SONIC YOUTH

SONIC YOUTH



Sastav je osnovan ranih osamdesetih godina u vrijeme kada gotovo nitko od ovo troje mladih ljudi (Kim Gordon, Lee Renaldo i Thurston Moore) nije znalo svirati niti jedan instrument. Prvenstveno su bili okupirani artističkom dojmljivošću širokog kruga Njujorških tadašnjih znamenitih umjetnika - od The Velvet Underground i Andy Warhola, do Ramonesa, Talking Headsa i mnogobrojnih klasičnih umjetnika koji su mahom zastupali ideje minimalizma (Laurie Anderson, Meredith Monk…). Ako je vjerovati podatku koji je tadašnji najugledniji umjetnički magazin "Art Forum" objavio kasnih sedamdesetih, Kim Gordon se tih godina muvala po različitim izložbama (od skulptura, slika do instalacija i različitih performansa), a neke su čak potpisane i sa njezinim imenom, tako da se sasvim sigurno razvoj grupe uglavnom zasniva na umjetničkoj niti vodilji, a nikako rock svjetonazoru kako su koncem osamdesetih i početkom devedesetih bili tumačeni. U svojoj početnoj i konfuznoj fazi kada još nisu imali niti jedan objavljeni nosač zvuka, Lee Renaldo i Thurston Moore su kao iznajmljeni gitaristi sudjelovali u snimanju "Simphony no.3" avangardnog kompozitora Glen Brancea koji je im je i objavio prva dva izdanja pod naslovima "Sonic Youth" (mini album, 1982.) i "Sonic Death 81-83 Live" (1983.) na svojoj nezavisnoj etiketi Neutral. U ovoj početnoj zbrci koja je vezana uz ova prva dva izdanja na nekim mjestima se može pronaći i podatak da su oni objavljeni i na evropskoj nezavisnoj etiketi Zensor iz Berlina. Iskustvo što su ga njih dvojica stekli s Branceom je neminovno utjecalo na njihov daljnji rad. Naime, Brance je radio isključivo eksperimentalnu glazbu pri čemu je baratao s minimalističkim tretiranjem treperenja struna gotovo svih žičanih instrumenata i gotovo da mu nisu bili potrebni obrazovani glazbenici već prinudno pronađene osobe koje su samo izvršavale njegove želje. Renaldo i Moore su ovo neobično iskustvo preslikali u svoju vlastitu glazbu tako da su kroz posebno naštimane gitare dobili neobičan tretman gitarskog zvuka kojeg su kao izdvojeni dio u klasičnom rock sastavu uklopili u svoje početne nemušte de-kompozicije. Zbog toga su formu rock kompozicije i shvatili kao bilo kakvu drugu umjetničku strukturu preko koje se umjetnik želi izraziti pri čemu ima potpuno slobodne ruke što se tiče umjetničkog eksperimentiranja. Njihovi početni eksperimenti od epohalnog su značaja za cijeli kasniji razvoj rock glazbe. Kao što je naime bio revolucionarno važan prelazak Bob Dylana na električnu gitaru koji je pokazao da i dalje može zadržati sve mogućnosti folk-formi što je utjecalo na tisuće i tisuće novih autora, tako je također jedna od najbitnijih karika u razvoju rocka bila i pojava psihodelične subkulture koncem šezdesetih koja je dopuštala bilo kakav glazbeni tretman koji bi mogao proširiti ljudsku percepciju. Sonic Youth su stoga radili posve sličnu stvar - radili su na unošenju novih sredstava u rock izrazu, a gotovo svi njihovi bitni rock utjecaji proizlaze upravo iz inovacija koje su nastale sredinom šezdesetih. Utjecaj što su ga Sonic Youth prenijeli na prve noise rock izvođače - Butthole Surfers, Scratch Acid, Killdozer ili Tad je u čisto praktičnom utjecaju tretiranja buke i različitih gitarskih eksperimentalnih tretmana, dok s druge strane, oni s njihovom art preokupacijom nemaju gotovo ništa. Navedeni noise-pioniri (a i svi koji su se kasnije pojavili - Big Black, Pixies, Bitch Magnet, Bastro, Cows, Dinosaur Jr., Helios Creed, Honeymoon Killers, Screaming Trees, Tar, Laughing Hyenas, Mudhoney, The Jesus Lizard, Girls Against Boys…) su njihov gitarski tretman doveli do destrukcije koju su preuzeli ponajprije od legendarnih sado-mazo manijaka The Stooges i The Birthday Party, dok pak gledajući unakrsno, Sonic Youth nema gotovo ništa sa Caveovim transformacijama i autodestrukcijama, već puno više veza ima sa Iggyevim Stoogesima. Na ovome prvom albumu Sonic Youtha upravo se i nalazi obrada "I wanna be your dog" kojoj prethodi jednominutna distorzija treperenja gitarskih žica nazvana kao "Freezer burn". Sama svirka je totalno nemušta, ekipa jedva da je znala odsvirati i ta dva bijedna akorda Iggijeve najjednostavnije kompozicije. No, Sonic Youth su u prvome redu naglasili buku i neukroćeni vokal Kim Gordon koja ne pjeva nego pokušava pjevati kroz vrištanje. "Shaking hell" je jednostavan broj u kojem bas stalno ponavlja četiri ista tona u ritmu bubnja, dok se gitare ekspresivno razvlače po zvukovlju, drugi dio kompozicije je razaranje strukture, pa nakon toga dolazi pjevani dio koji opet izvikuje Kim. No, ovdje je i vokal, a i sama svirka već poprimila potpuni art-ugođaj. Kompozicija je razvaljena na rascjepkani ritam i minimalističke fraze gitara koje uglavnom funkcioniraju kao prostorna buka. "(She's in a) bad maad" je još jedan ekspresivan komad, vrlo blizak rock tradiciji The Velvet Underground, no u njemu ponovno u prvi plan dolazi prostorno razlivena gitarska buka i naravno, razaranje kompozicije dugačkim gitarskim "cviljenjem". Na vokalu se pojavljuje Moore. "Protect me you" je lagani komad koji je očigledno urađen s idejom da bude ambijentalni glazbeni dio. Kim pjeva, a Renaldo se poigrava gitarom vjerojatno udarajući palicama po žicama u ravnomjernim melodijskim taktovima, proizvodeći upravo onakve zvukove kakve će narednih godina na različitom metalnom otpadu praviti Einsturzende Neubauten. Kompozicija sadrži i melodijsku bas liniju od 5-6 tonova koji se stalno ponavljaju. Pri kraju kompozicije pojavljuje se i solo dionica na gitari, ako se to uopće i može nazvati solo-dionica. "Inhuman" je neobičan rock-broj koji počinje bukom, a pretvara se u plesno gitarsko ritmičko struganje koje je vrlo blisko ska ritmovima. Kasnije se to struganje pretvara u dugotrajnu žičanu ružionu uz Mooreov vokal. Ovo je uz "I wanna be your dog" jedina koliko-toliko uokvirena rock kompozicija na albumu. Konac kompozicije je ponovno prepušten totalnom razaranju strukture. "The world looks red" je pak najdotjeranija i najplesnija stvar na cijelom albumu zbog specifičnog gitarskog tretmana u kojem ima svega i svačega i teško ga je detaljno pojasniti izuzev riječi - originalno i nevjerojatno upečatljivo. "Confusion is next" je ritmički laganiji dio u kojem se po običaju ponavlja bas melodija i razbija struktura kompozicije s ponovno dugačkim gitarskim ružionama, da bi se u završnici sve okončalo s totalnom konfuzijom u koju je upleten i bubnjarski ritmički kaos. "Making the nature scene" je pokušaj imitiranja žabljeg kreketanja i cvrčanja cvrčaka pomoću gitarskih eksperimenata koji su ovdje sasvim opravdani. Za to vrijeme Kim pjeva, a druga gitara pravi "solo-dionice" ili bolje rečeno lajt-motive. Posljednja skladba je pripala Renaldu i nazvana je "Lee is free" u kojoj se nesmiljeno poigrava s gitarom praveći različite eksperimente - udara je palicama po vratu i kobilici, te tako pravi isključivi eksperimentalni broj koji do tada rock glazba nije poznavala. U ovome instrumentalu može se čuti svašta, a uglavnom sve je prepušteno mašti slušatelja. U produkciji Wharton Tiersa i John Erskina tako je stvoreno jedno od najintrigantnijih rock ostvarenja osamdesetih godina koje će potpuno promijeniti tijek razvoja gitarske rock glazbe. I premda je album u početku dosegao jedva nekoliko stotina prodanih komada koje su uglavnom uspjeli distribuirati na koncertima, svoj pravi i jedini utjecaj vrlo brzo su uspjeli ostvariti zahvaljujući nastupima uživo gdje su vjerno prenosili sve zvukove i tonove koje su snimili na albumu.


SONIC YOUTH - Kill Your Idols (1983, Homestead Records)

Novo izdanje banda bio je mini album sa 5 naslova u produkciji Wharton Tiersa. Na albumu su prikazali nešto uvježbaniju svirku pri čemu su naučili nekoliko novih akorda i nešto vještije gitarske akrobacije, dok im je specifično razbijanje kompozicije na razvučene "ružione" ostalo kao trajnim momentom u kreiranju glazbe. Naslovna "Kill your idols" je najbliža rocku kao plesnoj formi, "Brother James" je ritmički nešto laganiji broj u kojem isprepliću minimalizam koji se postepenom gradacijom uglavnom jednih te istih tonova pretvara u neobičan izdanak koji se ubrzava u ritmu da bi završio općim raspadom i kaosom koji traje svega nekoliko sekunda. Skladba "Early american" je specifičan atmosferski komad gdje je naglasak stavljen na gitarske ambijentalne pasaže koji funkcioniraju kao ogoljeni dio uz prisustvo razbijenog ritma i kompozicije. Lee se slobodno ponovno prepustio gitarskim eksperimentima udaranjem palicama po žicama poput rada u skladbi "Lee is free" s prethodnog albuma. Ovdje su uvrstili i skladbu "Shaking hell" (s prethodnog albuma) u živoj verziji, a posebno se ističu "pomaknute" gitarske dionice i prateći Mooreovi vriskovi. Također se nalazi verzija i "Protect me you" u studijskoj varijanti. Sve kompozicije otpjevala je Kim. Ova dva izdanja kasnije će ponovno biti objavljena na etiketi Geffen records i u obliku cd-a.



SONIC YOUTH - Bad Moon Rising (1985, Blast First / Homestad Records)

Da je bilo strahovito mnogo nerazumijevanja za glazbu koju su Sonic Youth pravili govori i podatak da su ih mahom svi izdavači odbijali smatrajući njihov rad čistim gubljenjem vremena. Zbog toga su nastavili objavljivati za prilično nestabilnu nezavisnu njujoršku etiketu Homestead Records, koja im je jedino uspjela omogućiti po tko zna kojim kanalima da po prvi puta dospiju i na Evropski kontinent preko londonskog izdavača Blast First što im je poslužilo idealnom odskočnom daskom za mini turneju koja je organizirana u proljeće 1985. Tom prilikom su nastupili i u Zagrebu predstavljajući svoj novi album znakovitog naslova "Bad Moon Rising". Na omot je postavljena helloween lutka - poljsko strašilo slikano pored rijeke Hudson iza koje se u sumrak dana naziru obrisi njujorških nebodera prezentirajući time svoju umjetničku ekspresivnu malenkost smještenu u glavnom gradu svijeta. Ovdje su zašli u daleko slojevitije glazbene strukture i slobodno se može reći da su sasvim solidno ovladali gitarama i akordima, te po prvi puta stvaraju melodijski jezgrovite kompozicije vodeći se uglavnom u linearnoj harmonijskoj shemi s povremenim gitarskim ispadima u nepoznato pri čemu su zadržali prepoznatljivi segment razbijanja klasične rock-strukture. No, kompozicije po prvi puta imaju sve bliskosti sa melodijskim rock formama, dok su de-kompozicijski (ili razbijeni, rastegnuti) eksperiment ograničili isključivo na opisni dio glazbe. Tako u "Brave man run" prikazuju atmosferu prilikom trčanja (hodanja, ili imaginarnog bijega) asocirajući sa ispuštenim zvukovima na otkucaje srca, disanje, korake. Također ovdje po prvi puta koriste i izmjene vokala na kojima se smjenjuju pjevani dijelovi Kim i Thurstona, te se kompozicija pretvara u naredni broj "Society is a hole". Sastav se oprobao i u kreiranju glazbenog mini horrora u naslovu "Ghost bitch" koji djeluje upravo kao stvoren za jezovitu atmosferu nekog filma strave i užasa s ledeno mrtvim glasom Kim koja narativno izgovara tekst uz razvučene gitarske zvukove i neobičan bubnjarski ritam. U "I'm insane" koriste Renaldove uobičajene eksperimente koji su smješteni u pozadini i nalikuju mnoštvu crkvenih zvona i mnogim razbijenim zvukovima svega i svačega, te nepatvoreno psihotično unutarnje ludilo prelijevaju u naredni broj "Justice is might". Cijeli album je koncipiran na međusobno povezanoj konfuziji i gitarističkim eksperimentima koji su razvučeni tako da u samoj strukturi ne postoji plesni segment kojeg su imali na prva dva rada. Tek u posljednjoj kompoziciji "Death valley '69" uz gostovanje Lydie Lunch prilaze plesnoj ritmici i gitarskim riffovima. Ovom kompozicijom zašli su u područje plesnog izričaja kojeg će sustavno razvijati na sljedećim radovima. Na ploči su i dalje prisutni eksperimentalni trenuci prošarani bukom i glasnim gitarskim eskapadama, no oni su ukroćeni u okvire obrasca koje band s izdanja na izdanje sve bolje i bolje razvija. Ovime albumom sastav je dao posve jasan oblik vlastite glazbe koja se u principu sastoji od nepatvorenog ritmički plesnog dijela, te razvučene eksperimentalne svirke kojom nameću vlastite umjetničke preokupacije. Ovakav prototip kreacije ostati će im zaštitnim znakom u kreiranju glazbe. Općenito se smatra da su ovim radom dosegnuli kapitalni kreativni vrhunac početne faze karijere, a album je proglašen jednim od najboljih nezavisnih izdanja 1985. godine, te se našao u samom vrhu elitnih ploča uz Prefab Sprout, The Jesus And Mary Chain, Einsturzende Neubauten i Butthole Surfers.



SONIC YOUTH - Evol (1986, SST Records/ Blast First)

Problemi banda s izdavačem su se nastavili. Prethodni album "Bad Moon Rising" je unatoč evropskoj turneji doživio katastrofalnu distribuciju, pa Sonic Youth mijenjaju etiketu i novi album objavljuju za nezavisni SST Records u kojem je u to vrijeme snimala glasovita hard-core ekipa Black Flag. Album je sniman u ožujku 1986. pod producentskom palicom Martin Bisija, a predstavljen je i novi bubnjar Steve Shelley koji je došao umjesto Bob Berta. Nekih novih naznaka u radu i glazbenom kreiranju i nije bilo, već se Sonic Youth čvrsto vezao uz sistem kojeg su obznanili na prethodnom albumu. Jedina sitna razlika jest da su nekim kompozicijama dali znakoviti plesni naboj, poput "Star power", no i dalje je važan segment ostao na razbijanju strukture s time što se dotadašnja rastrgana distorzija ovdje pretvorila u ukroćeno balansiranje između eksperimenata, buke i periodički jednostavnije ritmike (pjesme poput "Tom Violence" i "Green light"). "Shadow of a doubt" je lagani psihodelični ambijentalni komad gdje se opisuje erotska maštarija prilikom vožnje u vlaku kada se sreće nepoznati stranac. U vrlo sličnom glazbenom tonu upriličena je i vrlo kratka "Secret girl". Također su ponovno pozvali i Lydiu Lunch s kojom su napisali jezoviti gothic broj "Marilyn Moore" u koji je uključeno osebujno gitarsko struganje i ispuštanje uglavnom laganih minimalističkih minijatura. Na album su smjestili i neobičan naslov "In the kingdom #19" koji se sastoji od izmiješane buke, različitih studijskih zvukova i narativne Mooreove spike što sve skupa djeluje kao izrezak iz nekakvog soundtracka ili eventualnog dokumentarnog filma. Na omotnicu je postavljena manekenka Lung Lee iz filma "Submit To Me" režisera Richard Kerna, što je sasvim vjerojatno utjecalo na komponiranje ovakve kompozicije. Izuzetan komad na albumu je podrugljiv instrumental "Death to our friends" koji je upućen svim novim američkim sastavima koji su krenuli njihovim stopama, a u stvari imena poput Scratch Acid, Butthole Surfers, Killdozer ili Tad samo su uzeli njihov zvuk brutalno ga izopačivši svim mogućim nastranostima i različitim oblicima perverzije što se Renaldu i osobito Mooreu nikako nije dopadalo. Završna kompozicija "Expressway to yr.skull" označena je kao vremenski beskonačna i podrugljivo se poigrava sa tadašnjom filmskom zvijezdom Sean Pennom, a i sama kompozicija je u podnaslovu imenovana kao "The crucifixion of Sean Penn". Također je važno za spomenuti da je naslov albuma u početku bio krivo protumačen kao "zlo", no u stvari odnosi se na ljubav (evol=love naopačke) koja je ovdje prikazana iz aspekta različitih frustracija i ličnih preokupacija.


SONIC YOUTH - Sister (1987, SST Records/ Blast First)

Novi rad sastav ponovno objavljuje za istu tvrtku, no sve više i više nezadovoljstva koja su se počela javljati u odnosu s matičnom kućom vrlo nepovoljno su se počeli odražavati i na samom radu banda. Sonic Youth očigledno više nije mogao napredovati, a i sama činjenica da su redovito nastupali u malim klubovima i na opskurnim mjestima gotovo ih je zacementiralo da ostanu vječiti marginalni gubitnici. No, sreća je bila na njihovoj strani. Glazbeni kritičari su pomno pratili njihov rad i redovito izvještavali o svakom njihovom novom produktu, tako da su iz godine u godinu počeli imati sve širi opseg publike koja je kupovala njihove ploče. Stoga su na novom albumu "Sister" lagano zaokrenuli svoju eksperimentalnost ka melodijskim obrascima. Fine plesne i izrazito rockerske kompozicije "Schizophrenia", "(I got a) catholic block", "Stereo sanctity", "Pipeline / killtime" i "White kross" postale su njihovim izuzetnim noise standardima, a melodijski ambijentalne "Beautiful lies in the eye" i "Kotton krown" naglasile su pomno razrađenu strukturu u kojoj je nekadašnja dominacija eksperimenta radi eksperimenta zamijenjena detaljnim razrađivanjem melodije i harmoničnosti, naravno na način koji odgovara Renaldu i Mooreu u njihovim gitarskim tretmanima. Pojavljuju se i fine, gotovo romantične gitarske dionice u kompoziciji "Tuff gnarl" koja se postepeno pretvara u njihov uobičajeni ciklus zavrzlane noise tutnjave. Jedini pravi "alternativni" broj na ovome albumu je minimalistička "Pch" koja u određenoj mjeri pokazuje odgovor Sonic Youth na utjecaje koje su priznali i sami Einsturzende Neubauten. Na albumu se pronašla i obrada starog broja Johhny Strikea, skladba "Hot wire my heart" koju su Sonic Youth izveli u potpunoj punkersko-rockerskoj žestini, a uključene su čak i sitne tipične rock solo dionice koje do tada nisu bile viđene u njihovome radu. U tek ponekim detaljima Sonic Youth odlaze u kompozitorsko razbijanje kompozicije, no nekada višeminutna brutalna ružiona na ovome albuma se pretvorila u fino ispuštanje sasvim dorečenih gitarskih zvukova (poput detalja u kompozicijama "Schizophrenia", "Pipeline / Killtime", "Pch" i "Kotton krown").



SONIC YOUTH - Daydream Nation (1988, SST Records / Blast First)

Svoj stvaralački dignitet Sonic Youth savršeno i do blistavog rezultata dovodi na ovome dvostrukome albumu sa 12 kompozicija. Ovdje su potpuno vitalizirali sve svoje kvalitete i sva ranija eksperimentalna iskustva u prvorazredni spoj nabrušenih rock kompozicija koje pršte melodijama, raznolikim glazbenim rješenjima i izuzetno energičnim i plesnim ritmovima. Tako je napravljena kolekcija brzih rock brojeva "Teen age riot", "Silver rocket", "'Cross the breeze", "Eric's trip", "Total crash", "Hey Joni", "Candle", "Rain king", dok je laganiji ritam prisutan jedino u naslovu "The sprawl". Uobičajene eksperimentalne zvukove ovdje su potpuno ukrotili i koriste ih uglavnom kao atmosferske lajt motive za opisivanje različitih tekstualnih insinuacija, dok su tipične razbijene kompozitorske strukture uokvirili gotovo simfonijskom metodom koja je otprilike vrlo slična načinu rada nekadašnjih sympho-rock izvođača, ali u aranžmanskom pogledu, a ne u nekakvom utjecajnom ili glazbenom obrascu u djela koja će za sobom povući cijelu struju novih psihodeličnih izvođača (Galaxie 500, Pale Saints, My Bloody Valentine, Lush…). U glazbu su po prvi puta uključili i samplove - u kratkoj skladbi "Providence" čuje se fini zvuk klavirske melodije uz obilati šum izobličen nekim studijskim pomagalom na lo-fi način. Sve kompozicije se odlikuju naglašenom melodijom, potpunim gitarskim harmonijama i brojnim energičnim bubnjarskim prijelazima, dok su strukturno oblikovane u izuzetnu smjesu profinjenih plesnih ritmova podebljanih povremenim čudnovatim breakovima i nenadanim upadicama. Svoju erotičnost Kim je ponovno naglasila u naslovu "Kissabillity", dok vrhunac albuma kulminira u posljednjem broju "Trilogy" koji je podijeljen u tri dijela - a) "The wander", b) "Hyperstation" i c) "Eliminator jr." u kojima su se potpuno raspojasali s obilatim korištenjem različitih naglih preobrazbi i kombinacija po sistemu brzo/sporo, glasno/tiho, moćno/blijedo. Posljednji naslov c) "Eliminator jr." je svojevrstan kratak industrial-noise rock gdje su prisutne obilate feedback fraze, h/c ritam i inteligentna melodijska linija. No, bez obzira na izuzetnu kvalitetu prikazanog materijala, te gromoglasnim pohvalama kojim su uvršteni po mnogim rock magazinima u sam vrh najboljih rock albuma 1988. godine, Sonic Youth je i dalje ostao u debelom undergroundu kojeg je pratilo jedva nekoliko desetaka tisuća poklonika uglavnom u Americi i Evropi.



SONIC YOUTH - Goo (1990, Geffen Records)

Svoj desetogodišnji rad koji praktički nije rezultirao nikakvim značajnim tržišnim efektom, Sonic Youth okončavaju početkom 1990. kada raskidaju ugovor sa dotadašnjim izdavačem i prelaze u major-label Geffen Records. Ponuđeno im je niz idealnih pogodnosti koje SST i Blast First nikako nisu mogli ostvariti. Ovom prilikom su dobili potpuno odriješene ruke glede autorskih pristupa, glazbe i svega što uključuje sam kreativni rad, a osim toga Geffen je keširao i veliku svotu novca na konto grupe, te im obećao povoljne financijske uvjete za ubuduće, kao i financiranje svih mogućih troškova snimanja albuma, video spotova i organiziranja turneja. Tako se band po prvi puta u svojoj karijeri pronašao u prilici da i komercijalno uspije na tržišnom planu. Rezultat novih poslovnih uvjeta je šesti studijski album "Goo" u produkciji Nick Sansana i Ron Saint Germaina. Prvo je objavljen singl "Dirty boots" koji ih je neočekivano plasirao u sam vrh top ljestvica nametnuvši se izuzetno plesnim ritmom i zavodljivim gitarskim jednostavnim melodijama u kojima glavni vokal pjeva Moore u prilično senzibilnim dionicama, da bi u samom refrenu iskočio u prljave punkoidne dionice. S albuma su skinuta još dva singla koja su također postali značajni hitovi - "Kool thing" s gostovanjem čuvenog rappera Chuck D-ija iz Public Enemy i "Disappearer". Premda je album donio nešto mekši zvuk spram albuma "Daydream Nation" i "Sister", te razblaženu energiju, sve kompozicije na albumu su ipak oblikovane u fine rock melodije s obilatim preplitanjem žestokih gitarskih minimalističkih dionica i harmoničnih rock struktura. U brojevima "Mary Christ", "My friend Goo" i "Mildred Pierce" prisutne su određene paralele s jednostavnim punk melodijama koje su, naravno, propuštene kroz originalne gitarske metode, a vrlo slične kompozicije početi će stvarati i znameniti sastav Fugazi. Također su bitne i promijene koje je band uradio po pitanju vlastitog imagea umotavši se u kričave psihodelične boje po uzoru na boje Warholovog pop-arta i flower-power generacije kasnih šezdesetih. Kim je od nekadašnje morbidne mračne i neugledne djevojke postala pravi foto-model obojivši kosu u plavo i nabacivši izuzetno prodoran erotski make-up. Od starih metoda razbijanja kompozicije jedino su ostale prisutne neke slične sintagme u naslovima "Dirty boots", te eksperimenti u kompozicijama "Mote", kratkom neurotičnom instrumentalu "Scooter and jinx", te spomenutim "Mildred Pierce" i "Disappearer" koji prizivaju u sjećanje nekadašnje struganje i gitarske distorzirane efekte različitih brumova i tuljenja. Na albumu kao prateći vokali sudjeluju Joe Mascis (iz Dinosaur Jr.) i Don Fieming, a interesantno je da je ovo prvi album grupe na kojem se ne nalazi niti jedna lagana ili atmosferična kompozicija kao što je to redovito bio slučaj na prethodnim albumima. Ploča je ponovno dobila odlične ocijene i stavljena je u najuži krug najboljih rock albuma 1990.




SONIC YOUTH - Dirty (1992, Geffen Records)

Nakon velikog svjetskog uspjeha kojeg su ostvarili albumom "Goo", band početkom 1992. ponovno odlazi u studijo i snima svoj novi album koji je nadomjestio primjetno pomanjkanje energije na prethodnom albumu. Prvi singl "100%" objavljen je u ljeto iste godine i doživio je ogromnu popularnost, a potom je objavljen i album u obliku dvostruke ploče na kojoj se nalazi 16 izuzetnih brojeva. S novim producentom Butch Vigom, u studiju Magic Shop u New Yorku stvorena je nova pjesmarica savršenih rock kompozicija koje su obuhvatile sve faze sastava - od početnih eksperimenata, gitarskih ružiona, razaranja kompozicije do fino razrađenih rock melodija. Ovdje su dakle potpuno uokvirili svoj gitarski rad u fantastičnim brojevima od kojih valja izdvojiti sjajne gitarske pasaže koji nalikuju mini simfonijama (brojevi "Theresa's sound world", bajkovita "On the strip", minimalistički nadograđena "JC"). Snažni rock brojevi ("Drunken butterfly", "Swimsuit issue", "Orange rolls, angel's spit", "Chapel Hill", "Purr") spojili su sve njihove sviračke sposobnosti u besprijekornu glazbu u kojoj ima mnoštvo eksperimenata koji su vješto ukomponirani u melodijske sintagme. U drugom hit-singlu "Youth against fascism" pozvali su legendu hard core izraza, Ian MacKayea (Fugazi) koji im je otprašio prljavu punkersku dionicu, te su time odali uzajamno priznanje prema artističkim duhovima što ga oba sastava gaje. Neočekivani broj na ploči je kratka h/c pržiona "Nic fit" koja uključuje dvoakordno drndanje uz neartikulirani melodijski Mooreov vokal. Nešto laganiji brojevi ("Shoot", i treći singl "Sugar cane") donijeli su prijeko potrebnu smireniju atmosferu u njihovu glazbu koja će svoj vrhunac dosegnuti na kasnijim albumima. U naslovu "Stalker" primjećuje se niz utjecaja The Stooges i Iggy Popa - od mahnite melodijske ritmike, do Mooreovih vokala koji zvuče kao uzeti s radova konca šezdesetih. Jedini lagani dio albuma je završna "Creme Brulee" koja slijedi ritmiku blues korijena uz povremene škripove i raštimane zvukove pozadinske distorzije. Kroz album su u ritmici istkali različite oblike tempa (brzo, lagano, promjenjivo…), te su kompozicije bazirali na neočekivanim aranžmanima i različitim glazbenim rješenjima čime su podigli svoj kreativni stvaralački intenzitet na visoku umjetničku razinu koja doseže same vrhunce rock kreacije poput legendarnih ostvarenja Jimi Hendrixa ili Neil Younga.
Album je ponovno doživio gromoglasne pohvale i bio je uvršten u sam vrh najboljih rock albuma 1992. godine koja je donijela ogromni povratak alternativnog izraza na vrhove top ljestvica zahvaljujući uspjesima Nirvane, Pearl Jam, Therapy i Alice In Chains koji su za sobom povukli cijelu plejadu rock imena u pohod na osvajanje milijunskih tiraža.



SONIC YOUTH - Live USA (1992, LSD Records)

U nizu piratskih live izdanja koje su Sonic Youth objavili tijekom karijere, ovo je svakako probudilo najviše pažnje. Prvenstveno zbog velike popularnosti koju su doživjeli početkom devedesetih godina u kojima su neposredno kumovali snažnom gitarističkom valu noise rock i grunge izvođača koji su od njih uzeli metode i načine tretiranja gitarske svirke. Na ovom koncertnom zapisu uvršteno je 11 najjačih koncertnih brojeva uglavnom s dva posljednja albuma "Goo" i "Dirty". Jedini stariji naslovi koji su ovdje uvršteni su klasici "Tom Violence" i "Schizophrenia". Zapis otvara brutalna verzija "Theresa's sound world" koja je sastavljena od bučnih i vrlo tihih pejzaža hipnotički oblikovanih kroz dugačke minimalističke dionice, a nastavljaju ga snažna i eksperimentalno melodijski oblikovana "Swimsuit Issue" u kojoj su pribjegli prilično izmijenjenoj verziji spram one na albumu želeći prisjetiti publiku na svoje neukroćene eksperimentalne dane ranih osamdesetih. U standardnim brojevima "Drunken butterfly", "100%", "Kool thing", "Dirty boots" i "Youth against fascism" izveli su gotovo identičnu presliku studijskog zapisa. "Sugar cane" je dobio produženu varijantu u samoj sredini kompozicije s dvominutnim razaranjem kompozicije, no kao što je to bio redoviti slučaj na ovakvim njihovim izrazima, konac kompozicije ponovno vraćaju u prvobitno stanje. Jedina kompozicija koja se ne nalazi na njihovim albumima jest "Genetic" u prepoznatljivoj varijanti rock strukture iz vremena albuma "Goo". Ovaj live album ponovno je dokazao svu snagu živih nastupa Sonic Youth kojima nisu potrebne nikakve dodatne bravure da bi pojačali svoj živi performanse, poput primjerice distorziranih ili izobličenih vokala koje su često koristili gotovo svi noise-rock izvođači. Sjajan koncert pun energije, brzih kompozicija i harmonija koje vibriraju u atmosferi oduševio je prisutnu publiku negdje u Americi. Šteta je što na cd ovitku nije naveden datum i mjesto održavanja ovog koncerta.



SONIC YOUTH - Experimental Jet Set, Trash And No Star (1994, Geffen Records)

Već po samom naslovu albuma može se zaključiti kojim su nahođenjem Sonic Youth stvarali svoj osmi studijski album. Lee Renaldo je oduvijek težio ka eksperimentalnom izrazu, Kim Gordon se motala po elitnom društvu manekena, foto modela i umjetnika, Thurston Moore je bio okupiran žestokom punk i trash svirkom, dok je bubnjar Steve Shelley bio jedini čovjek u sastavu koji nije pokazivao nikakve težnje prema ničemu drastičnome osim da slijepo prati zadatke ove trojke. Zbog toga su kompozicije na albumu demokratski podijelili na ta tri osnovna segmenta - Renaldov, Gordonin i Mooreov. Album otvara prva njihova akustična kompozicija u karijeri - "Winner's blues" koja pokazuje da sastav ima itekakve težnje razvijati svoj zvuk i izraz i dalje, te da ne namjerava ostati u melodijskom rock stilu kojeg su prolongirali na albumima "Goo" i "Dirty". Stoga je singl "Bull in the heather" oblikovan u prilično nježnoj i finoj formi plesnog rocka u kojem su gitare potpuno ukroćene, oslobođene suvišnih brumova i distorzije, te su tako napravili vlastiti prototip novog izraza koji će kasnije biti imenovan nazivnikom post-rock. "Starfield road", "Androgynous mind" i "Tokyo eye" pokazuju interes Sonic Youth za novim ritmičkim rješenjima i sasvim drugačijim gitarskim tretmanima koji zvuče poput sintesajzera, elektronske produkcije i kompjuterskih zvukova u koje je zašla popularna glazbena industrija početkom devedesetih. Iz njihovog zvuka gotovo su nestale bučne i glasne gitarske dionice, te su one svedene na jedan novi i profinjeni tretman. Novi zvuk grupe zasnovan je na ležernoj i laganijoj ritmici uz prisustvo melodičnih harmonija i naravno obaveznih Renaldovih gitarskih dosjetki koje su potpuno ukomponirane kao prateći lajt motivi koji opisuju literarni dio kompozicije. Takvi očiti naslovi su "Self-obsessed and sexxee", "Doctor's orders", te završna "Sweet shine" u svijetlu kakvim će otprilike sjajiti naredni radovi Fugazi (posebice na albumima "Red Medicine" i "End Hits"). Stare metode rada zadržane su u laganom broju "Skink", plesnim i ukroćenim "Screaming skull" i "Waist", zatim neurotičnom križancu rocka i hardorea "In the mind of the Burgeois reader" koji je ujedno i najrockerskiji dio albuma, te izuzetno divljem "Bone" koji mahnitom bubnjarskom svirkom i krikovima podsjeća na ludilo The Birthday Party i prvih ostvarenja Nick Cavea and the Bad Seeds iz sredine osamdesetih, no zato je pjevani dio izuzetno lagan uz jednostavan blues ritam. Uz pripomoć Butch Viga i John Siketa koji se ovdje pojavljuju u svojstvu snimatelja, asistenta i praktičnog savjetnika koji su im preporučili neke sasvim nove tehničke mogućnosti (primjerice različite produkcijske efekte), sastav je ponovno preporodio svoj zvuk i obogatio kreativni razvoj s posve novim zahvatima. Zanimljiva činjenica ovog albuma jest da su gotovo sve pjesme prilično kratke u rasponu od 2 do 4 minute što definitivno potvrđuje da su i u tom sektoru Sonic Youth pribjegli promjenama. A nije naodmet spomenuti i citat što je naveden na unutarnjem omotu albuma gdje stoji "Odjednom glazba napušta naše umove. To je čisti kompromis. (Jack Brewer)". Album je kao i sva njihova prethodna izdanja dočekan i ispraćen s brojnim pozitivnim kritikama i komentarima, te nastavio slijed njihovih tržišno uspješnih diskografskih ostvarenja.



SONIC YOUTH - Washing Machine (1995, Geffen Records)

Sve veći utjecaj blues ritmike koji se osjetio na njihovom prethodnom albumu, ovdje je došao u punoj formi kao ritmički segment albuma. Već sama uvodna kompozicija "Becuz" ritmički se bazira na standardnoj rhythm'n'blues formaciji uz obavezne gitarske eskapade. No, u zvuku je potpuno nestao divlji i neobuzdani tinejdžerski punkerski naboj kojeg su okrunili radovima "Goo" i "Dirty", te se njihova glazba upustila u posve nove teritorije koji su usko povezani s ambijentalnom i avangardnom glazbom. Ritmička blues formacija prisutna je i u kompozicijama "Junkie's promise" i "Panty lies" u kojoj se vokalno poigravaju sa samoglasnicima "i-u-a". Na ovome albumu su Sonic Youth po prvi puta u karijeri pribjegli stvaranju osebujne ljubavne balade, pjesma "Little trouble girl" je postala velikim hitom kojeg su vrtjele čak i konzervativne radio stanice, a MTV ju je prihvatio kao sastavni dio vlastitog programa. Pjesmu su s Kim otpjevale Lorette Velvette i Melissa Dunn u elegičnom sexy izdanju poput starih evergreena iz šezdesetih godina. Nastavak zvučnih istraživanja s prethodnog albuma sastav je nastavio u kompoziciji "No queen blues" gdje gitaru tretiraju preko mnogih efekata (uglavnom koristeći wah-wah), a također je bitno i to da su ovom prilikom snimili više gitara no što oni sami mogu odsvirati.
Njihovo nekadašnje razbijanje kompozicije na ovome albumu pretvorilo se u jedan sasvim novi oblik aranžmana. Dok su nekad pribjegavali dugotrajnim "ružionama", ovdje kompoziciju fino oblikuju u sasvim novom segmentu dajući mu drugi ili treći dio kompozicije tako da glazba ima funkciju spojenih pjesama od dva ili tri dijela. Lagani zvučni opus u koji su zašli na prethodnom albumu ovdje su fino oblikovali kroz plesne lagane kompozicije "Saucer-like" i "Unwind" u koje su ubačeni mnogi ambijentalni, eksperimentalni i avangardni motivi očito preuzeti iz njihovih nekadašnjih iskustava s kompozitorom Glen Branceom. Samo s tom razlikom što su nakon dugog, dugog niza godina konačno ovladali instrumentima i potpuno upoznali zakonitosti i sve moguće suprotnosti glazbenih nota. Jedina kompozicija koja sliči njihovome radu s albuma "Goo" i "Dirty" je "Skip tracer" koja samo djelomično prihvaća neke melodijske formacije, dok je u zvučnom pogledu daleko mekša. Naslovna kompozicija "Washing machine" sastoji se od pjevanog dijela u kojem Kim na svoj prilično arogantan način izvikuje tekst, dok je drugi dio Renaldova i Mooreova gitaristička međuigra minimalističkih melodijskih dionica u kojima se pojavljuje prava pravcata rock solo dionica (koja je vrlo bliska načinu svirke Neil Younga), a čitava kompozicija predstavlja imaginarnu "perilicu rublja" po svim vitalnim funkcijama koje ona ima (predpranje, iskuhavanje, ispiranje, crpljenje vode, sušenje…). Dakako, svi ti zvukovi su fino izraženi kroz dugotrajne gitarske distorzije koje su nenapadne i melodijski ugodno oblikovane u ovaj broj koji traje gotovo 10 minuta. Svoja nova stremljenja ka dubokoj psihodeliji, ambijentalnoj i avangardnoj glazbi prikazali su kroz izuzetni instrumental "Panty likes (part 2)" gdje doslovno koriste tišinu kao osnovni glazbeni motiv koja se mjestimično prekida sa gitarskim dionicama. No, svoj najveći kompozitorski vrhunac u karijeri Sonic Youth plasiraju u posljednjoj kompoziciji "Diamond sea" koja traje punih 20 minuta. U prvom dijelu aranžman se sastoji od fine i ležerne pop melodije koju pjeva Moore, dok je drugi njihovo tradicionalno razbijanje melodijske strukture u kojem su se u svim mogućim segmentima potrudili da detaljno opišu putem glazbe more kako diše. Upotrijebili su lebdeću početnu pop melodiju koja im je poslužila za atmosfersko prikazivanje morske pučine, vjetrova i valova koji se baš poput prirodnih zakonitosti kovitla u konglomerat duboke i mistične nepoznanice. Kroz dugotrajnu minimalističku (i ogoljenu) ritmiku napravili su savršeni izraz svojeg cjelokupnog gitarskog stila. U improvizacijama koje traju gotovo 15 minuta prikazali su svoj doživljaj morskih dubina, plavetnila, raznih previranja unutar vodene površine, baš upravo na način kako su glazbu stvarali mnogi avangardni kompozitori klasične glazbe. U kompozicijske improvizacije uključili su nekoliko gitara koje ispuštaju različito obojene zvukove (distorzija, wah-wah, feedback, trake producirane naopačke …) i dobili nevjerojatnu ambijentalnu noise simfoniju koja je usporediva jedino s vrhunskim stvarateljima u klasičnoj glazbi. Ovim djelom su Sonic Youth definitivno izašli iz struktura rock glazbe u čistu umjetničku formu kojoj su težili još prije petnaestak godina.
Paralelno s ovim albumom gitarist Thurston Moore objavio je svoj prvi solo album "Psychic heart's" koji povezuje mnoge zajedničke značajke sa Sonic Youth u ovoj fazi rada.



SONIC YOUTH - B Sides And Non Album Tracks

Točan datum ovog albuma je posve nejasan, kao i izdavač, jer na ovitku cd-a nema ama baš nikakvih podataka, no na njemu je sabrano gotovo sve što je sastav objavio na singlovima kao b-strane. Stoga se može pretpostaviti da je objavljen nedugo nakon albuma "Washing Machine", no niti to nije posve sigurna pretpostavka budući da se sličan bootleg pronašao i u vrijeme albuma "Goo", pa se može pretpostaviti da je ovo otprilike slično izdanje dopunjeno s nekoliko kompozicija koje su naknadno objavljene. Tako su ovdje prisutni brojevi koji se s izuzetkom "Stalker" nikada nisu pronašli na njihovim studijskim albumima. Snažni rock brojevi su "That's all I know (right now)", "The destroyed room", "Hendrix Necro", "Computer age", "Jam right part 2", "Ca plane pour Moi", te vesela "Personality crisis" koja uključuje čak i akustičnu svirku gitare i neurotičnih gitarskih dijelova. "The end of the end of the ugly" je sjajna dark-rock kompozicija koja uključuje fine gitarske "solaže", dok je "It's my body" nevjerojatno izmiješan komad u kojem ima svega i svačega. "Genetic" je poznati komad koji je objavljen na albumu uživo "Live Usa (1992)", a pronašla se i čuvena himna grungea "Touch me I'm sick" (Mudhoney) koju su ovdje obradili u priprostoj garažnoj lo-fi varijanti koja je na nivou običnog demo sastava, te obrada Ramonesa "Beat on the brat" u melodijskoj punk verziji. "Our backyard / traffic" je kombinacija akustike i električnog eksperimenta (s obiljem šumova) u kojem Moore vokalno imitira bedastoće ponavljajući "it's funky fish", dok je "I know there's n answer" napravljena u varijanti njima omiljenog sastava iz šezdesetih, grupe The Carpenters. U "Electricity" pokazuju jasne primjese Joy Division i The Stooges, dok je komad "Jam right part 1" kratka zajebancija na račun studijske produkcije gdje se obilato služe magnetofonom. U pjesmi "Burning farm" se služe od prilike sličnim shemama poput The Residents na čuvenoj šali "Third Reich'n'Roll" tako da čak koriste istu melodiju i ritmičko - psihodelične obrasce s namjernim gitarskim ritmičkim "ispadanjima" iz takta.



SONIC YOUTH - A Thousand Leaves (1998, Geffen Records)

Prvi taktovi uvodne kompozicije "Contre le sexisme" daju naslutiti da su ovdje Sonic Youth po posljednji puta u svojoj karijeri okrenuli stranicu svoje noise ružione. U okružju gothic-dark ambijentalne kompozicije napravili su savršeni dobar pomaknuti lagani "intro" koji uvodi u posljednje izdanje sastava u 20.stoljeću. Singl "Sunday" od kojeg se moglo očekivati da postane prvorazredan pop-rock hit zbog svoje specifično fine i nježne melodije u koju su utkani nešto žešći gitarski noise elementi spram prethodna dva albuma nisu se pokazali na žalost dovoljno primamljivim za sve manji i manji broj njihove publike koja se očigledno počela raslojavati nakon nestanka nekih vodećih žestokih rock sastava u drugoj polovici devedesetih godina. Nestali su Soundgarden, Kyuss, Faith No More, Screaming Trees, Alice In Chains, Stone Temple Pilots…, a zajedno s njima i prateća milijunska publika koja je sustavno (ili sporadično) pratila i rad Sonic Youth. Također je nestao i interes publike da prati zbivanja u alternativnom rocku, pa su izvođači poput Mudhoney, Porno For Pyros, Girls Against Boys, The Jon Spencer Blues Explosion, Mule, Cows, Hammerhead, Lard, Nomeansno, Therapy… u drugoj polovici devedesetih imali upola manje tiraže spram onog velikog tržišnog buma kojeg je izazvala groznica nastala pojavom Nirvaninog albuma "Nevermind". S rijetkim izuzecima poput Butthole Surfers, Ministry ili Bad Religion koji su svoje zvjezdane trenutke slave dočekali u već odmakloj staračkoj fazi upravo u drugoj polovici devedesetih, gotovo svi nekada etablirani alternativni izvođači su tržišno podbacivali i uglavnom zapadali u neprofitabilne projekte koji su vrlo često uzrokovali i sam prestanak rada. Međutim, Sonic Youth izgleda na to nisu polagali dovoljno pažnje prilikom rada na ovome albumu, pa su svojski zasukali rukave kako bi napravili što bolji i umjetnički dotjeran rad koji je na njihovu štetu prošao izuzetno loše na tržištu. Gotovo čitav materijal na ovome albumu je isključivog art-rock profila i vrlo je zahtjevan za slušatelje koji su prilikom promocije, u ljeto 1998. primijetili mnoge znakovite promijene u zvuku koji publici očigledno nije odgovarao. No, ovdje su Sonic Youth napravili savršeni posao kojeg na žalost nije prepoznala i publika. Kompozicije poput "Female mechanic now on duty" i "Wild flower soul" pokazuju mnoge utjecaje Neil Younga. Radi se o laganim, atmosferičnim songovima koji upravo na Youngov način prepliću fine i dugačke gitarske improvizacije potpuno lišene gitarske noise preokupacije. Brojne aranžmanske melodijske i atmosferske izmijene dovele su sastav u poziciju izuzetno profinjenih glazbenika koji su svoje opskurne početke u osamdesetima ovdje doveli do savršenstva. S Youngom ih povezuje i fina ležerna i neopterećena svirka, dinamičan i dramatičan tijek glazbene radnje koja se neprestano razvija, doživljava svoj klimaks i rasplet, te ima izuzetno dugačak vremenski termin od gotovo deset minuta. U nešto kraćim brojevima "Hoarfrost", "French tick ler" također se primjećuje Youngov duh kroz izuzetno nježno oblikovane melodije, vokale i lepršavu glazbenu nadogradnju. Album doživljava kulminaciju u rafiniranom laganom broju "Hits of sunshine (for Allen Ginsberg)" gdje su predočili svoju opsesiju s ambijentalnim i chilli-out plesnim rock stilom koji se upravo tih dana počeo nazivati "post-rock". Kroz gitarske pasaže u trajanju od punih 11 minuta opisali su melodijsko prodiranje sunčevih zraka, toplinu, svjetlosno treperenje, isparavanje… i to na onakav način kakav su sasvim sigurno željeli još početkom osamdesetih godina kada još nisu niti znali svirati. Kroz postepenu nadogradnju u kompoziciju je uključeno nekoliko gitara i vrlo teško je odrediti njihov broj - 5, 6, 7 ili više. Po John Peelu, najbolja skladba ovog albuma je "Karen Koltrane" koju je čak nekoliko puta vrtio u svojim glasovitim emisijama na Radio One BBC-a. Čak je emitirao i koncertnu verziju s tadašnjeg nastupa na Glastonburry festivalu tijekom tog ljeta. Kompozicija traje 9 minuta, a počinje laganim uvodom i tekstom o Karen koja ostavlja dom i odlazi nekud u bespuće kroz hladnoću, snijeg i vijavicu. Sonic Youth su ovdje opisali sve detalje kroz dugotrajne gitarske dionice koji su miljama daleko od eksperimenta već su fino uokvirene melodijskom dramaturgijom u kojoj prepliću atmosferu i Karenine emocije, predrasude i borbu sa samom sobom, no kao što je to već bio običaj na sličnim njihovim kompozicijama, sve konce oko ishoda događaja ostavljaju slušatelju. U preostale tri kompozicije Sonic Youth isprepliću neke svoje od prije poznate sintagme - brži plesni dvoakordni rock uz arogantan falset Kim (naslov "The ineffable me") pri čemu na kratko lagano zalaze u uobičajeno razbijanje kompozicije koja je ovaj puta melodijska razgradnja, zatim u naslovu "Snare, girl" poigravaju se s ambijentalnim gitarskim zvukovima u melodijski laganom ritmu, dok je završni naslov "Heather angel" posve orijentiran na ambijentalnu minimalističku glazbu s povremenim uplivom u neočekivane neurotične detalje pune kaosa, prigušene buke i žestoke punk svirke koja djeluje kao da je nastala u nekakvoj garaži a ne u studiju s njihovim producentima Tiersom i Don Flemingom.
Album je po gotovo svim glazbenim kritikama dobio najveće moguće ocijene, bio je proglašavan i albumom mjeseca, te se s punim pravom našao i na listi najboljih rock albuma 1998. godine. Samo ovo što su Sonic Youth ovdje napravili više nije imalo nikakve veze s bijesnim i ortodoksnim eksperimentalnim rock sastavom iz vremena albuma "Daydream Nation" ili tipičnim melodijskim rock albumima "Goo" ili "Dirty". A takvo nešto od njih je i zaista bilo pretjerano očekivati jer oni nikada nisu u svojoj karijeri pokazivali bilo kakve naznake eklekticizma. Stoga je velika šteta što ovo mišljenje s njima nije podijelila i publika.



SONIC YOUTH - Goodbye 20th Century (2000, Sonic Youth Records)

Svaki dobar poznavatelj rada i tijeka karijere ovog sastava mogao je samo predvidjeti trenutak kada će se oni upustiti u područje izvan uobičajenog teritorija rock glazbe. A prethodni album "Thousand Leaves" je baš na ovakav razvoj događaja i aludirao. Na svojem novom albumu Sonic Youth se posve oslobodio rock forme i upustio u vlastito ispitivanje znanja o avangardnoj, eksperimentalnoj i modernoj klasičnoj glazbi. Tako su ovdje napravili dvostruki album na kojem su napravili obrade velikih imena glazbene prošlosti, mahom avangardista - Christian Wolff, John Cage, Pauline Oliveros, Takehisa Kosugi, Steve Raich, James Tenney, George Maciunas, Nicolas Slominsky i Cornelius Cardew, dok se za 13 sekunda kratki broj Yoko Ono (naslov "Voice piece for soprano") i ne može reći ništa osobito osim da je sastavljen od tri krika. Svoju uobičajenu postavu (Gordon, Shelley, Moore i Renaldo) proširili su sa sedam gostujućih glazbenika bez kojih ovakav rad sasvim sigurno ne bi bio moguć, tako da su uposlili imena kao što su William Winant, Jim O'Rurke, Takehisha Kosugi (autor čudno označenog naslova "Plus Minus"), Christian Wolff (autor dva naslova "Edges" i "Burdocks"), Coco Haley Gordon Moore (jedno ime), Christian Marclay i samog producenta Wharton Tiersa. Sama glazbena struktura albuma satkana je od poznatih detalja avangardne i eksperimentalne klasične glazbe, a Sonic Youth su se kao izvođači potrudili da je detaljno obrade kroz korištenje različitih instrumenata koje im sviraju gosti - preparirani piano i klavir, violinu, različite akustične i elektronske udaraljke, marimbu, ksilofon, zvonca, a prisutni su i vokali propušteni kroz različite cijevi i uvrnute predmete. Kompozicija "Edges" Christian Wolfa iz 1969. s kojom otvaraju ovaj album je nabijena razbijenim formama jazza, eksperimentalne i avangardne glazbe, pri čemu koriste različite odnose zvukova, harmonija, ritmova i glazbenih zakonitosti koje nisu bliske radu rock grupe, a vjerojatno su ga odabrali samo zato da čim bolje dočaraju cijeli sadržaj koji je u velikom dijelu očaravajući i najbliže ga je prikazati kao spoj radova Karl Heinz Stockhausena, John Cagea i Steve Raicha s kojima su i u tijeku svoje karijere bili vrlo bliski, barem što se tiče glazbenih ideja. Inače, ovaj broj je vrlo vješto dotjeran s mnogobrojnim zvukovima klavijatura, prepariranog piana, udaraljki, gitarske distorzije, različitih šumova, sitne buke i vokala Kim Gordon koji su povremeno filtrirani kroz tko zna kakve metode. Drugi broj "Six (3rd take)" je Cageov kratki komad za šest glazbenika koji minimalizira zvučnu strukturu kompozicije na ritam, ogoljenu melodiju i unakrsno podijeljene glazbene minijature. Kroz kasniji razvoj događaja na albumu biti će posve jasan razlog zbog čega je ovaj Cageov rad uvršten na album. Jedini broj koji donekle ima barem zvučne sličnosti s prethodnim radovima sastava je "Six for new time" kojeg je komponirao Pauline Oliveros (tekst je napisao Lone) specijalno za ovaj album koristeći njima svojstven minimalizam, gitarsku buku, distorziju i prateće efekte poput primjerice radova iz njihove početne faze ranih osamdesetih uz odsustvo kontinuiranog rock ritma koji je zamijenjen mnogim ritmičkim zavrzlamama. Minimalistički komad Steve Reicha "Pendulum music" iz 1968.godine opisali su kroz spoj hipnotičkog cviljenja gitare i dugotrajne prigušene distorzije koja drži jedan te isti ton gotovo punih 5 minuta. U komadu "Having never written a note for percussion" Jame Tenneya iz 1971. godine pribjegli su svojim nekadašnjim metodama udaranja gitarskih žica palicama pri čemu su dobili odlično ambijentalno glazbeno okružje koje se dramatično kreće iz tišine prema neslušljivoj buci i ponovno završava u tišini. Najzahtjevniji glazbeni komad u kojeg se band upustio je Cageov "Six (4th take)" iz njegove kasne faze prije same smrti, iz 1991. godine u kojem se barata sa zakonitostima odnosa tišine i buke u glazbi propuštene kroz gitare, različite samplove, udaraljke, violinu, zvonca, ksilofon, vokalne improvizacije i elektronske zahvate. Kompozicija ima svoju razbijenu ritmiku i ogoljenu minimalističku melodiju, a kao što i sam naslov govori, komponiran je za šestero glazbenika koji se ovom prilikom nadomještaju korištenjem više instrumenata pri čemu je vrlo važna sama interpretacija svih zadanih tonova. Najduži komad na albumu je 30 minuta dugačka verzija Wolffove "Burdocks" (čičci) koji su vrlo lepršavo opisani kao nenametljive biljke koje se svima mogu zakačiti. Oni lebde na svojim stabljikama, okruženi su prirodnim nedaćama, prkose oluji, vjetrovima, suncu, kiši, ljudskom gaženju i ubiranju, no nikome ne smetaju. S njima se zbijaju šale, ljudi ih trgaju i iz dokolice se njima nabacuju, no to se u principu vrlo rijetko događa. No, oni su istovremeno i sinonim za slučajne događaje koji se dešavaju u ljudskim životima, te je zbog toga ova kompozicija dvojake metaforičke prirode. Ovdje zbog toga ne postoji ritam, melodija i harmonija već samo zvučni slijed događaja koje je zamislio kompozitor, a Sonic Youth ih je opisao preko prizme čak devetoro glazbenika koji su uključeni u izvedbu, tako da osim opisnih tonova ovdje je uključen i vokal Kim koja negdje u samoj sredini kompozicije izvikuje neobavezni "la-la-la-la, let's go, let's go, let's go", sasvim sigurno nabacujući se čičcima. Fina i prijatna atmosfera ove kompozicije koja je potpuno razbijena sadrži čak i Renaldove gitarske šale kojima imitira ljudski glas preko vokodera koji nalikuje na imaginarni glas robota, a na cijelu igru kasnije se pridodaje i pozadinsko vedro fućkanje. U samoj završnici kompozicije pojavljuju se mnogi šašavi zvukovi koji aludiraju na veselu igru (neobične minijature violine, režave gitare, ksilofon, šumovi trganja stabljike…). Nekako najfiniji komad je kratka minijatura "Piano piece # 13 (carpenter piece)" George Maciunasa (1951.) koja traje svega minutu i pol, a sastavljena je od neočekivano melodičnih dionica odsviranih na ksilofonu i marimbi u relativno kronometarskim taktovima. No, to je samo uvod u posljednju skladbu "Treatise - page 189" Cornelius Cardewa (1967.) koja se poigrava s psihodelijom, tišinom i vječnim mirom kojeg su valjda jednom za svagda željeli samima sebi osigurati Sonic Youth nakon ovog albuma da ih više nitko ne maltretira što je u stvari to što oni pokušavaju ili što su pokušali, ili još bolje, što su tijekom cijele karijere svirali.
Kao što je sredinom devedesetih Duane Denison, gitarist grupe The Jesus Lizard iznenadio svoje fanove jazz projektom The Denison Kimbal Trio ukazujući na evidentne utjecaje jazza u svojoj rock strukturi, tako su isto i Sonic Youth konačno pokazali svoje prave glazbene korijene i utjecaje. Mnogi su se začudili ovome "neobičnom" koraku za tako značajan sastav koji je ostavio duboki trag u rocku osamdesetih, devedesetih, te na mnoge mlade rock autore na početku 21. stoljeća, no u njegovom konačnom rezultatu može se spoznati činjenica da su Sonic Youth i dalje mladi i puni lepršavih i vedrih preokupacija oko svega i svačega, te da ih kroz izvjesno vrijeme neće sputati niti kompjuter i tehnologija 21. stoljeća da se oprobaju u sasvim novim glazbenim područjima.



SONIC YOUTH - Murray Street (2002, Universal)

Nakon otkačenog i lepršavog avangardno / eksperimentalnog albuma "Goodbye 20th Century" koji je gotovo začepio gubicu svih rock kritičara koji ih nisu više nikako mogli protumačiti i shvatiti, Sonic Youth se vraćaju na svoj stari i ustaljeni rock stil. No, sada je daleko jasnije da glazba koju band stvara nije proizašla samo iz rocka, već da je njihova glazbena preokupacija daleko šira, te da se bazira na mnogim značajnim glazbenim tokovima moderne glazbe 20. stoljeća i da nisu sastav koji će poput gomile mnogih izvođača popularne glazbe nestati nakon raspada i za njih više nitko živ neće pitati. A svojevremeno to se od prilike dogodilo mnogim imenima koja su prodavala i milijune ploča i albuma, te nakon samo 3-4 godine nitko ih se više nije sjetio, poput Paul Anke, Manfred Mann, Sweet, Status Quo, Pussycat, Foreigner, Adam And The Ants, Bow Wow Wow, KajaGooGoo, Europe, Debbie Gibson, MC Hammer, Vanilla Ice, Genesis (bez Peter Gabriela), Inxs… No, Sonic Youth je sastav koji se svojevremeno prije desetak i više ljeta suočio s problemom zvanom komercijalna potrošnja vlastitog materijala, ali je vrlo dovitljivo uspio izbjeći zamku show-bussines mašinerije koja je preko noći stvarala i uništavala svoje vlastite koke koje su im nesle zlatna jaja. Industrija se bogatila, a izvođači su sustavno bili likvidirani u onom trenutku kada više nisu bili komercijalno plodni bez obzira jesu li ikad više napravili nešto značajno. Nakon albuma "Thousand Leaves" osnovali su vlastitu etiketu Sonic Youth records preko koje u svakom trenutku mogu nadgledati vlastiti posao, no zbog premalog kapaciteta rada, sklapaju ugovor istovremeno i s Universal records preko kojeg su mogli definitivno distribuirati svoje radove po cijelom svijetu. Zbog toga nikako ne treba napadati prethodni album Sonic Youth koji će vjerojatno još dugi niz godina biti preokupacijom glazbene kritike, no to ne znači da će taj album jednog dana prerasti u kult popularne glazbe jer se ona nikada nije temeljila na sličnim načelima koje su tom prilikom prikazali. A i velika je vjerojatnost i da nikada neće.
No, ovdje su Sonic Youth onakvi kakvim ih se poznaje, barem iz faza albuma "Experimental Jet Set, Trash And No Stars", "Washing Machine" i "Thousand Leaves", što znači da su i dalje otvoreni za inovacije, ali i za istovremenu razgradnju vlastitog stila. Ako su ikad uspjeli napraviti nekakvu pop kompoziciju, onda su u svakom slučaju osim rijetkih pokušaja na prethodnim albumima, ovdje napravili pun pop pogodak. Kao što se glazba sustavno mijenjala i stvarala svoje vlastite transžanrovske klonirane pripadnike, tako je i karijera ovog sastava samom sebi nalagala razvoj koji je morao biti neminovan. I dalje ostavši u pripadajućem okružju od dvije gitare, dva vokala, bubnjeva i basa, Sonic Youth su uspjeli realizirati osebujan album u trajanju od svega 40 minuta koji ih i dalje prikazuje u svim dobro znanim elementima. Međutim, stil s kojim su oni uvijek vješto baratali niti ovdje nije upao u zamke show-bussinesa. Sam Moore je prije nekih desetak godina izjavio da je ogorčen na tipove poput Johnny Lydona (ex-Sex Pistols) koji su bili spremni umrijeti za glazbu, da bi kasnije takve slične prispodobe (a ima ih puno, primjerice Iggy Pop, Mick Jones ex-The Clash, Adam Ant, Simple Minds, U2, Phil Collins, Elton John, Oasis, Billy Corgan…), posve ušle u mainstream i priklonile se zakonitostima tržišta i običnog kapitala u svrhu vlastitog životnog boljitka. Nešto vrlo slično se otprilike desilo i David Bowieu u osamdesetim godinama kada je objavljivao nevjerojatno loše komercijalne pop albume. Mnoga nekadašnja "čuda od djeteta" tijekom razvoja vlastitih karijera priklonila su se neshvatljivoj komercijalnoj glazbenoj strukturi kojom su samima sebi iskopali posmrtnu jamu i ispisali nadgrobnu ploču s natpisom "ovo je nekad bio znameniti umjetnik koji je utjecao na stotine glazbenika, no na žalost on nikada više nije napravio značajno djelo koje je važno našega sjećanja". U tome se očitava vrlo važna spona svih onih autora za koje se smatra da su u glazbenoj kulturi nešto dali na račun "nezaboravnih" momenata dotičnog trenutka, a praktički su gledali samo vlastite interese ispoljivši ih u onome momentu kada je globalna pop kultura od njih tražila "ono pravo". Čitaj: hit. Zbog toga se vrlo lako mogu izbrojiti umjetnici koji su tijekom svoje karijere davali potpuni umjetnički naboj bez obzira na komercijalni domašaj, primjerice Bob Dylan, Jimi Hendrix, Neil Young, Lou Reed, Van Morrison, Captain Beefheart, Frank Zappa, Kraftwerk, David Byrne, Tom Waits, Laurie Anderson, The Fall, David Sylvian, Nick Cave, The Smiths, Fugazi…, a u ovaj niz svakako valja uvrstiti i ime Sonic Youth.
Album ima svega 7 kompozicija. Prva skladba "The empty page" samim naslovom aludira na hladnu zajebanciju sastava da njihova stranica još uvijek nije ispražnjena, a naslanja se na finu gitarsku melodijsku ritmiku, od prilike sličnih glazbenih paralela kao nesuđeni hit "Sunday" s albuma "Thousand Leaves". "Disconnection notice" je pak obična laganija pop-rock pjesma s gitarskim solo dionicama koje se njihovom znakovitom uigranošću pretvaraju u široku lepezu rock povijesti u kojoj podsjećaju na veliki doprinos The Velvet Underground i ambijentalne glazbe. "Rain on tin" je također laganiji naslov kojim ambijentalno šetaju prikazujući kapljice kiše kroz suptilne zvukove gitara i fino probrane ritmove koji su odsvirani na fini melodijski način s nezaobilaznim dramaturškim metodama u kojima kompozicija u samoj kulminaciji postaje osebujan rock s brojnim paralelnim izmjenama, da bi završni dio bio prilagođen početnoj laganijoj ritmici i lepršavoj melodiji. "Karen revisited" je očigledan nastavak ubojitih scena iz pjesme "Karen Koltrane" gdje ovom prilikom revitaliziraju cijelu priču poput naknadne obdukcije. Ovdje koriste nakon pjevanog dijela mnoge šumove i gitarske eksperimente, ogoljuju i razbijaju kompoziciju iz plesnog u ambijentalni i zagonetni završetak, tako da je sasvim vjerojatno da će ova epopeja o jadnoj Karen imati i svoj nastavak. "Radical adults uck godhead style" je novi snažni rock-broj u kojem je doduše nestalo ubojitog ritma, ali on je pretvoren u snažnu svirku koja je podebljana iznimnim frazama takozvane simfonijske orkestracije koja ima svoj specifični ritmički tijek uz mnogobrojne gitarske efekte. "Plastic sun" je jedini naslov na albumu koji najbliže asocira na njihov album "Experimental…." i kompozicije koje su gitarskim svirkama asocirale na zvukove elektronike, no ovime kratkim brojem koji traje svega 2.15 vjerojatno su rekli da nešto ovakvo više nikada neće raditi. Ili tek hoće? Tko će ih znati! Posljednji broj na albumu je najduža kompozicija "Sympathy for the strawberry" koja traje punih 9 minuta je najbogatiji rad koji doslovno prepliće konotacije njihovog rada s prethodnog avangardnog albuma u ambijentalnim pasažima prepletenim minimalističkim gitarskim dijelovima, a u samoj pozadini naziru se čak i zvukovi klavijatura. Znači li to da će Sonic Youth u budućnosti koristiti i ovaj instrument? I ovime su već dovoljno dali do znanja u kojem smjeru će se razvijati njihovo stvaralaštvo.