Ivan V. Lalić

Ivan V. Lalić (1931-1996) pesnik, esejista i prevodilac, jedan od najistaknutijih pesnika neosimbolističke struje u savremenoj srpskoj poeziji. Rođen je u Beogradu 1931. godine, gde je radio neko vreme kao novinar i urednik Radio Zagreba; bio je urednik u „Prosveti“ i „Nolitu“.
Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolističkog pesništva. Tragajući za klasičnom merom pesme i nalazeći pesničko nadahnuće u literaturi, Lalić se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antičkom svetu. Takođe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritičar. Ivan V. Lalić je ušao u književnu kritiku kao hroničar časopisa, najpre „Letopisa Matice srpske“, a potom beogradske „Književnosti“. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi.
Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaštvom, naročito prepevima; tako je između ostalog priredio „Antologiju novije francuske lirike“ (od Bodlera do naših dana) i izbore pesama Helderlina (Nolitova nagrada) i Pjer Žan Žuva. Autor je radio-drame „Majstor Hanuš“ (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije).

Bivši dečak (1955)
Melisa (poema) (1959)
Argonauti i druge pesme (1961)
Vreme, vatre, vrtovi (Zmajeva nagrada) (1961)
Smetnje na vezama (1975)
Strasna mera (1984)
Vizantija (1987)
Izabrane i nove pesme (1969)
Vetrovito proleće (1956)
Čini (1963)
Krug (1968)
Velika vrata mora (1958)
Pesme (1987)
Pismo (1992)
Četiri kanona (1996)
Pisao je eseje i kritike:
Kritika i delo (1971)
O poeziji i dvanaest pesnika

STRAMBOTTI

1

Kad nocu dises, ja u polutami
Osecam kako tisina svetluca,
Dok slusam kako pored uzglavlja mi
Na slepom oku tvoje bilo kuca;
I tek u zoru kapke takne san mi,
Kad tvoj se tanji od blizine sunca:
Vec godinama u sinkopi snimo,
A nasa ljubav stari kao vino.

2

Ja usnem pored tebe tek kad zora
Zapara noktom dno neba kroz grane
Pa znam da sanjas, znam i kakav san je,
Da li paslika ili mura.
I tako citam nocno putovanje
Na licu voljenome, jos bez bora:
Da putovanje svede ujutro se
U trag na jastuku i miris kose.

3

Kada te pitam sta si snila nocas,
Kazes da ne znas, ili se nasmesis;
Da l zbilja sniti zaboravis ocas.
Il' zagonetku ne zelis da resis?
Mozda je bila pustos i samoca,
Pa zaboravom namernim se tesis:
Da mi je da ti mesto pesme ove
Napisem citak sinopsis za snove.

4

Vec godinama znam da nestajemo
Zajedno: tako pisah jos u dane
Kada vreme bese val sa slanom penom
Mladosti, svetlom strascu usijane;
Sada sve vise znam da nestacemo
Kao dva pozna ploda s iste grane,
Koje zajedno strese krajem dana
Odlicna, blaga ruka bastovana.

5

Da li osecas ovo ubrzanje:
To prostori se sabiru u nama
K'o med u sace; daljine se tanje
Kao folija: iza nje je tama
I vrv od zvezda neznanih, postanje
Nesaglednog, crno usijanje -
A s ove strane stanjene folije
Pozno prolece. I magnolije.

6

U disanje si moje upevana
K'o molitva u obred. Tobom disem.
U rukopisu mom si upisana
Izmedju svakog slova koje pisem.
Izuzmi sebe iz bilo kog dana,
I ja cu biti izvesnosti lisen -
A to su dani koje i ne brojim,
Jer ne znam da li u njima postojim.

7

Jednom, kad dugo bila si na putu
Po nekom podneblju sto nije tvoje,
A nisam znao pravac ni marsrutu,
Ni sta ti na tom putu pisano je,
Kada po dan bi stao u minutu,
Kad morao sam da volim za dvoje,
Uvezbao sam vrhovnu vestinu:
Strpljenje. Neki u toj vezbi ginu.

8

Linije sveta vidljivog i inog
Svetlucaju mi u tvojoj auri;
U svetu izvan tebe ja sam inok
U isposnici, leptir u cauri.
U jednacini sveta mi smo binom:
To nije rakao Petrarka Lauri,

No matrica je ista. Isti pokret.
Govor duse s dusom, kako rece Sokrat.

9

Mi smo dve zize u jednoj elipsi
Sto nepoznatom telu je putanja;
Je li to zvezda? Il' svetlost sto misli
Svoju tezinu tokom putovanja?
Mi smo dve zize u jednoj elipsi
Zblizene tacnom merom odstojanja
Koje u svemu odgovara crti
Sto spaja zize ljubavi i smrtnoj

10

Kad nocu dises pored uzglavlja mi
Ja slusam spori pokret zodijaka
Nad ravnim krovom, glasove u tami,
Sto boji prostor izmedju dva znaka;
Najblizi svetu onda kad smo sami,
Kad dusa sveta sapuce iz mraka,
Ucimo mudrost druzenja s tisinom -
I ljubav nasa stari kao vino.

Zimsko pismo

Kako si čudna gde te nema! Između nas
Vazduh se guši u sitnom cveću, vejavica
Kao slatka bolest. I kada te dodirnem
Na ivici običnog sna, prstima kroz rešetku,
Tako mi se čini, ti počinješ da govoriš
O stvarima koje ne poznajem: neku mudrost
Zlatnu između dve reči, kao vazduh, leti,
Između dva ostrva. Ali, lakše je tako
Da te dozovem, nego da zamišljam prostor
Koji nas tobože deli (noć od ljubičaste soli,
Ravnica po čijoj tišini povlačim pravu crtu,
Između zvezdanih, zatrpanih šuma -
Decembarska noć). Pa makar da si drugačija
Od svega što znaš o sebi, u ovakvoj noći
Kada se jedno more, uplašeno od snega,
Otvara i trepće kao oko u mojoj krvi;
Pa makar da si čudna, ljubavi, ovde gde te nema,
Gle, upaljena kao plamen na sveći svoga imena
U praznoj sobi izgovorenog.

Toliko mnogo načina
Da sve više zavisim od tebe!

MESTA KOJA VOLIMO


  Mesta koja volimo postoje samo po nama,
  Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
  Mesta koja volimo ne mozemo napustiti,
  Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno.

  Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
  I shta je pod prozorom: ulica ili godine?
  A prozor, to je samo otisak prve kishe
  Koju smo razumeli, koja se stalno ponavlja,
   
  I ovaj zid ne medji sobu, nego mozda noc
  U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
  Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
  Noc kad si bila uplashena od svoje svetlosti,

  I ova vrata vode u bilo koje popodne
  Koje ih nadzivljuje, zauvek naseljeno
  Obichnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
  Kao vatra u bakar, u moje jedino pamcenje;

  Kad odesh, prostor za tobom sklapa se kao voda,
  Nemoj se osvrtati: nicheg van tebe nema,
  Prostor je samo vreme na drugi nachin vidljivo,
  Mesta koja volimo ne mozemo napustiti.

Osmeh

Ko zlatna maska iz Mikene,
Koja je drugi oblik praha,
Ugledao sam na dnu mene
Taj osmeh zadržanog daha,

Što uspeo je da se zgusne
Za trenut na dnu ogledala;
Okom bez boje i bez zene
Budućnost me je pogledala,

Nemušto, mudro i bez strasti,
Ko kućna zmija pod dovratkom;
Ma da je sve u njenoj vlasti
Još uvek bol je za povratkom

Na sredokraću, ravnotežu,
U stanju mirovanja vage:
Al godine se koso sležu
I mrve u arhipelage -

U sabiranju ovom zemnom
To dvojnika sam pogledao;
Smešio se kao Agamemnon
U dvostrukome ogledalu.

Strambotti

V

Da li osecas ovo ubrzanje:
To prostori se sabiru u nama
K'o med u sace; daljine se tanje
Kao folija: iza nje je tama
I vrv od zvezda neznanih, postanje
Nesaglednog, crno usijanje -
A s ove strane stanjene folije
Pozno prolece. I magnolije.

Iz poeme MELISA

SAVRŠENA JESEN

More bez pene, savršena jesen
Nagnuta lepa nad ponor vedrine,
Kristal od guste vatre, voćnog mesa
I lake zemlje što upije kišu;
I smrt što biće opet samo dokaz
Lepote što je slabija od sebe.
Proveri svaki metak ove svesti
Što će da puca u svoje postanje :
Ubija onaj lažni. Vrtovima
Ne treba razlog, a smrt im ga nađe.
No smrt će opet biti samo dokaz
Lepote što je slabija od sebe.
Taj sat u zreloj smoli ćilibara
Do dna zaliven gustom ravnotežom
Ko grozd je pijan od svoje slatkoće,
A ne podnese oblik svoga sjaja;
I smrt će opet biti samo dokaz
Lepote što je slabija od sebe.
Zvezde su uvek sporije od noći
Kada se vazduh ozveri u vetar,
I ljubavnici sporiji od krvi
Koja ih puni budućim pepelom,
I svaka smrt je uvek samo dokaz
Lepote što je slabija od sebe.
Proveri svaki metak te tišine
Koja te strelja iz sećanja. Nađi
Ukus te munje, gustoću tog zvuka,
Da saznaš : jeste, to je bilo lepo.
Jer svaka smrt je uvek bila dokaz
Lepote što je slabija od sebe.
Ko pamti, lepše nestaje. Ta jesen
Već rastura se jer je savršena;
No izvan sluha već nastaje ptica
I iza vida već počinju zvezde,
I svaka smrt je uvek samo dokaz
Lepote što je slabija od sebe.

Ivan V. Lalić (1931-1996) pesnik, esejista i prevodilac, jedan od najjistaknutijih pesnika neosimbolističke struje u savremenoj srpskoj poeziji. Rođen je u Beogradu 1931. godine, gde je radio neko vreme kao novinar i urednik Radio Zagreba; bio je urednik u „Prosveti“ i „Nolitu“.

Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolističkog pesništva. Tragajući za klasičnom merom pesme i nalazeći pesničko nadahnuće u literaturi, Lalić se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antičkom svetu. Takođe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritičar. Ivan V. Lalić je ušao u književnu kritiku kao hroničar časopisa, najpre „Letopisa Matice srpske“, a potom beogradske „Književnosti“. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi.

Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaštvom, naročito prepevima; tako je između ostalog priredio „Antologiju novije francuske lirike“ (od Bodlera do naših dana) i izbore pesama Helderlina (Nolitova nagrada) i Pjer Žan Žuva. Autor je radio-drame „Majstor Hanuš“ (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije).

Dela Bivši dečak (1955) Melisa (poema) (1959) Argonauti i druge pesme (1961) Vreme, vatre, vrtovi (Zmajeva nagrada) (1961) Smetnje na vezama (1975) Strasna mera (1984) Vizantija (1987) Izabrane i nove pesme (1969) Vetrovito proleće (1956) Čini (1963) Krug (1968) Velika vrata mora (1958) Pesme (1987) Pismo (1992) …

JUTRO

Prosto jutro, kad sva su lica bogova slična,
U jetkom praskozorju, svirepa, nepomična,
Jednako mokra od tuđih suza, zelena od plesni,
U osmehu što otkriva naoružane desni.

Jutro bez namere, o zubati zidovi sobe
Iz koje treba da pođem, običan, međ ljude.
Da nastavim davne nedovršene seobe
U stvari što kao zvezde zbunjujem prisustvom,

Jutro bez milosrđa, glas kiše na prozoru, studen
I ljubičast, pokreti okovani iskustvom;
Svakog sam jutra slabiji a bogovi se smeše

Zubatim osmehom; oni su isti, a mene je sve manje,
A njihova prokleta snaga je samo moje neznanje,
Moj zaborav, uboga krv, oči i ruke što greše.

GLASOVI MRTVIH I

Glasovi mrtvih. To nisu mrtvi glasovi. Ko čuje
Glasove mrtvih? Kiša na bakarnim vratima
Jutra. Svežina divljeg vrta što čuva slavuje
U paučini ruža. Bio sam praznina između redaka...


GLASOVI MRTVIH

U noći, daleko, plane vatra. Za njom druga.
Leptiri plamena sleteli na ivicu noći.
Treća vatra. Ubrzo jedna čista plamena pruga,
Prsten oko sna. Gotovo. Niko neće proći.

Kestenima pred kućom opadne lišće od straha
I ljudi kažu: jesen. Melisa, to je tabor
Velike mrtve vojske, smešten na daleke bregove.
Sam, osluškujem trubača, napeto, bez daha,

Ali mesto bakarne jeke čujem prve snegove
U napuštenim šumama. A vatre se ne gase.
Negde se sruše gradovi kad zemlja ispravi nabor

Na zamišljenom čelu. Ali vatre se ne gase.
Prsten oko sna. Je li neko čuo trubača?
Trubač je iza tišine, i tišina je jača.

KONJ

O ozverene zvezde, o ozvezdane zveri,
Na mene juri bojni konj, ponosan i zao,
Konj mrtvog najamnika što razbijao je dveri
Uplašenih oltara bronzanim oklopom grudnim,

Konj težak, širok, konj davno izumrle pasmine,
Konj bez jahača, koji je davno u travu pao
Sa zvezdom krvi u grlu i očima od kletve budnim;
Na mene juri njegov konj, i bojim se da glas mi ne

Postane pramen straha, jauk prazne dvorane,
O zvezde ozverene, o zveri ozvezdane
Što izlazite iz razbijenih dveri trajanja

Pred vama strašno sam ceo, lišen moći udvajanja
Na krvi i plamen, i zato okrećem lice
Velikom konju što juri iz sna, iz crne ravnice.

STRASNA MERA
(1984)


BELEŠKA O POETICI

Sačuvati neizgovoreno, kao srž.
Učiti od jabuke: zemlja, kreč i kiša
Rade samo za plod, i nalaze izraz
U toj nesavršenoj, ali zreloj lopti
Što se ne sabira s kruškom.
Uvežbati umetnost odricanja.
Utabati trag.

Stati pred ogledalo, bez straha
Od povratne slike: ona uzvraća izraz,
I to nesavršen, nekog upornog napora
Da se apstrakcija odene u meso,
U dobar provodnik bola.

Ipak, bez ustezanja
Hlebu reći hleb, vinu reći vino
A voljenoj ženi: volim te.

PROSTORI NADE

Imam iskustva sa prostorima nade,
Sa prostorima odmerene milosti. Iskustva
S tim predelima koji iznenada čvrsnu
U bilo koji oblik: u vrt sa jorgovanom,
Ulicu u Firenci, jutarnju sobu, more
Premazano srebrom pred oluju, ili
U noć bez zvezda kada svetli samo
Knjiga na stolu. Prostori nade
U vremenu su, i nepovezani
U sistem čuda ili u jedinstvo;
Naprosto, oni postoje. U Kanfanaru na primer,
Na železničkoj stanici; vetar u divljoj lozi
Pre četvrt veka: jedan prostor nade.
Drugi, postavljen negde u budućnost
Već razara prazninu oko sebe,
Nejasan ali stvaran. Verovatan.

U prostorima nade raste svetlost,
Besplatno, i glasovi su jasniji,
Smrt ima lepu senku, jorgovan cveta kasnije,
Ali ga zato gledaš kao da cveta prvi put.

KRITIKA PILATA

Mogao je, možda, još jednom pokušati
Da zaustavi mehanizam, prebaci skretnicu
I tako ode u blaženi zaborav. Mogao je,
Svakako, sprečiti barem one svoje dripce
Da se onako zezaju sa uhapšenikom,
I ubiti tako u začetku metaforu
Krune od trnja. Mogao je, najzad,
Biti oprezniji kada postavlja pitanja,
Makar i retorička; opasno je tražiti
Šta je istina, kada istorija,
Kao vetar pred zoru, menja pravac,
I zvekeću vetrokazi. Ipak, rekao je:
Što pisah, pisah, i tako spasao
Nešto od samopoštovanja. Zlatnu mrvicu,
Utabanu u prašinu na gubilištu.
Ono što nije rekao mora se odbolovati
U svakodnevnom naporu dostojanstva,
I to je najgore: kako zaobići
Njegov ustanovljeni uzor ponašanja,
Obnavljanje pravednosti u zdeli vode
I mirnu savest: zločin, to su drugi.

TRAGOVI

Tragovi tvoji među stvarima,
otisak usne zamišljen na čaši,
haljine tvoje u plakarima
kad vešalicu praznu mašta maši —

trezna halucinacija. Pavana
za infantkinju. Muzika teskobe
što rastvara se u vazduhu sobe
i sleže kao talog na dnu dana.

Korak u praznoj sobi. Glasovi
pod kupolom od kosti. Dečiji su.
Sekunde duge kao časovi.

U nedremanom oku kamere
još jedan snimak. Pomak namere
osmeh na licu tvom, u bezobrisu.

LJUBAV

Već godinama učim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i rešetkastu lakoću

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te više ne prepoznajem izvan pamćenja
Koje te predaje meni, i tako sve teže krotim
Struju vremena što ne prođe kroz tebe, kroz blagi metal
Tvoje krvi;

Ako se menjaš, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagrađen oko jednog trenutka
Kao plod oko koštice, satkan od nestvarnog mesa
Što ima ukus munje, ukus prašine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje kože.

Već godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga sećanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu što puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj naš trenutak
Traje duže od tuđe smrti.

MESTA KOJA VOLIMO

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,
Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I šta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kiše
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,
I ovaj zid ne međi sobu, nego možda noć
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noć kad si bila uplašena od svoje svetlosti,
I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadživljuje, zauvek naseljeno
Običnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamćenje;
Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.

BEOGRAD

U svakoj zori ima tvoje vatre,
Pepela tvoga na dnu svakog veka;
Svaka oluja hoće da te satre,
Najlepše čudo na stavama reka.

Beograd, svetlost vetrova nad vodom,
Beograd, bašta, rasadnik plamena,
Beograd, ljubav grada sa slobodom,
Beograd, prkos uspravnog kamena.

Počinješ tamo gde se požar gasi
I tvom početku nije bilo kraja,
No ljubav koja vremenom se glasi
U slova tvoga imena se spaja.

Beograd, ljubav grada sa slobodom,
Beograd, klica sledećeg proleća,
Beograd, svetlost vetrova nad vodom,
Beograd, uporna ljubav stoleća.

POVODOM VODE (3)

Talas: nabor vetra otisnut u kalup.
Roj slika obnovljen u peni
Bezvremeno — talas što u sebi nosi
Pokret krila u zglobu, prvo oko
I treptaj onog poslednjeg:
dovoljno je
Zagnjuriti se da rastvori se privid,
Umiju oči bojom prve zore
I zaplaču, vidovite.
Šta da mesiš
Od ilovače, ako vlage nema,
Bože bezimeni? Ko čuje žeđ mrtvih,
Suvi jezik, pucketanje plamena
U grobu neprelivenom?
Glas iz pustinje
Obrasta u perje, krik ptice šestari
Iznad ledenih bregova: tvrd je san vode
Koja zastane na putu —

Kao suza krhka je ta šarka,
Taj zglob u kojem slika pokreće se
Od pamtiveka do kraja i natrag.
Prosto jutro, kad sva su lica bogova slična,
U jetkom praskozorju, svirepa, nepomična,
Jednako mokra od tuđih suza, zelena od plesni,
U osmehu što otkriva naoružane desni,

Jutro bez namere, o zubati zidovi sobe
Iz koje treba da pođem, običan, među ljude,
Da nastavim davne nedovršene seobe
U stvari što kao zvezde zbunjuju prisustvom,

Jutro bez milosrđa, glas kiše na prozoru, studen
I ljubičast, pokreti okovani iskustvom;
Svakog sam jutra slabiji a bogovi se smeše

Zubatim osmehom; oni su isti, a mene je sve manje,
A njihova prokleta snaga je samo moje neznanje,
Moj zaborav, uboga krv, oči i ruke što greše.

ARGONAUTI

More nas je trpelo, zabavljeno večnošću
U sebi; i tako smo plovili, od obale
Do obale, danima, noćima, godinama.

Najlepše obale, naravno, nismo dodirnuli.
Samo je vetar nosio iskidana vlakna
Mirisa ogromnih voćnjaka na kraju sveta,

Izvan pravca plovidbe; ali smo upoznali
Ljubav i smrt, i nešto malo smisla,
Tvrda zrnca zlata u pesku sećanja;

Da, i ponos pustolovine, uprljan krvlju
I opran čistim vetrovima, ispod zvezda
U koje smo nevešto ispisali naša imena.

Na kraju smo se vratili odakle smo i pošli;
Posada se rasula kao ogrlica; pukla je
Nit naše sudbine. Kapetan smrskan pramcem broda.

More je ostalo isto. Sve je ostalo isto.
Brod rascvetanih rebara trune na polaznoj obali.
Ali malo ko zna tajnu:
nije važan svršetak,

Važna je samo plovidba.

PRVO PISMO

Bila je to šuma na slemenu veka,
Septembar, pamtim lišće u boji tvoje haljine
Romb jedne zakrpe, ukrojen pažljivo-
Ko da od njega zavisi neki ubogi smisao,
Odmah i zaboravljen,
dok si govorila:
Slušam kako peva u jajetu ptica,
U njenom je kljunu ključ
Pod zatreperenim jezikom;
a brava —
Nju moras da izmisliš. A i vrata.
Iza njih je leto. I nase dvogube senke
Venčane na zlatnoj pozadini, zaustavljene
U nejasnom blagoslovu. Volim te.

Trideset i tri puta vek je prstenovao
Ta stabla, ukrojena u nebo
Kao žilice u list, kao nada
U ravnodusnu neizvesnost. Pišem ti
Iz daleke pokrajine, gde se reči vrednuju
Težinom prećutanog, a sećanja dužinom
Varljive njihove senke. Oprosti zbog rukopisa:
Studen oblači šaku iznutra, tesna je
Ta rukavica, pa pokret okleva
Nad naslućenim smislom rečenice,
Nad inicijalom što rubi inje —
Nisam ti rekao: ovde je već zima.

DRUGO PISMO

Tvoja nenapisana pisma ištu odgovor
Ta pisma neprocitana, naučena napamet
U treznoj groznici iščekivanja,
U fugi nekog putovanja, ili
U nesanici, gorkoj i svetloj od tvog daha
I snega na prozoru sobe;
jesi li zaboravila
Poštanski broj? Udahnuo sam ga, nečitko možda,
U muziku koju voliš; upisao na marginu
Stranice jedne knjige koju se bojiš da čitas
Noću, kad istina njena svetli kao fosfor
Između crnih slova.
Odgovaram ti: ništa
Ne rastvara taj otrovni lepak godina
Što vezuje nadu za prostor, a vreme
Za vernost prostorima nade.
A nesreća —
Ona je samo sestra neke odsutne mudrosti,
Senka previđenog poraza, možda;

Taj smisao mi izmice, kao smisao muzike,
Koja je, ipak, matematika, a ja računam
Tek sa dva ili tri zlatna broja
Izvedena iz tvog imena. Tako smo
Oboje, možda, u gubitku.
Ipak,
Nista ne može nas da zameni
U ovom rasporedu posledica
Upisanom božjom rukom
U amneziju zvezda, u kratko sećanje mastila
Koje se suši,
U tvoja pisma, ona nepročitana.

TREĆE PISMO

Jedno si leto bila preobražena
U svoj lik, kako ga ja ponekad vidim
U ogledalu, kad mudro stanem u senku
Iza tvoga ramena: možda tvoj pravi lik,
Najednom stvaran, opipljiv i zreo
Da cveta, kao agava. Svaki tvoj pokret bio je
Nemiran crtež svetlosti u vazduhu
Gustom i srećnom od avgusta. Svaki moj dodir
Ostavio bi zlatan trag na tvojoj koži,
Inače slanoj pod jezikom,
kojim sam umeo samo
Da izmucam: volim. Kakvo leto!
(Na fotografijama kao i svako drugo:
Fosili svetlosti nas varaju, nepouzdani,
Kada u prisećanju otkrivamo slojeve
Godina, godina, i trazimo im smisao
Već pomeren u neko novo iščekivanje.)
Ili sam možda
Sve to izmislio? Ne verujem, postoje
Dokazi: ožiljici neke uporne nade
Što još zabole na dodir tvoga glasa
Otisci tvojih prstiju na gleđi
Vrča iz kojeg jos vetri vino
Nedopijeno u konobi, onoga leta
Kada si bila preobražena u blagoslov,
U svoje obično čudo.

Živimo vreme ustinjenih čuda
I zaboravne mudrosti. Pamtiš li to leto?

ČETVRTO PISMO

Crno mastilo gusne u infarkt
Na vrhu nalivpera;
tako se jedna rečenica
Prekida neočekivano, u neželjenoj sinkopi.
Prepisujem je, a u nastavku menjam
Prvobitno zamišljeni smisao.
Pravi
Smisao, krio se u prekidu, u zjapu
Beline, u porazu
Započetog poteza —

Kada bih mogao da ti napisem pismo
Od takvih belina, od obasjanih skretnica
Rečenica započetih u ljubavi nastavljenih
Opisom noci bez zvezda, naprimer,
Kada bih mogao sve da prećutim
A sve ti kažem, kao da gubavac
Stane pred tobom s kapuljačom i zvečkom —

Možda bih umeo da ti iskažem
Zašto se ljubav menja, u neželjenoj nekoj
Sinkopi, i venčava u nastavku
Sa svojim senkama, a ne zaboravlja
Smisao svog imena, uzroke svoga trajanja —

Ovako, mogu samo da opisujem:
Kao da neko voljeno lice učim i pamtim
Dodirom, kao slepac.

PETO PISMO

Hoceš li me prepoznati, kada se oboje nađemo
Tamo u zavičaju nase slepe nežnosti
Koji sam nekad zvao i zavičajem
Labudova? Duborez bora oko očiju
Koje ćes prepoznati, možda, izvela je
Nevidljivim skalpelom i sasvim rutinski
Neka utrnula ruka, u osveštanom savezu
Sa praznim godinama. Inače sam sličan
Dvojniku koji ostane u ogledalu
Kada mu okrenem leđa, i nišani u potiljak.

Ali pre toga treba obaviti još mnogo:
Iskupiti taoce koje smo dali sudbini
Kad nam se krv pomešala na ušću
U neku od mogućih budućnosti, prebrojati
Ožiljke, onesposobiti satni mehanizam
Uvreda zaboravljenih u nekom grozničavom
Prestrojavanju, pročitati sve između redova
Pisama nenapisanih i naučiti napamet
Tu opasnu šifru,
radost naučiti
Da raste na kamenu, kao mahovina —

Pokušaj opis traga munje, da shvatiš
Neobjašnjeno lukavstvo godina: vreme stoji,
Ako ga ispravno imenuješ. Gledam kroz prozor
Plamičke acetilena na vršcima grana
Magnolije. Noćas je padala kiša.
Nisam ti rekao, ovde je već proleće.

MOLITVA

Ljubavi, neka bude volja tvoja
Na ovom nebu, strašno nesigurnom,
Ko i na zemlji. Sad je doba boja
I južnog vetra u listanju žurnom.
Noći su plave, mekane ko voće
I pune zvezda ko plitki bunari.
Neka se ljudi ljube kako hoće
U privremenom krugu malih stvari.
Ljubavi, neka bude volja tvoja
U gradovima što su nepokretni
I neće moći da beže iz stroja,
I ispod lišća što još nema rane,
I među ljudima što žive sretni
Jer veruju u stare lukobrane.

ŠAPAT JOVANA DAMASKINA

Oprosti, majko sveta, oprosti
Što skrušeno se obraćam u bdenju,
Što utuk sveukupnoj mojoj zlosti
U produženom tražim magnovenju
Te jedne noći koja svetlost zrači
Iz moje senke, iz najgušćeg mraka —
Jer sve što hoće mrak da obeznači
Postane svetlost u znaku tvog znaka;

Oprosti, majko, što prizemnu bedu
Dovodim grešno u prismutru tvoju;
Znam da sam ovde tek jedan u sledu
I da mi glas je zuj pčela u roju,
Al zato slutim da smisao roja
Zavisi i od zablude pčele —
Celine što se beskonačno dele
Da suštost čine nedeljivog broja.

Oprosti mi to šaptanje u tmini,
U sozercanju taštine, što ište
Nasušno čudo koje svetlost čini
Kad usred mraka stvara utočište;
Oprosti, ali boli ova šaka
U zglobu prerezana, ovi prsti
Kojima drobim hleb, kojima se krstim;
Oprosti mi što krvarim iz mraka.

Oprosti mi, i učini da sraste
Sa svojom košću kost, sa stablom grana;
U srebro ću da skujem svoje kraste,
Da slava tvoja bude moja rana;
Oprosti prestup moje prolaznosti
Koja se čudu kao pravdi nada,
Oprosti mojoj kosti, mojoj zlosti,
Ali učini čudo. Ovde. Sada.

O p e l o

ZA SEDAM STOTINA IZ CRKVE U GLINI

1.

Necu da prećutim; zidovi su prećutali
I srušili se. Ja, jedan, nosim njih u sebi,
Urasle u moju zrelost, neizgovorene,
Istrulelih lica. Ne mogu da ih oteram
Iz beskrajnog staklenog prostora noći bez sna.
Oni nisu trava. Oni kucaju, noću,
Iznutra, pažljivo, na zatreperene prozore
Mojih očiju; svi mrtvi, i svima su grla
Rascvetana u ružu. Ne, neću da prećutim
To naselje u mojoj krvi, jer ja sam jedan,
A njih je tada bilo više od sedam stotina.

2.

Među zidovima, iz zatvorenih vrata
Napunjeni stravičnim čekanjem, kao peskom
Ispraznjenih ruku, mekani pred oštricama,
Svesni, pod svodom zgrčeni od slućenog užasa ...
Ja, bivši dečak, mislim na prvi tupi ubod
što oslobodi tamnu i toplu krvi iz tela
Prvog od njih; varljivu krv što brzo otiče;
I čujem prvi krik, vlažan od rumene pene
Grkljana sa zauvek prerezanim pesmama
I neizgovorenim rečima, raspolućenim
Kao zelene jabuke u njegovoj tami.
Čelik. I onaj prvi, što čeka na drugove
U smrti, osramoćenoj i dovoljno prostranoj
Da ih primi. To su oči, to se oči gase
Dvoje po dvoje, mrtva svetla jutarnje ulice,
A užas ostaje u njima ko trun u kocki leda.
Krv otiče, radoznala i razgolićena,
Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Oni su ležali, ležali su poniženi,
Lišeni sebe, lišeni svega osim smrti,
Crni, lepljivi, zaklani, zaklani, zaklani.

3.

Neću da prećutim; zidovi su prećutali
I srušili se. A oni iz crkve, što su mrvi,
Nisu zaspali. Oni bdiju, neznani bdiju
U bivšem dečaku. Ja ne mogu da ih proteram
U prostor vetra što je sada na mestu crkve
Gde raste korov, sasvim riđ od njihove krvi.
Neka ostanu i neka bdiju, neznani bdiju,
Jer prezreli bi me da im pevam uspavanku.


"Glinski sveti Mučenici, koji nisu izdali svoju pravoslavnu veru, nesumnjivo spadaju u svete Mučenike vere Hristove i Crkve Pravoslavne. /Trud oko prikupljanja njihovih imena još uvek traje. General Dušan Baić, iz ovoga kraja, u svojoj knjizi 'Kotar Vrginmost u NOB 1941 — 1945, Beograd 1980., navodi imena i prezimena i osnovne podatke za 1022 Srbina zaklana u Glinskoj crkvi, no to su samo oni iz sela sreza Vrginmost. — Naš pesnik Ivan V. Lalić napisao je pesmu "Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini", ali je u pesmi broj uzet verovatno samo simbolično/."

IVAN V. LALIĆ I LAZA KOSTIĆ

Jovan Delić


SAŽETAK: U radu se ispituju intertekstualne relacije poezije Ivana V. Lalića s pjesništvom Laze Kostića, uz analizu i tumačenje Lalićevih pjesama Šapat Jovana Damaskina, Acqua alta i Dokazi — desetog soneta nerođenoj kćeri, ali i s podsjećanjem na pjesme More i Ave Maris Stella, kao i na lirski spjev Četiri kanona.

KLJUČNE RIJEČI: dijalog, kultura, intertekstualnost, Vizantija, trojeručica, Hilandar, Venecija, sakralna poezija, molitva, spiritualna žrtva, himna, stih, strofa, rima, refren, anafora, "suprotice", "pletenije sloves", java, san.


1.
Mada o Lazi Kostiću nije napisao poseban ogled, Ivan V. Lalić je vodio s njegovom poetikom i poezijom jedan od najplodnijih svojih dijaloga, a vjerovatno najdragocjeniji izraz toga dijaloga jeste Lalićeva pjesma Šapat Jovana Damaskina.1 Literarna i duhovna komunikacija, uspostavljena kroz vremenski raspon od preko pola decenije, svakako je bila uslovljena Kostićevom pjesničkom virtuoznošću, ali je Kostić Laliću morao biti blizak i sa svoje izuzetno velike kulture koju je najsažetije predstavio Milan Kašanin: "On je Homera i Eshila čitao na grčkom, Horacija i Plauta na latinskom, Šekspira i Bajrona na engleskom, Getea i Šopenhauera na nemačkom, Rasina i Molijera na francuskom, Puškina i Tolstoja na ruskom, Madača i Kiša na mađarskom. (...) Svoju doktorsku disertaciju branio je na latinskom, oglede i članke sastavljao direktno na francuskom i nemačkom, svoj intimni dnevnik vodio na francuskom. Među filolozima je smatran za jednog od najboljih poznavalaca srpskog jezika, među pravnicima za jednog od najjačih dijalektičara. Niko pre njega, ni dugo posle, nije s toliko erudicije i s takvom dubinom raspravljao estetičke i filozofske probleme. Nijedan naš pesnik ni romansijer, ni kritičar, nije imao tako raznovrstan talenat, ni tako temeljnu ni opsežnu kulturu."2

Morao mu je biti blizak i po tome što je briljantno mislio o poeziji, što je posjedovao visoku poetičku samosvijest, što se ogledao kao prevodilac, što je bio obuzet pitanjima "mere" — ritma i stiha — a zanosa mu, zacijelo, nije nedostajalo.

Za ovo poređenje može nam biti dragocjena još jedna ocjena iz Kašaninovog pera, ocjena koja je mogla biti podsticajna i za Miodraga Pavlovića — za posljednji dio njegovog ogleda o pjesmi Santa Maria della Salute. Kašanin — veliki poklonik naše srednjovjekovne književnosti — veli da Kostićeva "Santa Maria della Salute i Njegoševa Posvjeta u Luči mikrokozma jedine su pesme u srpskoj književnosti koje su postale iz molitve, i zato jesu tako velike".3

Pomenuti završni dio ogleda o Santa Maria della Salute Miodrag Pavlović je naslovio "Santa Maria dela Salute" kao molitva i već u prvoj rečenici ustvrdio je "da ona ima oblike i prizvuke sakralne poezije" i dodao: "Ona ima zamah i uzlet jedne himne, iskazuje se kao molitva, kao kajanje i kao ispovest. U njoj stalno osećamo da smo u blizini pesnikovog spiritualnog jezgra i njen završetak, u kojem se dodiruju razobručavajuća apokalipsa i ekstatični um (kako bi rekao P. Tilih — P. Tillich) smešten u najšire kosmičke prostore, nesumnjivo hoće da govori o poslednjim stvarima."4

U drugom pasusu Pavlović poredi Kostićevo pesničko i emotivno iskustvo s Danteovim: "Kostićeva vizija u ovoj pesmi ima snagu otkrovenja, njemu se zagonetka kosmosa otkriva u večnoj sladosti erotizma, u velikom trijumfu nad sobom, nas smrću, nad svetom kakvog smo poznavali za života. U tom prostoru se javlja simbol bogomajke, crkve, nebesa, odnosno kosmosa. Intenzitet pesnikovog ljubavnog zanosa je intenzitet santifikacije. I dok je Danteova žena — žena posrednik ka natprirodnoj mudrosti, veoma moćan i svetlonosni posrednik, u Kostićevoj pesmi — ovo je važna distinkcija — žena, sećanje na ženu, žena-vizija, postaje sama cilj pesnikove santifikacije, ona sama, i slast koja je vezana za poslednji sastanak postaju poslednja stvar Kostićeve metafizike."5

Upravo zbog toga što "žena postaje vrhovni simbol svemira, ostaje pri tom žena", zbog idolopokloničkog odnosa prema konkretnoj, konačnoj, voljenoj ženi, Laza Kostić je — prema Pavloviću — "u najvišem i najzrelijem trenutku svog pesničkog i ljudskog razvoja" upao u klopku idolopoklonstva, pa "pesma koja je počela kao molitva završava se (...) kao idolatrijska himna".6

Prirodno je da će pjesnik poput Miodraga Pavlovića imati razumijevanja za Kostićev pad u klopku koja je "tipična (...) klopka za prave umetnike" i da mu neće ovu "hipererotizaciju duhovnog uzleta uzeti za zlo".

Jedan od najsažetijih, najkraćih i najintenzivnijih Lalićevih ogleda — Jefimijin duh i četiri pesme,7 s podnaslovom Poezija kao molitva, takođe je, i to u celosti, posvećen molitvi.

Lalić se, prvo, malo ironično poigrava s modom i duhom sopstvenog vremena proglašavajući Jefimiju za prvog pesnika postmoderne i za rodonačelnicu srpskog multimedijalizma: Jefimijina pjesma Moljenje Gospodu Isusu Hristu "napisana je kao parcijalna dekonstrukcija — kolaž delova tekstova Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrastra" — a njena poezija je do nas došla "u obliku tkanine, veza i gravire, u plemenitom metalu". Sve tri njene pjesme su, međutim, "tri molitve", a molitva je za Lalića "pokušaj uspostavljanja individualne komunikacije s apsolutom, posredstvom biranih i po nekim naslućenim (ili pak neslućenim) zakonima složenih, u određenu celinu sklopljenih reči. Kao pokušaj takve komunikacije, molitva predstavlja i najspiritualniji oblik žrtve".8

Ističući da bi se od pjesama molitava mogla napraviti "impresivna manja antologija" ili znatno veći zbornik, odnosno hrestomatija, Ivan V. Lalić izdvaja četiri savremena pjesnika i četiri pjesme kao reprezentativne za ovaj žanr: Stevana Raičkovića i njegov sonet Ruke bola, Miodraga Pavlovića i njegovu pjesmu Noć, Rajka Petrova Noga i "možda najlirskiju pesmu-molitvu u savremenoj srpskoj poeziji" — Nek pada snijeg, Gospode i Ljubomira Simovića s Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici. Simovićeva pjesma — ističe Lalić — "svojom desetospratnom vertikalom vidno obeležava prostor kraja jednog srpskog pesničkog stoleća — kao što prostor njegovog početka, simetrično, obeležavaju velike oktave pesme Santa Maria della Salute Laze Kostića".9

I tu sada Lalić prelazi na ono što je njegova pjesnička opsesija, pa zaključuje da su pjesme molitve Bogorodici karakteristična podvrsta ove pjesničke vrste i da je njima najbogatija — i po broju, i po sublimiranosti, i po ljepoti, vizantijska, a odmah zatim srpska poezija. Ne priprema li to pjesnik Četiri kanona svoje temelje u izabranoj tradiciji? Po ko zna koji put Vizantija i nacionalna književnost, u slučaju Ivana V. Lalića, potvrđuju se kao duhovna kolijevka, istočnik i glavno uporište.

Lalić, dakle, izdvaja pjesme molitve Bogorodici u posebnu podvrstu i vidi dvadeseto stoljeće srpske poezije zagrljeno takvim pjesmama, s Lazom Kostićem i njegovom Santa Maria della Salute na početku i Simovićevih Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici na kraju vijeka.

Ideje iz ovoga ogleda nalaze se i u Lalićevom intervjuu (1995) gdje se razmatra baš odnos između pjesme i molitve. Pjesnik između njih ne stavlja znak jednakosti, već upućuje "na vezu": "na koji će se način jedna pesma, koja je u svom najdubljem, ako hoćete, arhetipalnom sloju, pokušaj uspostavljanja komunikacije sa nečim što prevazilazi i tu pesmu i trenutak njenoga nastajanja, približiti pojmu molitve koja je isto tako pokušaj uspostavljanja komunikacije s apsolutom". Pjesnik i ovdje ističe da je molitva "najspiritualizovaniji oblik žrtve", odnosno da "molitva sama je žrtva", i poziva za svjedoka Jonu, koji iz utrobe ribe kaže: "A ja ću ti glasom zahvalnijem prinijeti žrtvu..."

I ovdje, kao i u eseju o Jefimiji, Lalić upućuje na Francuze: Pol Valeri vidi pjesmu kao molitvu kada insistira na iracionalnom elementu, presudnom za njen nastanak, a Abe Bremon smatra da "u suštini svaka pesma teži da postane molitva" jer "pokušava da uspostavi jedan iracionalan kontakt s Apsolutom". Lalić je — "uz sve ograde, uz sve moguće finese" — saglasan "sa suštinom te misli".10

Vratimo se Lazi Kostiću. O njemu Lalić piše u znamenitom ogledu o Vojislavu Iliću,11 upozoravajući nas da smo o Iliću navikli da se piše u odnosu na njegove prethodnike i sljedbenike, "previđajući senku jednog velikog usamljenika koji, doduše, nije uticao na Vojislava, ali je, pre i posle njega, pisao pesme kojima beležimo neke od apsolutnih vrhova srpske poezije". Za razliku od većine Ilićevih tumača, Lalić smatra da "prave razmere napora i rezultata Vojislava Ilića treba tražiti u njegovom sameravanju sa delom starijeg i dugovečnijeg pesnika". Laza Kostić je, prije Vojislava Ilića, "hteo da srpsku poeziju usmeri novim pravcem i veže je za evropsku tradiciju, unoseći u tu poeziju, kako kaže Mladen Leskovac, 'duh šekspirski i dah eshilski'. O tom je i pisao, vrlo određeno programatski: 'Stara vekovita jabuka drijade narodnog pesništva mora se kalemiti; što straniji kalemci, samo ako su plemeniti, tim bolje'."12

Nije li ovaj Kostićev stav o ukrštanju i kalemljenju sasvim blizak Ivanu V. Laliću? Nije li mu blizak i ovaj pogled u Evropu, odnosno u svjetsku književnost, ali pogled koji nikad ne zaboravlja svoju "vekovitu jabuku" ni "maternju melodiju" svoga jezika?

Lalić ističe da je Laza Kostić malim brojem svojih pjesama dosezao "neke usamljeničke visine" do kojih Vojislav Ilić nije dospijevao; da je u nekim, opet malobrojnim, pjesmama, poput pjesme U Sremu (1861), "latentno (...) sadržana muzička formula našeg slobodnog stiha", ali bez uticaja na tokove naše poezije, da je Santa Maria della Salute "jedan veličanstveni anahronizam"; da je "tragična veličina Laze Kostića upravo (...) u tome, što je svoje najintenzivnije pesničke trenutke ostvario van glavnog toka" srpske poezije. On se "svojim helenističkim idealom harmonije i sinteze" (Z. Mišić) veoma razlikuje od romantičara, među koje ga svrstavaju književni istoričari. A po tom idealu harmonije i sinteze, verovatno, Laliću je najbliži. Vojislav Ilić je pak — prema Laliću — pripadao glavnom toku srpske poezije; "on sam po sebi, u svom stvaralačkom veku, jeste taj glavni tok, i njegova skretnica"13 (podvukao I. V. L.).

Lalić, dakle, poredi L. Kostića i V. Ilića po njihovoj književno-istorijskoj misiji i uticaju, pri čemu je Kostić usamljenik, izvan glavnog toka, a Ilić "glavni tok, i njegova skretnica": "Paralela Laza — Vojislav paralela je između dva pesnika istog jezika, u izvesnom trenutku savremenika, od kojih je jedan potencijalno veći, a drugi objektivno značajniji — homogeniji i srećnije usmeren. I čini se da tek u svetlosti te paralele Vojislav uzrasta do svog pravog stasa. Velika senka Laze Kostića plastičnije ističe složeni reljef Vojislavljevog dostignuća."14

Laza Kostić je — za Ivana V. Lalića — pojedinačnim ostvarenjima i fragmentima, "potencijalno veći", a Vojislav Ilić cjelinom svoga opusa i književnoistorijskom misijom "objektivno značajniji". Kostićevi vrhovi nijesu se mogli slijediti; bili su književnoistorijski slabo produktivni. Vojislav Ilić je u znaku sinteze pjesničkog iskustva prethodnika i više od preteče i nagoveštaja sljedbenika.

Ipak je svjetlost Kostićevih vrhova ozračila Ivana V. Lalića — najočevidnije u pjesmi Šapat Jovana Damaskina. Već naslov asocira na Lazu Kostića — na njegovu Pevačku 'imnu Jovanu Damaskinu. Prvi stih Lalićeve pjesme je, međutim, citat prvoga stiha Kostićeve Santa Maria della Salute:

Oprosti, majko sveta, oprosti.

Lalić, dakle, uspostavlja hotimične intertekstualne relacije s dvjema vrhunskim pjesmama Laze Kostića. Njima, svakako, treba dodati i Pevačku 'imnu, takođe u slavu Jovana Damaskina ispjevanu, na koju ćemo se osvrnuti u trećem dijelu ovoga rada.15

Kostićeva Pevačka 'imna Jovanu Damaskinu16 ima pet oktava s unakrsnim rimama, pri čemu je druga polovina svake oktave, zapravo, refren. Peta oktava Imne je ponovljena prva.

Prvi i drugi dio oktave ispjevani su različitim stihovima. U prvom dijelu stih je lirski deseterac, s tim što su svi neparni stihovi potpuni, a svi parni katalektički — s jednim slogom manje. Stihovi u refrenu kraći su za po dva sloga: neparni imaju po osam, a parni po sedam slogova. Pjesmom dominira refren, što je pojačano ponavljanjem kompletne prve oktave na kraju, kao pete. Rima je dosljedno ukrštena: a b a b c d c d, pri čemu su a-rime ženske, d- muške, c- daktilske, a d-opet ženske.

Ova ritmička dvojnost praćena je i značenjskom: prvi — promjenljivi — dio oktave posvećen je Bogu kao glavnom "adresantu" poruke, a drugi — nepromjenljivi svetom Jovanu Damaskinu. Prirodno je onda da stihovi posvećeni Bogu budu uži i raznovrsniji, s nabrajanjem njegovih moći i elemenata njegovog carstva.

Uz svetog Jovana Damaskina stoje samo dva njegova svojstva, dvije apozicije: "kletvo zemne omane" i "pesmo nebnih snova", ali se iz posljednja dva stiha slute još dva, ne manje važna svojstva: on je neko ko je već dopro do Boga, čija molitva je uslišena i ima "prolaz", ali i neko ko je tu sposobnost stekao ljutim bolom i spremnošću na žrtvu. On je prvi — posredni — "adresant", prijemnik i provodnik bola i molitve.

Lirski subjekat — mi — izražen prvim licem množine, zacijelo je metonimija srpskog naroda, a javlja se samo u posljednjem stihu refrena:

I glase naših bola.

Pjesnik računa s tim da čitaoci — ili slušaoci — 'Imne znaju ponešto o Jovanu Damaskinu: da je bio "kletva zemne omane", odnosno da je bio žrtva ikonoboračkih spletki, da je osuđen i kažnjen odsijecanjem desne šake; da je bio pesma nebnih snova", odnosno pjesnik himni, veliki reformator kanona; da je svoj bol pretvorio u molitvu i da je njegova molitva uslišena, odnosno da mu je šaka zarasla.

Sveti Jovan Damaskin izabran je i zato što je Srbima blizak: on je klečao pred Bogorodicom trojeručicom — igumanijom Hilandara — i on joj je darovao treću ruku. Njegova zarasla šaka značila je pobjedu ikonobranitelja: trojeručica se potvrdila kao čudotvorka, a ikonoborstvo kao jeres. Njegova molitva je njegova pobjeda i pobjeda trojeručice.

U 'Imnu se, međutim, motiv trojeručice ne uvodi. U četvrtoj strofi pjesma dobija naglašeno patriotski ton, i to u prvom dijelu katrena, posvećenom Bogu. On je Gospod "seva britkih mačeva" koji "zvekom skrhanih negva / pripevne gusli pobedopoj". Mogao bi Gospod — nada se kolektivni lirski subjekat — "kada se povede poslednji boj", biti oslobodilac iz ropstva i stati na stranu gusala i njihovog "pobedopoja"; mogla bi srasti odsječena desnica toga kolektivnog subjekta kao što je Damaskinova srasla. Otuda velika nada u svetoga Jovana i u svoj bol koji pet puta odzvanja kao završni stih refrena: iskupitelj sopstvene desnice iskupiće pred Bogom i spas za bol kolektivnog lirskog subjekta. Sveti Jovan Damaskin je, dakle, veliki posrednik između Boga i naroda; svetitelj koji bol pretvara u molitvu i spasenje. On koji je — slaveći Boga — postao "pesma nebnih snova", dostojan je himne onih koji boluju od ropskih bolova.

Jovan Damaskin je Ivanu V. Laliću možda najbliži vizantijski rođak. On je, prije svega, pjesnik, i to pjesnik pjesme kao molitve. On je najprirodniji Lalićev spoj s Vizantijom: kanon, čiju formu Lalić inovira, reformisao je i uspostavio u novom obliku Jovan Damaskin. U njemu se steklo poštovanje prema poeziji, prema tradiciji, prema Vizantiji, prema bolu i prema Bogorodici, posebno hilandarskoj trojeručici. Preko Jovana Damaskina Lalić je uhvatio i učvrstio svoje najdublje temelje — Vizantiju i Hilandar, koji je najdonji kamen srpske nacionalne duhovnosti. Zato je Laza Kostić morao biti prizvan: on je svojom 'Imnom nudio most prema Damaskinu, a preko njega i prema Vizantiji, trojeručici i Hilandaru; zato je 'Imna u podtekstu Lalićeve pjesme. I Lalić bira za posrednika Damaskina; on je taj kroz čiji će glas pjesnički subjekat uspostaviti dijalog s apsolutom i prinijeti svoju duhovnu žrtvu: pjesmu molitvu.

________________

01 Dela Ivana V. Lalića, treći tom, redakcija i priređivanje Aleksandar Jovanović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd 1997, 161 — 162. Pjesma je objavljena u Lalićevoj zbirci Pismo, SKZ, Beograd 1992.
02 Milan Kašanin, Prometej (Laza Kostić), u Laza Kostić, Pesme I, priredio Vladimir Otović, Matica srpska, Novi Sad 1991, 14.
03 Isto, 21.
04 Miodrag Pavlović, "Santa Maria della Salute" Laze Kostića, u Laza Kostić, Pesme I, 105.
05 Isto, 105.
06 Isto, 105-106.
07 Dela Ivana V. Lalića, četvrti tom, redakcija i priređivanje Aleksandar Jovanović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997, 135—138.
08 Isto, 135-136.
09 Isto, 137-138.
10 Isto, 285-286.
11 Isto, 29-44.
12 Isto, 42.
13 Isto, 42-43.
14 Isto, 43.
15 Laza Kostić, Pesme, izabrao i priredio Boško Petrović, Matica srpska, Novi Sad 1993, 239—240. Pjesma započinje kvintom koja u naredne četiri strofe postaje refren:
Glasova, pevče, Jovane,
svoj hram obnovi svet,
obnovi pesme potonje,
u slusima nek potone
nesnosiv očigled!
U ostalim strofama refrenu prethodi po šest stihova, tako da nastaju neobične strofe od ukupno jedanaest stihova, a zapravo su spoj jedne sekstine i jedne kvinte.
Nesumnjivo je da je Ivan V. Lalić poznavao, i imao na umu, i ovu pjesmu kada je pisao Šapat Jovana Damaskina, ali s njom nije uspostavio intenzivnije intertekstualne relacije, pa ćemo u ovom dijelu rada misliti na Pevačku 'imnu Jovanu Damaskinu čak i kada skraćujemo njen naslov na Pevačka 'imna ili samo 'Imna.
16 Laza Kostić, Pesme, 241—242.

nastavak

Lalić priziva Kostića, ali menja ton — ne himna nego molitva; ne himnični, eksklamativni imperetiv i kliktaj već stišani i skrušeni šapat u bdenju, i to ne pred Bogom, nego pred Bogorodicom trojeručicom. Ne ni naglašeni zvonki, zvučni efekti refrena niti ponavljanje prve strofe kao pete: otuda Lalićeva pjesma ima četiri strofe. Lalić je, dakle, u kreativnom dijalogu s Lazom Kostićem. Četiri Lalićeve strofe "odgovor" su prvim četirima Kostićevim. Odricanje od pete — ponovljene prve — strofe znači Lalićevo odricanje od refrena kao od jednog od osnovnih Kostićevih postupaka, i to ne u jednoj već u mnogobrojnim pjesmama, a naročito u objema koje su u podtekstu Lalićevog Šapata Jovana Damaskina: u Pevačkoj 'imni Jovanu Damaskinu i u Santa Maria della Salute.

O Kostićevom refrenu Miodrag Pavlović ima nekoliko vanredno pronicljivih nalaza. Laza Kostić je, za Pavlovića, "majstor refrena: upotrebljava ga u svim svojim pesmama izuzev Spomena na Ruvarca; on je bio refrenski pesnik" koji je "sa refrenom čuda činio jer mu je refren skoro u svakoj strofi imao drugi smisao i drugu funkciju, ponekad i nekoliko funkcija odjednom", a u pjesmi "Santa Maria della Salute, taj refren je sve i sva". Pavlović nalazi barem trinaest funkcija refrena u pomenutoj pjesmi. Kostiću se posrećilo "da napravi jednu kosmičku himnu, i to ne viziju užasa i strave, ne ispražnjenosti i izgubljenosti, nego viziju ljubavi i nade u večno blaženstvo i sastanak s dragim bićima". To je Kostićeva pjesma nad pjesmama, "pesma zanosa i gorčine, velike kosmičke nade i nesavladanih telesnih žudnji. To je pesma pomirenja i susreta u kojoj se mire i istorijske i biološke suprotstavljenosti, susret baroka i ogolelosti pravoslavlja, susret starosti i mladosti, smrtnosti sa nadsmrću, i klik najveće radosti iz neograničene patnje".17

Obje ove Kostićeve pjesme vrhunska su ostvarenja, pjesme sklada i "strasne mere", a druga je — što je Laliću moralo biti naročito blisko — ostvarivala "viziju ljubavi i nade". Lalić je, dakle, u podtekstu svoje pjesme Šapat Jovana Damaskina ukrstio dvije Kostićeve. Na njihovom fonu Lalićeva pjesma se bolje čita, "razlistava" i razumijeva; na njihovom fonu najbolje se, možda i jedino, vidi po čemu je Lalićeva pjesma "protivpjesma" Kostićevim dvjema: Lirski "junaci" Kostićevih obiju pjesama (Jovan Damaskin i Bogorodica) našli su se združeni u Lalićevom Šapatu.

Santa Maria della Salute sastavljena je od petnaest stanci ispjevanih u lirskim desetercima, s čestim katalektičkim, a nekad i hiperkatalektičkim stihovima, utvrđenog sistema rimovanja iz italijanske tradicije (a b a b a b c c), pri čemu su b-rime muške, a ostale ženske. Izuzetak su posljednje dvije strofe kojima se doseže zvučni i emotivni vrhunac: one čine ritmičko, sintaksičko, smisaono, pa i grafičko jedinstvo od šesnaest stihova, te se argumentovano može sporiti oko toga da li je riječ o jednoj, složenoj, ili o dvjema tematski objedinjenim strofama u "rajskom zagrljaju". Odstupanja u rimi upravo su tu naglašena: rimom se povezuje prvih sedam a ne osam stihova, a broj rima se radikalno smanjuje. U tih sedam stihova a-rima javlja se tri, a b- četiri puta; c-rima je izostala. Slobodniji tumač može u tom odnosu rima u znaku broja sedam vidjeti jedinstvo zemaljskog i nebeskog (tri plus četiri) numeričkog principa. Rima s se, zapravo, pojavljuje tek u osmom stihu, spajajući ga s narednom "strofom", i provlači se, uz blagu varijaciju, kroz svih devet posljednjih stihova. Rimom ostvarenom spoju između poslednje dve 'oktave' na tematskom planu pesme odgovara jedinstvo i nerazdvojnost rajskog zagrljaja. Kažem: uz blagu varijaciju, jer c'-rima razlikuje se samo po bezvučnom konsonantu t u odnosu na njegov zvučni parnjak d, i to u samo tri stiha (od devet mogućih): kolute, pute, Salute, nasuprot: probude, progude, ljude, stude, zarude, polude. Ovakve, blago varirane rime, s konsonantima t i d, već su se javile tri puta u pjesmi ("sa lude" — "Sakute" "hude" — "Salute"; "sude" — "Salute"), što znači da su, za Lazu Kostića, c- i c'-rime zapravo ista rima. Naravno da su ovakvi postupci rimovanja u potpunom skladu s značenjem pjesme, odnosno njenog kraja, s poentom i s mjestom u odnosu na cjelinu, o čemu sad ne možemo govoriti. Povezivanjem posljednjih šesnaest stihova ovakvim rimovanjem želi se naglasiti Kostićeva težnja za skladom između zvuka i značenja i njegovo hotimično traženje sopstvene "strasne mere". Pjesnikova mjera — davanje osobnog pečata preuzetom stalnom obliku, stanci — dvostruko je, dakle, obilježena: pjesnikom i pjesmom.

Lalićeva pjesma Šapat Jovana Damaskina takođe je ispjevana u oktavama koje bismo mogli nazvati i stancama. Njihov stih je, osim prvoga — stiha citata ("Oprosti, majko sveta, oprosti.") prve i sedmoga stiha treće strofe ("Kojima drobim hleb, kojima se krstim"), jampski jedanaesterac, naša varijanta izvornog stiha stance. Sistem rimovanja je, međutim, izmijenjen: prva i četvrta strofa imaju dosljedno ukrštene a- i b-, odnosno c- i d-rime (a b a b c d c d) dok dvije unutrašnje — "obgrljene" — strofe imaju ukrštenu a- i b-, obgrljenu d-rimu: a b a b c d d c. Raspored rima u strofi usklađen je s pozicijom strofa u pjesmi.

Lirski subjekat — Jovan Damaskin posrednik je između pjesnika i apsoluta. To posredništvo je, međutim, skriveno: jedino ja u pjesmi jeste ja Jovana Damaskina. Za razliku od Kostićeve Pevačke 'imne, gdje je sveti Jovan Damaskin prvi "adresant", posrednik između kolektivnog lirskog subjekta (mi) i apsoluta (Bog) — konačnog, drugog "adresanta" — ovdje je Jovan Damaskin lirski subjekat u neposrednom obraćanju Bogorodici, pri čemu se tek sluti da on posreduje glas pjesnika. Komunikaciona situacija podsjeća na Kostićevu Santa Maria della Salute što je naglašeno zajedničkim prvim stihom (citatom). Ali samo podsjeća: u Kostićevoj pjesmi lirski i pjesnički subjekat jesu jedno; u Lalića nijesu. Kostićeva "majka sveta" je Santa Maria della Salute, zapadna, venecijanska crkva, a Lalićeva je ikona koja će postati hilandarska čudotvorka — Bogorodica trojeručica; Kostić je zagledan u ljepotu venecijanskog hrama negirajući svoju poziciju iz pjesme Dužde se ženi!; Lalić je okrenut Vizantiji i ikoni koja će postati igumanija nacionalnog — Savinog i Simeonovog — hrama u Bogorodičinom svetom gradu, na brdu Atosu.

Priroda zanosa je različita: u Pevačkoj 'imni on je nesumnjivo himničan i patriotski; u Santa Maria samo je na početku molitven, da bi prešao u himničan, a zatim u himničko-ljubavni. U Šapatu to je isključivo bolno-molitveni i metafizičko-religiozni zanos. Ton molitve se ne smanjuje kako pjesma odmiče, već se, naprotiv, pojačava; skrušenost takođe. Zamolba je na samom kraju — u četvrtoj strofi. Najčešća riječ u pjesmi je njena prva riječ — ona kojom se moli oproštaj — ona se ponavlja na počecima svake strofe. Uz ovu inicijalnu poziciju, u prvoj strofi javlja se i na kraju prvoga stiha (citata); u drugoj jedino u pomenutom ustaljenom položaju — na početku prvoga stiha ("Oprosti, majko, što prizemnu bedu"); u trećoj se javlja tri puta: na početku prvog ("Oprosti mi to šaptanje u tmini"), petog ("Oprosti, ali boli ova šaka") i osmog stiha ("Oprosti mi što krvarim iz mraka"); u četvrtoj opet tri puta: na početku prvog ("Oprosti mi, i učini da sraste"), petog ("Oprosti prestup moje prolaznosti") i sedmog stiha ("Oprosti mojoj kosti, mojoj zlosti"). Dakle, kako pjesma odmiče, traženje oproštaja raste. Riječ oprosti ponavlja se ukupno devet puta, od toga šest puta u drugoj polovini pjesme — u trećoj i četvrtoj strofi. U njima ta riječ postaje anafora, koja u konkretnom slučaju, pored prirođene joj ritmičke, dobija i naglašenu značenjsku funkciju i određuje osnovni — molitveni — ton pjesme, kao i intenzitet njenoga glasa — šapat. Ogromna je razlika između Kostićevog i Lalićevog oprosti: Kostićevo zvoni i odjekuje, Lalićevo se skrušeno šapuće.

Da li se Lalić sasvim lišio refrena ili ga je samo sveo na jednu jedinu riječ? Uvjerenja sam da se Lalićevo oprosti može razumjeti kao svjesno redukovani refren, što potvrđuje i pozicija u strofi i stihu: osam puta na početku stiha i četiri puta na početku strofe, dakle ponavlja se na utvrđenim i povlašćenim mjestima i u stihu i u strofi. Tako se anafora i refren preklapaju, odnosno anafora dobija funkciju i prirodu refrena. Riječ oprosti u Lalićevoj pjesmi jeste ona peta strofa Kostićeve Pevačke 'imne.

Vrijeme je — što je za Lalića posebno značajno — takođe različito: u Kostića je to njemu savremeni trenutak — pjesnik je u hramu; pančevački hor treba da pjeva za nj napisanu himnu. Lalić se vratio u duboku prošlost, u legendu o trojeručici i svetom Jovanu Damaskinu — u osmo Hristovo stoljeće, u noć čuda u kojoj je svjetlost pobijedila mrak, Bogorodica zacijelila ranu pjesnika i ikonobranitelja Jovana Damaskina, spojivši "sa košću kost". Pri tom ta noć se diže i postaje mitska, sveta i vanvremena.

Značajna je razlika i u gramatičkom licu u kojem govori lirski subjekat. U Pevačkoj 'imni, u prvoj polovini svake strofe, lirsko mi se obraća njemu, Bogu, a u drugoj polovini svetom Jovanu Damaskinu, i to u drugom licu. U Santa Maria prema promjeni gramatičkog lica može se pratiti promjena tona, predmeta i značenja pjesme. Privid je da tamo dominira drugo lice: ono je samo u prve tri strofe, s tim što je u prvim dvjema dominantno, a u trećoj već prevladava lirsko ja, koje potpuno dominira četvrtom strofom. Istina, to lirsko ja u četvrtoj strofi najvećma je u pasivnoj poziciji trpljenja i podnošenja nesreća, pa se gramatički i lirski subjekat sasvim ne podudaraju. Ali već od pete strofe nastupa ona i ostaje do kraja junakinja lirskog sižea, s tim što se ona i ja prepliću, pa smjenjuju ili miješaju prvo i treće lice jednine, da bi se preobrazili u prvo lice množine od dvanaeste strofe pa do kraja pjesme. Drugo lice ostaje skriveno samo u zazivanju, u refrenu.

Riječ oprosti — taj redukovani refren i anafora — određuje najvećma i gramatičko lice u Šapatu: to je drugo lice jednine, lice obraćanja i molitve, zazivanja, ali ono uvijek podrazumijeva i kazivanje o sebi, odnosno postojanje prvoga lica, a omogućava i kazivanje o svijetu, odnosno postojanje trećega lica. Mučenik se molitvom obraća bogomajci kazujući joj svoju muku i pokušavajući da uspostavi najviši sklad između sebe, Boga (Bogorodice) i svijeta.

Prva strofa Šapata19 u znaku je uspostavljanja suprotnosti i njihovoga mirenja, ukrštanja i povezivanja. Pred "majkom svetom", skrušeno u bdenju, moli učenik što traži utuk sveukupnoj svojoj zlosti, i to u "produženom magnovenju" Jedne noći koja svetlost zrači / iz svoje senke, iz najgušćeg mraka". Suprotstavljeni su, ali i dovedeni u neraskidivu vezu, svetlost i zlost, noć, senka, mrak i zračeća svetlost. Ova igra "suprotica" kao da dolazi iz kostićevske tradicije:

Oprosti, majko sveta, oprosti
Što skrušeno se obraćam u bdenju,
Što utuk sveukupnoj mojoj zlosti
U produženom tražim magnovenju
Te jedne noći koja svetlost zrači
Iz svoje senke, iz najgušćeg mraka
Jer sve što hoće mrak da obeznači
Postane svetlost u znaku tvog znaka

(podvukao J. D.).

Samo je prva polovina oktave u znaku prvog i drugog lica, dok druga polovina tematizuje odnos svjetlosti i mraka. U drugom dijelu strofe glas lirskog subjekta izdiže se iznad svoga bola do metafizičkih visina. "Produženo magnovenje" te jedne noći u kojoj se Jovan Damaskin moli pred ikonom buduće trojeručice jeste magnovenje čuda, isceljenja koje iz i iza molitve slijedi, koje se uz molitvu i događa. To je noć "koja svetlost zrači", i to "iz svoje senke, iz najgušćeg mraka". Svjetlost, dakle, dolazi iz noći, iz sjenke, iz mraka; suprotnosti su pomirene tako što noć molitve iz mraka rađa svjetlost i spasenje, a što je u nesumnjivoj vezi s Bogorodicom, odnosno s njenom čudotvornom ikonom. O tome nedvosmisleno govore dva posljednja — ključna — stiha stance: mrak, i sve što mrak hoće "da obeznači", postaje "svetlost u znaku tvog znaka"; svjetlost u znaku Bogorodičine ikone. Nije onda čudo što su mrak, svjetlost i čudo najfrekventnije riječi u pjesmi: mrak se javlja četiri puta, a ako mu se dodaju noć, senka i tmina, onda ukupno sedam puta; svjetlost i čudo javljaju se po tri puta, koliko i kost, izvor bola i predmet molitve. Zanimljivo je da se majka (sveta) javlja samo dvaput, ali to je statistička varka, privid: ona je tri puta u zamjenicama, a čak sedam puta u sjenci glagola (oprosti, učini), pa umjesto statističkih dvaput, sveta majka se, zapravo, javlja dvanaest puta u pjesmi.

Slično je komponovana i druga strofa. U njenom prvom dijelu, poslije obraćanja svetoj majci, govori se o "prizemnoj bedi" molitelja, pri čemu se — u skladu s vizantijskom tradicijom — umanjuje sopstveni značaj. Poređenje je, istina, izuzetno: Damaskinova molitva je "zuj pčele u roju". Pčela je, po mnogo čemu, naročito — krilato, medonosno, sveto — biće; uz to — biće zajednice i jedinstva. Pčelinji vosak je beskrvna žrtva; iz njega zrače svijeće u hramovima za žive i za mrtve, u slavu svetaca i samoga Gospoda. Med i vosak dragocjeni su prinosi crkvi. Pčela može biti, i u Lalića jeste, simbol besmrtnosti i svetosti. Još od Melise ona ima povlašćenu poziciju u njegovoj poeziji. Ta sonetna poema, sastavljena iz trideset i jednog soneta, jeste poema u slavu pčele: Melisa, lik iz grčke mitologije, po predanju se pretvorila u pčele i tako pobijedila smrt.

U sličnom kontekstu pčela se javlja u trima od Deset soneta nerođenoj kćeri iz iste zbirke Pismo u kojoj je objavljen i Šapat Jovana Damaskina: u Jednorogu ("A napev zujanjem zlate rojevi / Pčela što bile telo su Melise"), Ljubavi ("Ti nerođena, rođena da traješ / U telu što se pretvara u pčele") i Pozdravu ("Jednom si pogled krznula mi krilom / Pčele što tromo zuji oko grozda").

Zuj pčele u roju pjelinom dobija smisao, a usamljen je slabašan. Zato drugi dio strofe tematizuje odnose, pčela — roj, cjelina — dio, nedjeljivo — djeljivo:

Oprosti, majko, što prizemnu bedu
Dovodim grešno u prismotru tvoju,
Znam da sam ovde tek jedan u sledu
I da mi glasje zuj pčele u roju,
Al' zato slutim da smisao roja
Zavisi i od zabludele pčele —
Celine što se beskonačno dels
Da suštost čine nedeljivog broja

(podvukao J. D.).

Cijela strofa se opet vodi prema poenti u posljednja dva stiha. Sličnost u komponovanju prvih dviju strofa vidi se i po interpunkcijskom znaku: na kraju šestog stiha se, u oba slučaja, nalazi crta koja ističe posljednja dva stiha i njihov smisao, odnosno poentu. I ovdje je drugi dio strofe "objektivniji", uslovno rečeno — "filozofskiji", metafizički. Ma koliko bio slabašan zuj zabludele pčele", smisao roja i od njega zavisi. Poenta strofe je stilizovana kao aforizam. On počiva na paradoksu kojim se izmiruju suprotnosti: priroda i suština roja, sačinjenog od pojedinačnih pčela, jeste u njegovoj nedjeljivosti i cjelovitosti. U poenti se mogu slutiti višeznačni odnosi pojedinca i zajednice, gdje zajednica može biti narod, država, ali prije svega crkva: Jovan Damaskin se moli u hramu i zuj njegove molitve samo je jedan od glasova u božijem ulištu. On doprinosi opštoj harmoniji i tek kroz cjelinu dobija smisao dajući svoj prinos toj pjelini. Ovom pjesmom potvrđuje se simboličko značenje svetosti koje pčela ima u Lalićevom pjesništvu. I zuj pojedinačne molitve kao spiritualne žrtve dobija na značaju: on se sjedinjuje u opštu harmoniju sveukupnog molitvenog vaseljenskog zuja, pogotovo ako je pojedinac koji molitvu šapuće izuzetan; ako je — kao što je Jovan Damaskin — izdvojen ljepotom i visinom duha, i spremnošću na žrtvovanje. Jer Damaskin ne prinosi samo svoju spiritualnu žrtvu — molitvu — već i svoju odsečenu desnicu za koju moli: ta desnica je prerezana upravo zato što je Damaskin bio ikonobranitelj i što je najveći među poštovaocima one za koju se borio i pred kojom se moli — ikone presvete Bogorodice, buduće trojeručice. Damaskin je, dakle, izdvojen i uzdignut dvostrukom žrtvom i ljutim bolom prerezanih kostiju; on je martir i stradalnik.

Ovo "tek jedan u sledu" može se razumjeti i kao izraz pjesnikove samosvijesti i odnosa prema tradiciji. Pjesnik je "tek jedan u sledu" pjesnika prethodnika, pjesnika koji čine opšti roj. Smisao toga roja zavisi od svakog pojedinačnog glasa. Taj glas ne umire pjesnikovom smrću, već ga dozivaju i oživljavaju drugi, dolazeći glasovi.

________________

17 Miodrag Pavlović, "Santa Maria della Salute" Laze Kostića, u Laza Kostić, Pesme I, 93 i 97.
18 Up. Laza Kostić, Pesme, 394—398.
19 Up. Dela Ivana V. Lalića, treći tom, 161.