Dante Aligijeri (Dante Alighieri)

Dante Aligijeri (maj/jun 1265. – 14. septembar, 1321.) je bio pjesnik iz Firence, (Italija). Njegovo najveće delo, Božanstvena komedija (La divina commedia), je kulminacija srednjovekovnog pogleda na svet i osnova modernog italijanskog jezika... dalje

„Božanstvena komedija“ (ital. „Comedia“ или „Commedia“, kasnije je Bokačo dodao „Divina“) je književno delo Dantea Aligijerija, koje se smatra najvećom epskom poemom italijanske literature, kao i jednim od najvećih dela svetske literature. Napisana je između 1308. i 1321. godine.

Bozanstvena komedija

Pakao



narativna poema (dio "Božanstvene komedije")
Originalni naziv
Inferno
Datum izdavanja 1314


"Ostavite svu nadu, vi koji ulazite..."(Na vratima pakla- III. 7.)

"Do mjesta dođoh, gdje sva svjetla šute,
što šumi kao more u oluji
kada ga vjetri s raznih strana mute
Pakleni vihor što bez stanke huji,
tu nosi duše u zamahu punu:
muči ih, bije, vrteć ih u struji."

'Ovi im lice šarahu do krvi,
a krv i suze kaplju im do nogu,
gdje sve to beru neki gadni crvi.''

Dante Aligijeri ''Božanstvena komedija , Pakao.'

SONET O PRAVDI

Ako li vidis da me u plac vodi
nevolja nova sto mi dusu bije,
rad pravde koja vazda pri tebi je,
Gospode, tih me suza oslobodi:

onoga kazni svojom rukom svetom
koji ubija pravdu, dok ga brani
tiranin, cijim otrovom se hrani,
otrovom sto ga rasu celim svetom.

I takav leden strah on eto zada
vernima tvojim te ni rec ne zbore,
a ti, iz kojeg sjaj i ljubav sije,

tu krepost, koja gola lezi sada,
ovitu svojim velom digni gore,
jer bez nje mira na zemlji nam nije.

Tolike draži i sklad se u moje
Gospoje vide, kad pozdravlja koga,
Da svaki jezik nijem protrne s toga,
A oči u nju gledati se boje.
Dok joj, kad ide, svako hvalu poje,
Nju resi krotkost i dobrota mnoga,
Pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga
Poslan, da čudo on pomaže svoje.
Ko god je gleda, tako mu se mili,
Da kroz oči mu slast u srce lije,
Koju ne pojmi, tko je kušo nije.
I s njene usne regbi duh se krili
Ljubavi slatke pun, što dušu zove
Neprestano na uzdisaje.

Bozanstvena komedija

Pakao

Prvo pjevanje

Napola našeg životnoga puta
U mračnoj mi se šumi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvši zaluta.

Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
Kad je se sjetim, još me strava mori.

Čemernija ni samrt mnogo nije;
al' da bih kazo, što tu dobro nađoh,
ispričat mi je druge zgode prije.

Ja ne znam pravo, kako tamo zađoh
tako sam bio snom omamljen, kadno,
zalutavši, sa prave staze sađoh.

Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno,
tamo, gdje kraj je onoj bio draži,
što nagna stravu u srce mi jadno,

pogledah uvis te mu leđa spazih
već odjevena zrakama planeta,
što pravo vodi svijet po svakoj stazi.

Tada presta malo strava da mi smeta
što svu noć nije srcu mira dala,
noć provedenu u toliko sjeta.

I kao čovjek, koji je iz vala
bez daha na kraj isplivo, pa gleda
natrag na vodu opasnu sa žala,

tako i duh moj, jošte sklon da preda,
na ono se je osvrtao ždrijelo,
što živu proći nikome još ne da.

Odmoriv malo utruđeno tijelo,
uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
na donjoj nozi težište je cijelo.

Al' istom da ću uzbrdo, kad eno
odnekud panter brz i gibak pao,
s krznom, što bješe od pjega šareno;

i nije mi se više s oka dao,
vec me u hodu priječio sve jače,
pa sam se vraćat više puta stao.

Bijaše jutrom, te se sunce zače
da diže s istim zvjezdama ko tada,
Kad božja ljubav po prvi put mače

te stvari divne; pa mi tako sada
to nježno doba i taj čas o zori
probude nadu, da je dobru rada

i ona zvjerka u svijetloj odori,
al' tol'ko ne, da ne bih premro cio,
kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.

Taj kao da je na me doći htio
od gladi bijesan, podigavši šiju,
reko bi: i zrak uplašen je bio;

i vučica, što izgledaše sviju
požuda sita u svojoj suhoci,
i zbog koje već mnogi suze liju.

Strah s njena lika s toliko mi moći
na dušu pade, te mi nadu ubi,
da ću vrhunca ikad se domaći.

Ko što su onom, što dobitak ljubi,
na misli samo plač i jadi ljuti,
kad dođe vrijeme gdje mora da gubi,

tako i mene zvijer nemirna smuti,
što prilazeci stade da me ganja
polako tamo, gdjeno sunce šuti.

Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja
iskrsne netko ispred očiju mojih,
na oko slab od preduga ćutanja.

U pustoši kad vidjeh kako stoji:
Smiluj se viknuh na nevolje moje,
tko bio, sjena il živ čovjek koji!

Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,
a roditelji, lombardajsko pleme,
iz Mantove mi bjehu obadvoje.

Sub Julio, al' kasno, rodiše me;
Rim me za dobrog Augusta znade,
kad bogova je lažnih bilo vrijeme.

Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade
Eneji, što iz trojskog dođe grada,
Ilion gordi pošto spaljen pade.

Al' kud ćeš natrag ti do onih jada?
I zašto me ceš uz brijeg ljupki smjelo,
što svih je izvor i uzrok naslada?

Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,
gdje rječitosti ključa rijeka prava?
odvratih prignuv zastiđeno čelo.

Ti, što si svjetlost pjesnika i glava,
nagradi ljubav, koju za te gojih,
i koja tvoj mi spjev u ruke dava!

Ja poklonik sam remek-djela tvojih,
i lijep stil, što na me pažnju svrnu,
samo iz djela tvojega usvojih.

Pogledaj skota, što me natrag vrnu!
Mudrace slavni, ne daj mi podleći;
sve žile mi i bila pred njim trnu!

Vidjev gdje plačem, on će nato reći:
Stazama drugim poci ti je sada,
s tog divljeg mjesta želiš li uteći;

jer zvijer, što daje toliko ti jada,
tim putem ne da da se kreću ljudi,
već dotle smeta, dok im smrt ne zada;

a tako zle i divljačne je čudi,
da uvijek žudnjom nezasitnom diše
i jelo u njoj glad još veći budi.

S mnogo se zvijeri pari, i s još više
njih će se parit, dok Hrt ne pohiti
i dok joj bolnom smrću ne kidiše.

Taj ne će zemljom, novcem da se siti,
već mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
međ Feltrom će mu dom i Feltrom biti.

Italiju će spasti od zlih dana,
za koju pade djevica Kamila,
Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.

Tu zvijer će svuda gonit njegova sila,
dokle je opet ne vrati u pako,
otkle je zavist prvi vođ joj bila.

Stog držim, da je dobro za te, ako
za mnome pođeš, a ja vođom ću ti
biti, i proći ćeš vječnim mjestom tako,

gdje uzvike ćeš očajanja čuti
duhova drevnih, što se bolom guše,
kličući drugoj smrti, da ih sputi.

Vidjet ćeš: neki u ognju se skruše
zadovoljni, jer nadaju se stići,
ma kada bilo, međ blažene duše;

a k potonjima htjedneš li se dići
dostojnija će duša doci tada,
s njom ću te pustit, kad mi bude ići,

jer onaj car, što tamo gore vlada,
zato, što njegove nisam znao vjere,
ne pušta sa mnom do svojega grada.

Njegovo se carstvo na sve strane stere,
al' ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
o sretan li je, koga odabere!

Pjesniče, rekoh, čuj, što glas moj zbori:
tako ti boga, kojeg nisi znao,
da bi me jad taj minuo, i gori,

vodi me, kud si maločas me zvao,
pa da pred vrata svetog Petra dođem
i gdje je, veliš, jad na duše pao.

I on se krene, a za njim pođem.

Bozanstvena komedija

Pakao

Drugo pjevanje

Veče umiraše dan, i mrak je sinji
veče svemu živom trude ublaživo,
što god se gdje na našoj zemlji kinji,

a ja sam sam tegobe iščekivo
putovanja i učešća u jadu,
što sve će pričat pamćenje mi živo.

Nek muze mi i genij pomoć dadu!
Pamet, što pisa, kud mi noga gazi,
nek ovdje vrijednost pokaže na radu!

Pjesniče!, rekoh, što me vodiš, pazi,
da li je snaga dosta jaka moja,
prije no strmoj povjeriš me stazi

Silvijev otac, prica knjiga tvoja,
u besmrtni je svijet za živućega
još tijela pošo i uz čula svoja,

pa ako mu je protivnik zla svega
sklon bio, slavno misleći na djelo
i tko će izić i kakav od njega,

to bješe pravo, kad se sudi zrelo,
jer od njeg je, po višnjoj zapovijedi,
poteko Rim i rimsko carstvo cijelo,

koji i koje, pravo reći vrijedi,
za sveto mjesto bjehu odabrati,
velikog Petra nasljednik gdje sjedi.

Na putu, kad ga tvoja hvala prati,
on o svom slavlju štošta doznat smjede,
što će i temelj papskom plaštu dati.

Kasnije tamo Sud Izbrani grede,
da jača vjeru, koja cilj imade,
da na put spasa svakoga dovede.

Al' ja da idem? Tko da vlast mi dade?
Eneja nisam, nisam ni Pavao;
da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.

Jer strah me, kad bih na taj put se dao,
da ludo pođem; mudar si i bolje
shvaćaš no što bih ja to reći znao.

Ko kad tko ne će, čemu se privolje,
pa s novih misli stari naum mijenja
i počinjati nema više volje,

i meni tako, dok razmišljah, jenja
na onom mračnom visu snaga živa
onoga prvog odlučnoga htjenja.

Ako li shvatih, što u tebi biva,
veledušnoga čuh gdje progovara,
Što ti se plahost sad u duši skriva,

što cesto takve zapreke nam stvara,
da stajemo pred časnim djelom kao
plašljiva zvjerka, kad je oko vara.

Da bi tog straha riješiti se znao,
čuj zašto dođoh i što slušah tamo
u prvi čas, kad bi mi tebe žao.

S onima bijah, što im nema kamo,
kad blažene čuh glas i lijepe žene,
takve, da željah služiti joj samo.

Od zvijezde jace sjale su joj zjene;
anđelskim glasom, nježna sva i draga,
u svom govoru prozbori spram mene:

O mantovanska dušo svakom blaga,
što glas ti svuda traje još i neće
potamniti, dok svijetu bude traga,

moj prijatelj, al' ne prijatelj sreće,
do zapreka u pustu stiže kraju,
tako da natrag od straha već kreće,

i, strah me, tako luta u očaju,
da kasno stiže moja pomoć spora,
po onome, što o njem čuh u raju.

Sad pođi, pa mu snagom svoga zbora
i svim pomozi, da ne trpi štete,
da utjehe i meni dođe hora.

Ja sam Beatrice, što ti dajem svjete;
sa mjesta dođoh, kud težim ponovo;
iz mene zbori ljubav, što me krete.

Pred lice kad se vratim gospodovo,
hvalit ću često pred njim čine tvoje.
I tad zašuti, a ja rekoh ovo:

Kreposna ženo, jedina zbog koje
od svih stvorenja ljudski rod je veći,
pod najmanjim što krugom neba stoje,

za nalog tvoj sam tako haran sreći, da
najbrži bi posluh došo kasno,
i što god želiš, dosta ti je reći.

Al' kaži, kako bez straha i lasno,
siđe u ovo središte s visina
rajskih, kud opet natrag želiš strasno?

Kad želiš, reče, znati do tančina,
kazat ću kratko, zašto se ja amo
ne bojim zaći, sve do tih dubina.

Bojati se je one stvari samo,
što ima moc, da zlom nas kakvim mori,
od drugih zašto da se plašit damo?

A mene takvom bog milostiv stvori,
da nit sam vašoj na dohvatu bijedi,
nit za me plamen toga ognja gori.

U nebu žena plemenita sjedi,
što žali smetnju, koju ti spomenuh,
i blaži stroge božje zapovijedi.

Do Lucije sa molbom ova krenu
i rece: Vjernog spomeni se svoga,
koji te treba baš u ovom trenu.

Ko protivnica svega okrutnoga
došavši k mjestu, sjedjeti gdje svikoh
s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga:

O Beatrice, prava božja diko,
pomozi onom, koji se istačče
nad mnoštvom, jer te ljubljaše toliko!

Ne čuješ li ga, gdje u jadu plače?
Zar ne vidiš, gdje sa smrću se bori
na riječi, od koje more nije jače?

Nema ga, tko se tako brzim stvori,
da steče sreću il' da zlu uteče,
ko ja što siđoh, kada čuh što zbori,

sa mjesta, koje svatko blažen steče,
u skladne riječi uzdajuć se tvoje,
za tebe dične i svijet gdje ih reče.

Kad svrši ovo objašnjenje svoje,
na stranu plačuć sjajne oči svede
i tim ubrza dolaženje moje.

I dođoh, evo, kako ona htjede:
zvijeri te oteh, što ti na put pade,
kojim se pravce uz brijeg divni grede.

Al' što je? Zašto, zašto sada stade?
Što srce misli kukavne ti plijene?
Kud muževnost i smjelost ti se dade,

kad tri se za te preblažene žene
u nebu brinu, a riječ moja gleda
k budućem dobru da ti pogled skrene?

Kao što cvijeće klone s noćnog leda
i zatvori se, a kad sunce grane,
otvoriv čaške cvjetanju se preda,

tako se meni snaga vraćat stane,
a srce smjelost osjeti sve jaču,
pa ću ko covjek, kada dušom dane:

O milosna, što pomože mom plaču,
a i ti, dobri, što se odmah trže,
kad njene riječi istinite začu,

toliku želju u srce mi vrže
riječima svojim, da mi poci godi
i naumu se prvom vratih brže.

Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi:
ti učitelj si, vođ i moj gospodar!
Tako mu rekoh; i kad sta da hodi,
strmim i divljim putem pođoh bodar.