Ko je trenutno na forumu
Imamo 45 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 45 Gosta :: 1 ProvajderNema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 309 dana Pon Jan 09, 2012 11:51 pm
Zadnje teme
Kontrolni panel
Profil |
Članstvo |
Privatne poruke |
Ostalo |
Traži
Milutin Bojić
3 posters
Strana 1 od 1
Milutin Bojić
Milutin Bojić (1892-1917), srpski pesnik, dramski pisac, književni kritičar i pozorišni recenzent. Rođen je 1892. godine u Beogradu.
Učesnik je Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine kao i Prvog svetskog rata. Iako je živeo samo 25 godina ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. U svom kratkom životu, ipak je stigao da opeva patnje i stradanja srpskog naroda kroz tragično povlačenje preko Albanije, i na takav način je ovekovečio jezivu viziju plave grobnice kod ostrva Vida – ostrva smrti. Ali nije dočekao da opeva pobede i oslobođenje u koje je čvrsto verovao. Preminuo je u Solunu 8. novembra 1917. godine.
Učesnik je Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine kao i Prvog svetskog rata. Iako je živeo samo 25 godina ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. U svom kratkom životu, ipak je stigao da opeva patnje i stradanja srpskog naroda kroz tragično povlačenje preko Albanije, i na takav način je ovekovečio jezivu viziju plave grobnice kod ostrva Vida – ostrva smrti. Ali nije dočekao da opeva pobede i oslobođenje u koje je čvrsto verovao. Preminuo je u Solunu 8. novembra 1917. godine.
Plava grobnica
Stojte, galije carske! Sputajte krme
moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze
noćne
Nad ovom svetom vodom.
Tu na dnu, gde školjke san umoran
hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do
brata,
Prometeji nade, apostoli jada.
Zar ne osećate kako more mili,
Da ne ruši večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
A umornim letom zrak meseca šeta.
To je hram tajanstva i grobnica tužna
Za ogromnog mrca, k'o naš um beskrajna.
Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
Mračna kao savest, hladna i očajna.
Zar ne osećate iz modrih dubina
Da pobožnost raste vrh voda prosuta
I vazduhom igra čudna pitomina?
To velika duša pokojnika luta
Stojte, galije carske! Na grobu braće
moje
Zavite crnim trube.
Stražari u svečanom opelo nek otpoje
Tu, gde se vali ljube!
Jer proći će mnoga stoleća, k'o pena
Što prolazi morem i umre bez znaka,
I doći će nova i velika smena,
Da dom sjaja stvara na gomili raka.
Ali ovo groblje, gde je pogrebena
ogromna i strašna tajna epopeje,
Kolevka će biti bajke za vremena,
Gde će duh da traži svoje korifeje.
Sahranjeni tu su nekadašnji venci
I prolazna radost celog jednog roda,
Zato grob taj leži u talasa senci
Izmeđ nedra zemlje i nebesnog svoda.
Stojte, galije carske! Buktinje nek
utrnu,
Veslanje umre hujno,
A kad opelo svršim, klizite u noć
crnu
pobožno i nečujno.
Jer hoću da vlada beskrajna tišina
I da mrtvi čuju huk borbene lave,
Kako vrućim ključem krv penuša njina
U deci što klikću pod okriljem slave.
Jer, tamo daleko, poprište se zari
Ovom istom krvlju što ovde počiva:
Ovde iznad oca pokoj gospodari,
Tamo iznad sina povesnica biva.
Zato hoću mira, da opelo služim
bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
Da miris tamjana i dah praha združim
Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.
Stojte, galije carske! U ime svesne
pošte
Klizite tihim hodom.
Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
Nad ovom svetom vodom!
HEROJ ULICE- Moderator
- Broj poruka : 4846
Datum upisa : 01.04.2010
Re: Milutin Bojić
Rostanovu pesmu o tom putu veličine u mučeništvu preveo je i objavio u "Srpskim novinama" na Krfu, pod naslovom "Kralj Petrova četiri vola", Milutin Bojić, pesnik, kao i Rostan slavan još u mladosti, posle velikog uspeha u Narodnom pozorištu njegovog dramskog speva "Kraljeva jesen", tek što je bio napunio 21. godinu.
Svi smo jedno, a svak znači život ceo,
Svih zvezda vodilja što večito plama,
I ona je cela u svakom u nama
I svaki je od nas jedan njezin deo.
Zato ma koliko kada bi nas palo
Ipak ćemo biti svi skupa na meti
I stubama istim ka hramu se peti
NJegova docnije nenadmašna pesma "Plava grobnica" i Dučićeva "Ave Serbia", učinile su vrlo dubok
utisak i bile borbeno nadahnuće svima već na Solunskom frontu. Pre tog trijumfa, Milutin Bojić, najveća nada naše poezije, pao je na poslednjem stepeniku hrama slave. U 26. godini života, umro je u Solunu 1917. godine, narušenog zdravlja od posledica povlačenja preko Albanije.
Godinu dana posle Bojića umro je i Edmond Rostan od španskog gripa koji je pred kraj Prvog svetskog rata nemilosrdno kosio po Evropi.
Na albanskoj obali Francuzi su bili prihvatili našu vojsku, prevezli je na Krf, snabdeli i naoružali, a Francuska širom otvorila vrata našim izbeglicama i škole našim đacima. Rostanova pesma o kralju Petru I, simbolu savezničke vernosti Srbije, doprinela je da taj prijem bude još topliji. Mi smo onda zauvek zavoleli tu Francusku i bili joj zahvalni, jer nam se i ona, za naše pobede u početku prvog svetskog rata, kada su Nemci bili pred Parizom, pokazala u najtežim trenucima posle Albanije, saveznički zahvalna, za razliku od gorkih iskustava i nezahvalnosti saveznika na kraju Drugog svetskog rata.
Ali nisu nas samo saveznički odnosi vezivali za Francusku, već i slične osobine hrabrosti bez razmetanja, čovečnosti bez licemerstva, vedrine duha.
Edmond Rostan:
Kralj-Petrova četiri vola
(1916)
To Petar Prvi, iz Srbije stare
Odlazi sedeći na ostatku kare,
Volovi vuku kola ta.
Kralj Petar ide, jer ići mora,
Preko busenja, stenja i gora.
Tajanstven pred njim stoji put.
Sa štapom, samo u svom mundiru
On ide moru, izgnanstvu, miru.
Ide u bajke rečne kut.
Četiri vola, s jarmom u luku,
Raonik slave, herojstva vuku,
No unuk Karađorđa, lav,
Da se sa bojnog polja iščupa
Četiri vola moraju skupa
Da upotrebe napor sav.
Srbin, pesnik, ratnik što stvori
Da zemlja peva, da barut zbori,
Da Petra Prvog, borca tog
Osvetli dušu, stvori za njega,
ta kola, spojiv ostatak sprega
S ostatkom zadnjim topa svog.
Pesma će isplest oreol mu cvetan.
Ponosan ko vođa, kao pastir setan.
Kako je velik izgnanik taj
(prepev s francuskog
Milutin Bojić)
ceo tekst
Vidra- Legendarni član
- Broj poruka : 10650
Datum upisa : 25.03.2010
Lokacija : Bgd
Re: Milutin Bojić
KAO PROMETEJ
U klancima se moja duša vije
I čini mi se oni isti klanci
Kroz koje prođoh, gde se patnja krije,
Stežu me, ko tamnički lanci.
U klancima sam a vazduh me davi.
A sneg nada mnom svoju vonju slaže,
Jer sunca nema da glečer otkravi;
O, zalud sunca moje oči traže!
U klancima sam i reč moja trne
I moja vera i ponos se gasi;
Nada mnom lete oblačine crne.
Sram teški pada na još mlade vlasi.
Preda mnom stoje zavejani puti,
Zvezda za zvezdom očajno se gasi.
Razloge znadem... Ćuti, dušo, ćuti.
1915
U klancima se moja duša vije
I čini mi se oni isti klanci
Kroz koje prođoh, gde se patnja krije,
Stežu me, ko tamnički lanci.
U klancima sam a vazduh me davi.
A sneg nada mnom svoju vonju slaže,
Jer sunca nema da glečer otkravi;
O, zalud sunca moje oči traže!
U klancima sam i reč moja trne
I moja vera i ponos se gasi;
Nada mnom lete oblačine crne.
Sram teški pada na još mlade vlasi.
Preda mnom stoje zavejani puti,
Zvezda za zvezdom očajno se gasi.
Razloge znadem... Ćuti, dušo, ćuti.
1915
HEROJ ULICE- Moderator
- Broj poruka : 4846
Datum upisa : 01.04.2010
Re: Milutin Bojić
ОЧИ
Mуче ме твоје очи никад сталне,
Час смртно црне, час кô осмех нежне,
Час модро плаве, зелено опалне,
Кристалне
И меке као пахуљице снежне.
Њин господски поглед свуд ме прати.
Ја бивам нема и безвољна лутка
Изнад које се низ облака јати,
А пати
Што крв ће твоја у њу да се утка.
Чујем реч њину кô властиту грижу,
У звездама их видим кад се роде;
Челичне, оне до кости ми стижу
И сижу
Разорне, мутне кô пролетње воде.
Неизгладиве као вечно клете
Пољане, које мртве усе згрћу,
За туђи ујед на мени се свете
И прете
Те очи које не тамне ни смрћу.
(1914)
Mуче ме твоје очи никад сталне,
Час смртно црне, час кô осмех нежне,
Час модро плаве, зелено опалне,
Кристалне
И меке као пахуљице снежне.
Њин господски поглед свуд ме прати.
Ја бивам нема и безвољна лутка
Изнад које се низ облака јати,
А пати
Што крв ће твоја у њу да се утка.
Чујем реч њину кô властиту грижу,
У звездама их видим кад се роде;
Челичне, оне до кости ми стижу
И сижу
Разорне, мутне кô пролетње воде.
Неизгладиве као вечно клете
Пољане, које мртве усе згрћу,
За туђи ујед на мени се свете
И прете
Те очи које не тамне ни смрћу.
(1914)
HEROJ ULICE- Moderator
- Broj poruka : 4846
Datum upisa : 01.04.2010
Re: Milutin Bojić
MOLITVA
Noć je pusta. U carskoj dvorani
Mračan presto, tajanstven ko bajka.
A dok vetar zviždi na poljani,
Boga moli Jugovića majka.
Kamen ćuti i nebesa muče,
A sotona samo iz prikrajka
S osmehom joj pruža pakla ključe...
Boga moli Jugovića majka.
Davno snahe pod umorom pale,
Vetrova se nebom goni hajka,
Zvezde trnu što su svu noć sjale,
Boga moli Jugovića majka.
Sakrivena od svetine, kleči,
Stid je da se sa gomilom vajka,
Sama, hladna, bez suza, bez reči
Boga moli Jugovića majka.
1911.
Noć je pusta. U carskoj dvorani
Mračan presto, tajanstven ko bajka.
A dok vetar zviždi na poljani,
Boga moli Jugovića majka.
Kamen ćuti i nebesa muče,
A sotona samo iz prikrajka
S osmehom joj pruža pakla ključe...
Boga moli Jugovića majka.
Davno snahe pod umorom pale,
Vetrova se nebom goni hajka,
Zvezde trnu što su svu noć sjale,
Boga moli Jugovića majka.
Sakrivena od svetine, kleči,
Stid je da se sa gomilom vajka,
Sama, hladna, bez suza, bez reči
Boga moli Jugovića majka.
1911.
HEROJ ULICE- Moderator
- Broj poruka : 4846
Datum upisa : 01.04.2010
Re: Milutin Bojić
ONIMA STO PLACU
Ja hocu da radim ne gubeci vreme,
Da ne kukam posle kako nemam srece,
Kako je za borbu slabo moje plece
I kako su ljudi stene gluhe, neme.
Ja hocu da radim, ja trazim zivota,
Ne plasim se borbe, u nju stupam smelo.
Ja hocu da stvorim puno snage delo.
Ne plasi me moja vlastita Golgota.
Kidajuci sebe, ja hocu da stvaram,
Da celicnim dletom cvrsti kamen param
I da stvorim delo sto vremenu preti.
Da salomim lenost ovog mlakog drustva,
Punog zenskih cudi i muskog mekustva.
Sada! Plac ne trpim; plac se grozno sveti.
Ja hocu da radim ne gubeci vreme,
Da ne kukam posle kako nemam srece,
Kako je za borbu slabo moje plece
I kako su ljudi stene gluhe, neme.
Ja hocu da radim, ja trazim zivota,
Ne plasim se borbe, u nju stupam smelo.
Ja hocu da stvorim puno snage delo.
Ne plasi me moja vlastita Golgota.
Kidajuci sebe, ja hocu da stvaram,
Da celicnim dletom cvrsti kamen param
I da stvorim delo sto vremenu preti.
Da salomim lenost ovog mlakog drustva,
Punog zenskih cudi i muskog mekustva.
Sada! Plac ne trpim; plac se grozno sveti.
NFS_MW_girl- Član
- Broj poruka : 365
Datum upisa : 03.04.2012
Godina : 40
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
Pon Feb 19, 2024 3:30 pm od djuro
» Koliko se uopšte razumemo?
Uto Jan 23, 2024 9:05 am od djuro
» Kakav je pravi hriscanin?
Pon Jan 15, 2024 5:27 pm od djuro
» Dekadencija zapadne civilizacije
Sub Jan 13, 2024 7:26 pm od djuro
» Reći šta o drugima misliš
Sub Jan 13, 2024 7:12 pm od djuro
» Kako je propalo društvo...
Pet Dec 29, 2023 6:28 pm od djuro
» Prostitucija
Pet Dec 29, 2023 6:19 pm od djuro
» Dobra strana stresa
Pet Dec 29, 2023 6:10 pm od djuro
» Laganje i kleveta
Pet Dec 29, 2023 6:05 pm od djuro
» Kako podnosite negativnu kritiku?
Pet Dec 29, 2023 6:02 pm od djuro
» Ratovi devedesetih
Pon Avg 07, 2023 2:11 pm od andjeo01
» Šta trenutno slušaju vaše komšije iz vaših zvučnika? :affraid:
Čet Maj 11, 2023 5:27 pm od andjeo01
» Odavno nisam čuo/čula
Sre Maj 03, 2023 9:06 pm od Johnny-Azra