Psiholozi u zdravstvu

Pošto imamo čak tri psihologa zanima zašto psihologija nije uključena u zdravstvo direktno, naprimjer da idu bolesnicima pred operaciju ulijevati samopouzdanje, razgovarati i sl.? Mislim da bi bilo velike pomoći tu.

Razlog tomu što nema specijeliziranoga psihološkoga svajetovanja jest vjerojatno to što liječnici imaju u okvriru svoje struke tu psihološku naobrazbu pa svaki liječni pristupa ( ili bi trebao ) prije kakvoga liječenja nastupiti na ohrabrujući način svom pacijentu .
Specijalizirani psiholozi i ista takva savjetovanja kao zaseban psihološki tretman bolesnika , postoji ( ali samo ) kod bolesnika oboljelih od malignih bolesti .

Sad ćete vi mene pogrešno shvatiti. U HR u bolnicama dolazi sveštenik pa sa svakim sjedne prozbori koju, kaže da se ne boji da je Bog uz njega i OK ...gledala sam, on na taj način pruža utjehu ljudima i to puno znači.
A šta mislite da je to recimo neko stručno lice, koje zna kako, kad i na koji način reći. Vi imate kapaciteta ali niste iskorišteni.

Orhideja ::Sad ćete vi mene pogrešno shvatiti. U HR u bolnicama dolazi sveštenik pa sa svakim sjedne prozbori koju, kaže da se ne boji da je Bog uz njega i OK ...gledala sam, on na taj način pruža utjehu ljudima i to puno znači.
A šta mislite da je to recimo neko stručno lice, koje zna kako, kad i na koji način reći. Vi imate kapaciteta ali niste iskorišteni.

Nećemo Te pogrešno shvatiti . Mislim da ovo u svezi dolaženja svećenika u hrvatskim bolnicama , nije istinito . U hrvatskim bolnicama ne dolaze svećenici kako bi razgovarali sa oboljelima . Možda je moguće u nekim iznimnim situacijama kada umirući to zatraži . Ili u nekakvoj specijaliziranoj bolnici poput bolnice Sv. duh u Zagrebu .
Liječnici i sami trebaju pružati ( stručnu ) psihološku podršku pacijentu ... Koliko ju pružaju , vjerujem da je upitno ...
Uvijek sam za pružanje nade , optimizma i ohrabrenja jer ona pomaže u ozdravljenju . Napokon ; nada umire zadnja ... I radije bih rekla ; Vi imate kapaciteta i možete ga iskoristiti !

Orhideja ovo je veoma slozeno pitanje, a glavna prepreka je sujeta. Doktori izmedju sebe ne mogu da se gledaju.

Njihov pritup pacijentima u vecini slucajeva je katastrofalan.

Imao sam prilike da se uverim u to mnogo puta. Dodje i kaze znate vi bolujete od raka nema vam spasa. Tras u nesvest.

Dragana ::Razlog tomu što nema specijeliziranoga psihološkoga svajetovanja jest vjerojatno to što liječnici imaju u okvriru svoje struke tu psihološku naobrazbu pa svaki liječni pristupa ( ili bi trebao ) prije kakvoga liječenja nastupiti na ohrabrujući način svom pacijentu ..

Dobro kažeš,trebao bi....samo u praksi retko kad je tako.
Imala sam i ja iskustvo sa tom "psihološkom naobrazbom",kad sam ležala u bolnici polumrtva,pa mi je na moju pritužbu,da se loše osećam,sestra poslala dežurnog doktora,koji mi je sasuo u lice,da umirem i ne može da mi pomogne.Taj osećaj,i te njegove reči me prate i dan danas iako je od tada prošlo deset godina,ali kao da je bilo juče.

Dragana ::
Nećemo Te pogrešno shvatiti . Mislim da ovo u svezi dolaženja svećenika u hrvatskim bolnicama , nije istinito . U hrvatskim bolnicama ne dolaze svećenici kako bi razgovarali sa oboljelima . Možda je moguće u nekim iznimnim situacijama kada umirući to zatraži . Ili u nekakvoj specijaliziranoj bolnici poput bolnice Sv. duh u Zagrebu .
Liječnici i sami trebaju pružati ( stručnu ) psihološku podršku pacijentu ... Koliko ju pružaju , vjerujem da je upitno ...
Uvijek sam za pružanje nade , optimizma i ohrabrenja jer ona pomaže u ozdravljenju . Napokon ; nada umire zadnja ... I radije bih rekla ; Vi imate kapaciteta i možete ga iskoristiti !

Dragana, pa tata moj je ležao u ZG u bolnici i iako pravoslavac , svećenik je bio i kod njega i pitao ga što leži i kad će izaći i plaši li se rutinske operacije sutradan, rekao mu je da će sve biti u redu jer je Bog uz sve njih, da on nije tu da bi ispovijedao pred smrt već da popriča sa svakim i kaže kako Bog čuva sve. Tata kaže kad je izašao iz sobe u sobi je ostao samo mir. Valjda ih je utješio, ulio im sigurnost.

ulio im sigurnost.

Da li ova sigurnost znaci da se kod (tvog tate) osobe pojavila snaga, vera, nada?
Kako mi koji nismo psiholozi, doktori, svestenici, da ulijemo pozitivu ljudima koji su tesko bolesni?
Kako da im damo snagu da traju, da prebrode? Da im zivot bude kvalitetan, a samo 'malo' izmenjen?