Viktor Igo

(1802. - 1885)

Viktor Igo! Šta sve ne kaže i ne krije u sebi to čudesno ime, taj magičar riječi i simbol slobode! Teško da je bilo pisca većeg i blistavijeg uspjeha: poznat u osamnaestoj godini, čuven u dvadeset petoj, slavan u tridesetoj; još je gorio bujnom mladošću a bio je vođa čitavog jednog novog književnog pokreta; vole ga i narodne mase i duhovne elite; cijela se književna mladost ushićuje njime i opija njegovim djelom; Luj XVIII i Šarl X nagrađuju njegove divne stihove; Luj-Filip ga imenuje za člana Gornjeg doma; liči na pravog književnog vladara. Prognan iz domovine, zbog buntovnog stava i slobodarskih ideja, postao je još veći u izgnanstvu, i vratio se posle devetnaest godina, kao narodni idol i sijedi prorok. Umro je u slavlju kakvo nije strekao nijedan Francuz. Prve časove svog vječnog sna prospavao je pod Slavolukom, čast koja je, pored neznanog junaka i pobjednika iz Prvog svjetskog rata, dosada samo njemu ukazana. Do Panteona, u kom počiva, otpratio ga je cijeli jedan narod, žaleći ne samo svog najvećeg pjesnika, nego i velikog čovjeka, koji je bio nadahnut svim plemenitim mislima i osjećanjima, koji je osjećao sve radosti i sve patnje, volio istinu i dobrotu i pomagao čovjeku da se uzdigne, da bude bolji i srećniji, vodeći više od trideset godina neumornu borbu protiv svih unižavajućih predrasuda, protiv teokratije i eksploatacije, protiv socijalnih nepravdi i mračnjaštva, protiv svih društvenih okova koji sprječavaju slobodan razvoj čovjeka.

Igo se - poput Getea u njemačkoj književnosti - ogledao u gotovo svim književnim vrstama, ostavivši golem opus u kojem se, međutim, teško mogu razabrati neke faze, pa niti neko spajanje klasicizma i romantizma kakvo bijaše prisutno u mnogim Geteovim djelima. Bavio se i politikom, pa je u mladosti pristao uz monarhiste, zatim se priklonio demokratima, 1848. borio se na strani republikanaca, a 1851. bio je prisiljen otići u progonstvo, đe je ostao sve do sloma Drugog carstva. Godine 1870. vratio se u domovinu i uživao slavu najvećeg francuskog književnika, koji je imao i vrlo jak uticaj na tada već u Francuskoj podosta snažno izraženo "javno mnijenje".

Pjesničku slavu je stekao već zbirkama lirskih pjesama “Istočnjačke pjesme” i “Jesenje lišće”, ali se uglavnom smatra da su mu najbolje kasnije pjesme satiričkog i refleksivnog karaktera, kao “Kazne” i “Kontemplacije”, a zapamćena je i kao grandiozni poduhvat “Legenda vjekova” , zamišljena kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva. Drame su označile pobjedu romantizma u francuskom pozorištu, no u njima prevladava lirika, pa i retorika, a nedostaje prave dramske radnje. Od brojnih pak romana i pripovijedaka svjetsku su slavu stekli “Bogorodična crkva u Parizu” i “Jadnici”.

Premda je Igo bio neprikosnoveni vođa i prvak romantizma u Francuskoj, najveći dio njegovog stvaralaštva kojim je stekao svjetsku slavu ipak pripada, barem vremenski, kraju romantizma i prelazu u novu epohu, tako da ga istoričari književnosti uglavnom svrstavaju u „drugu generaciju romantičara“.

Šetnja

O, ljubavi, budimo srećni. Dođi, sedi
U senu što izgleda kao suton bledi.
Koračajmo polako. Opusti se. Kloni.
Sad, kad nema nikoga, ti se sa mnom skloni
Iza gustih živica u to vrelo žito.

Što ne mogu četiri zida dići hitro
U tom kutku nevinom, kao čudom nekim!
Priroda je uhoda sa korakom mekim;
Sakrijmo se; ne veruj muku što nas rubi;
Čuj kako ti kolena žarka duša ljubi,
Jer ja sam samo duša, duša što ti tepa;
No duša je sposobna da u kandže ščepa
Ženu, i odnese je, i da svet potresa
Tajanstvenim poklikom orla sa nebesa
I zloslutnim čekanjem zveri koja reži.

Što je divno postići cilj kome se teži,
Slušati stišavanje blage opomene,
Opiti se tajnama dragim što rumene
Milo lice! Slatko je obećanje njeno
Što za tren razmišljanja biće povučeno!
Povučeno? Nikako. Biće još i jače…

Sakrijmo se. Grana se izdajnički mače.
Uvek se saznavalo gde i kad se kriju
Eshil i Megarila pitomih očiju,
I bilo bi odato njihovo šaptanje,
Jer je oleandrima tad drhtalo granje.

Slepi miš

Da, prepoznajem te, videh te u snima,
Kobna ptico! Ali mračnim krugovima
Svog nemirnog leta zalud stremiš na me;
Drugom nosi vesti probuđenih seni;
Greh i sreća neznani su meni,
Da se bojim tvojih slutnji punih tame!

Noću, mračnim nebom kad plešu demoni,
Čarobni hor tebe u kružni let goni.
Paklena te himna na zlo veće zove;
Hitaj! Novo cveće slasnim vonjem diše;
Nek te vazduh rodnog groba njiše,
Nek ti mračna krila parom krvi plove.

Šalje li te neko sa one visine
Gde mesec nadleće bele razvaline?
Bledo mu se lice poput tvog mrači.
Luču moju kroz dalji besputne
Pratile su, dakle, tvoje oči mutne?
Tako i sjaj slave nesreću privlači!

Stižeš li iz kule gde Vrtoglavica
Stani se, taj kepec svirep, što iz tmica
Leprša nad gore, sja iskrenjem bara,
Vazduh ispunjava smehom, borje svija
I svake večeri, s ruba provalija,
Bledoga putnika u ponor obara?

Zalud oko mene tvoja igra plaha
Širi zadah groba i ljudskoga praha;
Ne, ne bojim te se, ali daj mi mira,
Jer svetini sutra pružicu da gleda
To maljavo tvoje telo, krila bleda
Koja krase crno ognjište pastira.

Deca će te besnog gurati i bosti,
Doći će devojka u radoznalosti
Da preglasnim smehom strah ti zada jak,
Kroz narode ptičje razdragane
Uzalud tražiti slepim letom mrak!

Oluja

Kakvo je čudovište munja! Kakav je vetar,
O ponore, što s hukom, ko dzinovski metar
Meri strop nebesa, i od čije moći
kao slamke pucaju crne grede noći.

Noći, o ledena noći, ti večeras
Kao da podmuklo i zlo nešto smeraš,
Žuriš bez meseca, bez daha, bez šuma...
Spremaš li izdaju, o noći bez uma,
ili hoćeš, noći, ti što pustaš bića
Koja snuju užas i krvoprolića,
Da nekom zlokobnom, plamnom, crnom kljunu
Daš pticu što spava, poverenja punu,
Pticu što krijući krilom nežnu glavu,
Nogom steže božju grančicu drhtavu?

JUDITI GOTJE

Lepota i smrt su dve velike stvari,
Što sadrže mnogu sen i svetlost sjajnu;
Dve obilne sestre, pune strašnih čari,
Skrivajući istu čudnovatu tajnu.

O glasovi, oči: crne, plave žene!
O biseri nežni što vas ljulja more!
Ja mrem a vi sjajte, budite voljene.
O vi svetle tice, usred mračne gore!

Judita, naša je sudba skoro ista,
Što se ne bi reklo, poredeć nam lice:
Sav bezdani svemir u oku vam blista;

Moja duša krije zvezdan ponor ceo,
Susedi nebeski mi smo, gospođice,
Pošto lepi vi ste a ja ostareo.

DEVOJKA RAŠČEŠLJANE KOSE

Rašcešljane kose i bosa je bila,
sedeć, bosonoga, uz te trske mlade:
dok prolazah tuda mišljah da je vila,
i rekoh: "Hoćeš li doći u livade?"

Podiže na mene svoj pogled oholi
što osta lepoti da na slavlje seća,
i rekoh:" Hoćeš li, dob je kad se voli,
hoćeš li u šetnju pod senkom drveća?"

Brisala je stope kraj reke u travi:
kad po drugi put zagleda se u me
u nestašnoj djevi misao se javi,
Oh! kako pevahu ptice udno šume!

Kako voda blago ljubljaše obalu!
Ugledah u trsci zelenoj i punoj
devojcicu srećnu, divlju, ustreptalu,
s kosom u očima, i s osmehom u njoj.

Napisano na jednom primerku „Bozanstvene komedije“

Jedne noći videh niz puteljak bliski
čoveka pod plaštem kao konzul rimski,
i ko crn pod sjajem što s nebesa toči.
Taj prolaznik zasta, upre u me oči
sjajne, i duboke s nekim divljim žarom,
i reče mi: – Prvo, u vremenu starom,
ispunivši vidik beh visoka gora:
zatim, još slep duhom bežeć iz zatvora,
uz lestvice bića penjah se pun mora,
bejah hrast, sa mnoštvom žreca i oltara,
i kricima čudnim punih vazduh sinji:
zatim lav sam bio sanjar u pustinji,
čiju moćnu riku mračne noći pamte;
sada, ja sam čovek, i zovem se Dante.

KOD AVRANŠA

Tmurna noć je padala u prostore tmurne.
Krilo vetra večernjeg iz daljine burne
Teraše, kraj grebenja granitnog, u muku,
Jata prema gnezdima i jedra u luku.

Svet me okružavaše žalošću što guši.
Oh! beskraju talasa, ponore u duši!
Sen-Mišel izranjaše u mrak kao gora,
Tamni Keops zapada, piramida mora.

Razmišljah o Egiptu, nedostupnom blesku
Jedne večne osame usnule na pesku,
O mračnome logoru smrti, gde pod kamom
San čadore carske ispunjava tamom.

Avaj! U toj pustoši koju moćnim dahom
Bog prožima milošću ili crnim strahom,
Sve što čovek podiže do nebeskog krova,
To je ona grobnica i tamnica ova.

Gitara

A šta ćemo, kažu oni,
Kada ćun taj brzo tone
I kada nas pandur goni?
- Vi veslajte, kažu one.

Ali kako, kažu oni,
Da se suze sad ne rone,
Kako mržnji da odzvoni?
- Vi spavajte, kažu one.

Kako da nam, kažu oni,
Bez napitka budu sklone
Lepe žene? - Glas im zvoni:
- Vi volite, kažu one.

Ne zastani

Ne zastani! Nemoj leći,
O ti koji stalno sreći
Gledas leđa;
U sumrak, kad predah mami,
Zemlja je u polutami
Mračna, smeđa.

Sa varljivog okeana
Pena, para uzvitlana
Kulja gusto.
A kad gledaš tim vidikom,
Nigde kuće! nikog, nikog!
Pusto! Pusto!

Noću - priča svuda ista:
Kradljičevo oko blista
Kraj tvog puta,
A družina šumskih dama
Ponekad je, jao nama!
Nešto ljuta.

One kreću sad u roju;
Nemoj samo sresti koju
Tu u tmini,
Dok zloduha zračnih jato
Započinje ples u zlatnoj
Mesečini.