Borisav Stanković

Rodjen je u Vranju 1875.godine.Rano je ostao bez roditelja pa je odrastao uz babu Zlatu i njene price o starim vremenima. Poslije gimnazijskog skolovanja u Vranju i Nisu, zavrsio je skolovanje u Beogradu. Radio je kao drzavni cinovnik poslove koji nisu imali nikakve veze sa njegovim knjizevnim afinitetima i ambicijama. Vezan za zavicaj i to za zavicaj vremena koje je prohujalo, Stankovic je u njemu nalazio teme za svoje pripovjetke, romane i drame. Nije imao afiniteta za savremenost i savremena zbivanja, jos manje za nova knjizevna zbivanja-ostao je izvan savremenih tokova, u svom svijetu staroga Vranja. Ponirao je u proslost i tamo pronalazio nesrecne ljude, promasene sudbine, vjecite bolnike i patnike. U knjizevnost je usao tiho, zbirkom ''Iz starog jevandjelja''(1899) koja, arhaicnim naslovom, nije privukla znacajnu paznju. Tek ce njegove pripovjetke objavljene u casopisima i listovima, i zbirke ''Stari dani'' (1902) i ''Boziji ljudi''(1902) predstaviti Stankovica kao ''najjaci pripovjedacki talenat koji je ikada bio u srpskoj knjizevnosti''(Jovan Skerlic). Roman "Necista krv'' (1910) jos vise je ucvrstio uvjerenje da se u srpskoj knjizevnosti pojavio rasni pripovjedac.Pored toga ostala su iza Stankovica i dva nedovrsene romana: ''Gazda Mladen'' i ''Pevci''. Drama ''Kostana" (1902) imala je uspjeha i predstavila je Stankovica kao dramskog pisca.Medjutim, ni kasnije drame ''Tasana'' i ''Jovca'' nisu Stankovicu obezbedile mesto znacajnog dramskog pisca. Napadan zbog saradnje u okupacijskom listu za vrijeme Prvog svjetskog rata, Stankovic se povukao u sebe, prestao da stvara i umro, usamljen i razocaran, 1927. godine u Beogradu.

Stankovic je samonikao talenat, ali snazan i osoben. Citav njegov stvaralacki opus slika je zavicajnog Vranja iz vremena kada je ono gubilo obiljezje sarolike istocnjacke kasabe i dobijalo novu gradjansku fizionomiju.U to doba su u Vranju bile svjeze uspomene na bogate age i begove ali i domace bogatase ,tzv. corbadzije. Na jednoj strani bogati posjedi i raskosni domovi, a na drugoj siromasni kmetovi-civcije. Corbadzije su svoje bogatstvo rasipali na uzivanje svake vrste. Osim njih Vranje je imalo i svoj zanatlijski stalez, sitne trgovce i brojnu domacu poslugu.

Stankovic je s podjednakom toplinom i razumjevanjem slikao sve drustvene sredine starog Vranja: i bogate i vec osirotjele corbadzije, ali i trgovce i cinovnike, civcije, seljake, Cigane, a i prosjake ''bozjake'' , ljude poremecene psihe.U pricama o vranjskim bozjacima, o ljudima obolele psihe i cula, prvi u srpskoj knjizevnosti sugestivno je prikazao dusevna pomracenja, dusevnu tamu i pomracenje uma, u cemu se priblizio velikom ruskom psihoanaliticaru Dostojevskom.

Preuzeto: lektiraukratko.blogspot

Koštana

Koštana je jednostavan pozorišni komad bez složene radnje, snažnih sukoba, vješte dramaturgije. Ali ona nije samo komad sa pjevanjem, raskošna slika foplklora sa juga Srbije, nego snažna drama tragičnih ljudskih sudbina, slika pojedinačne patnje i kolektivne nesreće. Događa se u Vranju tema je koliko stara toliko i savremena - promašena ljubav; akteri su mladi i stari – jednako kažnjeni životovom i nesrećni. Dramska radnja je razvijena u četiri čina koji nisu rasčlanjeni na pojave.

Prvi čin - Gostinska soba Hadži - Tomine kuće. Uskrs, predveče, na zalasku sunca. U kući je nemir: Hadži - Tomin sin Stojan danima je sa Koštanom što je izazivalo očev bijes, majčinu strepnju, sestrinu brigu. Ulazi Hadži -Toma, bijesno rastura brojanice, grdi sina, sručuje svoj bijes na ženu Katu okrivljujući je za sinovljevo ponašanje. Dolazi Arsa, predsjednik opštine, brat sevdahlije Mitketa, koji je takođe stalno sa mladom i lijepom pjevacicom Koštanom. Hadžija ga kritikuje što ne zavede red, da više varoš ne luduje za lijepom Cigankom. Ovaj se pravda da ne može, da se uz Koštaninu pjesmu vesele i njegov sin Stojan i drugi uglednici kao sto su Maksim, Zafir, Stanko, a Mitketa je otpisao jer se "lud i rodio". Ne može da hapsi ni Koštanu jer je ona poštena i ne pruža povod za hapšenje. U razgovoru se začinje ideja da se Koštana nasilu uda i tako smiri varoš. U tom dolazi policija donoseći vijest da je Stojan odveo Cigane u Sobinu, na porodicno imanje. Hadži - Toma polazi tamo, bijesan i namjeran da ubije sina, a majka Kata, preplašena i očajna, ostaje da se moli Bogu.

Drugi čin - Sobina, porodično imanje Hadži - Tomino. Dolazi Stojan sa muzikantima, Koštanom i društvom. Sluge Marko i Magda radosno dočekuju mladog gazdu. Dolazi Mitke, daruje Koštanu, traži da mu pjeva "njegovu" pjesmu, uz pjesmu obnavlja sjećanje na mladu Redžepovicu. Dolazi Hadži - Toma bijesan, traži od Marka pušku da ih sve pobije. Marko ga jedva umoli da sjedne, radi berićeta, praznik je. Cigani, uplašeni, hoće da odu, ali im Mitke ne da. Hadžija ih ohrabruje da ostanu. Koštanina pjesma ga dirne, daje Marku novce da časti muziku. Koštana pjeva, Hadži - Toma se raskravljuje, traži svoju pjesmu, naređuje Marku da uzme konja, ode u varoš i pozove na "radost i veselje" Hadži - Ristu, Zafira, Sekulu.

Treći čin - Prva slika se odvija u gostinskoj sobi Hadži - Tomine kuće. Stojan leži, sestra je uz njega. On se budi, priziva Koštanu. Ulazi zadihan Marko i najavljuje Hadži - Tomin dolazak. Ovaj ulazi u kuću sa Koštanom, praćen muzikom. Traži od Koštane da mu pjeva pjesmu, daje joj nisku dukata, ali je ona, krišom, vraca Marku. Druga slika se odvija u Mitkinoj kući. Mitke ulazi u dvorište sa Koštanom i sviračima. Koštana pjeva, Mitke sve više pada u tugu, proklinje brata što ga silom ozeni i moli Koštanu:

- Poj "žal za mladost"... Za moju slatku mladost, što mi tako u ništa otide a brigu ostavi.

Dolazi Arsa sa policijom i pandurima, razjuri svirače, Mitketa otjera u kuću, policiji naređeje da ode u Banju i prenese Asanovom ocu da spremi svatove i dođe po Koštanu.

Četvrti ćin - Ciganska mahala. Kmet čuva stražu pred Koštaninom kućom da ne pobjegne. Iz daljine se čuju svatovi da dolaze. Koštana je nesrećna, kmet je pogođen njenom tugom i moli je da ne čupa kosu. Dolazi Stojan da vodi Koštanu. Ona je obradovana njegovom ljubavlju, ali odbija da pođe s njim: ona je Ciganka, nije joj mijesto u hadžijskoj kući, ne želi da se u gospodskoj kući zatvori za cijeli život. Da bi odbila Stojana bijesno kaze:

- Nisam! Nikoga nisam voljela! I nikad neću da volim!

Stojan je poražen njenim riječima i odlazi. Dolazi Mitke i daruje Koštanu. Ona ga moli da je spase, da je nigdje ne vodi, ali on joj kaze:

- Ajde, Koštan! Digni se, rasvesti! Ajde, svatovi te čekav, mladoženja te čeka. Digi se! Ne plači! Sluzu ne puštaj! Stegni srce i trpi! Bidni čovek; a čovek je samo žal i za muku zdaden!

Koštana ne dozvoljava da je panduri ubacuju u kola: sama se, mirno i dostojanstveno, penje u kola sa svatovima i kreća za Banju.

Likovi - U Koštani se sukobljavaju dvije strane života i dva stava prema životu. Na jednoj strani je zatvoreni i strogi život čorbadžijskih gazdinskih porodica, zarobljenih i sputanih patrijarhalnim moralom. U njemu se guši mladost, uništava ljubav, život čini prozaičnim, praznim. Tom životu pripadaju Arsa i Hadži Toma. Na drugoj strani je život ispunjen radostima i strastima, uživanjem i opuštanjem. Taj život pripada mladosti, ali ga žive i neki predstavnici čorbadžijskog sloja koji su raskinuli sa stegama i regulama i pružili ruke ka životnim radostima koje su im bile uskraćene u mladosti. Tom životu pripadaju Koštana i Stojan, ali i nesrećni i nostalgični Mitke, da bi mu se u jednom trenutku priklonio i Hadži Toma.

Koštana je naslovna ličnost drame , ali nije glavni dramski lik. Ona jeste u središtu zbivanja, oko nje se sve odvija: ona je razlog dešavanja i ponašanja, bez nje ne bi bilo ni dramske radnje, ni drame. Ona je samo motiv koji pokreće ostale junake na djelovanje i ponašanje, na ispoljavanje određenog zivotnog stava i filozofije života, na buđenje emocija i erupciju zeđi za životom i ljubjavlju. Ali ona posjeduje i jasno izražene osobine koje je čine upečatljivom kao junakom i moralno čistim ljudskim bićem. Koštana je:

- mlada, lijepa, čulna, putena
- okrenuta je životu i njegovim radostima
- posvećena je pjesmi kao pozivu i kao smislu života
- smisao života vidi u noći, mjesečini i pjesmi
- svjesna je svog porijekla i društvenog statusa: - Ja, Ciganka! U Banju, u selo, tamo je moje!
- dostojanstvena, moralno čista, ne pjeva za novac, nego zato što je pjesma njen život
- ne želi da žrtvuje svoju slobodu za život u gospodskoj kući

Mitke je pjesnik i filozof. Pjesnik je onda kada govori o mladosti, ljepoti i ljubavi. Tada je u zanosu, prenijet u svijet o kojem govore. Filozof je kad govori o čovjeku i životu, o prolaznosti, o sudbini kao neminovnosti. Njegovo govorenje utemeljeno je na bogatom životnom iskustvu, obojeno ličnom tragikom, ispunjeno dubokom filozofijom života. On, poklonik ljepote i uživanja, zahvaćen je fatalizmom.

Mitke je čovjek života, putovanja, pustolovina, uživanja, ljubavi i strasti - pravi dionizijski tip. Ali je on čovjek patnje i nostalgije. Pati za vremenom koje je prošlo, pati što je mladost prošla i čula ugasla, što nema slobode i što mora da se skrasi pored žene. U njemu je tragika čovjeka koji ne može da se uklopi u patrijalhalne norme, tragika čovjeka koji je shvatio težinu prolaznosti:

- Zemlja me pije... Noć me pije... Mesečina me pije... Ništa mi neje, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ.

U njemu je nostalgija za vremenima koja su prošla, san o ljepotama i milinama mladosti.

Hadži Toma oličava patrijalhalnog despota, čuvara patrijarhalnog reda i morala, silu koja može da odlučuje o ljudskim sudbinama. Za svet on je uspravan, gord, silan, neprikosnoven, strah i trepet za okolinu i ukućane. U sebi, duboko u duši, ranjen je i nesrećan čovjek. Nesrećan je koliko i Mitke, koliko i njegova žena Kata, jer su svi oni žrtve nepisanih patrijarhalnih zakona. Iza maske ozbiljnog, strogog i dostojanstvenog Hadži – Tome krije se nesrećan čovjek, oženjen bez svoje volje, djevojkom koju nije volio. Zeljan je životnih radosti, ljubavi i njeznosti. Kada je vidio Koštanu, kada je čuo njenu pjesmu, strasno su ga zaboljele rane neizivljene mladosti, osjetio je duboku prazninu u sebi, probudile su se čežnje. Zbacio je masku strogosti i dostojanstva, raskopčao mintan, skinuo fes i predao se Koštaninoj pjesmi i muzici njenih pratilaca.

... Mitka: I ja gu ne znajem. Samo gu u noć čujem i u s'n snujem. A pesma je moja golema: Kako majka sina imala, čuvala, 'ranila. Dan i noć samo njega gledala. Što na sina duša zaiskala, sve majka davala, a sin – bolan! Porasnaja sin. Došla snaga, mladost... Došle bašče, cveće, mesečina. – Zamirisale devojke!... Sin poleteja. Sve što iskaja, sve imaja. Hatovi, puške, sablje, žene. Koju devojku nije pogledaja, samo njojne kose neje zamrsija i usta celivaja. Nijedna mu ne odreče, nijedna ga ne prevari; a on sve gi celivaja, sve varaja i - bolan, bolan bija. Bolan otkako se rodija. – To sam ja!... Pa od t'j bol, jad – dert li je, prokletija li neka – eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s'n da me uvati. A s'n me ne vaća. Zemlja me pije... Noć me pije... Mesečina me pije... Ništa mi nije, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ. Otkako sam na svet progledaja, od t'g sam još bolan. (Seda. Gleda u Koštanu, čočeke, devojčice. Izvaljuje se, da ih bolje vidi). Eh, deca, deca slatka! Pojte! Puštite glas. Ali čist glas! Iskam da slušam vaš mlad, sladak, čist glas. Zašto moje se je srce iskubalo, snaga raskomatala, ostarela... Žalno, teško da mi pojete!
Koštana (sa sažaljenjem) - Koju, gazda - Mitko?

Mitka: Koju? Eh, Koštana, zar jedna je pesma žalna? Znaš li šta je karasevdah? I toj težak, golem, karasevdah! Tuj bolest ja bolujem. (Pokazuje na sebe). Eve ostare, a još se ne nažive, još ne napoja' i ne naceliva'... Još mi za lepotinju i ubavanju srce gine i vene! Aha !... Poj, Koštana, kako k'd se od Karakule na Bilaču, Preševo i Skoplje udari. Noć letnja. Šar-planina u nebo štrči, a ispod njuma leglo pusto i mrtvo Kosovo. Drum širok, prav, carski. Po njega se rasipali hanovi, seraji, bašče, česme. Mesečina greje... Martinka mi u krilo, konj, Dorča moj, ide nogu pred nogu, a čalgidžije, što gi još od bilački han povedešem, peške idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T'nko i visoko kroz noć i na mesečini sviriv. A iz seraji i bašče, kude mlade žene i devojke oko šedrvan i na mesečini oro igrav, grneta sviri, dajre se čuje i pesma... I toj ne pesma, već glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo devojačko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s's mesečinu se lepi, treperi i na men' kao melem na srce mi pada. (Koštani). I, Koštan, tuj pesmu, toj vreme da mi poješ... A toj vreme više ne dođe. Ete za toj ću vreme ja žalan da umrem, s's otvoreni oči u grob ću da legnem. Poj "žal za mladost"... Za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide, i brgo ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo još jedanput vrne, dođe, da gu samo još jedan put osetim, pomirišem... Ah! (Peva).

Da znaješ, mome, mori, da znaješ,
kakva je žalba za mladost,
na porta bi me čekala,
od konja bi me skinula,
u sobu bi me unela,
u usta bi me ljubila –
of, aman, zaman, mlado devojče,
izgore mi srce za tebe!...

Preuzeto: lektire.me