Vesti iz sveta astronomije...

https://t.co/e3NBiVfGxj

A P O D...

Najveći pun Mjesec

Predstojeći pun Mjesec najveći još od 1948!

Pun Mjesec nastupa u ponedjeljak, 14. novembra u 14:52 po našem vremenu. Gledano golim okom izlazak Mjeseca u nedjelju, ponedjeljak i utorak navečer neće se puno razlikovati. Nad istočnim obzorjem (budu li vremenske prilike dozvolile) imati ćemo prigodu promatrati najveći, najbliži i najsjajniji puni Mjesec još od 26. januara 1948. a slijedeći „veći, bliži, sjajniji“ pun Mjesec očekuje nas 25. novembra daleke 2034.



Posljednjih godina, od 2011. na ovamo u medijima se za pojavu punog Mjeseca (kada je cijela nama vidljiva polutka osvjetljena Sunčevim zracima svjetla) pomalo udomaćio izraz „Super Mjesec“, možemo reći kako je taj izraz produkt medijskog pretjerivanja i zaglupljivanja javnosti. Orbita našeg prirodnog satelita oko Zemlje nije kružnica, već elipsa sa varijacijama minimalne i maksimalne udaljenosti. Mjesec nam najbliže može prići na 356.400km a najviše je udaljen 406.700 km. Za ovog punog Mjeseca ta će udaljenost iznositi 356.509 km, samo 109 km više od najmanje moguće udaljnosti! Ovisno o udaljenosti Mjeseca od Zemlje u trenutku kada nastupa puni Mjesec razlika u veličini njegova diska može iznositi do 14%. Shodno tome pun Mjesec kada nam je najbliže sjajniji je 30% od punog Mjeseca kada je on najdalje. Ovisno o onečišćenosti i sastavu atmosfere lom reflektiranih zraka svjetla sa Mjesečeve površine može učiniti da nam se Mjesec čini žućkast, crvenkast pa čak i da malo „naginje“ prema zelenoj ili plavoj boji. Ma koje boje bio aktualni puni Mjesec, ili ako baš hoćete i „superMjesec“, imate li prigodu pogledajte ovih dana njegov izlazak nad istočnim obzorjem – nećete biti ravnodušni.



Autor: Marino Tumpić

Supermoon in London...

https://t.co/7H0N8ESrfT

A P O D...

Snimanje maglica, zvjezdanih skupova i galaksija

http://www.astronomija.org.rs/fotografija/10796-snimanje-maglica-zvjezdanih-skupova-i-galaksija

https://t.co/xxwRYBpCHd

A P O D...

Zašto Mesec ne padne na Sunce?

Pitanje se možda čini naivnim: pa to je jasno! Zemlja privlači Mesece mnogo jače nego udaljeno Sunce i time ga prosto primorava da se okreće oko nje. Međutim, zapravo je obrnuto – Sunce jače privlači Mesec nego naša Zemlja.



Da je to tačno, pokazuje prost račun. Uporedićemo privlačne sile Zemlje i Sunca koje privlače Mesec. Još od Newtona znamo da te sile zavise od dva faktora: od veličine privlačne mase i od njene udaljenosti od Meseca. Masa Sunca [1] je veća 330.000 puta od mase Zemlje i trebalo bi da Sunce za toliko puta jače privlači Mesec. To bi i bilo tako da nije činjenice da je Sunce otprilike 400 puta dalje od Meseca nego Zemlja. Pošto znamo da privlačna sila opada proporcionalno sa kvadratom rastojanja, proizilazi da privlačnu silu Sunca treba umanjiti za 4002, tj. za 160.000 puta. Prema tome, Sunčevo privlačenje je jače od Zemljinog za



puta, tj. za nešto više od 2 puta.

Dakle, Sunce privlači Mesec dva puta jače nego Zemlja. Zašto onda Mesec ne padna na Sunce? Kako Zemlja uspeva da privoli Mesec da se okreće oko nje, umesto da pretegne dvostruko jače delovanje Sunca?

Mesec ne pada na Sunce zapravo iz istog razloga zbog koga na njega ne pada ni Zemlja. Mesec se okreće oko Sunca zajedno sa Zemljom i sva Sunčeva privlačna sila ide na to da neprestano skreće oba tela sa kretanja po pravoj liniji na kretanje po određenoj krivini.

Nekome možda još nije jasno? Zemlja privlači Mesec, Sunce ga privlači dvostruko jače, a on, umesto da padne na Sunce, ipak se okreće oko Zemlje! To bi zaista bilo jako neobično da Sunce privlači samo Mesec. Ali ono privlači Mesec zaledno sa Zemljom, čitav "dvojni sistem" i njegova sila se ne meša u unutrašnje odnose toga para. Strogo govoreći, Sunce privlači središte težine – težište – sistema Zemlja–Mesec; to se težište i okreće oko Sunca pod dejstvom Sunčeve privlačne sile.

[1] Masa Sunca je 1.989.100 x 1024 kg, a masa Zemlje 5,974 x 1024 kg.

Autor: Draško Dragović

https://t.co/lYqZTUxPhN

A P O D...

Interesantne činjenice o Mesecu

Od svih nebeskih tela Mesec je, s izuzetkom Sunca, najatraktivniji za nas ljude. On se pominje u mitovima, legendama i romanima. Nema naroda bez neke priče o njemu. Šekspir ga pominje u više svojih stihova. A sem svega toga, on nam je mnogo važan za sam život (što je posebna priča).



1. Dete Zemlje

Nastao je pre 4,5 milijarde godina vrlo brzo nakon formiranja Zemlje. Od svih teorija o nastanku Meseca, najubedljivija je ona po kojoj je on dete Zemlje. Nastao je kada se telo veličine današnjeg Marsa sudarilo da Zemljom. Bio je to strahovit sudar, najveći i najdivljiji u čitavoj istoriji naše planete. Od tog sudara istopili su se spoljni slojevi oba tela i sa preostalim krhotinama razleteli u orbitu. Od tog materijala nastao je naš Mesec.

Ova teorija se zasniva na vrsti i starosti materijala nađenih na Mesecu.

2. Mesec nas gleda uvek istom svojom stranom

Na formiranje Meseca, na njegovu unutrašnju strukturu velik uticaj je imala Zemlja svojom gravitacijom. Zbog gravitacionog privlačenja Zemlje masa Meseca je pomerena od njegovog centra i to bliže Zemlji, tj. njegov geometrijski centar se na poklapa sa centrom njegove mase. Zato je i Mesečeva kora tanja na strani koja je bliža Zemlji. Vremenom se, pod uticajem gravitacije Zemlje, rotacija Meseca (oko njegove ose) sinhronizovala te izjednačila sa njegovom revolucijom oko planete. Jednostavnije rečeno, Mesec se oko sebe okrene za isto vreme za koje napravi jedan krug oko Zemlje.
Takvo kretanje nije karakteristična samo za Mesec. Mnogi prirodni sateliti su takođe svom matičnom telu okrenuti jednom istom stranom.

3. Magija pomračenja

Imamo sreću da možemo videti potpuno pomračenje Sunca. Mesec je oko 400 puta manji u prečniku od Sunca, ali je isto toliko i bliži Zemlji. Zbog toga su prividni prečnici i Sunca i Meseca isti (skoro) te se dešava da nam Mesec potpuno zakloni Sunce, kada imamo totalno pomračenje Sunca.

4. Udaljenost

Mesec je nekada bio mnogo bliži našoj planeti. Po nekim procenama nalazio se svega 30-tak hiljada kilometara od njene površine. Ali zbog plimskog trenja (Mesec svojom gravitacijom «vuče» okeane ka sebi zbog čega dolazi do trenja vode o dno) te se rotacija Zemlje polako usporava, a posledica je da se zato Mesec stalno udaljava (3,2 cm godišnje). Jednog dana zbog toga više neće biti totalnog pomračenja Sunca, jer će prividni prečnik Meseca biti sve manji i manji.

5. Atmosfera?!

Oko toga ima li Mesec atmosferu ili ne, vodile su se vekovima naučne rasprave. Danas znamo…. Pa, sve zavisi od definicije atmosfere. Na Mesecu, tj. iznad njegove površine ima helijuma, neona i argona, a zatim i nešto drugih gasova. Neki od njih dolaze sa Sunčevim vetrom, neke isijava samo tlo Meseca. Ali, s druge strane, ta Mesečeva atmosfera je ređa od najvećeg vakuuma koji se proizvodi u laboratorijama na Zemlji. Možda je najbolji ovaj zaključak: Mesec nema atmosferu (onakvu kako je imaju Zemlja, Venera, Mars…), ali skromnih količina gasova iznad njegove površine ima.

6. Voda!?

I o vodi su se vodile tokom proteklih vekova silne rasprave. U 16. i 17. veku mnogi astronomi su bili sigurni da tamo gore vode ima. Zato nije ni čudo što se velike tamne oblasti na Mesecu danas zovu morima.
Ali taman kada su astronomi shvatili da na Mesecu i ne može biti vode, jer bi ona u odsustvu atmosfere isparila, došlo je do otkrića da vode ipak ima. Ali to nije voda koja teče. Ona je zamrznuta u dubokim kraterima čija dna Sunce nikad ne obasjava. Takvi postoje na polovima. Tu vodu su donele komete, a možda ju je doneo i Sučev vetar.

7. Koliko je velik? Relativno!

U relativnom smislu Mesec jako velik satelit. Kažemo u relativnom smislu, u odnosu na Zemlju. Dakle, Mesec je samo u odnosu na Zemlju ogroman. Njegov prečnik iznosi 3.474 kilometara, a prečnik Zemlje je 12742 km. E sad uzmite apsolutno najveći satelit u Sunčevom sistemu: Ganimed. Njegov prečnik je 5.268 km što je upadljivo manje u odnosu na prečnik njegove matične planete Jupiter, koji ima prečnik od 142.984 km. U odnosu na Zemlju, Mesec je vrlo velik. Od njega su inače veći sateliti Ganimed (Jupiter), Titan (Saturn), Kalisto (Jupiter) i Jo (Jupiter).

8. Sa Zemlje vidimo nešto od reljefa

Mesec je jedino nebesko telo na kojem možemo videti pojedine reljefne forme golim okom.

9. Koliko Meseca vidimo?

Iako nam je Mesec okrenut samo jednom svojom polovinom mi ipak sa Zemlje možemo videti 59% njegove površine. To je zbog libracija Meseca. Tokom kretanja oko Zemlje Mesec se blago «ljulja» te nam zato ponekad otkriva i neke delove svoje druge strane.

10. Najupadljiviji krater

Najupadljiviji krater na Mesecu je krater Tiho, ali to samo ako Mesec posmatramo kada je on pun. Tada se lepo uočavaju dugi zraci koji izviru iz ovog kratera, što nije slučaj pri drugim fazama Meseca. Taj krater se nalazi blizu Mesečevog južnog pola i lako se uočava i golim okom.

https://t.co/gqYR52cehO

A P O D...

How To Live on Mars : Documentary on Colonizing the Planet Mars

Dokumentarni film o kolonizaciji Marsa

Histerija SuperMjeseca

Zašto nitko nije vidio ništa spektakularno?



Na našem portalu dugi niz godina objavljujemo korektne vijesti iz svijeta znanosti i tehnike, posebice s naglaskom na astronomiju i astronautiku. Sve njih pokušavamo dovesti u vezu sa našom svakidašnjicom uz pojašnjenja o čemu se zapravo radi. Nema tu copy-paste ni google-translate vijesti. Istina, znamo se zaigrati naslovom i/ili podnaslovom članka, no čitatelj koji pročita cijeli tekst s razumijevanjem uvijek dobiva kvalitetnu, točnu informaciju.

Ponukani upitima i komentarima čitatelja vezano na temu punog Mjeseca od 14. novembra ovim putem dajemo informacije koje većina drugih medija neće objaviti ili pojasniti. Pun Mjesec u medijima je prije pet-šest godina dobio bombastičan naslov „super Mjesec“. Uz neprimjerene ilustracije kojima je naš prirodni satelit prikazan kao nešto enormno veliko na nebu toga dana te činjenično netočnim informacijama eto prilike za pokoji klik više. Edukacija, obrazovanje i znanost mogu ići ruku pod ruku, nama je imperativ da naši čitatelji dobiju zanimljivu, cijelovitu, objektivnu i točnu informaciju.

Vratimo se na ovomjesečni pun Mjesec. Pun Mjesec je naziv kojeg koristimo prilikom opisivanja stanja Mjesečevih mjena. Kada je cijela nama vidljiva površina Mjeseca osvijetljena Sunčevom svjetlošću kažemo da se radi o punom Mjesecu. Obzirom je Mjesečeva orbita oko Zemlje elipsa a ne kružnica to nam on tijekom vremena ponekada prilazi bliže a ponekada dalje. Kad je najbliže ta udaljenost iznosi skoro 360.000km a kad je najdalje gotovo 410.000km, razlika je to od 50.000km! Ovdje vam nećemo napisati točne podatke o udaljenosti Zemlja-Mjesec, i to samo iz razloga jer želimo da to sami istražite, ALI učinite to na najmanje dva ili više izvora podataka. Uvidjeti ćete da se podaci razlikuju, ovisno o tome odakle se te udaljenosti mjere. Je li to od središta do središta, od površine do površine, ili od primjerice lasera negdje na Kavkazu do laser-reflektora na nekom ljudskom rukom napravljenom artefaktu na Mjesecu.

No da se vratimo našem ovomjesečnom, najbližem „super Mjesecu“. Napisali smo u članku najave punog Mjeseca od 14. novembra kako je Mjesec 14% većeg promjera i 30% sjajniji u odnosu na pun Mjesec, ALI kada bi se isti bio dogodio da je Mjesec najdalje od Zemlje! Ovo je važno za razumijevanje tematike. Pun Mjesec događa se svakih 27 dana, 7 sati, 43 minute. Znači da bi usporedili veličinu i sjaj od jednog punog Mjeseca do drugog protekne skoro mjesec dana. Jako dugo vrijeme za „pamćenje“ veličine i sjaja Mjesečeva diska. Razlike u udaljenosti Zemlja-Mjesec su od mjeseca do mjeseca puno manje od maksimalno mogućih. Tako primjerice imamo situaciju da nam je matematički izračunata veličina jednog punog Mjeseca u odnosu na prethodni (ili naredni) jako mala, tek 2,3 ili 5% različita. Pokušajte to percipirati tako da primjerice limun, jabuku, mandarinu.., postavite desetak metara od sebe, pogledajte kolike je veličine, a zatim joj se odmaknite pa približite pola metra. Jeste li primjetili razliku? Ako baš hoćete eksperimentirati sa sjajnošću objekata u noći nađite srodnu dušu pa uzmite neku špagicu i zavežite noću taj isti limun (jabuku, mandarinu..) na granu stabla. Vi i vaša srodna duša naizmjence promatrajte taj „umjetni Mjesec“ tako da se oboje primičete i odmičete od njega, jedan promatra drugi osvjetljava sa korak ili dva različitih udaljenosti. Umjesto pitanja jeste li sada primjetili razliku reći ćemo vam slijedeće; Zbog loma svjetla i naše percepcije (vida) objekti nisko nad horizontom nam se čine veći nego kada su višlje nad horizontom. Isto tako će nam Sunce ili Mjesec izgledati veći ako ih gledamo primjerice kroz ograničeno vidno polje (prozor, između zgrada) nego na otvorenom. Osobni dojam nebeskih pojava umnogome ovisi i o našem raspoloženju i (auto)sugestiji. Stoga nemojte se iznenaditi kada neki naredni pun Mjesec koji ne bude u medijima razvikan kao „super Mjesec“ vama bude izgledao veći i sjajniji. Takav se subjektivni dojam događa i nama astronomima. Neki od nas bi rekli da je neki pun Mjesec veći, drugi da je manji, nekima je ponekad „kao“ sjajniji drugi pak ne vide razliku, i to sve neovisno o njegovoj stvarnoj udaljenosti od Zemlje.

Za kraj, odati ćemo vam i pomno čuvanu tajnu; Mjesec se svake godine udaljava od Zemljei za nešto više od tri centimetra. Ma šalim se, nije to nikakva tajna već poodavno poznata činjenica, imajte to u vidu kada neki nadobudni medij nanovo poželi vaš „klik“.



Autor: Marino Tumpić

https://t.co/OM2hM0rpsd

A P O D...

Lansiran “Sajuz MS-03” i kosmičke tradicije

http://www.astronomija.org.rs/misije/iss/10807-lansiran-sajuz-ms-03-i-kosmicke-tradicije

Završen najduži kineski kosmički let

http://www.astronomija.org.rs/misije/10812-zavrsen-najduzi-kineski-kosmicki-let

https://t.co/VhEcefpJFY

A P O D...

Džon Švorc i Teorija struna (I)

22. novembra ove godine Džon Švorc (John Schwarz) puni 75 godina. To je prilika da se nešto kaže o ovom izuzetnom teorijskom fizičaru, jednom od tvoraca teorije struna.

Da bi razumeli njegov doprinos treba se podsetiti da teorija struna nije nastala kao „zašto ne?“ hipoteza. Naprotiv, ona je izrasla kroz interpretaciju regularnosti u masi i ugaonom momentu (spinu) nestabilnih čestica koje su nađene u eksperimentima rasejanja. U tim procesima dominantnu ulogu igra takozvana jaka sila, ona ista koja prevazilazi uzajamno elektrostatičko odbijanje protona i time garantuje stabilnost svih atomskih jezgara, pa time i egzistenciju sve kompleksnije materije, uključujući i nas.

Početna verzija teorije struna imala je u sebi samo takozvane bozone, čestice kao recimo pion, Higs, ili foton, čiji matematički opis izgleda isto kao kad ih okrenemo za pun krug. Prirodno, zar ne?

Međutim, u prirodi postoji i druga grupa čestica, takozvani fermioni, na primer elektroni ili protoni, čiji matematički opis izgleda isto tek ako ih okrenemo za dva puna kruga! Naizgled besmisleno, ali to čudno svojstvo je u krajnjoj liniji odgovorno za stabilnost atoma.

Radeći sa kolegom Andre Neveom, Švorc je najpre matematički proširio prvobitnu teoriju struna tako da pored bozona uključuju i fermione. Fizičar Pjer Ramond je nezavisno došao do istih rezultata gotovo u isto vreme. Strune su sada u principu bile u stanju da opišu sve čestice koje učestvuju u jakoj interakciji.

Neve i Švorc su zatim primetili da u takvim modelima postoji čudna simetrija, da za svaki bozon postoji fermion iste mase. Slična zapažanja su napravili i drugi fizičari, u tom i drugom kontekstu, iz čega je polako izrasla jedna od ključnih ideja savremene fundamentalne fizike, ideja o „supersimetriji“ između svih bozona i fermiona.


Slika 1. Interakcija zatvorenih, oscilirajućih struna u prostoru i vremenu.

Prvobitne bozonske strune su predskazivale da postoje tahijoni, čestice brže od svetlosti, što dovodi do raznih fizičkih paradoksa. Međutim, fizičar Klod Lavlas (Claud Lovelace) je sračunao da ako struna može da osciluje u 24 prostornih dimenzija onda u njoj ne postoje tahijoni! Bio je to jedan od magijskih rezultata koji su izgledali kao matematika bez fizičkog smisla, jer niko nije imao ideju od kakvog bi značaja bio prostor-vreme od 26 dimenzija (1 za vreme, 1 za samu dužinu strune i 24 za dimenziju prostora u kome struna osciluje).

Švorc je tada napravio izuzetno otkriće. Analizirajući svoje strune sa bozonima i fermionima on je otkrio da tahijoni nestaju već ako imamo samo 9 prostornih i 1 vremensku, dakle sve skupa 10 dimenzija! Iako je interpretacija i dalje bila nejasna, smanjenje broja dimenzija je izgledalo atraktivno. Možda će neki dodatni fizički uslov spustiti broj dimenzija na 4?

Par godina kasnije radeći sa kolegom Žoelom Šerkom, Švorc dolazi do prelomnog rezultata. Eksperti su već primetili da vibracije struna sadrže i česticu bez mase mirovanja čiji matematički opis izgleda isto i kad je zavrtimo samo za pola kruga. Šerk i Švorc, i kako to često biva, nezavisno od njih i japanski fizičar Joneja, našli su da ta čudna oscilacija struna zaista ima svojstva identična sa gravitonom, hipotetičkom česticom koja opisuje mikroskopska svojstva gravitacionog polja.

Šerk i Švorc su tada, 1975-te godine, hrabro i vizionarski formulisali ono što je postao program fundamentalne fizike do današnjeg dana i kako izgleda, i za ostatak ovog veka. Strune ne opisuju samo jaku silu, one opisuju sve fundamentalne sile. Strune su u stvari supersimetrične superstrune, i spektar njihovih vibracija pokriva sve poznate i beskraj još neotkrivenih čestica, i bozona i fermiona. Karakteristična veličina struna nije reda veličine protona, već je daleko manja, bliska takozvanoj Plankovoj dužini, koja se smatra najmanjim mogućim rastojanjem na kome pojam prostora i vremena ima smisla. Strune postoje u deseto-dimenzionalnom prostor-vremenu (1+9), ali neki dinamički mehanizam spontano kompaktificira 6 prostornih dimenzija na mikroskopske veličine (kako je ranije špekulisano za hipotetičnu petu dimenziju), tako da za sada vidimo samo tri velike prostorne dimenzije. Isti ili sličan mehanizam narušava supersimetriju između bozona i fermiona, tako da smo do sada detektovali samo „rasparene“ bozone i fermione najnižih masa.

Drugi teoretičari su polako evoluirali ka ovom programu. Ideje ujedinjenja fundamentalnih interakcija, supersimetrije, i kompaktnih dimenzija pojavile su se svaka u svom kontekstu i došle do svojih unutrašnjih ograničenja koja su sva ukazivala na teoriju struna kao naredni korak.

Švorc i njegov dugogodišnji saradnik Majkl Grin (Michael Green) su tada napravili naredni ključni prodor. Teoretičari su već znali da zakoni održanja, kao recimo održanje naelektrisanja, u principu mogu da budu narušeni kroz kvantne procese na mikroskopskom nivou. Takvi procesi dobili su ime kvantnih anomalija. Činjenica da to nije slučaj u prirodi povezana je sa time što je svaki zakon održanja posledica neke simetrije i da su anomalije izbegnute ako te simetrije imaju specifičnu geometrijsku strukturu. Primenjujući tu ideju na teoriju struna, Grin i Švarc su sračunali da je specifična vrsta struna slobodna od kvantnih anomalija ako sadrži monstruoznu simetriju sa 496 generatora između 32 moguća stanja!

Poređenja radi, recimo da najkompleksnija poznata sila, jaka sila, ima 8 generatora simetrije između 3 moguća stanja. Kao engleski vitezovi koji su pojurili ko će pre izvući mač iz kamena, svet teoretičara je eksplodirao u stampedu analize teorije struna. Na koji način velike simetrije teorije struna dovode do malog broja simetrija koje vidimo i čestica koje merimo? Šta je uzrok kompaktifikacije ekstra dimenzija? Koliko su velike? Šta je uzrok narušenja supersimetrije? Kako naći supersimetrične partnere poznatih čestica? Kakav je uticaj teorije struna na kosmologiju ranog svemira? I tako dalje.

Rezultat Grina i Švarca je otvorio takozvanu Prvu revoluciju struna.


Slika 2. Grin (levo) i Švorc (desno). Planinarenje u Koloradu kao predah leta 1984-te, kada su našli teoriju struna slobodnu od kvantnih anomalija i otvorili Prvu revoluciju.

Autor: Milan Mijić

Petnica poziva srednjoškolce na programe u 2017.

Istraživačka stanica Petnicа, evropska elitna institucija za rad sa mladim talentima, raspisala je konkurs za prijavljivanje za njene programe u 2017. godini. Srednjoškolci iz svih krajeva naše zemlje, bez obzira na tip škole, a koji imaju interesovanje za prirodne, društvene ili tehničke nauke su dobrodošli da se prijave za učešće na programima ove prestižne institucije.



„Istraživačka stanica Petnica već 34 godine uspešno radi na obrazovanju mladih generacija koje se zanimaju za prirodнe, društvene i tehničke nauke, i koje žele da se usavršavaju i prave prve korake u nauci. Zainteresovani srednjoškolci, kojima možda regularan sistem školovanja nije dovoljan, a vole astronomiju, fiziku, elektorniku, računarstvo, matematiku, biologiju, hemiju, geologiju, medicinu, sociologiju, antropologiju, psihologiju, istroiju, lingvistiku, arheologiju ili grafički dizajn dobro došli su da se prijave na konkurs Petnice.“ – kaže Nikola Božić, pomoćnik direktora za programe u Petnici.

Petnica se na mapi obrazovnih institucija za rad sa talentima u Evropi, danas nalazi vrlo visoko, zahvaljujući rekonstrukciji, izgradnji i opremanju naučnom opremom od pre nekoliko godina. Zato evropske institucije Istraživačku stanicu Petnica svrstavaju u vodeće institucije ove vrste u celoj Evropi.

Gospodin Božić objašnjava i ko su oni koji treba da dođu u Petnicu: „Naša želja je da identifikujemo motivisane i zainteresovane srednjoškolce. Oni ne moraju imati najbolje ocene, ili biti takmičari, ali ako vole nauku, i već sami pokušavaju naukom da se bave kod kuće, onda je Petnica za njih pravo mesto. Dovoljno je da nam svoja interesovanja i dosadašnje aktivnosti dobro predstave i istaknu se među svim ostalim prijavljenim kandidatima, i postaće polaznici naših programa“.

Nakon procesa izbora, preko 1000 srednjoškolaca će naredne godine imati priliku da u Petnici svoje prve korake u nauci prave na najmodernijoj opremi, a sa njima će raditi najbolji mladi naučnici iz skoro svih instituta i fakulteta u Srbiji. To je i godina u kojoj ova važna obrazovna institucija obeležava 35 godina postojanja i rada, pa će i ovi polaznici imati prilike da postanu deo istorije.

„IS Petnica raspolaže sa vrhunski opremljenim kabinetima i laboratorijama – za hemiju, biohemiju, biologiju, fiziku, elektroniku, arheologiju, geologiju... U planu je izgradnja astronomske i klimatološke opservatorije. Laboratorije i kabineti u Petnici su multifunkcionalne i fleksibilne i omogućavaju mladima da dožive iskustvo naučnog istraživanja na realnim problemima uz pomoć profesionalne naučne opreme. Imamo svoj hotel kapaciteta 170 mesta u sobama sa 1, 2,3 i 4 ležaja. Sve sobe su sa kupatilom i klimatizovane. U okviru hotela je i desetak sala za rad različitog kapaciteta. Restoran sa kuhinjom može jednovremeno uslužiti do 250 osoba. Petnička naučna biblioteka sadrži preko 50,000 knjiga i časopisa i desetine hiljada elektronskih publikacija. Uslovi za rad su, dakle, odlični.“ – objašnjava Nikola Božić uslove u kojima će budući polaznici boraviti i raditi.

Petničke obrazovne aktivnosti su oslonjene na široku mrežu od preko 800 stručnih saradnika koji u svojstvu gostujućih predavača, mentora ili savetnika učestvuju u kreiranju i izvođenju različitih kurseva i kampova. Oni dolaze iz preko stotinu fakulteta ili naučnih instituta i danas najveći deo njih su bivši polaznici petničkih programa. Sve ovo ukazuje na visok kvalitet programa, kao i na aktuelnost sadržaja.

„Prijavu za programe u Petnici možete skinuti sa našeg sajta. Nakon toga je potrebno dokumentaciju dobro da pročitate i da nam se lepo predstavite kroz formular, autobiografiju, motivaciono pismo i esej. Pozivamo i rodtelje, bake i deke, ali i nastavnike, da predlože onima za koje misle da će im boravak u Petnici značiti u napredovanju da se prijave. Vrlo je važno da to učenici sami urade.“ – dodaje na kraju gospodin Božić.

Iako je najveći broj petničkih kurseva, kampova ili seminara dizajniran za srednjoškolce, postoji i dosta aktivnosti namenjenih nastavnicima i studentima. Svake godine preko 2000 učenika iz Srbije i iz mnogih drugih zemalja učestvuje na oko 150 raznovrsnih programa u Petnici. Ova ustanova je stekla veliki ugled zahvaljujući inovativnim metodama rada, kao i zbog izvanrednih rezultata u otkrivanju mladih talenata i podršci njihovom kvalitetnijem obrazovanju i razvoju.

Autor: Nikola Božić

https://t.co/aljVb232A6

A P O D...

Džon Švorc i Teorija struna (II)

Švorca su uvek odlikovali ogromna matematička sposobnost, potpuna predanost fizici, i nepokolebljiv integritet naučnika.

Malo kome je promakla ironija situacije. Čitavu deceniju Švorc i tek nekoliko drugih fizičara su gotovo don-kihotovski radili na strunama dok je većina teoretičara bila obuzeta drugim, u istinu plodnijim temama. Na Švorca se gledalo kao na sposobnog teoretičara koji je „zastranio.“ Kada je posle otkrića struna bez anomalija došlo do gotovo neurotične, pomodne eksplozije interesa za strune, Švorc je proglašen jednim od tvoraca „Teorije svega.“ Tada su fizičari koji ne rade na strunama karakterisani kao oni koji su „zastranili.“ Kako su godine prolazile a procep ostao između teorije struna i eksperimentalne fizike, sve glasniji bili su komentari da su strune nešto što pripada matematici a ne fizici, ili kako se neko izrazio parafrazirajući što je u svoje vreme na drugu temu rekao Volfgang Pauli, „teorija struna čak nije ni pogrešna.“ U smislu da je toliko apstraktna i bez veze s realnošću da je nemoguće dokazati da je pogrešna, a kamoli da je tačna.

Švorc je na to sve gledao bez uznemirenja, sa jakim egom i potpunim realizmom. Uvek je pratio šta se drugo događa u teorijskoj fizici, ali je radio samo na strunama, ili jedno vreme na bliskoj temi super-gravitacije. Kako je kasnije objašnjavao, i pored svih tehničkih teškoća i skepticizma drugih fizičara, teorija struna je imala izvesnu unutrašnju strukturu, tehničku lepotu, i bogatstvo koje je bilo teško ignorisati.

Kada su posle Prve revolucije mlađi fizičari oduševljeno govorili o skorom potpunom razumevanju svih fundamentalnih sila, Švorc ih je zabezeknuo izjavom da će biti potrebno narednh 15-20 godina da bi se rešili specifični tehnički problemi koje je naveo. (Od kojih i do danas neki nisu rešeni, ali je u tom periodu zaista došlo do Druge revolucije u teoriji struna, što je druga tema.)


Slika 1. Džon Švorc, sredinom osamdesetih

Švorc se mrštio i kada čuje naziv „Teorija svega.“ Za njega je to bilo nešto i arogantno i netačno. Razumevanje fundamentalnih zakona je važno, kako je rekao, ali to ne objašnjava „sve.“ Razumevanje kompleksnih fenomena u novim materijalima ili u hemiji i biologiji u krajnjoj liniji počiva na jednačinama fundamentalne fizike, ali rešenja koja opisuje te fenomene nisu nimalo očigledna.

Na komentare o „suviše teorijskoj“ prirodi teorije struna on bi samo slegnuo ramenima. „Ljudi glasaju tabanima,“ ima običaj da kaže. Za koga je problem sadašnji nedostatak eksperimentalne potvrde teorije struna, radiće nešto drugo. Ko vidi u strunama lepotu i potencijal, radiće na njima, i možda doći do rezultata koji će omogućiti test teorije. Radovalo ga je kada su drugi fizičari našli za strune primenu u sudarima teških jona ili čak i u hidrodinamici! Posle klasične mehanike i teorije polja, teorija struna kao da postaje novi okvir za opis raznih prirodnih fenomena.

Izgleda da je u duši ostao fizičar svoje generacije, koja je konstruisala razumevanje prirode kroz otkriće simetrija matematičke strukture koja eliminiše sve mogućnosti osim jedne. Nevoljno je na primer, prihvatao objašnjenje da je posmatrana, mala ali nenulta kosmološka konstanta naš slučajni lokalni parameter, baš kao što je specifična masa Sunca bez fundamentalnog značaja: „Ne sviđa mi se to objašnjenje, ali nemam bolje.“

Švorcov radni stil je interesantan. Nije neuobičajeno videti i velike fizičare da gotovo neprekidno nešto računaju, na primer, slušajući na jedno uvo nečiji seminar ili čekajući autobus. Švorcovi studenti i drugi fizičari koji su radili na problemima supergravitacije čak su koristili velike slikarske blokove za skiciranje, metar sa metar, da bi se izborili sa ogromnim formulama i dugim računima. Švorca je bilo gotovo nemoguće videti da nešto računa. Najčešće bi ozbiljan, razgovarao ispred table sa nekim kolegom, ili nepomično, sa kredom u ruci posmatrao neku dugu formulu, ili malo namršten, bez papira i olovke, nepomično čitao nečiji članak. A onda bi nestao, na nekoliko sati ili nekoliko dana, da bi se potom pojavio sa novim rezultatom koji bi opet ozbiljno diskutovao i interpretirao sa saradnicima. Njegovi članci su nekad imali tihi humor: „posle malo algebre,“ „posle dužeg računa,“ „posle prilično bolnog računa,“ itd.

Uvek je bio uljudan, bez dosadne profesorske arogancije, ali diskusije o fizici shvata potpuno ozbiljno i ne trpi puko razglabanje. Plivao je u bazenu gotovo svakodnevno, a često i planinario sa kolegama. Sve je bilo podređeno postizanju maksimalne sposobnosti za rad.

Vrlo neobično za to doba, Švorcova majka, poreklom iz Budimpešte, diplomirala je fiziku u Beču, a otac, iz tadašnje Austro-Ugarske Transilvanije, završio je hemiju, takođe u Beču. Početak 2. svetskog rata ih je zatekao sa službom u Belgiji, odakle su preko Francuske i Južne Amerike otišli u SAD. Tu je Džon Švorc rođen, 22. novembra 1941. Matematiku je, kako kaže, uvek učio bez napora, ali iako je diplomirao matematiku na Harvardu, započeo je na Berkliju studije teorijske fizike. Razlog je bio prost: „matematika mi je tada ličila na igru, dok fizika ima cilj da opiše realan svet.“

U intervjuima, Švorc često pominje dvojicu fizičara: Džefrija Čua (Geoffrey Chew), kod koga je doktorirao u Berkliju, vrlo uticajnog fizičara u to vreme, uz koga je naučio matematiku i fiziku koja ga je uputila u njegovu dalju karijeru; i Marija Gel-Mana (Murray Gell-Mann), koji je na Kaltehu stvorio „azil za ugroženu vrstu – teoretičara struna,“ i omogućio Švorcu da sledi svoj interes in instinkt.

Sam Švorc je bio doktorski mentor desetinama teoretičara struna i supergravitacije. Među njima je i Mina Aganagić iz Sarajeva, sada u Berkliju, ekspert za matematičke aspekte teorije struna.


Slika 2. Džon Švorc, 2016. Iza njega je dijagram koji objašnjava poništenje
anomalija u teoriji struna sa simetrijom SO(32).

Autor: Milan Mijić

Na Međunarodnu kosmičku stanicu stigla nova posada

http://www.astronomija.org.rs/misije/iss/10817-na-medunarodnu-kosmicku-stanicu-stigla-nova-posada

https://t.co/lguNtJB5Ad

A P O D...

Podržite projekat “Nebo je granica”



U okviru ovogodišnjeg programa SUPERSTE Zoran Tomić, predsednik i osnivač AU “Eureka” prijavio je projekat pod nazivom “Nebo je granica”. Projekat ima za cilj podizanje kapaciteta za promociju astronomije u Kruševcu i okolini, sa stavljanjem akcenta na ruralno područje opštine Kruševac. Projektom biće nabavljena dodatna astronomska oprema koja će omogućiti da udruženje može organizovati i kurseve astrofotografije, online posmatračke aktivnosti, ali i da obiđe minimum 25 mesnih zajednica u seoskom području kako bi se pormovisala astronomije. Takođe biće otvoren konkurs za mlade ambasadore astronomije koji će nakon obuke nastaviti dalje da se bave promocijom astronomije.

Ako projekat bude odobren to bi značilo da će kruševljani biti na samo jedan korak od astronomske opservatorije pošto će oprema koja će biti kupljena projektom biti u sastavnom delu opservatorije. Tako da ostaje da se napravi kupola gde su već preduzeti adekvatni koraci.

Molimo Vas da podržite projekat kruševačkog astronoma pod nazivom “Nebo je granica” tako što ćete u periodu 21. do 28. novembra glasati za projekat na stranici SUPERSTE http://www.superste.net/project/nebo-je-granica/, lajkovati fejsbuk stranicu projekta https://www.facebook.com/nebojegranica2016/ i pratiti dešavanja na tviter nalogu https://twitter.com/NeboNijeGranica. Da bi se projekat borio za sredstva potrebno je da se nađe u prvih 20 projekata po broju glasova lokalne zajednice. Nadamo se da ćete podržati projekat kao što ste i u prethodnom periodu podržali rad na promociji astronomije u Kruševcu.

Autor: Zoran Tomić

Small Sats are the Next Big Thing

NASA is about to launch six new next-generation Earth-observing small satellites — some as small as a loaf of bread. These tiny spacecraft are helping to foster creative and cost-effective approaches to studying our planet.

https://t.co/hsPWymHiHZ

A P O D...