost", koje je u poslednje vreme naročito zapažao kod američkih pisaca ovakvih ostvarenja čija se svrha iscrpljuje time da čitalac magazina u kojima su publikovana ima nad čime da mrda očima levo-desno, on ne kritikuje vulgarno - samo zauzima kritički stav. U takvom trenutku koristi svoje najotrovnije oružje: istovremeno crta jezikom realističke i groteskne ilustracije. Ne vređa čitaoca i urednika, a sebi sličnima jasno pokazuje da mu je jasno sa čime tu ima posla.

Iako nije doslovno sledio put nekog realističkog ilustratora - prethodnika, iskazane naklonosti prema opusima pojedinih kolega iz inostranstva i konkretnim delima likovnih umetnika, zatočnika drugih likovnih disciplina, mnogo govore o senzibilitetu kojim su prožeta i njegova dela. Uopšteno posmatrano, bliska mu je italijanska primenjena grafika (ilustracija, strip i karikatura). Na primer, Jovanović izuzetno poštuje pristupe stripara i ilustratora Dina Batalje (Dino Battaglia) i Serđa Topija (Sergio Toppi). Kod njih je, kao i kod našeg crtača, nesputanost ono što se već na prvi pogled osvaja posmatrača. Figure i predmeti slobodno izlaze van okvira, ulaze jedni u druge, prožimaju se i, tako stopljeni, prave sasvim nove forme. Zatim, kod ovih majstora je izuzetno važna uloga beline. Ona ne samo da razbija forme, već ulazi u njih i toliko utiče na njihovo ustrojstvo da je neretko važnija i od samog, površnom posmatraču vidljivog crteža izvedenog olovkom, tušem ili nekim drugim sredstvom. Dalje, dinamika ni kod jednog od njih nije dočaravana relativno površnim pomoćnim sredstvima kao što su, na primer. "švungovi". Likovi su naizgled zaustavljeni u vremenu, pa čak i kada padaju sa stene, sve deluje kao niz fotografija ili iracionalnih sekvenci iz snova. Kontradiktornost koje je gledalac svestan, ali mu nije jasno zbog čega mu tu nešto stvara utisak nadnaravnosti, proističe, sa jedne strane od prizora kao zauvek zaustavljenih u vremenu i prostoru, a sa druge od dinamike imanentne svakom od tih lica, figura ili predmeta.

Pored Topija i Batalje, Jovanović se divio Alesandru Bifinjaudiju (Alessandro Biffignaudi), Mariju Uđeriju (Mario Uggeri) i, što je potpisniku ovih redova bilo veoma čudno, autoru kineskog stripa prevedenog kao "Pobuna dokera Čink Janga" iz novosadskog magazina "Stripoteka". Iako autor u "Marketprintovom" izdanju nije bio potpisan, naknadnom rekonstrukcijom došao sam do mogućih, ali i ne sasvim sigurnih podataka: najverovatnije se tu radi o stripu izvorno naslovljenom "Plavo more i crveno srce" scenariste Van Čia Čuna (Wan Chia - Ch'un) koji je za strip adaptirao originalnu priču Liang Hsina (Liang Hsin) i crtača Hsu Čina (Hsu Chin), štampanom premijerno u Šangaju 1965. Naravno, pošto ovde malo znamo o kineskom stripu, pa crtače teško razlikujemo jer se kineski umetnici u izrazu naizgled neznatno razlikuju, postoji mogućnost da se tu radi i o crtačima Ho Ju Čiju (Ho Yu - chih) ili Lin Cu Šanu (Lin Tzu - shun)

Ovakav raspon Jovanovićevih ocena, a da ga proširimo time da je bio naklonjen srednjoevropskoj kulturi, secesiji i slikarima Amedeu Modiljaniju (Amedeo Modigliani), Egonu Šileu (Egon Schiele) i Gustavu Klimtu (Gustav Klimt), govori ne samo o širokom spektru interesovanja našeg vrsnog umetnika, već i o stepenu njegove informisanosti o strujanjima u svetskoj likovnoj umetnosti.

Zaprepašćujuće je koliko ima sličnosti u ekspresiji figure sa Munkovog "Krika", dela koje je postalo ikona dvadesetog veka i koje je od njegovog početka najavilo šta sve ljude u njemu očekuje i mnogih likova sa Jovanovićevih ilustracija. Par stakala na izložbi smo baš za to izdvojili i ovakve "žanrovske" ilustracije grupisali. Iznenadno izazvani utisak o kolektivnom vrištanju našeg društva je šokantan.

Samo, pored krikova, ispod drugih stakala su bila i lirska šaputanja, kao i poneki osmeh.

Slobodan IVKOV

BRANA

.....

Dugo vremena, više od dvadeset godina, nisam znao ime ni prezime ilustratora čiji su radovi, otkrio sem iznenada, utjecali na moj osobni crtači rad. Štoviše, godinama nisam ni bio svjestan to a utjecaja; sve dok a nekim radovima nisam počeo primjenjivati rješenja koja su me podsjetila na neke davno viđene ilustracije. Da, "Politikin zabavnik" i možda još negdje...

Ubrzo sem doznao ime ovog autora čiji su crteži obilježili jedan dio mog djetinjstva i mladosti. Saznao sam i da priprema monografiju, a posebno mi je bila čast osobno upoznati majstora predprošle godine za jednog posjeta Beogradu.

Nekoliko dana ranije bile je zatvorena njegova retrospektivna izložba, pa smo radove pogledali u redakciji "Bazara'", gdje on godinama objavljuje ilustracije.

Ti radovi, kao i nedavno dovršen strip (po scenariju Slobodana Ivkova), potvrdili su moje uvjerenje da se radi o iznimno vrijednom umjetniku i njegovom opusu. Usuđujem se reći da je Brava Jovanović u području novinske, nepolitičke ilustracije vjerojatno najznačajniji i najzanimljiviji autor s područja bivše Jugoslavije.

Kako to obično biva, njegova populamost i zanimanje za njega na tim istim prostorima, obrnuto je proporcionalna njegovu značaju. I u vlastitoj zemlji, unatoč redovitom objavljivanju, prava vrijednost njegovih radova uočava tek manji broj znalaca; u Hrvatskoj pak, uvjeren sem, nitko ga se i ne sjeća...
Žalosno, jer njegov izniman crtež, kompozicije, urođen osjećaj za raspored crno- bijelih mesa, majstorstvo u laviranju sivila, kao i virtuoznost u baratanju ugljenom, perom i kistom, to suzdržano, ali efektno izražajno korištenje kolora i napokon sjajna karakterizacija likova, čine svaku od njegovih ilustracija malim (po formatu) remek djelom. Posebno treba izdvojiti autorove inventivne kompozicije unutar zahtjevnih, često neobičnih formata. Inteligentno izvlačeći iz predloška dramatsku suštinu, ove izražajne, snažne kompozicije često podižu temu do univerzalnog značenja.

Te ilustracije same sugestivno nose svoju priču, pa iako koriste tekst kao povod, uspostavljaju se i kao dijela koja žive samostalno.

Osim vrijednosti po sebi, kojeg je značaj već naglašen, dijelo ovog umjetnika inspirativno je i iznimno poučno za sve koji umjetnički red ostvaruju ili to namjeravaju, kroz tiskarske strojeve.



(Dušan GAČIĆ)  preuzeto iz "FLIT"-a

Ilustracije za "Politikin Zabavnik"









~~~~~~~~~~

Umetnik je (...) oslobodio ruku, i još više dinamizovao kadrove. Sada, i dalje koristeći crni tuš, te u crtanju na debelom "hamer" papiru kombinujući pero i četkicu, mnogo racionalnije, odmerenije i komotnije eksploatiše crne mrlje, odnosno odlučnim potezima kreirane nanose tuša četkicom, njegove prepoznatljive kiaro-skuro "fleke" kojima crtežu daje punoću i dočarava atmosferu, prvenstveno dramatiku.

SLOBODAN IVKOV

Branislav Brana Jovanović
Bez naslova, lavirani tuš, akvarel, 15,5 h 21 cm
Vlasništvo: Politikin Zabavnik
Objavljeno: Ukleti U-65 :S’one strane verovatnog, Politikin Zabavnik, 2002, br.2611, str. 35.