Gete (Johann Wolfgang von Goethe)

Biografija

[

Pev duhova nad vodama

Ljudska je dusa
Slicna vodi;
S neba silazi,
K nebu se penje,
I opet dolje
Na zemlju mora
U vjecnoj mijeni.

Tece s visoke,
Strme hridi
Cisti mlaz;
Tad pršti ljupko
U oblacnom valu
Spram glatke stijene
I, lako docekan,
Prozracan, struji
Tiho sumoreci
U daljinu.
Strse li grebeni
U susret slapu,
Pjeni se srdito
S kama na kam
U ponor.

U plitku koritu
Sulja se travnjakom
A u mirnu jezeru
Pasu svoj lik
Sva zvijezdja.

Vjetar je ljupki
Ljubavnik vala;
Vjetar s dna mijesa
Zapjenjene vale.

Duso covjecja,
Kako si slicna vodi!
Sudbo covjecja,
Kako si slicna vjetru!

'' Ja cu na ovom svetu tebi sluziti ,
bez pocinka i stanka sto ti srce zeli
nabavljacu ti , i neces se potuziti .
A kad na onom budemo se sreli
ti ces se meni istim tim oduziti .''
Djelić "Fausta"

Mišljenja nit je pukla odavno
i sve mi znanje posta mučno i ogavno

Hajde da u okeanu čulnosti
tolimo ražarene strasti .......
Gete "Faust"

NOĆNE MISLI

Žao mi je vas, o jadne zvezde,
Koje divno tako jasno sjate,
Nevoljenome svetleći brodaru,
Bez nagrade od boga i ljudi,
Jer ne znate jadne, šta je ljubav,
Niti ste za ljubav ikad znale!
Bez prekida vode večni sati
Nebesima povorke vam sjajne.
Kakve li ste prevalile pute,
Dok ja bijah u naručju drage,
Ne misleći na vas ni na ponoć!

Prometej

Pokrij svoje nebo, Zevse
oblaka tmušom
i kušaj, kao ludo dete
što obezglavljuje čkalj,
svoju snagu na hrašću i bregovima!
Ali mi zemlju moju
moraš ostaviti
i kolibu, koju mi ne podiže ti,
i ognjište moje,
na čijem ognju mi
zavidiš!

Bednijeg ničeg ne znam
pod suncem od vas, bogovi!
Kukavno prehranjujete
žrtvenim porezima
i molitvenim dimom
svoje veličanstvo;
a skapali biste da nisu
prosjaci i deca
punonadežne lude.

Detetom kad bejah
i ne znađah ni kud ni kamo,
obraćao sam zalutali pogled
suncu, kao da nad njim
ima uho da čuje moj vapaj
i srce, kao moje,
da se sažali nevoljnome.

Ko mi pomože
protiv obesti titana?
Ko me od smrti spase,
ko od sužanjstva?
Zar nisi sve to učinilo samo ti,
do svetosti zažareno srce?
A plamtijaše li mlado i dobro,
obmanuto, zahvalnost za spasenje
onome što spava gore?

Ja da te štujem? Zašto?
Jesi li ublažio ikad
bole potištenome?
Jesi li utro ikad
suze skrušenome?
Zar me nije skovalo čovekom
svemoćno vreme
i večni udes,
gospodari i moji i tvoji?

Il' misliš valjda
da mi valja mrzeti život
i bežati u pustinje
što nisu sazreli svi
cvetni snovi?

Evo me gde sedim, stvaram ljude
po svojoj slici,
rod meni ravan,
da trpi, da plače,
da uživa i da se raduje,
i da se ne osvrće na tebe,
kao ni ja!

Bauk - Vilinski kralj

Ko to jezdi tako pozno kroz noć i vetar taj?
To otac sa čedom svojim kroz pusti jaše kraj
Dok vije vihor besni i strašna seče stud,
On dete svoje grli, o toplu greje grud.

Što sine skrivaš tako lice i pogled svoj?
Bauka zar ne vidiš, oče, u noći toj?
Bauka, krunu onu i njegov dugi skut?
To sine, noćne magle prelaze neba put.

" O drago čedo, hodi i podji samnom ti!
Prekrasne igre mnoge zajedno ćemo igrati,
Po obalama cveće šareno ćemo brat'
Majka će moja tebi zlaćeno ruho dat."

O oče, zar ne čuješ šta zbori bauk taj,
Kako me tiho zove i mami u svoj kraj?
Smiri se, čedo moje, to nije bio glas
Iz suhog lišća vetar pozdravlja šumom nas.

"Hoćeš li, slatko čedo, hoćeš li kraju mom?
Tebe će moje kćeri paziti ljubavlju svom
One će noću igrat' lagani tanac svoj
I ljuljaće te brižno i pevat' slatki poj"

O oče, zar ne vidiš otud u onaj mrak
Da baukove kćeri rukom mi daju znak?
Da čedo moje, vidim, al' tebe vara gled
To noćni vetar starih povija vrba red.

"Ja volim čedo tebe i lice što ti sja,
Nećeš li milom, silom odneću tebe ja!"
O oče, on me hvata, bauk me grabi sad,
Bauk mi,oče, evo zadade bol i jad!

Dubokom prožet jezom otac uspori gred
U naručju mu sinak od bola bled,
A kad je pred dom stig'o s mukom i jadom svim,
Mrtvo čedo bilo na grud'ma njegovim.