Panicni poremecaj

Autor:
Branko Potočnik, dr. med., spec. psihijatar

Iza fasade paničnog poremećaja kriju se osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti

Priča Marine K.
Do svoje dvadesetdruge godine bila sam normalna djevojka koja se nakon završene srednje škole zaposlila i upisala fakultet. Bez obzira na to što sam radila i studirala, mnogo sam izlazila van. Bila sam komunikativna i otvorena osoba. No, događaj koji je uslijedio promijenio je mene i moj život.
Sve je počelo jednog vikenda kad su roditelji otišli na more. Bila je subota i društvo se skupilo kod mene. Popila sam pola čaše bambusa i kako je bilo marihuane, iz čiste radoznalosti povukla sam dva dima. Nisu prošle niti dvije sekunde, a ja sam se počela osjećati nestvarno. Javio se upravo nepodnošljiv strah, lupanje srca i tako jako gušenje da sam bila sigurna da umirem. Imala sam osjećaj da su mi duša i misli odvojeni od tijela. Zatim sam osjetila pritisak u glavi, u rukama kao da su mi se žile stiskale, suhoću u ustima i jaku žeđ. Počela sam hodati, stalno piti vodu i govoriti da se sa mnom nešto događa, da osjećam pritisak, ne mogu disati, neka zovu Hitnu pomoć. Strah je bio neizdrživ, a osjećaj bliske smrti i ludila neopisiv. Trajalo je samo 20 minuta, ali nakon toga više nisam bila ista osoba. Cijeli dan prestrašena očekivala sam da ću poludjeti, uostalom, kao i sljedećih mjeseci.
Navečer su se vratili roditelji i sve sam im ispričala. Nisu me ozbiljno shvatili, ali su me ipak odveli liječniku opće prakse, koji me poslao na pretrage krvi i štitnjače. Naravno, svi su nalazi bili dobri, premda sam na neki način molila Boga da mi nešto nađu samo da se riješim tih misli i osjećaja.
Stalno sam imala jake strahove i osjećaj da ću dobiti infarkt. Bojala sam se svake svoje misli i svega što sam vidjela. Ljude oko sebe nisam registrirala, sve oko mene bilo je rasplinuto. Osjećala sam samo strašnu duševnu bol.
Ne možete zamisliti kako je to kad vlastite misli bole. Smršavjela sam 10 kilograma i izgledala anoreksično. Nikud se nisam mogla samostalno kretati, a nisam mogla ni zamisliti da sama uđem u tramvaj ili autobus. Uvijek su roditelji ili dečko morali biti pored mene. Nisam mogla sama ostati kod kuće. Strah da mi se može nešto strašno dogoditi, a da nikoga neće biti da pozove Hitnu potpuno bi me blokirao. Povukla sam se u sebe, nisu me zanimale teme koje su zanimale moje prijatelje, osjećala sam se kao robot, bezvoljno, tužno i puna loših misli.
Moja je želja riješti se toga do kraja, jer živjeti s tim nije lako niti jednostavno. Već se dugo mučim s bolešću, skupila sam kilogram nalaza, ali se i dalje osjećam samo napola živom. Ipak, ne gubim nadu da i za mene ima pomoći.

Priča Marine K. slična je priči mnogih ljudi koji su oboljeli od paničnog poremećaja. U prošlosti se točna dijagnoza paničnog poremećaja rijetko postavljala, već se tražila tjelesna bolest. Bolesnici su često dolazili s hrpom nalaza, najčešće štitnjače i srca, a prava dijagnoza je izmicala. A odgođeno i nepotpuno liječenje paničnog poremećaja može dovesti do kronificiranja i razvoja depresije. U teškim slučajevima, bolesnici su potpuno nesposobni za samostalan život.
Srećom, danas je situacija drukčija. Panični poremećaj je definirano stanje i na njega se misli pri svakom stanju u kojem lupanje srca i jaki strah izbezume pacijenta. Rana dijagnoza i energična terapija poboljšali su prognozu bolesti. Terapijska praksa znatno se poboljšala i naglasak stavlja na antidepresive. Nije rijetkost da bolesnici već nakom dva do tri mjeseca potpuno ozdrave. To još uvijek ne znači da je liječenje gotovo. Ono mora trajati mnogo dulje jer je bolest sklona vraćanju.

Simptomi koji prate napade straha...

Osnovno obilježje su napadi straha ili užasa s iznenadnim početkom, praćeni osjećajem nadolazeće propasti. Napadi se mogu javiti iz čista mira, ali su češći nakon konzumacije pića s kofeinom, marihuane i drugih droga. Uz te napade prisutni su i sljedeći simptomi:

lupanje srca i ubrzan puls
bol u prsištu i gušenje
drhtanje
vrtoglavica i nesigurnost
osjećaj nestvarnosti (derealizacija)
osjećaj odvojenosti od sebe (depersonalizacija)
mučnina
strah od ludila i gubitka kontrole
strah od nagle smrti
navale topline, hladnoće, strujanja ili bockanja.
Naznake već u djetinjstvu

Iza fasade paničnog poremećaja leže osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti. One već u djetinjstvu imaju strahove, neurovegetativne simptome i znakove. Najčešće su to crvenjenje lica, znojenje dlanova, lupanje srca, osjećaj kao da će pasti u nesvijest, nelagoda u društvu starijih i autoritativnih ljudi. Tijekom djetinjstva kod njih se može javiti enureza (noćno mokrenje), noćni strahovi, spastični kolon, migrena, astma, alergije ili povišena reaktivnost autonomnog živčanog sustava. Jače je izražen strah od odvajanja, koji se najčešće očituje kao fobija od škole. Ponašanjem dominira pasivnost i izbjegavanje svih situacija koje mogu izazvati strah. Pokazuju sklonost sanjarenju, idealiziranju, nemaju takmičarski duh i ponašanje. Njihova percepcija drugih ljudi pomalo je naivna jer ne mogu procijeniti skrivene namjere loših ljudi. Stalno su razočarani, ali ne mijenjaju ponašanje. Neki od njih nemaju sposobnost pratiti svoje psihološke procese i uvjereni su da boluju od tjelesne bolesti. Tek kad im krene nabolje uvjere se u suprotno.

Antidepresivi - temelj liječenja

U liječenju se najuspješnijim pokazao integralni model, u kojem se sukcesivno primjenjuju svi postupci koji su se u dosadašnjoj praksi pokazali uspješnima.

Temelj današnjeg liječenja su antidepresivi, a anksiolitici se upotrebljavaju kraće vrijeme. Liječenje lijekovima učinkovito otklanja napade panike, ali ne djeluje na izbjegavajuće ponašanje. S druge strane, psihoterapija ne djeluje na učestalost i snagu paničnih napada, ali je učinkovita u liječenju izbjegavajućeg ponašanja. Znači, potrebno je oboje.
Psihijatar koji se drži integrativnog modela primjenjuje ove postupke u određenom slijedu, korak po korak. Prvo se intenzivnim psihofarmakološkim liječenjem uklanja napade panike, a zatim intenzivira psihoterapija, kojom se pacijenta osposobljava da pobijedi strah od straha i počne se samostalno kretati. Za takav postupak potrebno je dosta vremena i strpljenja jer je oporavak spor, a požurivanje i preveliko očekivanje često vode do zastoja u liječenju i pogoršanja.

Strpljivim radom s pacijentom ohrabrujemo svaki napredak i stimuliramo da ide korak dalje. Korak po korak i pacijent će doći u stanje u kojem će i bez pomoći psihijatra raditi sve ono čega se bojao: izlaziti sam na ulicu, čekati u redu u banci ili pošti, voziti se tramvajem i autobusom, sam voziti auto...

Marina je danas dobro. Radi puno radno vrijeme, a uskoro planira i udaju. Izbjegava kofein i nikotin, marihuana joj više ne pada na pamet i nastoji živjeti zdravim i sadržajnim životom. Rijetko joj se javljaju ružna sjećanja, ali je naučena živjeti u sadašnjosti. Sve više razmišlja o materinstvu i u tome ima punu podršku psihijatra.

drdoktor@

Iza fasade paničnog poremećaja kriju se osobe koje svemu u životu
prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno
sumnjaju u svoje sposobnosti

...
Panicni poremecaj...
Znamo da smo svi poreklom iz detinjstva.pa tako i nasi strahovi.. a,u korenu svega jesu strahovi..posebno strah od smrti..Ali,sada je to druga tema..Htela bih samo nesto malo dodati...na ovo doktorovo izlaganje...
Za nasa mnoga stanja u zivotu jeste zaista krivo to nase detinjstvo,.zapravo uloge koje odredjeni ljudi imaju u nasim zivotima..pocev od roditelja,preko vaspitaca ..pa dalje...
Svi oni su brinuci se za nasu buducnost ulozili neverovatan napor da nas nauce da se bojimo...Svemu nas uce,ali najpre strahu....(od tudjinaca,nepoznatih mesta,bolesti,gubitka sopstvene licnosti....)I umesto da nam objasne kako da izadjemo iz teskih situacija,oni su nas samo plasili..znaci ucili su nas ''plasenjem''...

Tako da su nas jos od malena usmeravali na odredjeni model ponasanja...
U slucaju one devojke ,moguce je da se izmedju ostalog i preteralo u tome..i da je strah ucinio mnogo...

Najgore je ono...najrafiniranije plasenje deteta-do toga da ga niko nece voleti...da sa njim niko nece da se druzi,i da nikome nece biti potrebno...
U kakvu licnost kakvo dete moze da izraste?Rezultati takvog vaspitackog procesa je fantasticna zbirka potencijalnih opasnosti...pa onda se zivot odvija u znaku hronisne unutrasnje napetosti,uznemirenosti i straha...
Konzumacija droge je pokrenula nekakve procese i sadrzaje iz nesvesnog , koji su dospevsi u svet pokazali sta se krije u dubinama licnosti nase devojke...i desilo se to sto je bilo neminovno...

Srecom sve se dobro zavrsilo...