Ideja forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.



Navigacija
 Portal
 Forum
 FAQ
Ko je trenutno na forumu
Imamo 50 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 50 Gosta :: 1 Provajder

Nema

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 309 dana Pon Jan 09, 2012 11:51 pm
Zadnje teme
» Postoji li zlo?
Goli otok EmptyPon Feb 19, 2024 3:30 pm od djuro

» Koliko se uopšte razumemo?
Goli otok EmptyUto Jan 23, 2024 9:05 am od djuro

» Kakav je pravi hriscanin?
Goli otok EmptyPon Jan 15, 2024 5:27 pm od djuro

» Dekadencija zapadne civilizacije
Goli otok EmptySub Jan 13, 2024 7:26 pm od djuro

» Reći šta o drugima misliš
Goli otok EmptySub Jan 13, 2024 7:12 pm od djuro

» Kako je propalo društvo...
Goli otok EmptyPet Dec 29, 2023 6:28 pm od djuro

» Prostitucija
Goli otok EmptyPet Dec 29, 2023 6:19 pm od djuro

» Dobra strana stresa
Goli otok EmptyPet Dec 29, 2023 6:10 pm od djuro

» Laganje i kleveta
Goli otok EmptyPet Dec 29, 2023 6:05 pm od djuro

» Kako podnosite negativnu kritiku?
Goli otok EmptyPet Dec 29, 2023 6:02 pm od djuro

» Ratovi devedesetih
Goli otok EmptyPon Avg 07, 2023 2:11 pm od andjeo01

» Šta trenutno slušaju vaše komšije iz vaših zvučnika? :affraid:
Goli otok EmptyČet Maj 11, 2023 5:27 pm od andjeo01

» Odavno nisam čuo/čula
Goli otok EmptySre Maj 03, 2023 9:06 pm od Johnny-Azra

https://2img.net/h/s1.postimg.cc/2jaw3c4r7j/logo-cir.png
https://2img.net/h/s28.postimg.cc/sbinr7rvx/bloggif_58f133ee2ca1e.png
https://2img.net/h/s17.postimg.cc/p630tcadr/vremenska_prognoza.png
Traži
 
 

Rezultati od :
 


Rechercher Napredna potraga


Goli otok

3 posters

Ići dole

Goli otok Empty Goli otok

Počalji od Avramova Uto Jul 10, 2012 12:09 pm

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa
Autor tamara nikčević  
Četvrtak, 01 Travanj 2010 20:27

Goli otok Go2p

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti.

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige

N: Koliko puta ste posjetili Goli otok?

KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:

„Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1

TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?

KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

TN: Nijeste to neposredno čuli?

KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

TN: Zato vas i pitam.

KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.

Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…

TN: Kojim profesorom?

KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.

Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA

TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?

KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.

TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?

KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.

TN: Tamo nije bilo civila?
KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.

TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?

KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju:
“Tito – Marko! Tito – Marko!”

“Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”

Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2

TN: Zašto su vas tamo poslali?

KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.

“Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.

“Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”

Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.

TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli?

KAPIČIĆ: Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…

TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?

KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.

Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.

TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?

KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.

U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…

TN: Ko?
KAPIČIĆ: Veljko Mićunović, na primjer…

TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.

KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.

TN: Kako ga je “umirio”?!

KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”

TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!

KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!

TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.

KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!

TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih!
KAPIČIĆ: Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.

KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.

“Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”

Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.

Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.

“Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”

“Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”

Zanijemio je.

Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA

TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.

KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…

KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...

Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?

KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!

KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.

TN: Na koji način?
KAPIČIĆ: Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…

TN: Zašto ste otišli?

KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.

TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…

KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!

TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!

KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!

TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!

KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...

TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?

KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!

TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?

KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

TN: Šta ste im rekli?

KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”

Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…

Da, bojali smo ih se…

Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.

“To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

“Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!

PETROVA RUPA

KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture…
TN: A Petrova rupa?
KAPIČIĆ: Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!

TN: Šta je izmišljeno?

KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…

TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!

KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!

TN: Ne odustajete!?

KAPIČIĆ: Ne odustajem! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4

TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5
KAPIČIĆ: Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…

Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao:

“Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”

I sâm sam se nasmijao.

TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?

KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!

TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru?

KAPIČIĆ: Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!

Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...

Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose.

TN: Šta je to značilo?

KAPIČIĆ: Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića.

TN: Zašto je to radio?

KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:

«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»

Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.

Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.

MANITI VLADO DAPČEVIĆ

TN: Kakve probleme?

KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.

„Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.

«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»

Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.

Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.

„Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.

Tresao sam se od bijesa!

«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.

„Vidim, Jovo.“

«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.

Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.

TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?

KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.

«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»

«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.

«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»

„Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“

«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.

TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac?

KAPIČIĆ: Nikada. Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.

(zurnal.info)

1 Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.

Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.

Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).


2 Kidrič Boris (1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.

3 Komnenić Petar (1895–1957) - Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.

4 Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.

5 Kardelj Edvard Bevc (1910-1979) – Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.


Poslednji izmenio Avramova dana Sre Feb 27, 2013 8:14 am, izmenjeno ukupno 1 puta

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалaм Давидов, 57.6)
Avramova
Avramova
Legendarni član

Broj poruka : 69578
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Goli otok Empty Re: Goli otok

Počalji od MoonGirl Uto Jul 10, 2012 2:43 pm

Kakve tačno veze ima Krleža sa Golim otokom ? Vidim da se pominje ovde. Inače malo znam o Golom otoku, čitala sam nešto pa odustala jer sam bila loše volje, a kad pročitam nešto toliko grozno, ne utiče dobro na mene. Ali posvetiću se ponovo tome.
MoonGirl
MoonGirl
Napredni član
Napredni član

Broj poruka : 863
Datum upisa : 24.04.2012
Godina : 30

Nazad na vrh Ići dole

Goli otok Empty Re: Goli otok

Počalji od Avramova Uto Jul 10, 2012 3:03 pm

Nemam pojma kakve Krleža ima veze, prenela sam sa sajta, možda sam preterano prenela. :Goli otok 3681966919:

Nije ni čudo kada su mi misli usmerene u jednom pravcu.

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалaм Давидов, 57.6)
Avramova
Avramova
Legendarni član

Broj poruka : 69578
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Goli otok Empty Re: Goli otok

Počalji od sini_do Uto Jul 10, 2012 3:06 pm

Prvo, o golom otoku mogu govorit samo ljudi koji su bili zatocenici istog..... To sto Kapicic govori, nema veze sa stvarnoscu.... I da je drzava pravna, tad bi se on nasao na optuzenickoj klupi, ovako moze da sere do mile volje..... Ja sam imao bliskog rodjaka koji je bio zatocenik g, otoka, bio je pilot major.... Kad je izasao iz g, otoka, bio je potpuno psihicki unisten, i nije dugo zivio poslije toga... Tako to sto govori Kapicic, to se moze macku o rep....
sini_do
sini_do
Profi član
Profi član

Broj poruka : 2648
Datum upisa : 17.04.2010

Nazad na vrh Ići dole

Goli otok Empty Re: Goli otok

Počalji od Avramova Uto Jul 10, 2012 5:21 pm

GOLI OTOK JOŠ ČEKA GOLU ISTINU

Navršava se 60 godina otkako su prvi osuđenici, takozvani ibeovci, prebačeni na "prevaspitavanje" na pusto jadransko ostrvo. Arhive zatvorene. Sačuvana je dokumentacija o hapšenjima, kao i spiskovi osuđenika i njihove matične knjige

MOŽDA će među bivšim logorašima koji će danas oko podneva brodom doći do zapuštene kaznionice, da obeleže 60-godišnjicu otkako su prvi osuđenici prebačeni u izolovani kazamat, biti i onaj čija je ruka "kriva" za grafit koji i dalje krasi napuštenu zgradu: "Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas!"

U jutro 9. jula 1949, politički zatvorenici iz Beograda, političke žrtve sukoba Tito-Staljin, takozvane rezolucije Informbiroa koja je odnose bratskih komunističkih zemalja SSSR i Jugoslavije potresla do temelja, stigli su brodom "Punat" na ostrvo koje će postati poznato kao "gulag na Jadranu", ozloglašeno mučilište u kojem su se punih sedam godina, sve do 1956, "prevaspitavali" "ibeovci".

Pridružili su im se, ubrzo, i ostali "raskrinkani neprijatelji naroda", a potom i mnogi za koje je neko negde šapnuo da se protive zvaničnoj politici Komunističke partije Jugoslavije.

Prema nekim procenama, kroz Goli otok je, posle raskola u Informbirou i obračuna Tito-Staljin, prošlo između 30.000 i 50.000 zatvorenika, a prema drugima od 40.000 do 60.000. Zvanična istorija KPJ kaže — 11.000. Barem nekoliko stotina ljudi ostalo je zauvek na njemu — bilo na usijanom kršu koji danonoćno udara bura, bilo u vodi Velebitskog kanala, dok su pokušavali da se domognu slobode.

Prave brojke, ipak, još nisu izašle na videlo. A sa njima ni — istina. Koliko je nevino osuđenih ljudi, koliko onih čije "grehe" niko nije mogao da dokaže, ko je sve i za šta "robovao" na "Titovim Havajima", kako su zatvorenici od muke zvali Goli otok... Zna se, doduše, da su 46 odsto svih uhapšenih tokom progona političkih neistomišljenika bili Srbi, 21 odsto Crnogorci i 15,8 odsto Hrvati.

Sva ova tajnovitost prkosi činjenici da se podaci od pre pola veka brižljivo čuvaju. Ali, daleko od očiju javnosti.

— Sačuvana je dokumentacija o hapšenjima u vezi sa Informbiroom. Ona se nalazi u Bezbednosno-informativnoj i Vojnobezbednosnoj agenciji, a delom i u Arhivu Srbije — navodi Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju. — Istraživanje i objavljivanje dokumentacije pomoći će u rasvetljavanju tih događaja i u tome da se prestane s licitiranjem brojkama. Ne postoji nijedan razlog da se ta građa ne publikuje i ne stavi na uvid široj javnosti.

Prema Pavlovićevim rečima, za otkrivanje konačne istine potrebni su dobra volja i saglasnost "tvorca" dokumentacije, odnosno bezbednosnih agencija.

— Postoje spiskovi osuđenika i njihove matične knjige. Spiskove doušnika nisam video, ali bi se iz dosijea i oni mogli pronaći — objašnjava Pavlović.

Ne zna se pouzdano ni ko je u KPJ, tog leta 1949. godine, u jeku političkog prepucavanja sa ostalim komunističkim zemljama, predvođenim Staljinovim Sovjetskim Savezom, došao na ideju da se pristalice IB šalju na Goli otok, bivši austrijski zatvor iz Prvog svetskog rata, kojim su do tada carevale samo koze i ovce.

Jovo Kapičić Kapa, zamenik ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije i jedan od upravnika logora, rekao je u jednom od retkih intervjua da je odluka bila Titova i Kardeljeva, ali da je ideja potekla od Krleže i Antuna Augustinčića. Ovaj se vajar, kažu neki izvori, setio Golog otoka po izvrsnom mermeru koji se tamo nalazi.

Posle pomirenja sa Sovjetskim Savezom i susreta Tita sa Hruščovom, 1956. godine, sa Golog otoka otpušten je poslednji politički zatvorenik. Kasnije su na ostrvu svoje kazne izdržavali kriminalci i teški maloletni delinkventi. Zatvor je definitivno ukinut tek 1988. godine, a već sledeće godine ruiniran.

Na ostrvu, koje zbog surovosti nema nijednog stalnog stanovnika, nalazi se samo jedna gostionica, u koju ponekad, brodovima sa Krka, svraćaju turisti. Najviše ih je iz Slovenije.

Koliko je logoraša danas među živima, niko ne zna. Međutim, oko 80 njih iz Srbije, onih koje još malo služi zdravlje, povremeno se okupljaju i rezimiraju kome su sve pisali, i ko im nije odgovorio. Ostalih 150 komunicira telefonom.

— Ne prođe dan a da mi ne zazvoni telefon i da me neki golootočanin ne pita šta ima novo — kaže predsednik udruženja Velimir Jovanović. — A ja im već duže vreme odgovaram samo jedno: Ništa. Država digla ruke od nas, niko ništa ne preduzima.

Prema rečima našeg sagovornika, koji je sa sedamdeset i nekom najmlađi član udruženja, sudovi su do sada rehabilitovali oko 750 njegovih sapatnika. Mnogi od njih su, kaže on, još u "proceduri", jer njihovi potomci ne znaju ni gde da potraže potrebna dokumenta.

— Zbog čega je država, ako je već donela Zakon o rehabilitaciji, odlučila da svako mora posebno da podnese zahtev? — pita Jovanović. — Zbog čega nas nije sve zajedno rehabilitovala? Mi smo pisali i predsednici parlamenta, ministarki pravde, premijeru, predsedniku... Tražili da se zakon promeni i da, kao što je to slučaj u Sloveniji i Hrvatskoj, dobijemo obeštećenje od države zbog toga što smo bili na prinudnom radu. Ali, ništa. Odgovorio nam je samo predsednik Tadić, koji nas je uputio na Ministarstvo pravde.

UŽAS I U DOSIJEU

ZORAN Ašanin iz Novog Sada, sin Radivoja Ašanina, osuđenog na četiri godine golootočke robije, jedan je od malobrojnih kome je pošlo za rukom da dođe do dosijea o očevoj golgoti i svemu što joj je prethodilo.

U dosijeu, do koga je Zoran Ašanin (inače predsednik Udruženja golootočana Vojvodine i potpredsednik Republičkog udruženja) došao zahvaljujući, kako kaže "hrabrosti nekih ljudi u BIA", otkrio je "užas". Odgonetnuo je i ko je pravio lažne izveštaje, montirajući "političku nepodobnost" njegovog oca.
— Uprkos činjenici što ga je nadležni sud rehabilitovao, moj otac nije dočekao punu satisfakciju za preživljenu patnju — kaže nam Ašanin. — Jednostavno, donošenje zakona koji bi regulisao obeštećenja toliko je traljavo, da je prosto ponižavajuće.

EVIDENCIJA

PREMA evidenciji koju je uradio Ljubo Mikić, stradalnik "po liniji IB", u Jugoslaviji su od 1948. osuđene 55.663 osobe. Među njima je bilo 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, dva predsednika i dva potpredsednika republičkih vlada, 39 pomoćnika ministara, 36 saveznih poslanika, 21.880 učesnika NOR, 1.673 nosilaca Spomenice 1941. Zatim 4.153 raznih funkcionera KPJ, 1.722 radnika policije i 2.600 vojnih lica.

40 LOGORA U JUGOSLAVIJI

U Jugoslaviji je u vreme Informbiroa, prema istraživanju Srđana Cvetkovića iz Instituta za savremenu istoriju, bilo oko 40 raznih logora i zatvora za staljiniste. Osim Golog, kaznionice su postojale na obližnjem ostrvu Sveti Grgur (za vojna lica i žene). U iste svrhe su, navodi u knjizi "Između srpa i čekića", korišćene "Glavnjača" u Beogradu i "Zabela" u Požarevcu, kao i kaznionica u Staroj Gradiški.
U Makedoniji su bila dva manja logora, a u Crnoj Gori bio je poznat "Bogdanov kraj". U Bosni je glavna kaznionica bila u Bileći, gde se radilo u kamenolomu. Među glavnim revidircima batinašima tamo je bio ražalovani general Branko - Kađa Petričević, uhapšen kada je sa Vladom Dapčevićem i Arsom Jovanovićem pokušao da pobegne u Rumuniju.

PETROVA RUPA

NA OSTRVU je postojalo više logora: stari muški logor ("Stara žica"), novi muški logor ("Nova žica"), Radilište 101 ("Petrova rupa") i ženski logor. Najozloglašenija bila je "Petrova rupa", nazivana i "Manastir", koja je dobila ime po Petru Komneniću, predsedniku Skupštine Crne Gore, jednom od prvih stanovnika.

METODE PREVASPITAVANJA

NEPOSREDNI akteri torture bili su sami zatvorenici, koji su tako okajavali svoje "grehe", a kreativnost i surovost mučenja dojučerašnjih partijskih drugova prevazilazila je svaku granicu čovečnosti. Bili su tu "topli zec", kada bi novopridošli robijaš vezanih očiju prolazio kroz špalir logoraša koji su ga divljački tukli do iznemoglosti. Suština nije bila u fizičkom prebijanju, već u razbijanju duha zatvorenika i, posebno, njihovog drugarstva i osećaja zajedništva. Pa "tiganj", kada bi kažnjenik, vezan za stolicu, danima sedeo na užarenom suncu bez vode. "Mina" je bila posuda od 180 litara vode koju bi zatvorenik morao da nosi puna četiri kilometra, a kazna "sipanje vode u nozdrve" nije ostavljala nikakve tragove na telu zatočenika.

HRONOLOGIJA INFORMBIROA

27. SEPTEMBAR 1947. — Na Staljinovu inicijativu, osnovan Komunistički informacioni biro, kao telo koje bi posle raspada Kominterne ponovo objedinilo komunistički svet. Odlučeno da mu sedište bude u Beogradu. KPJ predstavljali Kardelj i Đilas

DECEMBAR 1947. — Prvi sastanak Informbiroa, u Beogradu, u novoizgrađenom Hotelu "Slavija"

27. MART 1948. — Staljin napisao pismo u kojem kritikuje i omalovažava Komunističku partiju Jugoslavije

13. APRIL 1948. — Odgovor Centralnog komiteta KPJ

20. do 28. JUN 1948. — U Bukureštu održano drugo savetovanje Informbiroa, na koje nije došao Tito. Na kraju doneta rezolucija "O stanju u KPJ", poznata kao Rezolucija IB. KPJ zamereno da ide ka buržoaskim ciljevima i da sprovodi neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu.

29. JUN 1948. — Rezolucija objavljena u Jugoslaviji preko Radio Praga, a narednog dana štampana u novinama. Usledio Đilasov odgovor u ime Centralnog komiteta, u kojem se odbacuju optužbe

21. do 28. JUL 1948. — Na Petom kongresu, KPJ "odbranio nezavisnost" Jugoslavije i rekao konačno "ne" Staljinu

29. NOVEMBAR 1949. — Poslednje zasedanje Informbiroa, doneta druga rezolucija, naslovljena "Jugoslovenska partija u rukama ubica i špijuna", koja optužuje KPJ za ubistva Arsa Jovanovića i progon Vlada Dapčevića i Sretena Žujovića i drugih "staljinista.

E. V. N | 08. jul 2009. | Novosti

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалaм Давидов, 57.6)
Avramova
Avramova
Legendarni član

Broj poruka : 69578
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Goli otok Empty Re: Goli otok

Počalji od Avramova Uto Jul 10, 2012 5:25 pm

GOLI OTOK IDE U STRAZBUR

Udruženje zatvorenika zloglasnog logora ovih dana je tužilaštvu podnelo krivičnu prijavu protiv generala Jova Kapičića, a planiraju da se obrate i Evropskom sudu za ljudska prava jer od 2006. kada je stupio na snagu "krnji" Zakon o rehabilitaciji nisu donete njegove izmene i dopune koje bi regulisale naknadu štete za pretrpljene strahote

Na broj telefona Udruženja "Goli otok" u Bulevaru Lenjina (Mihajla Pupina) javlja se ženski glas: "Oni više nisu ovde." Daje nam kućni broj bivšeg sekretara u Udruženju, Mitra. On prvo pita: "Ko je onog pustio na televiziju", misleći na generala Jova Kapičića i onda dva dana traži kućne telefone rukovodstva Udruženja, ali ne zna, kako kaže, da li će nam se svi javiti: "Zovite ovog... Ako je živ."

— Prosek godina nam je 87, a imamo jednog koji ima 98. Ja sam najmlađi, osamdeset prva mi je — priča Velimir Jovanović, predsednik Udruženja "Goli otok" za Srbiju dok sedimo u njegovom stanu na Čukarici, privremenom sedištu bivših "golootočana", jer im se pre neku godinu u prostorije na Novom Beogradu uselila Narodna radikalna stranka Radovana Krčmarevića Rake Ešingera.

Otad su kao u ilegali, nalaze se po stanovima.

— Nas ne poštuju, još nas smatraju ljudima drugog reda, i posle Golog otoka — Goli otok — priča Jovanović, inženjer agronomije, pominjući rehabilitaciju iz 2006. godine, po tadašnjem zakonu, koji je, kako kaže, donet na brzinu, jer u njemu nije predviđena materijalna nadoknada, nego je utvrđeno da će se to rešiti posebnim zakonom. "Ni posle četiri godine nismo ostvarili naša ustavna prava, a Ustav, jasno i precizno kaže da žrtve diktatorskih režima, nevino proganjane, imaju pravo na odštetu za vreme provedeno u zatvoru. Pisali smo svima, jedini odgovor dobili smo od predsednice Skupštine, koja nam je rekla da oni ne mogu ništa da urade, a Boris Tadićnam je pisao da nije kompetentan. Malo mi je to uvredljivo. Kako je kompetentan da obilazi ekipu filma "Selo gori, a baba se češlja", a nije da snagom svog autoriteta ukaže na našu muku" — pita se Jovanović.

U njegovom stanu, na polici biblioteke, velika slika Josifa Visarionoviča Staljina, ispod manje fotke Mladića, Karadžića i Živojina Mišića.

— Ustavni sud jasno kaže da je i nedonošenje propisa kršenje ljudskih prava. Moraćemo na kraju i Evropskom sudu u Strazburu da se žalimo. Mi smo stari ljudi, ne želimo da se tužimo sa svojom državom, ali ubile su nas i memorija i život i muke i ovo nepoštovanje. Svi ćemo umreti, nećemo dočekati zakon — priča Jovanović.

Reditelj Miodrag - Mile Gajić, "dvomotorac" (dvaput je bio na Golom otoku), čovek koji je nosio kovčeg velikog ruskog režisera Ejzenštajna kad je ovaj umro, pa je posle "nagrađen" logorom, objašnjava da u radnoj verziji izmena i dopuna Zakona o rehabilitaciji, koji su dobili u Ministarstvu pravde, ima nekoliko falinki.

— Ne piše kakvu nadoknadu dobijaju porodice ubijenih, umrlih ili oni koji su izvršili samoubistvo na Golom otoku. Najvažnije, nije preciziran iznos odštete. To polje je prazno. U Sloveniji su golootočani dobijali šest evra po danu zatvora, u Hrvatskoj 54 kune. Naš slučaj je sličan kao slučaj Ivana Stambolića, čijoj porodici je dodeljena nadoknada. I njega i nas je ubila država — kaže Gajić, koji je u kontaktu sa Dragoljubom Mićunovićem, koga zna sa Golog otoka, jer je u njegovoj logorskoj dramskoj sekciji glumio Nušićevog Đoku Prominclu.

Udruženje je, inače, prošle nedelje tužilaštvu podnelo krivičnu prijavu protiv Jova Kapičića, u kojoj pored ostalog piše: "Kapičić priznaje da je učestvovao u stvaranju logora za političke zatvorenike u bivšoj FNRJ, pa i Golog otoka i njegovog samoupravnog prevaspitavanja. Ovo prevaspitavanje se sastojalo od batinanja, ponižavanja, mučenja glađu i žeđu i besmislenim radom. Mnogi zatvorenici svedoče da je bio inicijator ritualnih ubistava."

Golootočanka Smilja Filipčev bila je toliko uzrujana nedavnim Kapičićevim nastupom na TV B92, da je sutradan pozvala voditelja Jugoslava Ćosića.

— Pitala sam ga: kako vas nije sramota da njega zovete, jednog zločinca, a zašto ne pozovete nas da čujete pravu istinu. Kakvi su špaliri bili, kakve batine, kako kamen nosiš na jednu gomilu, pa ga sa te gomile vraćaš odakle si ga doneo. Do 2006. smo čekali rehabilitaciju, to je bolno i para nam srce i dušu, a oni sada posle svega dozvoljavaju da jedan takav zločinac govori da to nije bilo ništa, a oni su nas ubijali. Ubijaaali! Zločini nikad ne zastarevaju. Kakva je to demokratija da tužilac ne reaguje — pita Smilja, dok u njenom stančiću u Mirijevu pijemo kafu i zaslađujemo je crnom čokoladom.

— Kada sam pre četiri godine rehabilitovana, nisam se osećala lakše. Ništa se nije poboljšalo. Niti su nam povećali penziju niti bilo šta drugo — objašnjava.

Velja Jovanović kaže da ih je medijska promocija Kapičića dotukla.

— U Hitlerovim logorima to nije bilo. Ovi su hteli ne samo da nas unište biološki nego da unište ljudsko u nama, a Kapičić prepotentno i bezobrazno kaže da smo se mi tamo sami ubijali. A sve to su oni organizovali. I dok nas Jovo Kapičić, general ubilačke struke, pljuje, mi nismo potpuno rehabilitovani. Niko u ovoj zemlji nema osećaj moralne odgovornosti prema žrtvama titoističkog režima — kaže Velimir Jovanović.

Udruženje "Goli otok" nema ni konačan spisak svih golootočana u Srbiji. Jedne godine ih je bilo 1.600, veće sledeće upola manje... U Srbiji je, to se zna, po "okrnjenom" zakonu rehabilitovano oko 700 što živih što preminulih "ibeovaca", a rešenja se čekaju u još 2.000 slučajeva.

TAČNE BROJKE I DANAS NEPOZNATE

"Po liniji IB" u Jugoslaviji su od 1948. osuđene 55.663 osobe. Među njima je bilo 12 učesnika Oktobarske revolucije, 36 španskih boraca, 23 savezna i republička ministra, dva predsednika i dva potpredsednika republičkih vlada, 39 pomoćnika ministara, 36 saveznih poslanika, 21.880 učesnika NOR, 1.673 nosioca Spomenice 1941. Zatim 4.153 razna funkcionera KPJ, 1.722 radnika policije i 2.600 vojnih lica.

Do danas nije utvrđeno koliko je osuđenih ili neosuđenih (kakvih je bilo najviše), boravilo na Golom otoku, a brojke se kreću od 17.000 do čak 60.000 stradalnika. Takođe, procenjuje se da je u logoru ubijeno ili umrlo oko 500 zatvorenika (cilj, naime, nije bilo ubijanje ljudi, već ubijanje duha), mada pojedine procene govore o nekoliko hiljada žrtava.

BIVŠI "IBEOVAC" — TURISTIČKI VODIČ


Goli otok se nalazi u velebitskom kanalu između hrvatskih ostrva Rab i Sveti Grgur. Poslednji politički zatvorenik sa njega je pušten 1956. godine, kada je pretvoren u "hrvatski Alkatraz", i tu su do 1988. godine kazne izdržavali kriminalci. Danas je ostrvo turistička atrakcija. Grupe turista, kako nam je rečeno u hrvatskom Udruženju golootočana "Ante Zemljar", kao vodiču obilaske vodi Vladimir Bobinac, bivši "ibeovac". Na ostrvu, koje zbog surovosti nema nijednog stalnog stanovnika, nalazi se samo jedna kafana.

Velimir Jovanović (81): Humane mere druga Tita

Bio sam u istrazi sedam meseci i na Golom otoku dve godine. Bilo mi je dvadeset, u partiju sam primljen sa 15. Nisam se izjašnjavao o Rezoluciji IB, bio sam na radnoj akciji, a sastanak za izjašnjavanje o Rezoluciji zakazali su — u ponoć. Ja sam tad ćutao. Kako je vreme prolazilo, kritički sam rasuđivao, analizirao detalje — ne može šegrt da bude bolji majstor od majstora, ne može Tito da bude bolji borac za svetsku revoluciju od Staljina. Drugo, da nije bilo generala Ždanova nikad se ne bismo oslobodili. Ja i moji drugovi smo to pričali tajno, međusobno. Kada sam video u listu Borba Tita na nekoj radnoj akciji u belom odelu, rekao sam: "Ovaj Tito izgleda ko engleski lord među Indusima."

Počeo sam o tome da razgovaram sa ljudima u koje sam imao poverenje. To je moj neprijateljski rad. Čitali smo tajno rusku štampu. Neki od njih su već 1948. pohapšeni. Onda se se Golog vratio jedan drugar, otišao sam kod njega. Kažem mu: "Hvala, brate slatki, što nisi o meni ništa govorio." A on odskočio kao da sam ga prelio vrelom vodom. Kad je počeo tiradu: "da smo mi izdali partiju, narod, druga Tita, 18 miliona Jugoslovena…" Odlazim kod drugova, kažem im ili da begamo u Bugarsku, ili da odemo sutra i sve priznamo. Posle toga, odem u šetnju po Zaječaru sa tim koji se vratio s Golog, prolazi pored nas jedna malo umobolna ličnost, trči ko lud. Pita on: što ovaj tako trči. Kažem: ćuti — dasa revidira stav. Posle nekoliko dana su me pozvali u Udbu.

Ubiše boga u meni. Govorili su, sad ćeš na Golom otoku da budeš junak! Ljudski razum ne može da opiše te krvoloke. Govorili su: slušaj, bando, mi ćemo te i ovako noćas likvidirati. Tukli su nogom, cipelom, letvom… Na brodu ka Golom su prebili dva dvomotorca, povratnika na Goli, životinjski, letvom. A ja sam bio srećan. Mislio sam, idem među svoje, informbirovce, istomišljenike, kad mene dočekuje gromoglasno urlikanje logoraša: "Bando jedna banditska… J… te Staljin…" Jedni nas biju, drugi samo pljuju. Ljubišu Simića, pokojnog predsednika našeg udruženja, toliko su prebili da ga nisam prepoznao. Prišao mi je zatvorenih očiju, jedna amorfna masa, crn, kaže — Veljo, pomogni mi da otvorim oči. Pa ko si ti... Pa ja sam Ljubiša Simić Oluja. I tako, to je ta humana mera naše partije i druga Tita o kojoj priča Jovo Kapičić.

Radmila Mrđa (83): Ličili smo na čopor


Uhapšena sam samo zato što sam kolegi sa fakulteta rekla gde može da nađe pisaću mašinu, na kojoj je on nameravao da otkuca protestno pismo zbog hapšenja kolega. Na put ka Golom otoku krenula sam 4. maja 1950. Putovale smo u takozvanim "furgonima", vagonima u kojima se prevozila stoka.

Izgledali smo kao čopor životinja. Nabacane u gomili, vezane. Znale smo jedino da idemo negde na more. Putovale smo dva dana i dve noći. Iskrcali su nas sve sa našim prnjama, koje su nam kasnije oduzeli i smestili nas u barake. Po 50 žena u jednoj. Dali su nam po ćebe i dva para gaća, a na nama su ostala robijaška odela od abe, najgrubljeg sukna. Bile smo prve stanovnice Golog otoka. Ustajalo se u šest. U sedam je sledio doručak — kačamak. Zatim smo, poput Sizifa, do podne vukle kamen sa vrha ostrva ka moru. Onda je, negde oko dva, sledila jednočasovna pauza za ručak. A ručak, jednoličan. Svaki dan pasulj, pasulj i samo pasulj. I parče hleba. Onda ponovo guranje kamena, sve do večere. A za poslednji obrok — "divka", šolja nečega što bi trebalo da bude kafa, pravila se od preprženog ječma. Onda mrtve od umora i gladi, pravac u krevet, a sutra... "Jovo nanovo".

Imala sam 22 godine kada sam uhapšena. Nisam se ničeg bojala, a na otoku me držala misao da gore od ovoga ne može biti. Ili ću da umem, ili ću izaći odavde, druge nema. Šta imam od toga da padam u depresiju? Radila sam šta mi se kaže i maštala o odlasku. Iste godine kada sam stigla na Goli otok, deportovan je i moj kolega sa Poljoprivrednog fakulteta, kasnije moj suprug, Stojadin Mrđa. Ipak, za dve godine boravka na ostrvu nismo se nijednom sreli, jer za to nije postojala mogućnost. Tek kada smo izašli, venčali smo se i dobili troje dece. Stojadin je sećanje na Goli otok, kao i na svoju ljubav i životni put, pretočio u knjigu "Pakao Golog otoka". Nažalost, nije dočekao njeno objavljivanje jer je preminuo deset dana pre zvanične promocije, u junu 2005.

Smilja Filipčev (89): Uništili su mi celu porodicu

Moju porodicu počeli su da uništavaju tokom Drugog svetskog rata. U našoj kući bila je baza okružnog komiteta partije za severni Banat. Braća, sestre i ja, morali smo da gledamo kako Nemci vešaju našeg oca ispred crkve u Melencima...

Onda je došla 1948. Na sastanku komiteta redom su pitali ko je za šta. Ja sam rekla: "Mislim da je trebalo da naši idu u Rumuniju da odbrane svoj stav pred Staljinom." Predsedavajući, član CK, rekao je: "Marš napolje, kurvetino jedna." Ja sam mu rekla: "Baš vam hvala na ovom kulturnom ponašanju" i izašla. Mog muža Fiću su uhapsili devet dana posle Rezolucije IB, a mene 15. novembra 1949. Fići su organizovali suđenje. Svedok protiv Fiće je bio Milenko Bojanić, Banaćanin koji je bio predsednik vlade Srbije od 1969. do 1974. Sudili su mu za stav, da je on ruski špijun. Tri godine je bio u Mitrovici, odmah posle ga odvezli u Petrovu rupu na Goli otok, i tako još nekoliko puta. Nijednom rešenje nije dobio, niti da je hapšen, niti da je pušten.

Ja sam, kad su nas rehabilitovali, prvo tražila presudu Okružnog suda, rekli su mi da je nema, da je uništena. To je odmah urađeno da ne bi kompromitovali onog lažnog svedoka. Fića je bio 15 i po godina po raznim zatvorima i na Golom otoku, a ja četiri godine i 15 dana.

Uhapšena sam u stanu, tu su mi bila i deca, ćerke od četiri i dve godine. Zvali su moju majku da dođe po decu, jer one u tom momentu nisu imale ni oca ni majku. Uhapsili su i moju sestru Nadu. Ja sam bila u Glavnjači na Obilićevom vencu, pa su nas prebacili na Adu Ciganliju, pročitali su nam da smo administrativno kažnjeni na tri godine. Odveli su nas autobusima u Ramski rit kod Požarevca, tukli su nas, milicionerke dovedene iz raznih krajeva, bile su primitivne, iživljavale se. Kopali smo u vodi punoj pijavica, zalepe nam se za noge, a to što smo kopali opet se napuni vodom. Hrana kao da su oprali suđe, pa nam dali pomije. Noću nismo smeli da otvaramo vrata i prozore. Avgust, smrdi, miševi i pacovi lete između nas. Užas jedan. Došao je novi upravnik Veselin Popovići sve to promenio. Da njega nije bilo ili bismo poludele ili nas ne bi bilo. Na kraju je jedne noći taj dobri čovek, upravnik, seo u kola i pobegao u Rumuniju! Onda su nas odveli na ostrvo Sveti Grgur, bilo je dobro dok nisu došle zatvorenice Bosanke koje je Džemal Bijedić sve već prevaspitao. Onda su počeli špaliri kroz koje smo prolazili, a one su nas tukle. Premestili su nas na Goli otok. Hrana je bila grozna, tukli su nas krvnički. Jednu devojku Veru ubili su od batina, a posle rekli da je umrla od zapaljenja mozga. Užasi... Nosiš kamen na gomilu. Padaš. Ispustiš. Oguliš noge i ruke, ostane ti koža na kamenju, tuku te, svako veče kroz špalir... Videla sam i Jovu Kapičića sa Rankovićem kad su obilazili Goli otok.

Puštena sam posle četiri godine, majka mi je u međuvremenu umrla. Mirjana je već imala osam, a Slobodanka šest godina. Kad sam došla, one me pitaju: "A jesi li ti, stvarno, naša mama?" Kada je Fića izašao, već su bile devojčurci.

Mog muža su tukli samo po glavi, to im je bio zadatak, ali pod uslovom da ga ne smeju ubiti. Kad se vratio, nije bio baš normalan. Samo je ćutao. Deca nisu mogla da shvate zašto njihov tata neće s njima da priča. On je napustio porodicu. Živeo je na Dunavu, na starom brodu. Na kraju smo ga dali u dom na Bežanijskoj kosi. Tamo je i umro 1993. godine. Iste godine umrle su mi i obe ćerke.

Autor: Dragoljub Petrović, Katarina Živanović | 12/04/2010 | Danas.rs

____________________________________________________________________________________
Πάντα ῥεῖ
Метнуше замку ногама мојим и стегоше душу моју,
ископаше преда мном јаму и сами падоше у њу. (Псалaм Давидов, 57.6)
Avramova
Avramova
Legendarni član

Broj poruka : 69578
Datum upisa : 07.03.2010

Nazad na vrh Ići dole

Goli otok Empty Re: Goli otok

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu