Mandrakov strip-cafe

Da danem malo dusom,pa da nastavim sa Ken Parkerom...

KEN PARKER

Kad su 1974. crtač Ivo Milazzo i scenarist Giancarlo Berardi donijeli Sergio Bonelliju na stol prvu epizodu Ken Parkera nisu ni sanjali koliki će trag njihov junak ostaviti u povijesti talijanskog i svjetskog stripa. Ali, nije sve išlo tako lako. Berardi i Milazzo su bili nerazdvojni prijatelji i kolege sa fakulteta gdje ih je spojila ljubav prema stripu i kako Ivo jednostavno kaže: "...vidio sam da Giancarlo obožava pisati, ja sam obožavao crtati i tako smo odlučili pokušati napraviti nešto zajedno ..." Poslije par godina odvojenog rada za razne francuske, engleske i američke izdavačke kuće na raznoraznim likovima, autori su odlučili okušati sreću na domaćem tlu zajedničkim snagama. U to vrijeme autori nisu mislili raditi Western seriju smatrajući da je u klasičnom westernu već sve rečeno, ali na narudžbu magazina Giornalino napravili su skicu jedne western priče, koju su nesretnici odbili ( i vjerojatno godinama poslije čupali kosu zbog toga), a da bi je Bonelli objeručke prihvatio. Prvobitno je bilo zamišljeno da to bude "standalone" priča koja bi izašla u sklopu edicije "Collana Rodeo". Međutim, upravo u to vrijeme se pojavio slavni western film redatelja Sidneya Pollacka - "Jeremiah Johnson" ili kako je preveden u Italiji "Corvo Rosso non avrai il mio scalpo" ("Crveni Gavran neće uzeti moj skalp") koji ih je obojicu oduševio tako da su prepravili originalni scenarij ponuđen Bonelliju i kreirali lik koji neodoljivo podsjeća na slavnog Roberta Redforda iz filma, lik western heroja koji neće biti klasičan revolveraš nego lovac i vodič koji se oružjem služi samo u samoodbrani. Nakon što je vidio tri četvrtine prvog broja Bonelli je oduševljeno zatražio nove nastavke prepoznajući potencijal u onome što je vidio i imajući na umu otvaranje nove serije. Međutim zahtijevao je da redizajniraju lik tako da bude bez brade (Milazzo je u jednom intervjuu duhovito primjetio : "...Zašto? Zato što u Italiji nijedan bradati junak nije postigao nikakv uspjeh!...") i da promijene ime Jebediah Baker koje je Berardi bio odabrao. Rečeno - učinjeno. U drugoj epizodi Ken je, kao što znamo otišao kod brijača (i postao Robert Redford:-) ), a ime je promijenjeno tako da se Milazzu svidjelo ime Ken, a Berardi je odabrao Parker po svojoj omiljenoj kemijskoj olovci:-). I tako je 3 godine nakon nastanka prvog broja, 1977. objavljen prvi broj Ken Parkera nazvan "Lungo Fucile" (Duga puška), a sve poslije toga je povijest... I tako, iz broja u broj, oduševljenje i odobravanje je raslo kako kod publike tako i kod kritike koja je otvoreno prihvatila našeg junaka. To ne bi bilo toliko čudno da Ken nije toliko odskakao od ostalih strip junaka svog vremena. Naime, temeljno pravilo svih popularnih serija je bezvremenost glavnog junaka koji nikad nije stario i čije ste pustolovine mogli čitati bilo koji redom da ne zapazite neku razliku, glavni junak je prolazio kroz tisuće pustolovina neokrznut, uvijek postojan i nepromijenjen, dok se kod Kena osjećalo da junak kroz priče stari, da stiče iskustvo, da se mijenja, da prolazi kroz unutarnje borbe i sukobe sa samim sobom. Ken je osvojio čitatelje svojom nesposobnošću da bude junak i profesionalni avanturist, sličnošću sa "normalnim čovjekom", sposobnošću da pogriješi i mudrošću da svoju grešku i prizna, ironijom i samokritikom, unutarnjim borbama, refleksijama i sumnjama i ostalim ljudskim vrlinama kao što su velikodušnost, dobrota, prijateljstvo, odanost, altruizam, hrabrost,idealizam, optimizam i samostalnost. Ken je unio pravu revoluciju u talijanski strip bogatstvom brojnih obrata, genijalnim načinima kreiranja komičnog, ali i suspensa, posebim narativnim stilom, "jezikom slika" bi ga gotovo mogli nazvati, gdje prestaje potreba za didaskalijama i balončičima sa tekstom, ingenioznim Milazzovim kadriranjem, filmskim raskursima, lepršavim, slobodnim stilom crtanja punim mašte i gotovo dječačke igre svjetla i sjene u kojoj se malo toga jasno vidi ali je ipak intuitivno čitatelju sve jasno, te prekrasnim naslovnicama rađenim u akvarelu koje su se protezale i na zadnju naslovnicu što je bila velika novost u ono vrijeme. Stoga nije ni čudo što je spomenuti dvojac osvojio srca ljubitelja stripa širom svijeta i osvojio nebrojene strip nagrade za svoj rad na Ken Parkeru.


Kroz Kenove avanture upoznajemo čitavu lepezu likova među kojima ćemo istaknuti trapera Dashiella, sipatičnu djevojčicu Pat O'Shane, eskima Nanuka, kuju Lily, Tecumseh, pripadnicom indijanskog plemena Hunkpapa i udovicom koja je prilikom napada američke vojske ubijena, a koju je Ken oženio i usput dobio nadimak Chemako ili "Onaj koji se ne sjeća". Theba(njegovo novo ime je Teddy), Tecumsehin sin rođen u njezinom prijašnjem braku koji sada živi u Bostonu, Lady Barbara Huntington Scott koja mu je otkrila radost čitanja i posudila prve knjige i još mnogi mnogi drugi lovci, indijanci, traperi i ostali koje ovdje nismo nabrojili. U sagi o Kenu se pojavljuju i neki stvarni likovi poput generala Custera, Buffalo Billa, te novinara i pisaca Ambrosea Biercea i Neda Buntlinea koji su odigrali veliku ulogu u razvoju Kena kao lika potaknuvši ga da krene pričati i pisati priče... Također, za razliku od ostalih strip junaka, Ken nema arhetipskog neprijatelja koji se kontinuirano pojavljuje kroz cijelu sagu...Neprijatelj koji se najdrže zadržao bio je Donald "Lucky" Welsh, plaćeni ubojica i revolveraš kojeg je Ken gonio kroz prvih par brojeva, a nakon toga Ken se bori protiv nasilja ljudi nad ljudima, pohlepe, neznanja, iskorištavanja, rasizma i netrpeljivosti i ostalih zala modernog društva.


Kenove avanture počinju 29.12.1868 i idu strogim kronološkim redom, i u njima pratimo Kena u njegovim lutanjima po Sjevernoj Americi. Upravo kruta pravila kronologije su stvarala ogromne probleme autorima jer je mjesečni ritam izlaženja morao biti poštovan ali ako neka epizoda nije bila gotovo nije se moglo objaviti neku drugu umjesto nje jer tada ne bi bila ispoštovana kronologija. Tako je nakon nekog vremena Ken počeo kasniti, prvo sa brojem 12. "Balada o Pet O'Šejn", pa poslije i sa ostalim, tako da je od 59 brojeva 20 izašlo sa zakašnjenjem a vrhunac je bio kad je broj 58. "Štrajk" kasnio 6 mjeseci! Konačno, s 59. brojem , 1984. završava originalna serija i Ken napušta izdavačku kuću Sergio Bonelli editore i u skladu sa svojim lutalačkim karakterom kreće na dug put po raznoraznim kućama (Orient Express, Comic Art, Isola Trovata, Ken Parker Editore) da bi se na kraju opet vratio u SBE. Ukupno je objavljeno još 3 epizode koje se pribrajaju regularnoj seriji, dakle brojevi 60. Un principe per Norma, 61. Un alito di ghiaccio / Dove muoiono i titani i 62. Il respiro e il sogno (koji se smatra najboljom Kenovom epizodom), 13 epizoda objavljnih u Ken Parker Magazineu i 4 specijalna broja, od kojih zadnji, "Faccia di rame"(Bakreno lice) predstavlja još jedan kraj Kenovih pustolovina nakon kojeg su se Berardi i Milazzo razišli i nastavili sa odvojenim projektima (Berardi je kreirao kriminalističku seriju Julia koja izlazi za SBE, a Milazzo je uradio par epizoda za Magico Vento, Nick Raidera i Texone #13 "Sangue sul Colorado") za sada se ne zna da li će biti novih nastavaka Kenovih pustolovina. Međutim, pošto je Ken na kraju sage završio u zatvoru na Floridi nepravedno optužen za ubojstvo, za pretpostaviti je da će autori uslišiti želje još uvijek mnogobrojnih Kenovih fanova i prijatelja (Ken Parker je junak sa najvećim brojem Fan Clubova u Italiji!) i da neće ostaviti svog junaka u zatvoru nego da će mu pokloniti kraj kakav zaslužuje.

Komandant Mark

Nalazimo se u Italiji sredinom šezdesetih, periodu velike evolucije stripa, na zalasku tada jako popularnog formata «striscie» i rastućem uspjehu džepnih izdanja noir stripova poput Diabolika. Izdavačka kuća Araldo, nasljednica legendarne kuće Audace i preteča današnjeg Sergio Bonelli Editorea je pokušala iznaći nova rješenja za opstanak na tržištu pokretanjem nove eksperimentalne serije nazvane jednostavno Collana Araldo prema imenu izdavačke kuće, kao što je i bio običaj u to vrijeme. Prvih 5 brojeva su bili rezervirani za 2 nova lika: Il ribelle (Buntovnik, pobunjenik) Guida Nolitte, brojevi 1 i 2 te Red Buck Cesarea Melloncelija (brojevi 3,4,5), dok je crtež svih 5 epizoda potpisao Sergio Tarquino (ove epizode su i objevljeni kod nas u prvim brojevima Zlatne Serije). O nastavku ne postoje točne informacije. Vjerojatno je bio u planu i šesti broj ove edicije ali je umjesto njega u rujnu 1966 je izašao, burno najavljivan u ostalim izdanjima, prvi broj Komandanta Marka, kao prvi broj nove edicije, Collana Araldo Seconda Serie (tj. Druga serija edicije Araldo). Prvi broj je osvojio velike simpatije publike i doživio instant uspjeh na tržištu ali njegov početak počinje bar godinu dana prije. EsseGesse, pijemontski trojac autora, je godinama radio za izdavačku kuću Dardo, doživjevši ogroman uspjeh sa junacima kao što su bili Kinowa, Kapetan Miki i Veliki Blek. U tadašnje vrijeme odgovor na pitanje «Tko su EsseGesse» je dugo vremena predstavljao misteriju za strip zaljubljenike koji nisu znali da li to predstavlja pseudonim za jednog autora ili grupu više autora ili neka treća kombinacija. Postojale su brojne hipoteze, konstantno podgrijavane uniformnošću grafičkog i narativnog stila koji je bio nešto novo u odnosu na ostale junake gdje su se smjenjivali uglavnom raznorazni crtači koji su značili i drugačiji crtež omiljenih junaka. No nakon nekog vremena postalo je jasno da EsseGesse (tj, SGS) predstavlja sinonime trojice torinskih autora; Giovanni Sinchetto, Dario Guzzon i Pietro Sartoris.

Međutim, nakon smrti osnivača Darda, Gina Casarottija, trio ulazi u probleme sa novim vlasnicima i urednicima i napušta kuću. Odlučuju osnovati vlastitu izdavačku kuću pod imenom «Sisag» za koju kreiraju novog junaka, «Alan Mistero» tj. Tajanstveni Alan, ali taj eksperiment neslavno završava iz raznoraznih razloga, mada se lik ne ukida, nego ga, kao i Bleka, preuzima izdavačka kuća Lug iz Liona koja nastavlja sa novim epizodama pod paskom novih autora. Tada su EsseGesse iz rukava izvukli Komandanta Marka, neku vrstu brata blizanca Velikog Bleka (najvećeg uspjeha EsseGesse, koji je sredinom 50-tih žario i palio Italijom).


«Mark nema točan datum rođenja kao mnogi ostali junaci, on je nastajao malo pomalo dok smo radili na Bleku. Tijekom rada smo mnogo diskutirali i razmišljali «...da smo Bleka napravili na ovaj način...možda bi ispao bolje...». Ukratko, nakon nekog vremena se pojavio «drugi Blek», totalno drukčiji od originalnog i mada tada još nije imao ime, ideja nam se svidjela te smo je stavili u ladicu za neke buduće projekte. To je bilo '60-'61 i tek nakon rastanka sa Dardom smo odlučili izvući projekt iz ladice... Malo smo ga doradili i odabrali izdavača koji je dao najbolju ponudu...«

To su Guzzonove riječi o Markovim počecima. Zanimljivo je da je najbolja ponuda došla iz Francuske, iz izdavačke kuće Edition Aventures et Voyages, pa je Mark tako debitirao na francuskom tržištu, te je stoga dosta njegovih osobina nastalo prilagođavanjem lika francuskoj publici. Tek nakon što je izašlo par brojeva u Francuskoj kontaktirao ih je Sergio Bonelli i nakon toga se Mark pojavio i u Italiji.
Tijekom Sedmogodišnjeg rata između Francuske i Engleske, 1756. godine engleski bojni brod napada i potapa nedaleko od obale Amerike francuski jedrenjak koji je prevozio kremu francuskog plemstva. Jedino dvoje preživjelih bijahu maleni dječačić i jedan sredovječni gospodin koji ga je spasio od valova. Preživjele su spasili Pawnee indijanci i primili ih u svoje pleme. Čovjek će postati dječakov otac, a dječak će dobiti ime Mark, prema slovu «M» izvezenom na njegovoj košuljici. Mark će provesti djetinjstvo u plemenu uz svog poočima koji će ga naučiti čitanju i pisanju ali i mačevanju i korištenju pištolja i puške. Kao što to obično biva, očeva tragična smrt (bive obješen od strane Engleza) prekida Markov miran život među indijancima i on posvećuje svoj život borbi protiv Engleza, borbi za nezavisnost. Pridružuje se grupici patriota koji ga ubrzo izabiru za vođu i koji su sebe prozvali Vukovi sa Ontarija, prema Markovom indijanskom imenu Mark Vuk. Komandant Mark je utjelovljenje klasičnog heroja; karizmatičan i nepobjediv, bilo u borbi oružjem ili prsa u prsa, dopadljive vanjštine i fizičkog izgleda, elegantne uniforme, neumoran borac ali i genijalan strateg koji će uvijek iznaći plan kako pobijediti neprijatelja bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi. Autori su mu također dodali i neke ljudske vrline poput ideala o jednakosti, pravdi i slobodi, vedrinu i druželjubivost, galantne manire u ophođenju prema ljepšem spolu, dakle, potpuna suprotnost od grubog i priprostog Bleka. Međutim, kao i Blek, i on ima sa sobom komičan dvojac koji ga vjerno prati. No za razliku od Bleka i pogotovo Mikija gdje Rody i Ocultis te Smuk i Salasso konstantno upadaju u nevolje i time više odmažu nego pomažu glavnom junaku, upadajući pritom u niz komičnih situacija, Mister Bluff i Žalosna Sova su mnogo bitniji aktori u Markovim avanturama i često imaju presudnu ulogu u raspletima.







Mister Bluff je ćelavi bradonja koji ne voli puno govoriti o svojoj prošlosti, a čitatelj može samo naslutiti da je to zbog toga što je dotični možda radio i neke stvari koje baš i nisu u skladu sa zakonom, o čemu svjedoči i njegovo prijateljstvo sa bivšim gusarom El Ganchom, također jednim od stalne postave sporednih likova koji se pojavljuju u Markovim avanturama. Bluff je velikodušan altruista, spreman dati život za svoje ideale te također sposoban borac, simpatičan ženskaroš koji valjda poznaju svaku konobaricu na području Velikih jezera. Bluffov nerazdvojni pratilac je pas Flok kojeg je spasio od smrti od ruku engleza, na veliku žalost Žalosne sove,koji s Flokom vodi vječni rat. Žalosna sova je veliki poglavica svih Huron indijanaca ali istodobno i jedan od najopasnijih Vukova sa Ontarija kojima se pridružio u borbi protiv Engleza nakon što su potonji napravili masakr u njegovom plemenu. Dobio je ime po tome što je u noći kad je rođen sova «kukala» cijelu noć. Može se reći da mu ime savršeno dobro pristaje jer je po prirodi nepopravljivi pesimist koji stalno kuka i predviđa najkatastrofalnije moguće događaje (koji postaju još katastrofalniji ukoliko su u radnju upletene i žene) i koji se naravno uvijek pokažu netočnim. Međutim, isto tako je i pun mudrosti koje je nekad davno izrekao njegovo slavni Čukundeda Vrač koje često citira... Za razliku od Bluffa Žalosna sova je ženomrzac i izbjegava ih koliko je god moguće jer «žene donose samo nesreću», tj. Kako bi rekao njegov čukundeda Vrač, «pobjeći pred neprijateljem je kukavičluk, a pred ženom je mudrost»! U jedinom trenutku kad je Žalosnu sovu privukao ljepši spol, u obliku crnkinje Bedelije, on je naravno poslušao savjet svog mudrog čukundede. Žalosnoj sovi je na početku bila namijenjena uloga jednog od glavnih pomagača Vukovima sa Ontarija preko svojih indijanskih plemena, ali je poslije s pojavom Floka ta opcija ostala malo po strani.


Flok se prvi put pojavljuje u osmoj epizodi, kao spoj sretnih okolnosti. Autori su htjeli iskoristiti psa da pojačaju dojam o zloći Engleza i dobroti naših koji su ga spasili od mučenja pridobivši tako njegovu vjernost. Nastavili su još koji broj s Flokom i to je očito zadovoljilo čitatelje koji su im poslali ogroman broj pisama tražeći da ga i dalje «koriste» u avanturama. I tako su ga morali ubaciti u radnju kao sporednog lika te naravno, kao posljedica toga i promijeniti uloga Žalosne sove koji postaje tako Flokov protivnik. I tako je krenula vječna borba među njima dvojicom, poput onih Duška Dugouška i Patka Dače ili Toma i Jerrya, koja prestaje samo nakratko dok se nalaze u opasnosti od engleza kad ne oklijevaju priteći jedan drugom u pomoć, ali čim opasnost prođe sve se nastavlja po starom. Još je jedan jako bitan lik s kojim završavamo predstavljanje protagonista sage o Komandantu Marku. Radi se o Markovoj zaručnici Bety. Sve do sredine šezdesetih žene u stripovima su bile gotovo isključivo protagonisti iz drugog plana i prema riječima samog autora njena uloga je bila baš da se da više mjesta ženskim likovima i da se time dobije dodatni izvor scenarističkih rješenja. Bety je na prvi pogled prava domaćica koja se brine za kuću i kuhinju, međutim često se i ona nađe upletena u neke od Markovih avantura. Strašno je ljubomorna i neustrašivi Mark koji se ne boji čete Engleza se nađe pred problemima kad mora objasniti Bety prisustvo ove ili one djevojke koja se mota oko njega.



Avanture Komandanta Marka su nepretenciozno štivo za razonodu čitatelja, što priznaju i sami autori koji nisu imali nekih viših ciljeva. Ograničeni na fiksnu formu od 64 stranice (pošto nisu mogli obećati strašni ritam od 96 stranica mjesečno, pa su u dodatku bili objavljivani razni stripovi poput Bleka, Rocky Joea, Tajanstvenog Alana i Trapera Kerrya) autori su do perfekcije usavršili svoju narativnu formulu pojednostavljajući je maksimalno moguće (gotovo da je moguće svesti većinu epizoda na jednostavnu formulu: engleski neprijatelj, špijun iz sjene, izdaja, bitka, pobjedonosni kraj). Markove avanture su gotovo isključivo linearne i likovi su isključivio crno bijeli, gdje su negativci jasno uočljivi bilo svojim ponašanjem bilo svojim izgledom a pozitivci su vitezovi bez mane koji uvijek na kraju pobijede. Važno je napomenuti jednu stvar vezanu za narativnu formulu koju EsseGesse koriste. Naime, za razliku od ostalih stripova o herojima, u Komandantu Marku je glavni junak prilično naivan (u pozitivnom smislu te riječi). Naime, prema već spomenutim kanonima, Mark se često kreće među negativcima poput špijuna ili izdajica, vukovima u jagnjećoj koži koji se predstavljaju kao prijatelji namjeravajući ustvari predati patriote Englezima, likovima koje čitatelji odmah prepoznaju kao negativce i one od kojih prijeti opasnost, dok Mark međutim to nikako ne uviđa, sve do momenta kad postaje prekasno i kad se mora izvući iz neprilike. I dakako, to se ponavlja dovoljno često da postaje jasno da se ne radi o slučajnosti nego o pažljivo i precizno odabranoj narativnoj tehnici, koja iako naizgled djeluje prilično glupo daje odlične rezultate. Naime, publika na koju su ciljali EsseGesse je publika od 8 do 15 godina, dakle publika koja je i sama «naivna», kojoj je godilo osjećati se sposobnijim od svojih junaka, naslućivajući prije njih opasnost koja ih čeka a u isto vrijeme raste napetost dok se očekuje kako će se heroj spasiti od opasnosti koja prijeti iz sjene. Mark je heroj, hrabar, jak, odan, a čitatelj su se mogli još bolje identificirati s njim upravo zbog tog spuštanja junaka na njihovu razinu, bili su oštroumniji od njega! Zamislite klinca kako guta strip i misli «Pazi Mark, upast ćeš u zamku...»! U momentu kad se zamka definitivno zaklopi neizbježno je ono «Jesam li ti rekao!». Druga važna napomena je odsutnost «glavnog» neprijatelja poput npr. Hellingena ili Mefista. Tijekom avantura pojavilo se nekoliko zanimljivih likova koji su zaokupili maštu čitalaca i koji su mogli biti ponovo iskorišteni (sjetimo se samo Spartacusa ili Džina Efraima npr.).



Drugo najčešće pitanje vezano za EsseGesse bilo je kako su oni među sobom dijelili posao? Tko je crtao, tko je pisao scenarije itd itd. Naime, trojica autora su uspjela postići zavidnu grafičku uniformonost tako da ih je bilo gotovo nemoguće razlikovati. Ipak uz malo podrobniju analizu na vidjelo ipak dolaze neke razlike koje nam daju više podataka o tome kako su nastajale Markove epizode. U principu, među njima trojicom, svi su mogli raditi sve, i pisati scenarije i raditi olovke i tuširati, i jedan dio epizoda je upravo tako i realiziran, autori su se mijenjali na poslovima kako je situacija zahtijevala, prilagođavajući se okolnostima. Ipak većina epizoda je rađena na sljedeći način: priču su uvijek skupa smislili, razrađujući pritom likove i radnju a same scenarije je uglavnom pisao Sartoris koji je preferirao ovaj dio posla. Kad je scenarij bio definitivno gotov ostala dvojica crtača bi krenula na crtanje. Iznimka su ljetne epizode, za vrijeme praznika kad bi pojedine epizode svaki od trojice uradio gotovo sam! Što se crteža tiče situacija je ovakva:od 64 table velik dio pripada Guzzonu i Sinchettu, dok bi Sartoris nacrtao otprilike 5 do 10 tabli po epizodi. Sinchetto bi obično nacrtao početak, a Guzzon kraj, dok bi sredinu podijelili, a tu i tamo bi pokoju tablu u sredini ubacio Sartoris. Sinchetto je također nacrtao gotovo sve naslovnice, a i velik dio pozadina, pogotovo pejzaži, gradovi, luke, sela, tvrđave su također njegovi. Sinchetto je imao najfiniji stil od njih trojice, pod očitim utjecajem klasičnih crtača poput Alexa Raymonda i očito je bio najkvalitetniji crtač među njima, mada je i Guzzon davao pristojne rezultate. Problemi nastaju 1987. kada Sinchetto odlazi, shrvan smrću supruge posvećuje se svojoj drugoj ljubavi, slikarstvu, sve do 1991. kada umire. Kao pomoć ostarjelom dvojcu dolazi Lina Buffolente, koja se uspijeva koliko toliko prilagoditi stilu i popuniti rupu koja je nastala odlaskom Sinchetta, ali defitinivan raspad se događa u srpnju 1989. kada iznenadno umire Sartoris i kada Guzzon zajedno sa redakcijom u Bonelliju odlučuje da se serija završi. Tako u siječnju 1990. izlazi zadnji 281. broj nazvan Konačna pobjeda u kojem patrioti bitkom kod Yorktowna konačno pobijeđuju Engleze i proglašavaju nezavisnost, a Mark i Betty se žene, čime je saga završena. Nakon toga je izašlo još 10 specijalnih brojeva rađenih od strane Guzzona i drugih autora koji nije doživio veći uspjeh i to je bio definitivan kraj.
Komandant Mark je na našim prostorima doživio pristojan uspjeh u svoje vrijeme i objavljen je velik broj epizoda, svega nekoliko ih je ostalo neobjavljeno od strane Dnevnika u Zlatnoj Seriji (ne računajući specijale), a nakon raspada Jugoslavije, hrvatski izdavač Porin je pokušao krenuti sa reprintom koji je neslavno propao nakon desetak brojeva. Istovremeno, u Srbiji Horus izgleda i dalje izdaje Mikija, Bleka i Marka, ali sa upitnim uspjehom. Bilo kako bilo, likovi iz ovog serijala su ostavili trag na nekoliko generacija klinaca odraslih u sedamdesetim i osamedesetim godinama prošlog vijeka, i dan danas se u svakodnevnom govoru koriste neke fraze i izrazi koje je prvi izgovorio Žalosna sova npr. i ako ništa drugo podsjećaju nas na nedužno i bezbrižno djetinjstvo i vremena kad smo se sa sjajom u očima borili protiv mrskih Crvenih Mundira uz bok Komandanta Marka i njegovih neustrašivih Vukova sa Ontarija!