Ko je trenutno na forumu
Imamo 53 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 53 Gosta :: 1 ProvajderNema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 309 dana Pon Jan 09, 2012 11:51 pm
Zadnje teme
Kontrolni panel
Profil |
Članstvo |
Privatne poruke |
Ostalo |
Traži
Stevan Raičković
3 posters
Strana 1 od 1
Stevan Raičković
Stevan Raičković (5. jul 1928. godine Neresnica kod Kučeva - 6. maj 2007. Beograd) je bio srpski pesnik i akademik.
Gimnaziju je učio u Senti, Kruševcu, Smederevu i Subotici, gde je i maturirao. Studirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, a već sa 17 godina počeo je da objavljuje pesme u „Književnosti“, „Mladosti“, „Književnim novinama“ i „Politici“. Od 1945. do 1959. godine bio je saradnik Literarne redakcije Radio Beograda.
Do 1980. godine Raičković je bio urednik u Izdavačkom preduzeću „Prosveta“. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1972. godine, a za redovnog 1981.
Objavio više od dvadeset zbirki pesama, sedam knjiga za decu, nekoliko knjiga eseja. Prvu zbirku „Detinjstvo“ objavio je 1950. godine, da bi već sledećom „Pesma tišine“, dve godine kasnije, bio primećen.
Prevodio je ruske pesnike, Anu Ahmatovu, Marinu Cvetajevu, Josifa Brodskog, sačinio je izbor poezije Borisa Pasternaka. U prepevu „Sedam ruskih pesnika“ i antologiji „Slovenske rime“ predstavio je i moderne ruske pesnike. Preveo je i Šekspirove sonete i „Deset ljubavnih soneta“ Frančeska Petrarke.
Raičkovićeva poezija objavljena je na ruskom, poljskom, češkom, slovačkom, mađarskom, bugarskom, rusinskom, albanskom, slovenačkom i makedonskom jeziku.
Dobitnik je najznačajnijih pesničkih nagrada - Zmajeve, Zmajevih dečjih igara, „Neven“, Njegoševe, Dučićeve, „Branko Miljković“, „Ljubiša Jocić“, „Goranov vijenac“, nagrade za prevodilaštvo „Miloš N. Đurić“, Vukove, nagrade „Desanka Maksimović“ i „Dušan Vasiljev“, kao i društvenih priznanja, Sedmojulske nagrade i Oktobarske nagrade Beograda, Oktobarske nagrade Herceg-Novog.
____________________________________________________________________________________
Um je samo sluga strasti...
Cleopatra- Supermoderator
- Broj poruka : 3486
Datum upisa : 12.09.2010
Re: Stevan Raičković
Monolog
Čitaju naše pesme našte srca
Ili ih sito cede, puni jela.
Tek katkad zapnu (i namršte čela)
O reč što se ko živa tu koprca.
Poneku ludu reč stanu da krote
Il im se oko preseli ko nomad
Drugoj, nad kojom žmure od lepote.
(Ne vide u njoj živog srca komad.)
Ili im oči para reč nemušta
Što se stropošta tu umesto suze.
A kad se one skupe trna i tusta:
Bacaju knjigu rukom što je uze.
I pesma trune usred nameštaja
Kao u grobu živi zakopani.
(Opajaju je kada donu dani
Vedrijeg marta il aprilskog sjaja.)
U uglu gde se senka hvata brže
Kućni prah hrli njima ko magnetu
I mračno biva reči suncokretu,
A vranac sam u sebi nemo rže.
Plavu reč more pokriva bonaca.
Zeleni list se u proleću suši.
Suvo je grlo belih kladenaca
I krik za pravdom zalud traži uši.
Al neka ruka neodlučna ipak
Segne za knjigom opet (prst u prahu!)
I oči vide: u sunčevom dahu
Treperi reku, ruji grozd, zri šipak.
I opet oči žmirkaju blažene
Kao od sunca morskoga kupači.
A ispod reči: podrum, prepun sene
I nesanice - sve se jače mrači.
I samo retko slična glava neka
Klimavu ploču probije i pada
U podrum kao na dno kakvog ada
Gde memla truje a neima leka.
U nameštaju - dok se kraj njih šeta
I slatko priča, spava, jede, množi -
Samuje kao na ivici sveta
Komade duha u sopstvenoj koži.
Čitaju naše pesme našte srca
Ili ih sito cede, puni jela.
Tek katkad zapnu (i namršte čela)
O reč što se ko živa tu koprca.
Poneku ludu reč stanu da krote
Il im se oko preseli ko nomad
Drugoj, nad kojom žmure od lepote.
(Ne vide u njoj živog srca komad.)
Ili im oči para reč nemušta
Što se stropošta tu umesto suze.
A kad se one skupe trna i tusta:
Bacaju knjigu rukom što je uze.
I pesma trune usred nameštaja
Kao u grobu živi zakopani.
(Opajaju je kada donu dani
Vedrijeg marta il aprilskog sjaja.)
U uglu gde se senka hvata brže
Kućni prah hrli njima ko magnetu
I mračno biva reči suncokretu,
A vranac sam u sebi nemo rže.
Plavu reč more pokriva bonaca.
Zeleni list se u proleću suši.
Suvo je grlo belih kladenaca
I krik za pravdom zalud traži uši.
Al neka ruka neodlučna ipak
Segne za knjigom opet (prst u prahu!)
I oči vide: u sunčevom dahu
Treperi reku, ruji grozd, zri šipak.
I opet oči žmirkaju blažene
Kao od sunca morskoga kupači.
A ispod reči: podrum, prepun sene
I nesanice - sve se jače mrači.
I samo retko slična glava neka
Klimavu ploču probije i pada
U podrum kao na dno kakvog ada
Gde memla truje a neima leka.
U nameštaju - dok se kraj njih šeta
I slatko priča, spava, jede, množi -
Samuje kao na ivici sveta
Komade duha u sopstvenoj koži.
____________________________________________________________________________________
Um je samo sluga strasti...
Cleopatra- Supermoderator
- Broj poruka : 3486
Datum upisa : 12.09.2010
Re: Stevan Raičković
SLOBODA JE USAMLJENOST
Sâm sam. Sluh mi ko u hrta:
Ne škripi ni orman (o nismo u priči!).
Ova svikla soba već mi na grob liči.
Poda mnom je daska: glatka, mukla, krta.
Svaka stvar je sama u svojoj tišini.
Sama mi je ruka — leva, sama desna.
Same su mi oči upaljene od nesna.
Samo je srce u ovoj šupljini.
Gle u staklu: sunce! Žuta mrljo,
Pod kojom sam se žego, čistio i prljo!
(Na nekoj padini sad u žitu, raži —
Jedna sama bulka moje oko traži.)
Sloboda je usamljenost, al ne leči.
O teži je muk od teških reči.
KUĆA
Budi me pijuk preko puta:
Još jednu dragu kuću ruše.
Opada njena boja žuta —
To čisto zlato moje duše.
Već vidim rov sa novim kablom:
Pašće u podne lipa stara.
(Iščupaće mi sa tim stablom
Najdraži miris mog oltara.)
Sve što je bilo — čega nesta —
Što ode u dim, prah i paru:
Ja znam da nekud traži mesta.
O tako i taj miris, boja...
O tako i tu kuću staru
Ne drži više zemlja, no ja.
Sâm sam. Sluh mi ko u hrta:
Ne škripi ni orman (o nismo u priči!).
Ova svikla soba već mi na grob liči.
Poda mnom je daska: glatka, mukla, krta.
Svaka stvar je sama u svojoj tišini.
Sama mi je ruka — leva, sama desna.
Same su mi oči upaljene od nesna.
Samo je srce u ovoj šupljini.
Gle u staklu: sunce! Žuta mrljo,
Pod kojom sam se žego, čistio i prljo!
(Na nekoj padini sad u žitu, raži —
Jedna sama bulka moje oko traži.)
Sloboda je usamljenost, al ne leči.
O teži je muk od teških reči.
KUĆA
Budi me pijuk preko puta:
Još jednu dragu kuću ruše.
Opada njena boja žuta —
To čisto zlato moje duše.
Već vidim rov sa novim kablom:
Pašće u podne lipa stara.
(Iščupaće mi sa tim stablom
Najdraži miris mog oltara.)
Sve što je bilo — čega nesta —
Što ode u dim, prah i paru:
Ja znam da nekud traži mesta.
O tako i taj miris, boja...
O tako i tu kuću staru
Ne drži više zemlja, no ja.
Gabrijela- Novi član
- Broj poruka : 37
Datum upisa : 27.10.2012
Re: Stevan Raičković
Iz zbirke KAMENA USPAVANKA
OPROSTI KAMENU ŠTO ĆUTI
Oprosti kamenu što ćuti
Oprosti što tajnu sakriva:
Kako ti se nad umom sliva
Samoća i teku minuti
Kap po kap u prazan krug
Što se širi ko vid pred strahom.
Oprosti ptici koja i dahom
Hoće da ti postane drug.
Oprosti senci što te prati
I vetru što te u krug vodi.
Zagledaj se u tanke vlati
I reci nečem malom: hodi
Šumno kao što ptice slete
Sa plavog mira na suncokrete.
OPROSTI KAMENU ŠTO ĆUTI
Oprosti kamenu što ćuti
Oprosti što tajnu sakriva:
Kako ti se nad umom sliva
Samoća i teku minuti
Kap po kap u prazan krug
Što se širi ko vid pred strahom.
Oprosti ptici koja i dahom
Hoće da ti postane drug.
Oprosti senci što te prati
I vetru što te u krug vodi.
Zagledaj se u tanke vlati
I reci nečem malom: hodi
Šumno kao što ptice slete
Sa plavog mira na suncokrete.
Gabrijela- Novi član
- Broj poruka : 37
Datum upisa : 27.10.2012
Re: Stevan Raičković
Iz zbirke KAMENA USPAVANKA
KAMENA USPAVANKA
Uspavajte se gde ste zatečeni
Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
Vi ruke po travi, vi usta u seni,
Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,
Zarastite u plav san kameni
Vi živi, vi sutra ubijeni,
Vi crne vode u beličastoj peni
I mostovi nad prazno izvijeni,
Zaustavi se biljko i ne veni:
Uspavajte se, ko kamen, neveni,
Uspavajte se tužni, umoreni.
Poslednja ptico: mom liku se okreni
Izgovori tiho ovo ime
I onda se u vazduhu skameni.
KAMENA USPAVANKA
Uspavajte se gde ste zatečeni
Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
Vi ruke po travi, vi usta u seni,
Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,
Zarastite u plav san kameni
Vi živi, vi sutra ubijeni,
Vi crne vode u beličastoj peni
I mostovi nad prazno izvijeni,
Zaustavi se biljko i ne veni:
Uspavajte se, ko kamen, neveni,
Uspavajte se tužni, umoreni.
Poslednja ptico: mom liku se okreni
Izgovori tiho ovo ime
I onda se u vazduhu skameni.
Gabrijela- Novi član
- Broj poruka : 37
Datum upisa : 27.10.2012
Re: Stevan Raičković
Iz zbirke KAMENA USPAVANKA
BUKET
Karanfil, crvenkast kao stid,
Otvara slatku laticu sećanja.
Od belog jorgovana boli me vid,
Od plavog — ruka skoro sanja
Da su joj prsti postali cvet
Pa tužno i veselo mirišu
Kraj ruže koja je skupila svet
I krv i tajnu i usne koje sišu
Sa druge usne smeh i smrt.
O najlepše se lipa smeje —
U samom vazduhu kao gust vrt.
Pod očima trava mirno veje.
Žuta se lala u njoj zlati
I klati i tako teku sati.
NITI
Jednom nas tu, gde nas ima,
Neće biti.
Mi smo niti
Koje vežu nerođene sa mrtvima.
Nema kraja.
Prislonimo na zrak uva:
Kroz šupljine između nas vetar duva
Što vremena po dva spaja.
Leže ispod mračne sene
Mrtvi, a još nerođene
Sluti vazduh koji kraj nas zasvetluca.
Mi se kobno lelujamo
I slušamo vetar samo
I nit po nit kako puca...
SUNCU KRAJ JE
Bili smo daleko, al najdalje — ne.
Kvasili se u moru, peli na vrh, o svud.
Jesmo li doneli nešto ili ostavili sve?
Neko se vratio nasmešen, neko lud.
Zajedno smo, a bili smo razdvojeni svi.
Da l smo bliži ili dalji nego pre?
U oku nam još po malo zakasnelo zri
Zatajeni pramen leta — to je sve.
Suncu kraj je. Leta više nema tu:
Samo hude krpe, trošno meso, bedna kost.
Ni senke više nema da crta po tlu.
Da l su svi tu, il još neko — ne?
Ko će prvi ugasiti leto? Ko sme?
Kuda vodi trulo lišće — taj bakarni most?
BUKET
Karanfil, crvenkast kao stid,
Otvara slatku laticu sećanja.
Od belog jorgovana boli me vid,
Od plavog — ruka skoro sanja
Da su joj prsti postali cvet
Pa tužno i veselo mirišu
Kraj ruže koja je skupila svet
I krv i tajnu i usne koje sišu
Sa druge usne smeh i smrt.
O najlepše se lipa smeje —
U samom vazduhu kao gust vrt.
Pod očima trava mirno veje.
Žuta se lala u njoj zlati
I klati i tako teku sati.
NITI
Jednom nas tu, gde nas ima,
Neće biti.
Mi smo niti
Koje vežu nerođene sa mrtvima.
Nema kraja.
Prislonimo na zrak uva:
Kroz šupljine između nas vetar duva
Što vremena po dva spaja.
Leže ispod mračne sene
Mrtvi, a još nerođene
Sluti vazduh koji kraj nas zasvetluca.
Mi se kobno lelujamo
I slušamo vetar samo
I nit po nit kako puca...
SUNCU KRAJ JE
Bili smo daleko, al najdalje — ne.
Kvasili se u moru, peli na vrh, o svud.
Jesmo li doneli nešto ili ostavili sve?
Neko se vratio nasmešen, neko lud.
Zajedno smo, a bili smo razdvojeni svi.
Da l smo bliži ili dalji nego pre?
U oku nam još po malo zakasnelo zri
Zatajeni pramen leta — to je sve.
Suncu kraj je. Leta više nema tu:
Samo hude krpe, trošno meso, bedna kost.
Ni senke više nema da crta po tlu.
Da l su svi tu, il još neko — ne?
Ko će prvi ugasiti leto? Ko sme?
Kuda vodi trulo lišće — taj bakarni most?
Gabrijela- Novi član
- Broj poruka : 37
Datum upisa : 27.10.2012
Re: Stevan Raičković
Iz zbirke KAMENA USPAVANKA
KUDA POTONU PEK
Gorčinom zar već obuzet?
Beznađe ti je dno?
(O otkud nađe baš sve to
Što upokojava svet?)
Lice u pticu sad
Okrećeš ko nekad, pre.
Gle: lišće pada na tle.
(Nečujni vodopad!)
Kuda potonu Pek
I blagi breg i klis?
Iz rane iščile lek.
Šuplje je. Reč je već zvek.
Kao metalnog brda vis
Stoji pred tobom vek.
VARKA OD LETA
Ni nadali se nismo a već eto:
Skidamo sa tela tek stavljene krpe
I bacamo ih gde bilo, u ćoškove, na hrpe.
Sunce je opet tu. Odnekud mislimo: leto.
To znači: život! Opet smo nagi kraj vode.
Ali stojimo dugo, a niko da kaže — dosta
I uđe u vodu. (Gledali smo je, u mantilu, sa mosta!)
Pokraj nas: grana s načetim lišćem nekud ode.
Smišljamo da nam se vraća leto. Ali: varka!
Sa nevidljivih brda osluškujemo nešto drugo:
Oslobađa se vetar i pada žir, šišarka...
Stojimo opet na mostu, pod kasnim suncem, dugo:
Ispred nas, bleska sred grada daleki krov od lima.
Ispod: odlazi reka, sama, udovički, boje dima.
NI PREDEO MAGLEN
Kao da smo sišli pod zemlju, u trap,
Nemo smo stajali tako: dub i dub.
O zar je noć ova bila ona kap
Što prepuni čašu i već preli rub.
Niko nas sad neće prevariti više
U ovom svetu gde se već sve zna:
Ni ljubav koja na ružu miriše
Ni predeo maglen iskrso sred sna.
Jer ove smo noći doživeli sve
Dok rušilo se lišće oko nas na tle.
Sad svanjiva jutro: ispražnjeni svet.
Život će odsad biti više predah.
Ja zatvaram oči i dozivam: cvet —
Bulku, iz ruskih žita koja gledah.
KUDA POTONU PEK
Gorčinom zar već obuzet?
Beznađe ti je dno?
(O otkud nađe baš sve to
Što upokojava svet?)
Lice u pticu sad
Okrećeš ko nekad, pre.
Gle: lišće pada na tle.
(Nečujni vodopad!)
Kuda potonu Pek
I blagi breg i klis?
Iz rane iščile lek.
Šuplje je. Reč je već zvek.
Kao metalnog brda vis
Stoji pred tobom vek.
VARKA OD LETA
Ni nadali se nismo a već eto:
Skidamo sa tela tek stavljene krpe
I bacamo ih gde bilo, u ćoškove, na hrpe.
Sunce je opet tu. Odnekud mislimo: leto.
To znači: život! Opet smo nagi kraj vode.
Ali stojimo dugo, a niko da kaže — dosta
I uđe u vodu. (Gledali smo je, u mantilu, sa mosta!)
Pokraj nas: grana s načetim lišćem nekud ode.
Smišljamo da nam se vraća leto. Ali: varka!
Sa nevidljivih brda osluškujemo nešto drugo:
Oslobađa se vetar i pada žir, šišarka...
Stojimo opet na mostu, pod kasnim suncem, dugo:
Ispred nas, bleska sred grada daleki krov od lima.
Ispod: odlazi reka, sama, udovički, boje dima.
NI PREDEO MAGLEN
Kao da smo sišli pod zemlju, u trap,
Nemo smo stajali tako: dub i dub.
O zar je noć ova bila ona kap
Što prepuni čašu i već preli rub.
Niko nas sad neće prevariti više
U ovom svetu gde se već sve zna:
Ni ljubav koja na ružu miriše
Ni predeo maglen iskrso sred sna.
Jer ove smo noći doživeli sve
Dok rušilo se lišće oko nas na tle.
Sad svanjiva jutro: ispražnjeni svet.
Život će odsad biti više predah.
Ja zatvaram oči i dozivam: cvet —
Bulku, iz ruskih žita koja gledah.
Gabrijela- Novi član
- Broj poruka : 37
Datum upisa : 27.10.2012
Re: Stevan Raičković
ZAPIS O PESMI
Vapim da mi jedna pesma bude
Čista ko klas zreli usred leta.
Kraj nje — da dve bulke strašno rude.
Iza — ponor i ivica sveta.
Nju nijedna ruka da ne takne
Niti da je ljudske oči smotre.
Samo vetar kad se sa tla makne
Nek joj nekad zlatnu suzu otre.
Možda i to: u letu, visoko,
Jedna ptica nek je kao sliku
Upije u beslovesno oko
I objavi svetu u svom kriku.
Vapim da mi jedna pesma bude
Čista ko klas zreli usred leta.
Kraj nje — da dve bulke strašno rude.
Iza — ponor i ivica sveta.
Nju nijedna ruka da ne takne
Niti da je ljudske oči smotre.
Samo vetar kad se sa tla makne
Nek joj nekad zlatnu suzu otre.
Možda i to: u letu, visoko,
Jedna ptica nek je kao sliku
Upije u beslovesno oko
I objavi svetu u svom kriku.
Oljica- Član
- Broj poruka : 105
Datum upisa : 22.02.2019
Godina : 36
Lokacija : Ovde
Re: Stevan Raičković
CRNI SLUGA TIŠINE
Dođi u travu visoku da ti cvetovi poljube kolena.
Cvetovi lepo ljube kao jedina žena.
Tu ležim i ja i provodim svoje leto kako umem.
Trava koju preko dana ulegnem
Za malu noć se ispravi
I vlati opet kao šuma šume.
I ponovo se, u jutro, pri dnu pokrenu mravi.
U svako jutro ovde je dobro kao i u svako veče.
U podne: crnim od sunca, zažednim, pa pijem.
Posle, senka počinje da raste i da me tiho krije.
Kad je suton:
Ja ležim nauznak i čekam da prva zvezda poteče.
Ja, naivni gospodar i crni sluga ptica,
Voleo bih i ne bih voleo da neko svrati.
Možda se ispod drugih stopala neće ispraviti vlati?
Dođi u travu visoku da ti cvetovi poljube kolena.
Cvetovi lepo ljube kao jedina žena.
Tu ležim i ja i provodim svoje leto kako umem.
Trava koju preko dana ulegnem
Za malu noć se ispravi
I vlati opet kao šuma šume.
I ponovo se, u jutro, pri dnu pokrenu mravi.
U svako jutro ovde je dobro kao i u svako veče.
U podne: crnim od sunca, zažednim, pa pijem.
Posle, senka počinje da raste i da me tiho krije.
Kad je suton:
Ja ležim nauznak i čekam da prva zvezda poteče.
Ja, naivni gospodar i crni sluga ptica,
Voleo bih i ne bih voleo da neko svrati.
Možda se ispod drugih stopala neće ispraviti vlati?
Oljica- Član
- Broj poruka : 105
Datum upisa : 22.02.2019
Godina : 36
Lokacija : Ovde
Re: Stevan Raičković
LIVADA
U ovoj livadi poznajem ja već mnoge vlati.
Juče je ova, u suton, bila travka svijena.
Sad ima žute ivice i suve kad ih dirnem.
Kad gledam iz daljine u zeleno: ona se sama zlati.
Iznad usana mi je već miris sena:
Sutra ću i druge izbrojati.
U ovoj livadi do žbuna ima devet mravinjaka.
Prođem i gurnem nogom a zemlja se zacrni.
Onda podignem glavu i gledam igru oblaka.
Ja znam kolika je livada:
Kada se raskoračim pređem je u dvanaest koraka.
Na žbun mogu da stanu tri ptice najviše.
Kad pođem prema njemu: prvo jedna poleti.
Pogledam za njom u nebo:
I dve se izgubiše.
Onda razbijam glavu na šta me to podseti.
I najbolje je u suton kad počne mrak da pada:
Onda mi se učini da šapuće livada.
Napregnem uho i slušam.
Meni je sasvim dobro u livadi.
Sednem na vlati
I puna mi je duša.
U ovoj livadi poznajem ja već mnoge vlati.
Juče je ova, u suton, bila travka svijena.
Sad ima žute ivice i suve kad ih dirnem.
Kad gledam iz daljine u zeleno: ona se sama zlati.
Iznad usana mi je već miris sena:
Sutra ću i druge izbrojati.
U ovoj livadi do žbuna ima devet mravinjaka.
Prođem i gurnem nogom a zemlja se zacrni.
Onda podignem glavu i gledam igru oblaka.
Ja znam kolika je livada:
Kada se raskoračim pređem je u dvanaest koraka.
Na žbun mogu da stanu tri ptice najviše.
Kad pođem prema njemu: prvo jedna poleti.
Pogledam za njom u nebo:
I dve se izgubiše.
Onda razbijam glavu na šta me to podseti.
I najbolje je u suton kad počne mrak da pada:
Onda mi se učini da šapuće livada.
Napregnem uho i slušam.
Meni je sasvim dobro u livadi.
Sednem na vlati
I puna mi je duša.
Oljica- Član
- Broj poruka : 105
Datum upisa : 22.02.2019
Godina : 36
Lokacija : Ovde
Re: Stevan Raičković
POSLE KIŠE
Nisi sam:
Pored tebe rastu travke i savijaju se.
Tri šiljata lista nešto čudno šume.
Skakavac je skočio sa busena na cvet.
Otkinut rep guštera je novi stanovnik:
Niko sem tebe ne zna da se umnožio svet.
Nisi sam.
Gaziš trulo lišće bosim nogama.
Pod petom si prelomio prut:
Jedna ptica prhnu preko tvoga ramena.
Prislonio si uho dole:
Ti bi sad da čuješ pesmu kamena.
Nisi sam.
Kome li se tvoje oči smeškaju?
Možda misliš da te ostavio um?
Opet gledaš crnu zemlju što se puši.
Nešto se dešava sad u tvojoj duši.
Možda ti već čuješ zlatni žitni šum?
Nisi sam:
Pored tebe rastu travke i savijaju se.
Tri šiljata lista nešto čudno šume.
Skakavac je skočio sa busena na cvet.
Otkinut rep guštera je novi stanovnik:
Niko sem tebe ne zna da se umnožio svet.
Nisi sam.
Gaziš trulo lišće bosim nogama.
Pod petom si prelomio prut:
Jedna ptica prhnu preko tvoga ramena.
Prislonio si uho dole:
Ti bi sad da čuješ pesmu kamena.
Nisi sam.
Kome li se tvoje oči smeškaju?
Možda misliš da te ostavio um?
Opet gledaš crnu zemlju što se puši.
Nešto se dešava sad u tvojoj duši.
Možda ti već čuješ zlatni žitni šum?
Oljica- Član
- Broj poruka : 105
Datum upisa : 22.02.2019
Godina : 36
Lokacija : Ovde
Re: Stevan Raičković
TAKO JE DOBRO BITI SAM
Pođem kroz trave do najbliže padine.
Pronađem obli kamen, sednem, pa ćutim.
Tako je dobro biti sam: u daljini neko čeka.
Zagledam se u sunce i polako žutim.
(U glavi dodam:
Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.)
Tako je dobro biti sam:
U zamršenom korovu iza kamena
Dve ptice se hlade od sunca.
Dve male ptice!
Jedna prhne u sunce i senkom mi išara lice.
Drugu zovem da mi sleti na ramena.
Tako je dobro biti sam: neko te voli.
Potrčiš pet koraka i staneš kao kamen.
Prav, visok, ispod sunca: ti ličiš jedino topoli!
Stojim.
Tako je dobro biti sam: u daljim neko čeka.
Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.
Pođem kroz trave do najbliže padine.
Pronađem obli kamen, sednem, pa ćutim.
Tako je dobro biti sam: u daljini neko čeka.
Zagledam se u sunce i polako žutim.
(U glavi dodam:
Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.)
Tako je dobro biti sam:
U zamršenom korovu iza kamena
Dve ptice se hlade od sunca.
Dve male ptice!
Jedna prhne u sunce i senkom mi išara lice.
Drugu zovem da mi sleti na ramena.
Tako je dobro biti sam: neko te voli.
Potrčiš pet koraka i staneš kao kamen.
Prav, visok, ispod sunca: ti ličiš jedino topoli!
Stojim.
Tako je dobro biti sam: u daljim neko čeka.
Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.
Oljica- Član
- Broj poruka : 105
Datum upisa : 22.02.2019
Godina : 36
Lokacija : Ovde
Re: Stevan Raičković
AUTOBIOGRAFSKA BELEŠKA
"Ovo je kratka priča o meni. Zovem se Stevan Raičković i pre i posle moga rođenja moji roditelji su se stalno selili s mesta u mesto, premštani sa službom kao i toliki drugi učitelji. U jednom od njih sam se i rodio. U matičnim knjigama Neresnice zapisano je da sam rođen 5. jula 1928. godine, od oca Milana iz Podgorice i majke Živane, rođene Obradović, iz Velikog Gradišta. Svet sam ugledao u seoskoj školi, dugačkoj, belo okrečenoj prizemnoj zgradi, koja jednom svojom stranom gleda na reku, drugom u planinu. Poneo sam ime deda, po ocu, plemenskog kapetana Lješanske nahije u Crnoj Gori, Stevana. Da pomenem i drugog pretka, iako ga nisam zapamtio: ded, po majci, Dragoljub, zvani Draga, držao je kafanu u Velikom Gradištu na Dunavu, a u ratu je bio trubač, pa su i sve njegove nazivali Trubačevi.
Moje selo Neresnica je u istočnoj Srbiji, u podnožju Homolja, kraj zlatonosne rečice Peka. Ne bih mogao da se zakunem da sam zapamtio svoje rodno mesto. Ponekad se nečega kao i setim, ali mi odmah pada na pamet da su to možda samo sećanja na kasnije priče mojih roditelja o vremenu našeg zajedničkog boravka u ovom selu. Otišao sam iz njega kada sam imao dve godine. Od tada pa do danas, odvija se moje bezuspešno traganje za zavičajem. Umesto jednog — pronašao sam mnoge. Jedan od njih je Senta, kraj Tise, u kojoj sam proveo dobar deo detinjstva. Drugi je Beograd, u kojem sam proćerdao svoju mladost, grad u kojem odavna živim. Kao daleki magnet, osećam da me privlači i crnogorski kamenjar, postojbina mog oca. I neka druga mesta dotiču se mog života kao značajne svetlosti ili senke. To su Bela Crkva u Banatu, pa Subotica, zatim Kruševac i Smederevo. Imam još dva malo tajanstvena zavičaja. Jedan je ogromna Rusija, odakle su se moji nepoznati slovenski preci iz davnine uputli u ove krajeve. Drugi je sićušna koliba na Lavaču, kraj Dunava, sa zidovima od naboja i trščanim krovom, u koju se ponekad sklonim tako da niko ne zna gde sam. Kad mi bude najteže u životu otići ću da vidim Neresnicu, odakle je sve počelo.
Inače, živeo sam kao i toliki drugi. Učio sam neke škole petnaestak godina i radio, za hleb. Ovo drugo mi ne gine do kraja života. Jedan vedriji deo mog potucanja, sa nekim senkama rata, moje detinjstvo, opisano je, donekle, u pričama iz Velikog dvorišta. Neki čudniji i tajanstveniji predeli iz moje detinjske mašte našli su svoje mesto u stihovima iz Gurija. Ono što nije ušlo u tu knjigu našlo je svoje utočište na stranicama Družine pod suncem, Vetrenjače i među jednim koricama na kojima piše: Slike i prilike. Jedne zime, kada sam osetio da sam već uveliko zagazio u život, kao u duboki sneg, pokušao sam u Malim bajkama ponovo da razmišljam i osećam kao dete. Život mog srca nalazi se razbacan u Pesmi tišine, Baladi o predvečerju, Kasnom letu, Tisi, Kamenoj uspavanki, Zapisima o crnom Vladimiru, Slučajnim memoarima, Točku za mučenje i još ponekim knjižicama.
Moj zanat je poezija: kad na svom banku nisam kuckao svoje stihove, pisao sam o poeziji drugih naših pesnika, a kad mi ni to nije polazilo za rukom — prepevavao sam strane pesnike na naš jezik. Tako je bar za sada."
Oljica- Član
- Broj poruka : 105
Datum upisa : 22.02.2019
Godina : 36
Lokacija : Ovde
Re: Stevan Raičković
VARKA OD LETA
Ni nadali se nismo a već eto:
Skidamo sa tela tek stavljene krpe
I bacamo ih gde bilo, u ćoškove, na hrpe.
Sunce je opet tu. Odnekud mislimo: leto.
To znači: život! Opet smo nagi kraj vode.
Ali stojimo dugo, a niko da kaže — dosta
I uđe u vodu. (Gledali smo je, u mantilu, sa mosta!)
Pokraj nas: grana s načetim lišćem nekud ode.
Smišljamo da nam se vraća leto. Ali: varka!
Sa nevidljivih brda osluškujemo nešto drugo:
Oslobađa se vetar i pada žir, šišarka...
Stojimo opet na mostu, pod kasnim suncem, dugo:
Ispred nas, bleska sred grada daleki krov od lima.
Ispod: odlazi reka, sama, udovički, boje dima.
Ni nadali se nismo a već eto:
Skidamo sa tela tek stavljene krpe
I bacamo ih gde bilo, u ćoškove, na hrpe.
Sunce je opet tu. Odnekud mislimo: leto.
To znači: život! Opet smo nagi kraj vode.
Ali stojimo dugo, a niko da kaže — dosta
I uđe u vodu. (Gledali smo je, u mantilu, sa mosta!)
Pokraj nas: grana s načetim lišćem nekud ode.
Smišljamo da nam se vraća leto. Ali: varka!
Sa nevidljivih brda osluškujemo nešto drugo:
Oslobađa se vetar i pada žir, šišarka...
Stojimo opet na mostu, pod kasnim suncem, dugo:
Ispred nas, bleska sred grada daleki krov od lima.
Ispod: odlazi reka, sama, udovički, boje dima.
Oljica- Član
- Broj poruka : 105
Datum upisa : 22.02.2019
Godina : 36
Lokacija : Ovde
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
Pon Feb 19, 2024 3:30 pm od djuro
» Koliko se uopšte razumemo?
Uto Jan 23, 2024 9:05 am od djuro
» Kakav je pravi hriscanin?
Pon Jan 15, 2024 5:27 pm od djuro
» Dekadencija zapadne civilizacije
Sub Jan 13, 2024 7:26 pm od djuro
» Reći šta o drugima misliš
Sub Jan 13, 2024 7:12 pm od djuro
» Kako je propalo društvo...
Pet Dec 29, 2023 6:28 pm od djuro
» Prostitucija
Pet Dec 29, 2023 6:19 pm od djuro
» Dobra strana stresa
Pet Dec 29, 2023 6:10 pm od djuro
» Laganje i kleveta
Pet Dec 29, 2023 6:05 pm od djuro
» Kako podnosite negativnu kritiku?
Pet Dec 29, 2023 6:02 pm od djuro
» Ratovi devedesetih
Pon Avg 07, 2023 2:11 pm od andjeo01
» Šta trenutno slušaju vaše komšije iz vaših zvučnika? :affraid:
Čet Maj 11, 2023 5:27 pm od andjeo01
» Odavno nisam čuo/čula
Sre Maj 03, 2023 9:06 pm od Johnny-Azra